Sreća i sigurnost (4)

Isus je izjavio. “Blagoslovljeni oni koji su srca čista, jer će Boga vidjeti” To je bit duhovnosti, bit svih iskrenih religija. Ako možemo svjesno težiti postizanju čistoće u srcu ljubavlju i davanjem te ljubavi svima, već smo na pola puta do našeg istinskog nebeskog prebivališta.

U tom trenutku dolazi pomoć gurua. On je svjetionik u tami koji pokazuje put. U unutarnjoj šumi, tijekom noći ima mnogo tigrova koji se prikradaju i spremni su proždrijeti sva naša nastojanja da pročistimo srce. Oni čine naše duše nemirnima, a tigrovi predstavljaju naše želje i vezanosti. Osim njih, najveće prepreke u duhovnom razvoju su ego i ponos.

Poniznim stavom i slušanjem guruovih riječi mi se počinjemo uspinjati te činimo naš razvitak lakšim, čak štoviše smanjujemo patnje i otkrivamo iskrenu sreću i radost koja je uvijek bila dio i odjeljak našeg bića, ali je bila zakopana našim neznanjem.

On nam daje vječno utočište. Pod kišobranom i vodstvom istinskoga gurua mi sigurno prelazimo ocean bijede i patnje. Ali imati gurua ne znači da će u trenutku susreta s njim sve patnje nestati u dijeliću sekunde. Nekad nam se čini da su patnje i veće. To se događa zato što on ubrzava naš napredak te stvari koje inače moramo prolaziti kroz mnoge života mi riješavamo u kratko vrijeme. Odstranjivanje raka je bolno u sadašnjem trenutku, ali donosi veliko olakšanje nakon što je rana iscijeljena.

Kad nam se sve čini sumorno na našem putu, možemo se sjetiti Božanske Majke koja se brine o nama. Privremena tama je samo sjena Njezine ruke čiji dodir će okončati sve naše brige.

Hodati koracima učitelja nije uvijek lagano, jer ako nismo čvrsti u vjeri te odlučni ići do kraja (ne pola puta ili tri četvrtine), bez obzira na sve, možemo se spotaknuti mnogo puta, lijepiti se na sumnje koje rastu u našim viđenjima i nedostatku vjere.

Kad bismo predali sve naše misli, sumnje, brige i probleme; sve negativnosti našem prijatelju – guruu, više se nikad ne bismo bojali. Odricanjem svega što nam ne pripada sebe oslobađamo nepotrebnog tereta te laganim i gipkim koracima možemo trčati u zagrljaj ljubljene Majke koja nas čeka i žudi za nama više nego što mi marimo za Nju.

Guru od nas ne traži ništa što nije za naše dobro. Ako mu ipak, usprkos našem razumijevanju, sramežljivo pružamo ruku, guru će biti nemoćan puno učiniti, a Majka će biti još sramežljivija pokazati nam svoje blagoslovljeno lice.

Ako pak podignemo ruke visoko u zrak, ljubljena Majka će nestrpljivo požuriti prema nama kako bi nas uzdigla u nebesku palaču koju je za nas pripremila. Tada ćemo imati istinsko i trajno utočište te vječno biti učvršćeni u blaženstvo i ljubav.

(nastavlja se)