O predaji

Što je to predaja? U duhovnosti često spominjemo vrijednost i potrebu da se potpuno predamo - Bogu, Guruu, Višoj svijesti. Isto vrijedi i u svjetovnosti: ne možemo ništa postići ako se nečemu ne posvetimo i predamo potpuno. Svi oni koji su ostvarili bilo kakav uspijeh u nekom području života su oni koji su bili u stanju otpustiti sve probleme i sav teret ovoga svijeta i biti u unutrašnjom stanju potpune tišine gdje se duša sjedinjuje sa Univerzalnim Duhom.

Bog često poručuje kroz svece, "Zašto si pun problema? Dopusti mi da se pobrinem za tvoje probleme. Ja ću ih na sebe preuzeti. Mogu preuzeti kormilo tvog života samo onda kada postaneš sposoban potpuno Mi se predati. Kada Mi se potpuno predaš nečeš se više trebati brinuti za išta. Ti zapravo razotkrivaš činjenicu da Mi ne vjeruješ. Predaja znači sposobnost udaljavanja od vlastitih briga, od različitih poteškoća sa kojima se moraš suočiti, od različitih problema. Predaj Mi sve ove stvari i afirmiraj: "Gospode, preuzmi ih. Neka bude volja Tvoja."

Trebali bi razmišlljati na slijedeči način: "Hvala ti Bože. Sa svime u Tvojim rukama, ja se osjećam sigurno i znam da će se sve riješiti za moje najbolje dobro."

Predaja znači ne imati očekivanja; znači ne uzrujati se ako se stvari ne događaju onako kako smo priželjkivali.

Kada se brinemo mi zapravo otkrivamo činjenicu da ne vjerujemo da smo voljeni i cijenjeni te da je Bog na kormilu i da ništa ne prolazi mimo Njega.

Ako se brinemo kako će se stvari odvijati i što će se dogoditi mi zapravo time pokazujemo da nemamo dovoljno povjerenja u Boga.

Bog sigurno često puta kuca na vrata našeg srca te se pita, "Želiš li da preuzmem brigu za tebe ili ne? Moraš se naprosto prestati brinuti. Vodit ću te onda i samo onda ako se potpuno predaš. I ako te vodim drugim putem nego onim koji si očekivao, imaj povjerenja. Ja ću te nositi na Svojim rukama!"

Swami Vishwananda često dotiče ovu temu. Zašto? Upravo zato što njegov posao otežavamo činjenicom da se grčevito opiremo predati se potpuno. Mi ga zapravo blokiramo da radi svoj posao: da nam pomogne nadići ego, uništiti ponos i aroganciju, izdići se iz zavrzlame koju nam um kreira svakog trenutka. Rješenje za naše probleme je veoma jednostavno. To Guruji često govori. A mi buljimo u njega kao tele u šarena vrata. Zapravo ne razumijemo jednostavnu matematiku i logiku.

Moje četverogodišnje iskustvo s njim mogu svesti u jednu rečenicu. Nema trenutka kada sam u interakciji s njim da iti jednom udovolji mom egu ili da mi napumpa ponos. Mi jedan drugome često laskamo iako toga nismo svjesni kako bi zapravo pokrili vlastitu nesigurnost. Ali pred duhovnim magnumom, gigantom, kakav je Swami Vishwananda to je naprosto nepostojeći pojam. Svaka riječ izgovorena odnosno upučena meni ima savršeno mjesto, ton, boju, frekvenciju i vremensku egzaktnost. Više puta mi je dao komplimente vezano za više stvari. Teško mi se ovog trenutka i sjetiti mnogih od njih, jer ne vodim evidenciju, ali stvar je u tome kad on pohvali u tom trenutku ne postoji ego. Nekim čudom nestane. Kako nema ega, ni ponos se ne može javiti. Eto čak i nakon dugo vremena kada se sjetim tih komplimenata ponos ne može narasti, kao da je dio njega izbrisan ili konzerviran zauvijek. Kada bi tako uvijek mogli živjeti onda nam više ne bi bilo bitno ni kritika ni pohvala. I dok pišem ove retke ne mogu se načuditi njegovoj briljantnosti, savršenstvu svojeg majstorstva nad misterijom života.

Vjerujem da su ovo iskusili mnogi i to je ono što nam daje povjerenje u njegovo vodstvo kao Božjeg misionara i posrednika. Unatoč ponekad naočigled velikom kaosu koji se možda može oko njega zamijetiti, ipak kada se zagrebe površina i uđe dublje može se samo osjetiti potpuni sklad i uredan poredak svega što se događa.

Često ljudi, kada se konzultiraju sa Swamijem vezano za neke nedoumice, dobiju odgovor koji ih ne zadovoljava. Što ljudi zapravo traže? Potvrdu od Boga da nastave sa svojim već unaprijed donesenim odlukama? Tko je zapravo spreman odreći se svega, pa čak i darova koje nam je Bog poklonio ili bolje rečeno posudio? Recimo dobar glas, talent za ples, briljantni um i inteligenciju, sposobnost brzog pamćenja, sposobnost lakog prenašanja znanja, sposobnost brzog i efektivnog bogaćenja, sposobnost doticanja ljudskih srca samo svojom pojavom, itd. Ali Bog ponekad namjesti okolnosti da iako smo cijeli život imali neke od recimo ovih darova da nam naprosto misteriozno nestanu. Ili ih ponekad misteriozno dobijemo te uzmemo zdravo za gotovo činjenicu da su uvijek bili tu.

Zašto, pitam se, zaboravljamo da je izvor svega što imamo i što nam život posloži - BOG? Zar svjedočanstva mnogobrojnih svetaca različitih duhovnih tradicija nisu dovoljna da nam razbiju i poslijednje sumnje i da trajno ustoličimo tu apsolutnu vjeru da Bog jest, i da ništa drugo sem Njega ne postoji i da je On jedina pokretačka, održavajuća i uništavajuća sila koja postoji?

Chaturananda