Obećanje za Paramahamsu Vishwanandu

"Kada god postoji slabljenje dharme, kao sada, i podizanje bezbožnosti, tada se ja rodim". - Gospod Krishna, Shreemad Bhagavad Gita, poglavlje 4, Stih 7.

Kada je Gospod Krishna predao Bhagavad Gitu Arjuni, živio je u vremenu kada je adharma (bezbožnost/grešnost) bila u uzdizanju. Demoni poput Kamse stvarali su rasulo, a kraljevske dinastije poput loze Kuru bile su iskvarene nemoralnim nasljednicima. Stoga je Sri Krishna svladao demone i vodio pandave prema pobijedi u slavnom Mahabharat ratu.

Danas, živimo u vremenu koje isto tako zasićeno adharmom. Unutarnji demoni koji se nalaze u ljudima ispoljavaju se u (ne)dijelima nasilja, okrutnosti i ostalim negativnim radnjama. Jedno od pitanja koje Paramahamsa Vishwananda neprestalno ističe odnosi se na prestanak okrutnosti prema životinjama.

Oni koji prate Swamijija na twitteru vidjeli su kako se postupa prema životinjama kada se uzgajaju isključivo za ljudsku prehranu. Za stanje u kojem se trenutno nalazi ova industrija može se, u najmanju ruku, reći da je šokantno.

Nedavno se, tijekom Gurupurnime, Paramahamsa Vishwananda kratko osvrnuo na ovu temu i dao zahtjev svojim predanicima koji su bili prisutni; što se može proširiti na sve predanike i ljude diljem svijeta.

Prijepis sa Gurupurnime 19 Srpnja 2016.

SV: Jai Gurudev svima! Ako vas zamolim za jednu stvar, hoćete li mi ju dati?

Publika: Da!

SV: Obećajete li?

Publika: Da!

SV: Jeste li sigurni?

Publika: Da!

SV: Koliko vas to obećaje? A ostali? (smijeh)

"Jednu stvar" koju bi želio od vas je da širite vegetarijanstvo; raširite poruku da ljudi ne bi smjeli ubijati životinje. Obećajete li to?

Publika: Da!

SV: Dobro!

Publika: (pljesak) Hari Bol!

SV: Zbog zadovoljstva vlastitog jezika, ljudska bića podržavaju okrutnost prema životinjama. Veoma je jadno to gledati. Ako želimo mir, prvo moramo promijeniti um, zar ne? Promijeniti um nije jednostavno, ali to možemo pojednostaviti ako kontroliramo osjete. Kao što je Bhagavan Krishna rekao u Giti, ako želiš kontrolirati um, prvo započneš sa kontroliranjem osjeta. Stoga počnite u sebe unositi satvičku hranu i potičite ljude da postanu vegetarijanci. Ovim putem će se ta promjena odraziti na um.

Ono što stavite u sebe ima velikog utjecaja na um. Stoga je većina okrutnosti, koja se događaju u svijetu, povezana sa onim što konzumiramo. Ljudi koji su vegetarijanci ne nose u sebi toliku agresivnost. Oni su smireniji i spokojniji. Ovdje se jasno vidi kako pojedinac može promijeniti stanje uma, i kako može promijeniti način razmišljanja, za bolji svijet, za svijet u miru i ljubavi. Stoga, tko god još nije vegetarijanac, molim vas da to postane. Pretpostavljam da svi vi ovdje već jeste, zar ne?

Publika: Da!

SV: Dobro. Sada ste mi dali obećanje, zar ne?

Publika: Da!

SV: nadama se da neću morati ići za vama i bockati vas. No, Majka Priroda će odraditi taj posao za mene. Bolje je da ga sami odradite jer ako Ona to mora učiniti; Ona ima svoje metode. Maya Devi je veoma moćna. Svi vi to znate, zar ne? Stoga, ne dozvolite da vas Ona lovi. Zbog obećanja koje ste mi upravo dali, promijenite se! Vidjeti ćete kako će vam sva dobrota doći.

Doći će vam blagoslov Majke Prirode, zajedno sa Milošću i blagoslovima Giridarijija, jer je On veliki zaštitnik životinja. Mnogo puta je Gospod uzeo oblik životinje, zar ne? Večeras smo gledali Devi Rani, Bhavani i Shena u plesnoj izvedbi o ukazanjima Maha Vishnua: Matsuyi, Kurmi, Varahi i Narasimhi. Svi su oni bili životinje.

Vaše tijelo je hram u kojem Sam Gospod obitava sa svim Svojim sjajem i svom Svojom ljubavlju. Stoga, podsjetimo svih o ovoj svetosti i održavajmo svoje tijelo zdravim.

I to je ta ' jedna stvar' koju vas molim. To je sve. Ništa više.

Jai Gurudev!

Time što smo vegetarijanci/vegani i što zagovaramo prehranu bez mesa, odmah pomažemo svijetu da zacijeli i pozitivno se transformira. Prednosti za pojednica i cijeli svijet su impresivne. Ovdje su neke činjenice (reference su ispod):

Izvješće iz 2006., Ujedinjeni narodi kažu da uzgajanje životinja za hranu proizvodi više stakleničkih plinova nego svi auti i kamioni zajedno na svijetu. 1

Predviđenje količine vode potrebe da se proizvede kilogram govedine variraju od 13,000 litara 2 do 100,000 litara. 3 Koju got brojku da uzmete, šteta je jasna kada uzmete u obzir da količina vode potrebne da se prozvede kilogram pšenice je negdje između 1,000-2,000 litre.

Nekoliko studija su pokazala da prehrana bazirana na biljkama povećava tjelesni metabolizam, što uzrokuje da tijelo troši kalorije i do 16% brže tijelo koje je na mesnoj prehrani barem prvih 3 sata nakon obroka. 4

Velike studije u Engleskoj i Njemačkoj pokazuju da će vegetarijanci za 40% manje vjerovatno dobiti rak usporedno sa mesojedima. 5-7

Neka svi predanici Paramahamse Sri Swamija Vishwanande šire vegetarijanstvo i veganstvo da pomognu podignuti Zemlju i njezine ljude. Jai Gurudev!

„Za oslobođenje dobra, za destrukciju zlih nasilnika, da bih ustoličio pravednost, ja sam rođen od vijeka do vijeka.“ – Gospodin Krishna, Shreemad Bhagavad Gita, Poglavlje 4 stih 7

Reference

1. “Livestock a major threat to environment,” United Nations FAO Newsroom, Nov. 29, 2006:http://www.fao.org/newsroom/en/news/2006/1000448/index.html
2. Food and Agriculture Organisation. 22nd March 2007. FAO urges action to cope with
increasing water scarcity. Rome. http://www.fao.org/newsroom/en/news/2007/1000520/index.Html(link is external)
3. Pimental, D., Houser, J., Preiss, E., White, O., Fang, O., Mesnick, L., Barsky, T., Tariche, J.S. and Alpert, S. 1997. Water Resources: Agriculture, the Environment, and Society. Bioscience. 47 (2), 97-106.
4. Saunders, Kerrie K. 2003. The Vegan Diet as Chronic Disease Prevention. New York, NY: Lantern Books
5.Thorogood M, Mann J, Appleby P, McPherson K. Risk of death from cancer and ischaemic heart disease in meat and non-meat eaters. Br Med J. 1994;308:1667-1670.
6. Chang-Claude J, Frentzel-Beyme R, Eilber U. Mortality patterns of German vegetarians after 11 years of follow-up. Epidemiology. 1992;3:395-401.
7. Chang-Claude J, Frentzel-Beyme R. Dietary and lifestyle determinants of mortality among German vegetarians. Int J Epidemiol. 1993;22:228-236.
Facts and References found at: https://www.downtoearth.org/go-veggie/environment/top-10-reasons and http://www.pcrm.org/health/diets/vegdiets/vegetarian-foods-powerful-for-health

Guruova milost (kripa kataksha)

Večina učenika misli da čak i kada guru govori niježnim i blagim riječima da je to blagoslov. Te kada se ponaša na prijateljski i ugodan način da je to milost. I što je više ugodniji da se više milosti prima. Ali to nije istina. Milost gurua se lako ne postiže. Rečeno je da je na ovome svijetu lakše vidjeti Boga nego dobiti milost gurua.

Znanost o guruu nije jednostavna stvar i ako ne primimo njegovu milost, koja se naziva kripa kataksha, mi nismo uopće iskusili gurua. Kripa znači: milost, a kataksha znači: prodorne oči. Na početku ova milost izgleda najstrašnija, ali naposlijetku, ona postaje slatka i ugodna.

To je guruov jedini način podučavanja. Ako je guru odlučan da nas ojača, tada ovo može biti veoma neugodan period u našem životu. Jer on će koristiti svoje najjače i najbolje metode da nas probode i povrijedi. U takvim trenucima njegovu milost možemo smatrati kao nešto bolno i neplodonosno, ali dugoročno gledano to je daleko korisnije nego blage riječi i nježni odnos. Ponekad guru djeluje okrutno, veoma vrijeđajuće, i jako oštro, poput lava, ali moramo imati na umu da mi razumijemo njegove postupke samo u granicama našeg ograničenog intelekta.

S druge, pak, strane, ako se guru nečka ili ga nije briga za nas, tada može biti blag i slatkorječiv. Ipak, ovo nije znak da nas guru prihvaća. Njegovo ponašanje je tada uvijek ugodno i nikada vrijeđajuće. On se brine za svaku našu emocionalnu potrebu. To zapravo ukazuje na to da on ne osjeća nikakvu odgovornost za takvog učenika. Kada ga nije briga, zašto bi se mučio da nas ubada i vrijeđa? Jer guruov način našeg duhovnog buđenja je poput bičevanja, ali zašto bi on to činio nekom običnom učeniku koji još uvijek nije spreman za otvoreno sučeljavanje sa svojim slabostima i bolesnim tkivom kojeg može ostraniti samo prodorni pogled ili oštrica guruovog skalpela?

Moj Guru i moj Prijatelj (5)

Jednom tog istog ljeta, šetao sam naokolo najmanje pola sata tražeći Gurudevu. Naravno, nije bio naokolo. Kako nisam znao na koji način utrošiti vrijeme odlučio sam posjetiti kapelicu. Pred vratima sjedio je gurudeva na stolici te rekao da sjednem pored njega. Tako sam sjeo na podu pored njega. Rekao mi je: „Ne brini, sve će biti dobro, u redu?“ „U redu!“, odgovorio sam. Ali pomislih u sebi: „O Bože, što li će se sada dogoditi sa mnome?“

Nakon kratkog perioda tišine okrenuo je glavu i pozvao ruskog momka po imenu (usput rečeno – nikada se meni nije obratio poimenice!), koji je bio otprilike mojih godina, te mu dao znak da sjedne pored njega. Gurudeva je počeo naočigled obični razgovor sa momkom te sam se i ja htio uključiti u razgovor, ali nekako su me obojica ignorirali. Onda su obojica otišli u kapelicu. Ja sam ostao sjedeći na hladom kamenom podu pred vratima kapelice. Nakon pet minuta momak je izašao sa osmjehom na licu. Pokazao mi je desnu ruku koju je krasio najsjajniji dijamant kojeg sam ikada vidio. Odvratio sam mu osmjeh, ali iznutra sam osjetio duboku bol. Kasnije sam razumio da mi je Gurudeva želio zdrobiti ego time što ga je najprije razotkrio.

Ovaj događaj naočigled može zavarati te ljudi mogu pomisliti da on voli neke više nego druge. Ali shvatio sam da to nije istina. On samo zna točno što njegova djeca trebaju u tom trenutku i to im i daje.

Cijeli sam svoj život tragao za srećom u vanjskom svijetu, ali on mi je pokazao da samo Ljubav koja spava duboko u mome srcu može me učiniti sretnim. Odjetnom mi je sinulo da on već zna za konflikt u mojem umu kada je rekao, „Ne brini“. Shvatio sam da sam ja primio mnogo dragocjeniji dijamant od svog Gurua nego ruski momak – njegovu disciplinu!

Do sada moj Gurudeva nije ništa materijalizirao za mene, iako je uvijek materijalizirao prstenje i ostali nakit za druge ljude. Ali nevidljivi prsten na mojem prstu uvijek me podsjeća na činjenicu da najvrijedniji dijamant ne leži na nečijem prstu već u njegovom srcu: LJUBAV.

Sreo sam Sri Swamija Vishwanandu za vrijeme mojih najtežih trenutaka u životu (studeni 2006) samo jedan dan nakon što je moja baka počinila samoubojstvo i to na isti način kao i moj djed nepunih godinu dana prije. Moji djed i baka su bi bili jako dragi budući da sam proveo veći dio djetinjstva s njima .Ne znam što bi mi se bilo dogodilo na se on nije pojavio u mome životu i da me nije izvuko od jada u kojem sam bio. Moja je dužnost bila, ne samo kao učenika već i kao priajtelja, da stanem uz svog Gurudevu za vrijeme njegovih najtežih trenutaka.

- Prabhu Dyutidharananda
Springen, July, 2009.

Moj Guru i moj Prijatelj (4)

Pogledajmo samo Boga... On je Vlasnik svega ali jednu stvar nema: našu ljubav. Zamisli da imaš sve, a da ti nedostaje jedna stvar – kako žudljiva bi bila tvoja težnja da dobiješ to? Na isti način Bog žudi za nama. Ali mi smo zbunjeni mayom; slijepi smo. Jedino nas guru može dovesti Bogu. Kao što Bog žudi za nama, isto tako guru žudi za našom samospoznajom. Ali moramo biti posvećeni i predani inače nećemo doći do najvišeg cilja. I naše predanost i posvećenost se iskušava u prilikama kao što je bio rujan 2008.

Kao što je Gurudeva rekao za Gurupurnimu ove godine (2009): Krist je imao tisuće sljedbenika, ali se smatra da je imao dvanaest učenika. Ali zapravo imao je svega dva učenika: Ivana Apostola i Mariju Magdalenu jer njih dvoje su bili jedini koji su bili s njim kada je patio na križu.

Predanici dolaze i odlaze; učenici su oni koji ostaju ustrajni na duhovnom putu zajedno sa svojim duhovnim učiteljem bez obzira što se događa u svijetu dualnosti. Je to je ono što ustinu i jeste: dualnost. To znači da mi uvijek sudimo stvari sa našim umom. Ali naš um ne vidi stvari kakve one jesu već ih vidi sa svoje točke gledišta. Ali kada slušamo svoja srca možemo dobiti pristup višoj svjesti i vidjeti stvari kakve one uistinu jesu.

Tko smo mi da sudimo? Mnogi od onih koji su otišli učinili su to jer su imali određenu sliku u svojoj glavi kakav bi satguru trebao biti. I kada se njihova očekivanja nisu ostvarila izgubili su povezanost koju su osjećali kada su zakoračili na duhovni put. Ali očekivanja uvijek donose patnju i to je jedna od najvrijednijih stvari koju me je moj Gurudeva podučio.

Želim dati nekoliko primjera. U ljeto 2007 proveo sam u Steffenshofu, tadašnjem ašramu, otprilike dva-tri tjedna. To je bilo po prvi put kada sam sa Gurudevom proveo duže vrijeme. I za vrijeme tog boravka imao sam snažnu čežnju da uvijek budem u njegovoj fizičkoj prisutnosti tako sam uvijek šetao naokolo s namjerom da ga sretnem i budem s njim. Ali svaki put kada sam očekivao da ga vidim bio sam razočaran. On je naočigled uvije nestajao kada sam htio biti s njime. Ali uvijek kada bih odlazio prema nekom mjestu da nešto učinim pojavio bi se te pričao sa mnome. Naučio sam tada da ništa ne očekujem, jer iz očekivanja uvijek nastaje razočaranje budući da ego nikada ne može dobiti dovoljno užitka.

(nastavlja se)

Moj Guru i moj Prijatelj (3)

U tom sam trenutku spoznao što znači sakhi bhav. Različita stanja emocije ili bhave ne odnose se samo na odnos između duše i Boga, već i između učenika sa svojim guruom. Kao što hinduistički sveti spisi tvrde: acharya devo bhava, što hoće reći: moj učitelj je moj Bog. Sada znam da je ovakva vrsta duhovnog raspoloženja bila razlog blaženstva kojeg sam osjećao u tom trenutku koji je eto bio i jedan od najtežih trenutaka u mome životu.

Počeo sam shvačati što istinsko prijateljstvo – božansko prijateljstvo – znači. S materijalnog gledišta prijateljstvo se temelji na materijalnim stvarima kao i očekivanjima. Očekuješ da će netko učiniti ili ne učiniti neke stvari. Ali istinsko prijateljstvo je drugačije. One ne ovisi o materijalnim stvarima niti o očekivanjima. Jedina stvar na koju prijateljstvo ovisi jest – Ljubav. A istinski prijatelj će ti uvijek oprostiti.

Ne mogu osuđivati svog gurua za išta što je učinio jer on nikada nije osuđivao bilo koje moje mane. Ali i da jeste bilo bi to njegovo pravo jer me je obećao voditi do najvišeg cilja. Ali nije to samo meni obećao već i svima njima koji su ga prihvatili za svog gurua – čak i onima koji su ga napustili bez obzira svidjelo se to njima sada ili ne. Ne možeš tek tako napustiti guru-učenik odnos kao što ne možeš napustiti svoje roditelje – oni će uvijek biti tvoji roditelji. Čak i kada ih ne želiš više vidjeti oni će uvijek biti tvoji roditelji.

Guru-učenik odnos je mnogo snažnija veza nego odnos između roditelja i djeteta. Guru može čekati! Čekat će i dolazit će ponovo koliko god to bude neophodno da dovede sve svoje voljene učenike nazad domu u Bogu. Pitanje je da li ti želiš čekati.

Gurudeva voli sve svoje učenike jednako – čak i one koji su ga napustili. Kao i što Bog voli svu svoju djecu bez obzira jesu li na duhovnom putu ili ne. Zato je i Gurudeva i bio tada tužan i pretpostavljam još uvijek jeste. Ali duhovni put, posebno put bhakti-prem (predanost-ljubav), najbolniji je put. Uvijek ćeš patiti sve dok ne budeš ponovo ujedinjen s Bogom.

(nastavlja se)

Moj Guru i moj Prijatelj (2)

Osjećao se prilično loše, ipak bio je drag prema ljudima. Kada sam ga vidio, želio sam mu se pokloniti pred stopala, ali me je povukao prema gore i snažno rekao, „Ustani!“. Tada me je zagrlio i tako držao dugo vremena. Mogao sam osjetiti bol koja je bila u njemu i teret koji je nosio.

Stvari nise više bile ista, onakve kakve su bile prije mog odlaska. A ujedno to je bio i prvi put kada sam osjetio nelagodu da budem tamo što me je učinilo tužnim.

Sljedećeg dana, moja obitelj i ja smo se kanili uputiti natrag kući i htjeli smo se na kratko pozdraviti sa Gurudevom. Ali on je tada bio u tzv muškoj kući dolje u selu Springen, te je moja obitelj rekla neka idem sam. Sreo sam ga na katu kuće pred njegovom sobom. Kada me je vidio rekao sam mu da se upravo spremam ići kući.

Ponovo me je zagrlio; ovaj put je zagrljaj trajao barem jednu minutu (koja se je činila kao godine!). Tada me je upitio: „Znaš li što se dogodilo?“ Znao sam za glasine ali nisam točno znao što se dogodilo. I nisam htio da se pred mnome ponižava. Rekao sam mu da znam. Onda me je upitao: „Prihvačaš li me ovakvog kakav jesam?“ Odgovorio sam mu: „Ti se me prihvatio ovakvog kakav ja jesam!“

Poklonio sam mu se pred stopala i poljubio ih; ovaj put je prihvatio moj pranam. Još me je jednom zagrliio te smo se pozdravili. Sva moja tuga se pretvorila u blaženstvo i ponovo sam dobio hrabrost da hodam duhovnim putem zajedno sa onim tko je bio i koji će uvijek ostati moj Satgurudeva.

(nastavlja se)

Moj Guru i moj Prijatelj (1)

Dragi svi... priču koja slijedi napisao je moj duhovni brat, Dyutidharananda. Nakon jednog usputnog razgovora shvatio sam da ono što on priča vrijedno je da se zabilježi i podijeli sa svima. Nakon razgovora potakao sam ga da sve što je podijelio sa menom da zapiše. Srećom učinio je to veoma brzo. Nakon nekoliko editorskih zahvata i nadopuna s njegove strane obojica smo bili zadovoljni ishodom. Evo nakon skoro tri mjeseca našao sam vremena da prevedem ovo vrijedno svjedočanstvo. Uživajte!

***

Događanja koja su se zbila početkom rujna 2008 promijenila su strukturu Bhakti Marge u velikoj mjeri budući da je monaški red raspušten od samog osnivača Sri Swamija Vishwanande. Ali to nije samo promijenilo organizaciju već i ljude koji su bili i oni koji još jesu dio nje.

Želio bih napisati nešto o tim događanjima koja sad neki nazivaju „rujanski skandal“, iz moje perspektive, na način koji je na mene utjecao.

Nakon završnog ispita u školi uputio sam se u Springen da provedem ljetne praznike u ašramu radeći sevu i naravno boraveći blizu svog dragog Gurudeve. Sada kada pogledam unatrag, to vrijeme smatram najljepšim a istovremeno i najintenzivnijim u mojem životu. I ništa što se je moglo kasnije dogoditi ne može me natjerati zaboraviti mnoga prekrasna iskustva koja sam proživio sa svojim Gurudevom i sa svojom braćom brahmacharijima.

Kada su se sva ta događanja zbila bio sam kod kuće budući da sam tijekom tog tjedna započeo civilno služenje vojske.

Ne sjećam se točnog datuma ali bilo je to između 9. i 11. rujna kada sam pročitao Bhakti Marga Blog koju sam običavao čitati redovito. Tekst koji sam upravo bio čitao nije govorio ništa o onome što ze zapravo dogodilo, ali me je činilo nelagodnim budući da je bilo rečeno da cirkuliraju glasine o Swamiju Vishwanandi i da moramo se sjetiti dobrih iskustava koja smo imali s njime.

Pokušavao sam nazvati neke ljude u Springenu budući da sam bio zbunjen oko cijele situacije, ali nikoga nisam mogao dobiti. Nedugo nakon toga, primio sam telefonski poziv od jednog brahmacharija koji mi je prenio mnoge glasine pogotovo o mogućim seksualnim odnosima koje je navodno Swami Vishwananda imao sa nekim muškim brahmacharijima. Nisam mogao razaznati od mnogo stvari koje mi je pričao da li su istinite, glasine ili samo njegove interpretacije. Ipak dopustio sam mu da osnaži moje sumnje i da posadi sjeme očaja u mojem srcu.

Razgovarao sam sa svojom obitelji a isto tako i sa nekoliko bliskih prijatelja i oni su mi pomogli ne samo da napustim Boga i mog Gurua samo zato što neki loše govore o njemu ili su možda imali loša iskustva s njim, već su i ojačali moju vjeru.

Tako slijedećeg vikenda, nakon što su vijesti doprle do nas, moja obitelj i ja smo se uputili prema Springenu da pokažemo Gurudevi da smo još uvijek s njim te da mu budemo podrška.

(nastavlja se)

Inspiracija dana

Štovatelj je pristupio Babađiju moleći ga za dozvolu da u svojoj domovini podnese molbu kako bi od indijske vlade dobio dugoročnu vizu jer je odlučio prodati sve što ima i vratiti se u Indiju te novac dati Babađiju. Ovom je zapadnjaku dodijeljena dužnost svećenika u haidakhanskom hramu te je prolazio posebnu obuku za služenje u hramu. Neki drugi Babađijev štovatelj nedavno mu je ponudio inicijaciju u jogu, pa je pitao Babađija da li da prihvati ponudu. Babaji mu reče da primi inicijaciju od nekoga drugog, a zatim mu reče da se vrati kući u domovinu, te nastavi:

Šaljem te kući u domovinu jer si izgubio vjeru. Da si pravi štovatelj, vjera bi ti bila nepokolebljiva, a um postojan. Što to radiš? Zar vjeruješ da te onaj koji nije jogin može inicirati u jogu? To mi se ne sviđa. Dajući ti dužnost u hramu, prihvatio sam te za štovatelja. Štovateljima dajem 'abhaya dhan', blagoslov zaštite koji će ih uvijek štititi i učiniti ih neustrašivima. ODGOVORAN SAM za sve vas i za vaše oslobođenje! Kakvu god inicijaciju trebate, dat ću vam je. Zašto onda sumnjate i tražite je drugdje?

Zapadnjak je odgovorio da ga je na to potaknula duhovna pomama. Babaji nastavi:

Što to ne možeš dobiti od Mene? Vjera ti mora biti čvrsta poput planine Meru. I sunce i mjesec mogu skrenuti sa svoje putanje, ali se vjera štovateljeva ne smije poljuljati. Istinski će štovatelj biti spreman dati svoj život za Boga i vjerovat će do posljednjeg daha. Neka vas nikad ne pokreću lažna učenja. Zaštićeni ste u svakom trenutku.
___________

Najteža je staza Bogospoznaje. Ima malo onih koji njome kroče. Teška je kao i koračanje po oštrici žileta. Guruova milost je sve. Znanje nije moguće bez Gurua.
___________

Ja sam Bhole Baba. Ja sam nitko i ništa. Ja sam poput ogledala u kojem možete vidjeti sami sebe. Ja sam poput vatre. Nemojte stajati predaleko jer nećete osjetiti moju toplinu, ali se nemojte ni previše približiti jer se možete opeći. Naučite se na pravu udaljenost.
__________

Iz knjige „Ja sam sklad: knjiga o Haidhakhan Babađiju“, autor: Radhe Shyam

Napomena: Mahavatar Babaji, koji je duhovni učitelj Swamija Vishwanande, o kome je prvi put javnost doznala preko knjige Autobiografija jednog jogina od Paramhanse Yoganande, i Haidhakhan Babaji (čija pojava se dogodila tijekom 70ih godina prošlog stoljeća te još jednom početkom devedesetih) dvije su odvojene ličnosti.

Moj Satguru (4)

Jedne večeri stajao sam na ulazu u kapelicu gdje su izložene ikone svetaca. Oko mene je bilo također i drugih učenika i svi su bili zaokupljeni svojim zadacima. Ja sam samo uživao u atmosferi prisutnosti svoga gurua. Znajući da nikada ne pokazuje da je svjestan što se dešava u našim glavama, osjećao sam se slobodnim izraziti svoju božansku čežnju za Božanskom Majkom koju sam upravo promatrao u obličju svog gurua. Osjećajući se sigurno unutar svog uma misleći da će me potpuno ignorirati, kao što to inače i radi, kako mi ne bi napumpavao taštinu čak i u njenom nafinijem obliku, te se topio u rukama Božanske Majke.

Nježno sam ispuštao suze ljubavi i čežnje za Njom s primjesom tuge što mi još nije došla, pomiješane s veselim isčekivanjem Njenog dugo očekivanog dolaska. Upravo u tom trenutku, prišao mi je gurudev, pogledao me u oči i pitao najslađim milozvučjem, “Zašto plačeš?” Ustuknuo sam, jer nisam očekivao ovakav razvoj događaja. Pokušao sam sakriti svoje osjećaje zamuckujući, pokušavajući pronaći prave riječi, kako bih sakrio svoju ljubav. Skrivao sam se od gurua! Sram me bilo, kasnije sam mislio. Zar svi ne činimo istu stvar uvijek iznova svaki dan? Igramo se skrivača s našim Stvoriteljem, koji se nalazi iza svake naše misli, svakog otkucaja srca, u svakom atomu našega bića i svuda oko nas, koji nas razumije bolje nego naš najbolji prijatelj, bolje nego naša vlastita majka ili otac – i onda se još pitamo zašto se skriva od nas. Mi bježimo od Njega, (kao djeca koja pobjegnu od doma da uživaju u užitcima života a koja se kasnije vrate pognute glave sa mnogo razočaranja), a ne On od nas! A On uvijek strpljivo čeka ne bismo li slučajno podigli naša srca, bar jednom kako bismo primili Njegovu ljubav.

Drugom prilikom, dok sam stajao na parkirnom mjestu Swami mi je prišao i s najdubljom ljubavlju položio svoju ruku na moje srce i nježno masirao to područje, bez izgovorene iti jedne riječi, a pogled mu je imao nedokućivu puninu. Nakon toga me je samo čvrsto zagrlio kako bi još jednom potvrdio svoju ljubav prema meni. Ponekad se pitam: Zašto me, pobogu, tako puno voli? Ja čak njega ne volim koliko on mene voli. Znam da nisam poseban. Nemam posebne vještine koje bih mu ponudio, niti novac ili nasljedstvo, ništa. Prilično često osjećam da je moja ljubav bezveze, a to je jedina stvar koju bi učenik trebao ponuditi svom guruu. Što mu onda ponuditi kada se tako osjećaš? Srećom, guru vidi daleko iznad naših taština i umova.

Jer ljubav koja živi u našim srcima, čista i netaknuta, uvijek je spremna proklijati, iako prekrivena blatom naših nemirnih misli i taština. Swami se probija kroz naše vanjske oklope duboko u nutrinu i vodi nas direktno iz nivoa duše i nije ga briga za naše povrijeđene taštine i umove, jer mi to nismo. Oni su kao stare haljine kojih se trebamo riješiti. On nas voli onakve kakvi mi uistinu jesmo – Božja djeca, čista ljubav i blaženstvo. Uči nas kako nadići ego i um; da gledamo duboko unutar sebe te da ponovno probudimo božansko sjećanje da nismo smrtna bića osuđena da se valjamo u blatu naših loših djela. Došao je posijati sjeme ljubavi u ljudskim srcima te nam pokazati put natrag našem istinskom domu, u Bogu. On je pravi svjetionik, zvijezda vodilja naših brodolomnih srdaca. Njemu nudim svoju zahvalnost i ljubav. Neka je slava Bogu koji mi je došao u obliku mog sadgurua. Jai Gurudeva!

Autor: Chaturananda
Prijevod: Phalguni

Ovo svjedočanstvo kao i mnoga druga mogu se pročitati u knjizi Blossoming of the Heart, objavljeno u ediciji Bhakti Marga

Moj Satguru (3)

Odsjeli smo u kući jedne učenice iz Züricha u Švicarskoj. Bilo je dva sata po noći kad sam sreo Swamija u kuhinji u prizemlju. Postavio mi je isto pitanje; opet, moj odgovor je bio isti. Opet me je izazvao, “Jesi li siguran?” Odgovorio sam, “Sto posto!” – “Jesi li siguran?” opet me je pitao. “Siguran!”, odgovorio sam. Tada je rekao, “Izađi vani. Tamo ćeš naći neko voće na prozorskoj dasci kuhinje. Uzmi tri komada i pojedi ih.” Obučen samo u dhoti, bosih nogu, požurio sam vani u hladnu noć i pronašao samo crvene ljute papričice koje su visjele na stablu, ali nikakvo voće. Požurio sam natrag u kuhinju i rekao mu, “Nisam tamo mogao naći nikakvo voće, samo ove crvene stvari.”, i pokazao mu na prozor, kroz koji su se mogle vidjeti. Tada je rekao, “Zar to nisu plodovi stabla? Mislio sam na plodove sa stabla!” Tada sam shvatio da nisam bio sto posto budan i spreman. Htio sam ponovno izaći vani i pojesti paprike, ali on je rekao da je um već počeo razmišljati i da nisam prošao test.

Ali to nije bio kraj priče. Sljedeći dan je bio vedar i sunčan i ja sam uživao u svojoj jutarnjoj skitnji po vrtu. Stao sam kraj onog istog prozora i kad sam se okrenuo odjednom sam ugledao veliko stablo jabuke sa samo tri ili četiri jabuke na njemu. U tom trenutku sam mogao samo protresti glavu od zapanjenosti cijelim događajem. Da sam bar bio pažljiviji prošle noći, da sam barem ostao još nekoliko sekundi i pogledao okolo vidio bih “pravo” stablo i prošao bih test. Iako je priča završila na ovaj način, bio sam jako zahvalan, jer sam dobio više nego što sam mogao zamisliti.


Rekao bih da je ovaj događaj tipična ilustracija odnosa guru-učenik. Ima još mnogo malih događaja, ponekad samo brzi pogled, ili jedna riječ, izgovorena ili neizgovorena koja u meni probudi duboku ljubav i čežnju za Bogom ili radost i ushićenje, ili duboku smirenost u srcu i umu. Način na koji se brižno i majčinski odnosi prema nama, svojoj izabranoj djeci, je nadahnjujuć i ponekad preplavljujuć.

Predivna stvar kada si u blizini velikog gurua jest da ti nikada neće napumpavati ego. Naprotiv, učinit će sve od sebe da ga slomi. Moj guru, Swami Vishwananda to čini cijelo vrijeme, ali njegove metode su nježne i ispunjene ljubavlju. Dao sam mu dopuštenje da izravne sve grbe na mom karakteru, da odstrani sve negativnosti, sve blokade koje me spriječavaju da se ujedinim s Bogom. Znam da ima pristup mojim najintimnijim mislima, jer sam mu ih podario kao dio prihvaćanja naše svete veze gurua i učenika.

Moj Satguru (2)

Uistinu, u svom guruu sam pronašao neraskidivu vezu božanske ljubavi, iako je nisam bio potpuno svjestan, sve dok ga nisam upoznao. On je uz mene cijeli moj život, tiho je vodio moje srce dok ga nisam bio spreman osobno upoznati, nakon prividne odvojenosti u ovom životu. U njemu sam pronašao punoću odnosa majke i sina, oca i sina, prijatelja, braće, ljubavnika. Drugim riječima, sve u jednom. On je moja majka. On je moj otac. On je moj pravi prijatelj, moj voljeni, moje sve. Ni jedan odnos u mojem životu nije imao toliku puninu koju sam osjetio sa svojim gurudevom.

Nikada neću zaboraviti naš sljedeći susret; zbio se na aerodromu, gdje sam ga dočekao. To je bio njegov drugi posjet mojoj državi. Kao što se dogodilo, pratio sam ga na tom putovanju, nakon kojega sam se s njim vratio u Steffenshof, njegov glavni ashram. Bilo je to trenutno prepoznavanje veze između naših duša. Pozvao me je na vožnju; sjeo je na mjesto vozača i dao mi znak da uđem u auto. Teško prepoznatljiva, u najudaljenijem kutu mojeg uma pojavila se sumnja ili sičušni strah da me on vozi.

Izuzev toga osjećao sam se prilično sigurno. Ubrzo sam zaboravio na tu misao koja mi je malo prije proletjela umom u sitnom dijeliću sekunde. Nakon što smo došli na zakazano mjesto, malo prije nego smo izašli iz auta, on se okrenuo prema meni i upitao me, “Jesi li se bojao?” – “Naravno da nisam”, odgovorio sam. Tek nekoliko sati nakon toga napokon sam se sjetio tog djelića sekunde u kojem sam osjetio strah.

Kako sam se odgojio učenjima Paramhanse Yoganande, čitao sam o tome kako bi on izazivao svoju publiku pitanjem, “Kako ste svi?” Oni bi mu na to doviknuli, “Budni i spremni!” Tada bi on, kao da ih nije čuo prvi put, opet uzviknuo, “Kako se svi osjećaju?” Na to bi ljudi ponovno doviknuli, “Budni i spremni!” Tek tada bi počeo govoriti i obasipati božansko nadahnuće prijemčivim srcima i umovima.

Kad god bih susreo Swamija Vishwanandu, kako to sa svima čini, pitao bi me, “Kako si?” Biti budan i spreman je bio moj moto godinama. Budan i spreman primiti Božju ljubav, pažljivo pratiti što mi Bog nudi u svakodnevnim susretima s ljudima, u njihovim riječima i situacijama oko mene te unutarnjem glasu intuicije. Swami mi je postavio to pitanje mnogo puta i ja bih mu svaki put doslovno doviknuo: Budan i spreman! U početku je bio iznenađen kad bih mu tako odgovorio, ali naravno, shvatio je značenje mog odgovora. Jednom me je odlučio testirati da li sam stvarno budan i spreman.

Moj Satguru (1)

Postoje trenuci u čovjekovom životu kada mu jedan događaj ili osoba promijeni cijeli tijek života. To se može reći za moj prvi susret s velikim Božjim čovjekom Swamijem Vishwanandom. U susretu ovakve vrste nemoguće je riječima opisati veličinu odnosno značenja takvog susreta. Upoznati vodiča, onog koji ti je poslan od Boga, da te vodi prema najvišoj sigurnosti, vječnom miru, tvom pravom domu, nakon mnogih inkarnacija izgnanstva, nakon lutanja u ovom oceanu iluzije, ovom snu koji zovemo realnost, jest neizrecivo.

Kao što je jedan veliki svetac opisao život, za one koji su se probudili iz ove užasne noćne more, više nema lutanja. U neiskrivljenom zrcalu njihove svijesti oni lako mogu vidjeti odosno razaznati stvarnost od snova, kao što labud može odvojiti mlijeko od vode. Također je rečeno da Bog ima veću želju privući svoju tvrdoglavu djecu nego što su se ona spremna vratiti Njegovoj sveprisutnosti. Sada kada sam zapljusnut Božanskom ljubavlju ovog Božjeg čovjeka to mogu bolje razumjeti jer sam se želio povući: Ne, ta sila je presnažna. Ja nisam spreman za to. Nemam dovoljan kapacitet da ga primim – to je bio moj izgovor. Svjesno sam ga godinama tražio, molio se svaki dan da mi dođe. Kad mi je došao u obliku sadgurua, ja sam se povukao, baš kao što se kornjača povlači u svoj oklop. Izbjegavao sam primiti ono što mi je On došao dati.

Swami Vishwananda je bio samnom jako strpljiv. Ponovno je došao nakon godinu dana, nadajući se da ću otpustiti svoje strahove i brige te prepoznati Božji instrument koji mi je poslan da me odvede doma. Ovaj put je bilo manje otpora s moje strane. Obećao je da će doći u Hrvatsku sljedeće godine te sam se nadao da ću ga pratiti na putovanju. Osjećao sam da je on velika osoba te sam želio s njim provesti što je moguće više vremena. Naravno, nije mi padalo na pamet da mu se osoba ne može približiti tek tako a da je on sam ne privuče k sebi.

Kasnije, kada sam razgovarao s njim, shvatio sam da je on vodio moje misli i želje. Rekao mi je da sam njegov učenik već mnogo inkarnacija. To je obećanje gurua da će voditi svog učenika dok ne spozna Boga, do konačnog oslobođenja od vezanosti za ovu iluziju koju zovemo život. Zauzvrat, učenik obećava da će s povjerenjem i najbolje što može slijediti učenja gurua.
Swami Vishwananda i Chaturananda - slika nastala za vrijeme swamijevog drugog posjeta hrvatskoj u srpnju 2006.

Duhovno promišljanje

“Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen!” (Ivan 8:7)

Prije par dana razgovarao sam s prijateljicom na telefon i razgovarajući o odnosu guru – učenik, posebno u vezi s našim guruom, Swamijem Vishwanandom i prašinom koja se prošle jeseni podigla oko njega, spomenuli smo jednog zajedničkog prijatelja.

Rekla mi je da je taj prijatelj rekao u vezi Vishwanande, njegovog „bivšeg gurua“ kako je sam rekao, kako bi volio jednog dana posjetiti „svog prijatelja“ (misleći na Vishwanandu). Kad sam to čuo, ostao sam bez teksta.

Prvo, taj takozvani učenik je napustio svoga gurua na vrlo negativan način, govoreći o njemu pred drugim učenicima da je varalica, da nije istinski guru, i mnoge druge bogohulne stvari.

Štoviše, „odrekao“ ga se govoreći svima o jednom intimnom iskustvu koje je jednom imao sa svojim guruom, a koje uopće nije bilo seksualne prirode. On je to prenio na takav način da slušatelji osjete sažaljenje nad učenikom i osude gurua. Drugim riječima, pokušao je odsjeći glavu guruu nastojeći sebe učiniti višim ili pravičnijim. Njegovo ponašanje bilo je kratkoročno vrlo uspješno budući je uspio uzdrmati vjeru mnogih učenika, ali nakon nekog vremena većina njih je shvatila o kakvom se zapletu radi i ponovno uspostavila svoj unutarnji mir.

Ne samo da je iznio u javnost svoja „osobna“ iskustva, nego je ponudio i mnoga „sočna“ iskustva drugih, koliko god ih je mogao prikupiti, kako bi dokazao ispravnosti prosudbe svoga perverznog uma. Često sam se pitao koji bi bili razlozi da „razotkriješ“ svoga gurua, čak i kad bi te „činjenice“ bile istinite. Da bi zaštitio druge? Spasio njihove duše? Upozorio ih na prijevaru „lažnog“ gurua? Što?

Tko sada pokušava biti guru? Koliko smo nevrijedni bilo kakve ljubavi, pa ipak volimo preuzimati ulogu spasitelja!

Pada mi na pamet jedna lijepa priča iz „Pustinjskih Otaca“, koju bih ovdje želio ponoviti:

Jedan brat u Sceti počinio je grijeh. Sazvano je vijeće na koje je pozvan i otac Mojsije, ali on odbije poći. Tada svećenik pošalje nekoga da mu kaže da dođe, jer ga svi čekaju. Tako otac Mojsije ustane i krene. Uzme šupalj vrč, napuni ga vodom i ponese ga sa sobom. Ostali mu pođu ususret, te mu rekoše: „Što je to, oče?“ A starac im odgovori, „Moji grijesi ostavljaju trag za mnom, a ja ih ne vidim, pa ipak danas dolazim suditi o greškama drugoga.“ Kad su to čuli, ništa više ne rekoše onome bratu, već mu oprostiše.

Kako lako padamo žrtvom đavoljih zamki! I koliko nam dugo treba da otkrijemo zavjeru sotonske sile! Samo predajući se svom duhovnom vodiču možemo biti spašeni, a ključna riječ je poniznost. Ništa ti ne može nauditi ako razviješ poniznost. Tada ne možeš pogriješiti, što god učinio – kvaliteta poniznosti biti će tvoj štit pred svim nedaćama.

Pa što ako se ispostavi da guru nije pravi? Koji stav bi učenik trebao zauzeti? Pokušati ga izložiti osudama drugih, okrenuti sve protiv njega? Je li to način postupanja s prijateljem? I onda imaš obraza nazivati ga prijateljem. O, moj Bože, oslobodi me takvog licemjerja!

Još jedan citat Pustinjskih Otaca:

Jedan brat upita oca Poemena, „Ako vidim da moj brat griješi, je li u redu ništa ne reći o tome?“ Starac odgovori, „Kad god sakrijemo grijeh brata svojega, Bog će sakriti naš; kad god ljudima govorimo o krivnji brata svojega, Bog će isto učiniti s našom."

S ljubavlju,
Chaturananda

Trogir, Hrvatska, 04. ožujka 2009.

Kao riba na suhom (3. dio)

Mnoge su nacije sebi prilagođavale čak i njegov lik, pa tako možemo vidjeti Krista s plavim očima i kosom, koji odgovara predodžbi čistog arijevca, ili pak Krista crne boje kože kako bi se pridobili oni tamne puti. Danas ga čak možemo vidjeti prikazanog kako odjeven u traperice sjedi na motoru s cigaretom između kažiprsta i srednjaka. Još samo čekam da ga vidim s punk frizurom svih boja koja strši u zrak kao u Irokeza, sa srebrnim lancima koji mu vise oko struka. No, šalu na stranu...

Lijepo je zaljubiti se u lijepu sliku koja visi na zidu u kuhinji ili spavaćoj sobi, i povremeno pročitati koju inspirativnu riječ iz Biblije, ali kad se suočimo s nedaćama, zaboravljamo sav sladunjavi religionizam i padamo žrtvom naše niže prirode.

Nema problema, pobjeći ćemo dok oluja ne prođe i sunce ponovno ne izađe, i neće biti nikakve promjene u našem karakteru i ponašanju. Problem riješen. Naizgled.

A koliko kršćana zaista razmišlja o tome da slijedi živućeg Krista, od krvi i mesa? Koliko njih se pokušava staviti u položaj da ima tu Živu Silu uza se kod rješavanja situacija koje život stavlja pred njih?

Koliko njih iskreno pokušava slijediti život i put Isusov stavljajući se u položaj njegovih bliskih učenika, preispitujući svoja srca i pokušavajući ih pročistiti vatrom božanske ljubavi i mudrosti?

Nije lako pogledati unutra. Učitelj, onaj koji je jedno sa svjesnošću Boga, čist je odraz svoga učenika. On daje obilje ljubavi, a kada nas njena moć obuzme, ona iz dubokih, mračnih zakutaka našeg srca čisti svu prašinu koja se nakupila kroz mnoge živote. I mi se gušimo, odjednom ništa ne vidimo. A što je u stvari ta prašina? To su naše potisnute emocije, naše boli, nesigurnosti, kompleksi, stid, žaljenje, što god hoćete!

Umjesto da budemo zahvalni svom duhovnom vodiču što nam pomaže da vidimo što treba ukloniti, i što se doista i uklanja, što mi činimo? Mi ga pljujemo, nazivamo ga pogrdnim imenima, kujemo zavjere protiv njega, ili bježimo od njega u velikoj agoniji, kao da smo vidjeli samog đavla. A to i jest istina: suočili smo se s demonom u nama samima, koji se samo zrcalio na učitelju.

Mnogi kažu da bi umrli za njega, ali koliko njih želi živjeti za njega, u njemu i s njim? Lako je umrijeti, u djeliću sekunde si otrgnut, nastupa veliko olakšanje i ti si siguran od svake patnje i krivice.

Ali trpjeti s njime progone, nositi dio njegovog tereta... kao što reče Isus: žetva je obilna, ali je radnika malo. Duhovni učitelji često govore kako ima mnogo gurua, ali malo pravih učenika. Doista, rijetki su oni koji su spremni prihvatiti bilo koju vrstu discipline, zaboraviti sebe i napraviti u svom srcu mjesta za svoje pravo Ja.

Dakle, opet pitanje: Zašto moć ljubavi, koja je tako velika, uzmiče pred negativnim osobinama srca?

Kamo odlazi ljubav kada prolazni brzaci nečistoća obuzmu našu dušu?

Ako je ljubav zaista jedina stvarnost koja postoji, što je sa svim onim prolaznim emocijama s kojima se susrećemo na svom duhovnom putu?

Autor: Chaturananda
Prijevod s engleskog: Radha

Kao riba na suhom (2. dio)

Zapravo, vjernici i ne-vjernici, svi smo mi djeca jednoga i jedinoga Boga, koja se bore i pokušavaju puževim korakom pronaći put natrag do svoga istinskog doma u Njemu.
A što je s većinom ostalih, koji slijede druge religije, učitelje i staze?

Sve religije, svi učitelji, svi različiti duhovni putevi imaju isti cilj: jedinstvo s Bogom. Budisti to zovu nirvana, jogini samadhi, kršćani pričest, itd. A svi sveti spisi tvrde da postoji samo jedan Bog. Pa zašto onda ja mislim da je moj Bog jedini i pravi, a tvoj da je lažnjak?

U kršćanstvu imamo deset zapovijedi, sljedbenici puta joge imaju Patanjalijeve yame i niyame, upute o tome što činiti a što ne, koje vrlo nalikuju na deset zapovijedi. Muslimani imaju svoje svete spise i zapovijedi. Razne hinduističke sekte također slijede slične propise.

Istina je da se svi oni slažu u temeljnim postavkama. Mi slušamo mudre riječi svećenika, proroka i učenjaka, čitamo krasne formule ljudskog ponašanja, ali kad to treba primijeniti u svom vlastitom životu i izazovima koje životne okolnosti stavljaju pred nas, onda posrćemo i lutamo kao obezglavljeni.

Kako to da nam je problem prihvatiti činjenicu da su i drugi na pravom putu, kao što smo i mi?

Bojimo li se možda za sebe, iz prostog razloga što nismo sigurni u put koji slijedimo?

Zašto toliki Isusovi sljedbenici imaju problem prihvaćanja drugih Isusovih sljedbenika? Isti Bog i isti učitelj, pa ipak svi oni imaju isti problem jedni s drugima.

Zašto su Isusa toliki koji su ga duboko voljeli i slijedili napustili kada je prolazio kroz svoju vlastitu agoniju? On je bio tu kad je njima trebalo iscjeljenje tijela, uma, duše i srca. Nakon što ih je izliječio, zaboravili su i instrument i izvor.

Isus mora da je „učinio“ nešto užasno loše kad su se čak i najbliži učenici, kad je došlo vrijeme velikih kušnji, zgražavali od pomisli da imaju bilo kakve veze s „tim tipom“.

Kamo je nestala njihova ljubav, u samo nekoliko sati?

Milijuni njegovih današnjih sljedbenika pjevaju hvalospjeve i kunu se na doživotnu posvećenost, predanost i odanost Isusu koji je Krist.

On je tako lijep, njegove riječi tako prodorne, a Crkva tako moćna sa svojom dugom tradicijom neprekinute linije papinstva. Rijetki shvaćaju da je zapravo mnoštvo „ne-svetih“ papa nebrojeno puta prekinulo liniju učeništva. Mnogi su njegove riječi izvrtali i pogrešno tumačili kako bi bile prikladne politici onih koji su na vlasti.

Kao riba na suhom 1. dio

Ima Isus mnoge koji ljube njegovo nebesko kraljevstvo, ali malo je onih koji će ponijeti njegov križ.
Ima mnoge koji žele utjehu, a malo njih koji prihvaćaju patnju.
Mnogi mu se pridružuju kod stola, a malo njih kod posta.
Svi se s Kristom žele radovati, a malo će njih trpjeti za njega ili s njim.
Mnogi Isusa slijede do lomljenja kruha, a malo će njih s njim popiti čašu muka.
Mnogi časte njegova čudesa, ali malo je onih koji ga slijede do križa.
Mnogi vole Isusa dok ih ne stignu nevolje.

Ovi citati iz knjige Tome Kempenca “Nasljeduj Krista” točno opisuju koliko je teško hodati učiteljevim stopama. Isus Krist je bio utjelovljenje ljubavi, i svima jednako dijelio blagoslov božanske ljubavi, a razapeli su ga isti oni koji su ga nedugo prije toga slavili.

Što je to u ljudskoj prirodi što čini da smo danas duboko zaljubljeni u nekoga, a sutra bacamo na nj kamenje osude i svetogrđa?

Zašto se mi ljudi, bića satkana od atoma ljubavi, bića čija je svaka tjelesna stanica, atom, elektron, svaka molekula, prožeta blaženstvom i ljubavlju prisutnosti božje, uporno odmičemo od tvari od koje smo sazdani, smanjujući sebe same?

Kako to da mi, ljudske ribe, žeđamo usred oceana ljubavi?

Ova su me pitanja godinama zbunjivala, i još uvijek nemam odgovor na njih.

Što je to što nas sprječava da uvijek svjesno boravimo u blaženoj prisustnosti sat-chit-anande?

Naša je pažnja usredotočena, bolje rečeno raspršena, u toliko mnogo smjerova da čak i kad dotaknemo taj izvor naše istinske biti, ne možemo ga dugo zadržati jer naša energija „leti“ tamo – amo, zahvaljujući našem nezaustavljivom umu i željama srca. Statičke smetnje našeg uma ne prestaju, osim u povremenim kratkim prekidima.

Isus Krist danas ima milijune sljedbenika, u tisućama različitih crkava i sekti. Svi oni misle da su jedinstveni i pravi sljedbenici Isusovi, osuđujući time druge grupe zbog toga što „ne slijede pravi put“. Moj put je jedini i najbolji – to je njihov prešutni stav.

Pa, mogli bismo te različite grupe promatrati kao stada ovaca, koristeći Isusovu metaforu. I njegovim riječima, kad bi mu netko prišao da se raspita o nekome tko liječi u ime Isusa, Isus bi odgovorio: Imam mnogo ovaca koje nisu iz ovoga stada.

Iz njegovog blagog prijekora upućenog jednom učeniku možemo iščitati poruku da treba poštivati i prihvaćati svakoga koji slijedi istu istinu, bez obzira koliko se ona izvana činila različita.

Kratak osvrt na guru-učenik odnos

Dragi brate po Bogu,

Osjećam tvoju patnju u ovoj bitci tvoga života. Veliki Učitelji uvijek prolaze kroz određene vanjske poteškoće prilikom pomaganja bolom pogođenom čovječanstvu i zbog toga nekada zauzvrat bivaju razapeti.

Pretpostavimo da je tvoj guru u ovom životu homoseksualac. Želio je iskusiti takvu vrstu ljubavnog odnosa kako bi razumio i pomogao svojim učenicima. Trebao je proći kroz to iskustvo kako bi potpuno razumio cijeli aspekt homoseksualnosti. Netko će pitati zašto je to trebao ako je prosvjetljen i ima izravan pristup cjelokupnom znanju?

Pretpostavimo da je tvoj guru bogospoznat. Što to znači? To znači da može biti u zajedništvu s Bogom kad god to poželi. Kada to ne prizove, on se ponaša kao i svaki obični čovjek. Sjeti se u Bibliji: sin čovječji…sin Božji. Silaskom dolje oblačeći ljudsko tijelo, čak i avatar pada pod utjecaj bolesti i tjelesnog propadanja te tjelesnih želja, jer je takav zakon materijalnog postojanja. Ali budući da je učitelj ostvario slobodu od ropstva želja i vezanosti on se može uzdignuti iznad njih kad kod poželi, za razliku od običnog čovjeka. Tako da on može uživati ‘plodove’ i u isto vrijeme ne biti vezan za njih te se pri tom ne mora zaplitati u beskonačan krug želja. Odnosno, ako postoji želja za tjelesnim užitkom, on je može zadovoljiti i zaboraviti na to bez stvaranja bilo kakve karme. Avatarovo djelovanje je kao pisanje po vodi, jer ne ostavlja nikakav trag.

Pretpostavimo da je osoba bogospoznata… čak ako ta osoba još uvijek ima određene nerealizirane želje, (što je slučaj sa dušama koje zovemo jivan mukta – osobe oslobođene za vrijeme života), takve osobe su dostigle nirbikalpa samadhi, ali još nisu potpuno oslobođene jer još uvijek imaju neodrađenu karmu. Tako da je moguće da je osoba bogospoznata, ali još ima neodrađenih želja. Yogananda je izjavio da ima učitelja koji nisu potpuno oslobođeni, odnosno imaju još neku karmu koju moraju odraditi. Dakle, oni jesu s Bogom…zar je ostalo onda bitno? Ne mogu stvoriti novu karmu jer su razotkrili božansku igru – kozmičku iluziju, dakle ništa ih ne može dotaknuti. Ponovno su se sjetili božanskosti koja u njima leži. Ali zato što još uvijek moraju, prema zakonu materije, odraditi određenu karmu – neke postupke ili reakcije proistekle iz prošlih djela – zbog toga moraju proći kroz određena iskustva koja mi možemo gledati kao crna ili bijela. Ali u Božjim očima to drugačije izgleda. Samo sjene svjetla bacaju sjenku, kako se Yogananda izrazio.

Jer su ionako slobodni, oni mogu raditi što žele, možda kako bi zadovoljili želje učenika koje im je Bog poslao….

Kada duša čezne za Bogom i kada je spremna za duhovno putovanje Bog šalje toj duši božanskoga glasnika. On šalje toj duši gurua, koji ne mora biti potpuno oslobođen ili potpuno svjestan svoje božanske prirode, niti mora biti svjestan svoje misije. Guru osjeća da ima određenu misiju i po božanskom zakonu koji upravlja svim dušama oni su međusobno privučeni i pomažu jedan drugome te u skladu sa učenikovom prijemčivošću on dobiva više ili manje od Boga kroz taj guru-kanal. Guru uglavnom nije svjestan tog procesa, ali s obzirom da on također duhovno raste on počinje sve više shvaćati svoju ulogu na zemlji.

Ne mora sebe nužno zvati guru ili učitelj, ali tu ulogu svojim primjerom ispunjava, kao i sa nastojanjem da svoj život učini boljim. I tako će se život za životom učenik i guru sretati kako bi pomagali jedan drugome. Guru služeći kao kanal, čega većinom nije svjestan, pomaže učeniku, a zauzvrat učenik njemu pomaže svojom otvorenošću, jer što si više spreman dati, više ćeš dobiti i tako rasteš u realizaciji. Počinješ shvaćati svoju ulogu koju ti je povjerio Bog. Kad uvidiš to, tada počinješ biti ponizan, jer osjećaš i vidiš da je Bog taj koji upravlja tvojim životom te kada igraš Njegovu igru ti si siguran i zaštićen, ali kada odstupiš od svoje uloge ti patiš. Tako učiš korak po korak praveći mnogo grešaka. Možeš se pitati zašto te Bog poslao? Nije važno tko je izabran da bude guru-vodič, ali možda si zbog određenih kvaliteta koje imaš više kvalificiran; recimo, na primjer, da imaš više suosjećanja kad vidiš da drugi pate ili možda imaš više kshatriya kvaliteta u sebi koje su ti potrebne u ovom životu kako bi izborio svoje unutarnje borbe i služio drugima na taj način ili već nešto drugo.

Tako se ponekad dogodi da učenik preraste svog gurua u realizaciji Boga, to se dešava jer svi imamo neke prepreke koje trebamo nadići, a neke zahtijevaju više vremena i strpljenja i možda se s njima guru bori duže, a učenik je od toga slobodan i onda on može bez prepreka koračati brže te u određenom trenutku prestiže gurua u duhovnoj realizaciji, ali ako misli da je bolji od gurua, tada pada i treba se naučiti poniznosti, poštovanju i ljubavi. Ta igra se nastavlja sve dok se oboje, i guru i učenik, ne oslobode. Bog ponekad šalje na zemlju “problematične” gurue jer samo kroz učenje i pomaganje drugima oni mogu nadići svoje osobne prepreke. Ne radi se o tome da je guru na višoj razini od učenika ili obrnuto. Svatko je u Božjim očima isti. Ali On nam daje različite uloge u skladu sa našom specifičnom i jedinstvenom prirodom. Zbog toga On nas voli jednako nezavisno od naših vanjskih uloga jer je Sebe podijelio u mnogo oblika. Dakle, svatko od nas je utijelovljenje određene kvalitete i nema usporedbe. To je jednostavno tako.

Dakle, čak i ako tvoj guru nije potpuno oslobođen ili čak svjestan svoje uloge, nema veze jer ionako je Bog tvoj Guru, ali On mora djelovati kroz Svoje glasnike. Zato oslobođenje može doći samo kroz gurua. Bog je ionako taj koji djeluje, čak i ako guru zastrani to je Božja odgovornost, ali učenik mora ostati odan do kraja. Ako se guru pokaže nevrijednim Bog će poslati učeniku boljega u skladu s njegovom spremnošću da krene duhovnim putem. Ali ključno je da učenik ostane odan do kraja, jer njegova odanost predstavlja njegovu predanost Božjoj volji. Kad on nije lojalan time šalje poruku da će radije slijediti svoj put, želje i sklonosti koristeći pri tom "pad" gurua kao ispriku za podilaženje svojoj nižoj prirodi, svojim ego-vođenim putima. Ali ako učenik postane ponosan jer vidi neke nedostatke kod svoga gurua, tada samo piše smrtnu presudu svom duhovnom životu. Jer obično ponos spriječava duhovni razvitak duše. Ne možeš rasti ako sebe smatraš vrijednijim i boljim, posebno ako odguruješ kanal koji ti je Bog poslao. Ponosom sam sebi kopaš grob, jer više ne možeš učiti. Stojiš na mjestu, ili još gore hodaš natraške. Padaš još niže od stupnja s kojeg si započeo duhovni put. Ponos je najveća prepreka na duhovnom putu.

Sada pretpostavi da je tvoj guru potpuno prosvijetljen, bez ikakve osobne karme. Čak i on, kao što sam ranije utvrdio, ima dvostruku ulogu: ljudsku i božansku prirodu. Njegova božanska priroda je uvijek slobodna te može kad god poželi boraviti na najvišim razinama svijesti ili se može spustiti dolje te se ponašati i djelovati normalno u ovom svijetu. Kad učitelj silazi prihvačajući ulogu gurua, on mora obući ljudsku osobnost sa svim svojim dobrim i lošim stranama. On može voljeti različitu vrstu hrane i uživati u njoj, a unutar sebe ne biti za nju vezan. Može uživati u jedrenju ili nekom drugom sportu, ali unutar sebe uvijek biti slobodan, može preuzeti ulogu poslovnog čovjeka ili ratnika i vršiti sve dužnosti koje taj poziv donosi sa sobom, ali unutar sebe je uvijek svjestan svoje slobode u Bogu. Onda, zašto je važno koju ulogu netko igra? Guru se može oženiti, a nikad se ne upustiti u bračne odnose ili im se u potpunosti prepustiti, a ne biti vezan za njih, kao Lahiri Mahasaya. Zbog svega toga učenik ne može suditi svog gurua po onome što on izvanjski čini, ako mu ikada uopće može suditi, već zbog onoga što on jest iznutra – božanski mornar, kapetan čija je misija prevesti duše prema pravoj sigurnosti – ka Bogu, jedinom pravom domu.

Dakle, ako učenik vidi nemoralno ponašanje svoga gurua, kako može biti siguran da li je guru nevezan za to ponašanje koje čini za dobrobit svojih učenika ili je još uvijek duša koja se bori za svoje spasenje?

To sam već prije odgovorio. Za učenika je najbolje da se potpuno preda i bude odan do kraja. To su njegove sigurne “dionice i obveznice”.

Kako se mogu predati i biti odan nekome tko se može pokazati kao prevarant? Tada nastupa nešto što se naziva – vjera! Moraš imati povjerenje u Boga da je On s tobom svakoga dana, osigurava ti hranu i odjeću, brine se da udišeš slobodan zrak, itd. Duhovno putovanje započinje onog trenutka kada duša počinje vjerovati da Bog postoji i da je ljudsko postojanje bezvrijedno bez Njega. Tada počinješ vjerovati i tako dan za danom, godina za godinom, život za životom, Bog napokon odlučuje odgovoriti na tvoje molitve jer si spreman za ubrzanje tvog povratka jedinstvu s Kreatorom. U početku ti šalje duhovne knjige i ‘obične’ učitelje, sve dok te to više ne zadovoljava. Guru je samo kanal koji ti je Bog poslao kako bi ti pomogao u procesu ujedinjenja svoje svijesti ponovno s Njim.

Zato trebaš vjerovati svom prvom osjećaju kada sretneš takvog vodiča. I provjeri ga, ispitaj ga, itd. Ali jednom kad si siguran u ono što ti srce govori i što izvana razmijeniš s njim, tada znaš pravi odgovor. Tvoja potraga je završena! Nema više preispitivanja gurua, njegovog vodstva ili ponašanja, ili njegovih načina. Tvoja dužnost je samo da ga pustiš da te vodi.

Ne možeš uistinu znati tko ili što je tvoj guru, jer kad bi znao (znači: već si na njegovoj razini) ne bi ga ni trebao. Ako si zdrav, ne trebaš doktora. Ali ako si bolestan moraš prihvatiti savjet doktora, inače će ti biti još gore. Zato moraš imati VJERE. Vjera gradi tvoj život iz ruševina. Puno je prepreka na duhovnom putu, posebno u vlastitom umu, koji se nekad pokazuje kao najgori neprijatelj. Zato je guru potreban. On to vidi. On je već prošao te borbe i zna izlaz iz njih. Ako slijediš svoga gurua možeš biti siguran da će te voditi krajnjem cilju. A koji je tvoj krajnji cij? Ako je to jedinstvo s Bogom, možeš biti siguran da ćeš ga dobiti! Jai Gurudev!

Autor: Chaturananda
Prijevod s engleskog: Phalguni

"Ja sam To", Sri Nisargadatta Maharaj

Savršenstvo kao svačija sudbina

Poklonik: Kad god te pitaju kako postići samoostvarenje, neprestano naglašavaš kako je važno da se um zadržava na osjećaju „ja jesam“. Gdje je tu uzročna veza? Zašto bi upravo ta misao morala kao posljedicu imati oslobođenje? Na koji način utječe na mene kontempliranje osjećaja „ja jesam“?

Maharaj: Sam čin promatranja mijenja i promatrača i promatranog. Naposljetku, ono što pojedinca sprečava da uvidi svoju istinsku prirodu jest slabost i tupost njegova uma, kao i tendencija da izbjegava suptilno i usmjerava se isključivo na grubo. Budeš li slijedio moj savjet pa se pokušavao stalno držati osjećaja „ja jesam“, postat ćeš potpuno svjestan svojeg uma i njegovih mušica. Svijest, koja je blistava uravnoteženost (sattva) u djelovanju, raspršuje tromost i uklanja nemir uma te nježno, ali postojano, mijenja njegovu građu. Ta promjena ne mora biti spektakularna. Ona će se možda jedva zamjećivati, ali istovremeno će predstavljati dubok i temeljit pomak iz tame u svjetlost, iz nesvjesnosti u svijest.

P: Mora li to biti upravo formula „ja jesam“? Ne bi li to mogla učiniti i neka druga rečenica? Budem li se koncentrirao na misao „postoji stol“, neće li i ona poslužiti istoj svrsi?

M: Kao vježba koncentracije sigurno hoće. Ali ona te neće odvesti onkraj ideje o stolu. Tebe ne zanimaju stolovi, ti želiš spoznati vlastito sebstvo. Da bi to postigao, moraš u fokusu svoje svjesnosti neprestano držati jedinu nit vodilju koju imaš: svoju sigurnost da jesi. Drži je se, igraj se s njom, razmišljaj o njoj, duboko je preispituj, sve dok se ne rastvori školjka neznanja, a ti izroniš u kraljevstvo stvarnosti.

P: Postoji li bilokakva uzročna veza između mog fokusiranja na osjećaj „ja jesam“ i rastvaranja školjke?

M: Poriv za pronalaženjem sebstva znak je da si spreman za to. Poticaj uvijek dolazi iznutra. Sve dok ne dođe tvoje vrijeme nećeš imati ni želje ni snage da se svim srcem upustiš u samoispitivanje.

P: Nije li milost gurua odgovorna za tu želju i njezino ispunjenje? Zar njegovo blistavo lice nije mamac na koji se hvatamo i koji nas izvlači iz ovog gliba patnje?

M: Tvoj unutarnji guru (sadguru) dovest će te do tvog vanjskog gurua kao što majka vodi dijete do učitelja. Vjeruj svojem guruu i slušaj ga, zato što je on glasnik tvog stvarnog sebstva.

P: Kako da nađem gurua kojem mogu vjerovati?

M: Pokazat će ti ga tvoje srce. Nećeš imati nikakvih poteškoća da nađeš svog gurua zato što i on traži tebe. Guru je uvijek spreman, ali ti nisi. Moraš biti spreman za učenje. Inače, mogao bi sresti gurua i propustiti šansu zbog puke nesmotrenosti i tvrdoglavosti. Uzmi moj primjer. Ništa u meni nije obećavalo, ali kad sam sreo svojeg gurua, slušao sam ga, vjerovao mu i slijedio njegove upute.

P: Ne bih li morao dobro ispitati učitelja prije negoli se prepustim u njegove ruke?

M: Svakako ga ispitaj! Ali što možeš time saznati? Saznat ćeš samo na koji ti se način on pojavljuje na tvojoj razini svjesnosti.

P: Promatrat ću je li dosljedan i postoji li sklad između njegova života i učenja.

M: Možda ćeš otkriti obilje nesklada. Ali što ćeš s tim? To ništa ne dokazuje. Jedino su motivi važni. Kako ćeš saznati koji su njegovi motivi?

P: Očekujem da on bude osoba koja ima nadzor nad sobom i živi ispravnim životom.

M: Takvih ćeš naći napretek, ali nijedna ti od njih neće biti od koristi. Guru ti može pokazati put kući, put do tvojeg pravog „ja“. U kakvoj je to vezi s karakterom i temperamentom osobe kakvom se on pokazuje? Ne kaže li ti on jasno da nije osoba? Jedini način na koji možeš prosuđivati gurua jesu promjene koje se događaju u tebi kad si u njegovu društvu. Osjećaš li se mirnijim i sretnijim nego obično, razumiješ li sebe s većom jasnoćom i dubinom, znači da si sreo pravog sveca. Ne požuruj se, ali kad jednom odlučiš da mu vjeruješ, vjeruj mu u potpunosti te dosljedno i iskreno slijedi svaku njegovu uputu. Nije važno ako ga ne prihvatiš kao gurua, već se zadovoljiš samo njegovim društvom. I sam satsang može te dovesti do cilja, pod uvjetom da je čist i neometan. Ali kad jednom nekog prihvatiš kao svojeg gurua, slušaj ga, pamti njegove upute i slijedi ih. Nedovoljna srčanost ozbiljna je mana i uzrok goleme patnje koju stvaraš sam. Guru nikada ne čini pogreške. Krivnju uvijek snosi zatupljenost učenikova uma i svojeglavost u disciplini.

P: Odbacuje li i napušta li guru tada učenika?

M: On ne bi bio guru kad bi to učinio! Guru daje učeniku vremena i čeka ga sve dok se sam ne vrati k njemu, oplemenjen, otriježnjen i prijemčiviji.

P: Što ga pokreće? Zašto se guru toliko brine za učenika?

M: Guruov je motiv učenikova patnja i želja da ona prestane. On vidi koliko ljudi trpe u svojim snovima i zato želi da se probude. Ljubav teško podnosi bol i muku. Guruova je strpljivost bezgranična i zbog toga ne može pretrpjeti poraz. On nikada ne doživljava neuspjeh.

P: Je li moj prvi guru ujedno i posljednji ili moram ići od gurua do gurua?

M: Cijeli je univerzum tvoj guru. Ako si pažljiv i inteligentan, možeš učiti od svega. Kad bi tvoj um bio bistar, a srce čisto, učio bi od svakog slučajnog prolaznika. Ali zato što si nemaran i nemiran, tvoje unutarnje sebstvo očituje se kao vanjski guru pa te potiče da mu vjeruješ i da ga slušaš.

P: Je li nužno imati gurua?

M: To je kao da me pitaš je li nužno imati majku. Da bi čovjek podigao svjesnost iz jedne dimenzije u drugu, potrebna mu je pomoć. Pomoć ne mora uvijek doći u obliku ljudskog bića. To može biti suptilna prisutnost nekog sveca ili iskra intuicije. Ali pomoć mora na neki način doći. Unutarnje sebstvo promatra i čeka da se izgubljeni sin vrati svojem ocu. Kad dođe pravo vrijeme, ono sve priprema s ljubavlju i djelotvornošću. Treba li netko glasnika ili vodiča, šalje mu gurua.