"Ja sam To", Sri Nisargadatta Maharaj

Savršenstvo kao svačija sudbina

Poklonik: Kad god te pitaju kako postići samoostvarenje, neprestano naglašavaš kako je važno da se um zadržava na osjećaju „ja jesam“. Gdje je tu uzročna veza? Zašto bi upravo ta misao morala kao posljedicu imati oslobođenje? Na koji način utječe na mene kontempliranje osjećaja „ja jesam“?

Maharaj: Sam čin promatranja mijenja i promatrača i promatranog. Naposljetku, ono što pojedinca sprečava da uvidi svoju istinsku prirodu jest slabost i tupost njegova uma, kao i tendencija da izbjegava suptilno i usmjerava se isključivo na grubo. Budeš li slijedio moj savjet pa se pokušavao stalno držati osjećaja „ja jesam“, postat ćeš potpuno svjestan svojeg uma i njegovih mušica. Svijest, koja je blistava uravnoteženost (sattva) u djelovanju, raspršuje tromost i uklanja nemir uma te nježno, ali postojano, mijenja njegovu građu. Ta promjena ne mora biti spektakularna. Ona će se možda jedva zamjećivati, ali istovremeno će predstavljati dubok i temeljit pomak iz tame u svjetlost, iz nesvjesnosti u svijest.

P: Mora li to biti upravo formula „ja jesam“? Ne bi li to mogla učiniti i neka druga rečenica? Budem li se koncentrirao na misao „postoji stol“, neće li i ona poslužiti istoj svrsi?

M: Kao vježba koncentracije sigurno hoće. Ali ona te neće odvesti onkraj ideje o stolu. Tebe ne zanimaju stolovi, ti želiš spoznati vlastito sebstvo. Da bi to postigao, moraš u fokusu svoje svjesnosti neprestano držati jedinu nit vodilju koju imaš: svoju sigurnost da jesi. Drži je se, igraj se s njom, razmišljaj o njoj, duboko je preispituj, sve dok se ne rastvori školjka neznanja, a ti izroniš u kraljevstvo stvarnosti.

P: Postoji li bilokakva uzročna veza između mog fokusiranja na osjećaj „ja jesam“ i rastvaranja školjke?

M: Poriv za pronalaženjem sebstva znak je da si spreman za to. Poticaj uvijek dolazi iznutra. Sve dok ne dođe tvoje vrijeme nećeš imati ni želje ni snage da se svim srcem upustiš u samoispitivanje.

P: Nije li milost gurua odgovorna za tu želju i njezino ispunjenje? Zar njegovo blistavo lice nije mamac na koji se hvatamo i koji nas izvlači iz ovog gliba patnje?

M: Tvoj unutarnji guru (sadguru) dovest će te do tvog vanjskog gurua kao što majka vodi dijete do učitelja. Vjeruj svojem guruu i slušaj ga, zato što je on glasnik tvog stvarnog sebstva.

P: Kako da nađem gurua kojem mogu vjerovati?

M: Pokazat će ti ga tvoje srce. Nećeš imati nikakvih poteškoća da nađeš svog gurua zato što i on traži tebe. Guru je uvijek spreman, ali ti nisi. Moraš biti spreman za učenje. Inače, mogao bi sresti gurua i propustiti šansu zbog puke nesmotrenosti i tvrdoglavosti. Uzmi moj primjer. Ništa u meni nije obećavalo, ali kad sam sreo svojeg gurua, slušao sam ga, vjerovao mu i slijedio njegove upute.

P: Ne bih li morao dobro ispitati učitelja prije negoli se prepustim u njegove ruke?

M: Svakako ga ispitaj! Ali što možeš time saznati? Saznat ćeš samo na koji ti se način on pojavljuje na tvojoj razini svjesnosti.

P: Promatrat ću je li dosljedan i postoji li sklad između njegova života i učenja.

M: Možda ćeš otkriti obilje nesklada. Ali što ćeš s tim? To ništa ne dokazuje. Jedino su motivi važni. Kako ćeš saznati koji su njegovi motivi?

P: Očekujem da on bude osoba koja ima nadzor nad sobom i živi ispravnim životom.

M: Takvih ćeš naći napretek, ali nijedna ti od njih neće biti od koristi. Guru ti može pokazati put kući, put do tvojeg pravog „ja“. U kakvoj je to vezi s karakterom i temperamentom osobe kakvom se on pokazuje? Ne kaže li ti on jasno da nije osoba? Jedini način na koji možeš prosuđivati gurua jesu promjene koje se događaju u tebi kad si u njegovu društvu. Osjećaš li se mirnijim i sretnijim nego obično, razumiješ li sebe s većom jasnoćom i dubinom, znači da si sreo pravog sveca. Ne požuruj se, ali kad jednom odlučiš da mu vjeruješ, vjeruj mu u potpunosti te dosljedno i iskreno slijedi svaku njegovu uputu. Nije važno ako ga ne prihvatiš kao gurua, već se zadovoljiš samo njegovim društvom. I sam satsang može te dovesti do cilja, pod uvjetom da je čist i neometan. Ali kad jednom nekog prihvatiš kao svojeg gurua, slušaj ga, pamti njegove upute i slijedi ih. Nedovoljna srčanost ozbiljna je mana i uzrok goleme patnje koju stvaraš sam. Guru nikada ne čini pogreške. Krivnju uvijek snosi zatupljenost učenikova uma i svojeglavost u disciplini.

P: Odbacuje li i napušta li guru tada učenika?

M: On ne bi bio guru kad bi to učinio! Guru daje učeniku vremena i čeka ga sve dok se sam ne vrati k njemu, oplemenjen, otriježnjen i prijemčiviji.

P: Što ga pokreće? Zašto se guru toliko brine za učenika?

M: Guruov je motiv učenikova patnja i želja da ona prestane. On vidi koliko ljudi trpe u svojim snovima i zato želi da se probude. Ljubav teško podnosi bol i muku. Guruova je strpljivost bezgranična i zbog toga ne može pretrpjeti poraz. On nikada ne doživljava neuspjeh.

P: Je li moj prvi guru ujedno i posljednji ili moram ići od gurua do gurua?

M: Cijeli je univerzum tvoj guru. Ako si pažljiv i inteligentan, možeš učiti od svega. Kad bi tvoj um bio bistar, a srce čisto, učio bi od svakog slučajnog prolaznika. Ali zato što si nemaran i nemiran, tvoje unutarnje sebstvo očituje se kao vanjski guru pa te potiče da mu vjeruješ i da ga slušaš.

P: Je li nužno imati gurua?

M: To je kao da me pitaš je li nužno imati majku. Da bi čovjek podigao svjesnost iz jedne dimenzije u drugu, potrebna mu je pomoć. Pomoć ne mora uvijek doći u obliku ljudskog bića. To može biti suptilna prisutnost nekog sveca ili iskra intuicije. Ali pomoć mora na neki način doći. Unutarnje sebstvo promatra i čeka da se izgubljeni sin vrati svojem ocu. Kad dođe pravo vrijeme, ono sve priprema s ljubavlju i djelotvornošću. Treba li netko glasnika ili vodiča, šalje mu gurua.