Narada Muni i čovjek koji nije htio doći na Vaikunthu

Priča o Mahamuni Narada, čovjeku koji nije htio otići na Vaikuntha Loku

Narada Muni jednom je prišao Vasudevi Sri Krishni u Vaikuntha planetarnom sustavu i bio je veoma iznenađen. Gospodin je sjedio i plakao. „Oh moj Gospode je li te netko povrijedio? Mogu li ti pomoći ukloniti patnju?“, upitao je predanik Narada. 

Gospodin odgovori: „Plačem zbog duša u materijalnom svijetu. Nitko se ne želi vratiti meni! Plačem zbog odvojenosti od duša koje su dio mene“. 

„Oh moj Gospode, kako ti ja mogu pomoći u tome?“, pitao je Narada Muni. 

„Na planeti Zemlji ima divan predanik imenom Chandualal, ako želiš otiđi i kaži Chandulalu da još i sada čekam da ga dovedem natrag k meni na Vaikunthu. Ne treba raditi nikakvu sadhanu, japu, yagnu, danu kako bi se vratio meni. Samo ga povedi sa sobom na Vaikunthu“, milostivo je rekao Gospodin Krishna Naradu. 

I tako je Narada Muni otišao dolje na planet Zemlju i pokucao na vrata Chandulalovog doma. Chandulal je rekao: „Drago nam je vidjeti te kralju, molim te uđi i sjedni.“ Narada Muni odgovori, „Ne gubi vrijeme sada, dovoljno je bilo sjedenja i svega, Vasudeva Krishna je rekao da možeš doći sa mnom na Vaikunthu i da ne moraš raditi nikakve sadhane, jape, yagne i dane. Jesi li željen doći natrag Krishni?“ Chandulal odgovara, „Da, kralju, čak i sada sam spreman. Krishna je vrlo velik, on je uzvišeno božansko biće, on je Ishvarah Paramah Krishnah Saccid-Ananda-Vigrahah Anadir Adir Govindah Sarva-Karana-Karanam.“ 

„Vrlo sam sretan“. Kaže Narada. „Molim te prestani pričati, jesi li spreman otići kod Krishne?“ Chandulal brzo odgovara: „Kralju već sad sam spreman, ali vidiš, tek sam se vjenčao. Moja žena je vrlo mlada. Ako je sada želim ostaviti, znaš li koliko će lošeg u tome vidjeti društvo? Ne zbog mene, već zbog toga što će misliti kakva je osoba Krishna? Da uzima mladog čovjeka od njegove žene. Društvo neće biti naklonjeno tome. Kao predanici, naša je dužnost kralju da osiguramo da se na Vaishnave ne gleda sa prijezirom i da Krishna uvijek ima dobru reputaciju.“ Na to Narada odgovara, „To nije problem, ok. Reci mi sada koliko vremena trebaš?“ Chandulal kaže „Dopusti mi da je osiguram, jednom kada se dijete rodi zaboravit će na mene.“ I tako Chanulal zamoli Narada Munija da se vrati kroz par godina.

Narada Muni se vrati nakon nekoliko godina i vidi djecu kako trče uokolo. Sve je izgledalo vrlo lijepo. Upita Chandulala, „Jesi li spreman da ideš?“ Chandulal odgovara, „Kralju čak i sada sam spreman, ali vidiš imamo jedan problem. Žena mi je tamo, djeca su mi tamo, a također imam i majku u istoj kući. Znaš kada staviš jednu ženu u kuhinju to je u redu, ali kada staviš dvije žene u kuhinju to je kurukshetra. Svakodnevno se jako trudim prilagoditi moju ženu svojoj majci, tako da kralju postoji ova nevjesta-svekrva situacija. Moja je dužnost kao članu obitelji da se pobrinem da je sve u redu. Daj mi dvije, tri godine sve će se riješiti i situacije će biti dobra. Sada su djeca mala, neka malo porastu.“ Narada Muni kaže, „U redu, ali vrijeme odmiče. “

Za nekoliko godina Narada muni se vrati te ugleda i unuke. Znači Chandulal nema više isprika, a kada je vidio Narada Munija htio se sakriti. Ali kada je krenuo trčati niz stepenice, pao je i slomio vrat i Yamaraj-Bog smrti i podzemlja- je došao. Narada Muni je jako tužan i žena Chandulala je jako tužna. Svi su pogledali prema Naradu Muniju i pomislili kako je Chandulal umro zbog njega. I tako je Narada Muni odlučio napustiti to mjesto. Odmah ode vidjeti Krishnu. I dao mu je tužan izvještaj o tome što se desilo. 

Ali Krishna je bio toliko drag, te kaže Narada Muniju da se ne brine i da je Chandulal postao pas. Narada Muni je upitao Krishnu gdje se sada nalazi Chandulal. A Krishna mu odgovara da je ispred njegove kuće. Toliko mu se sviđala ta kuća da sam mu dao da sjedi ispred nje u sljedećem životi. Krishna je rekao Narada Muniju da ode do Chandulala i priča s njim. Obojici ću vam dati tejas-moć da razumijete međusobne jezike. Kaži Chandulalu da sam čak i sada spreman u psećem obliku odvesti ga natrag Bogu. Narada Muni kaže, „Krishna nitko nije suosjećajniji od tebe. Siguran sam da se sada Chandulal pokajao. Siguran sam da sada razmije svoju pogrešku, tako da idem brzo do njega.“ Narada Muni je otišao do Chandulalovog doma. U kući je bilo vrlo tiho. Ispred kuće je drvo, a ispod tog drva pas je sjedio. Narada Muni je prišao Chandulalu i upitao: „Čuješ li me?“. Chandulal mu odgovori da ga čuje. „Kojeg li blagoslova, u svojem zadnjem životu bio sam toliko grešan da sam zaporavio Krishnu i nagrada nije bila inspirativna, nagrada je bila smrt. Propustio sam svoju priliku.“ Narada kaže, „Čekaj, imam dobre vijesti danas za tebe. Evo čak i sada Krishna čeka da te uzme, evo čak i sada se možeš vratiti natrag. Jesi li spreman vratiti se natrag? “ Chandalal nije zaboravio svoju prirodu. Čak je u i pasjem životu bio poput Chandulala. Chandulal kaže: „Kralju ja sam vrlo sretan, čak i sada sam spreman vratiti se Krishni. On je toliko milostiv.“ Narada kaže: „U prošlom životu toliko si puno pričao a nikada ništa nisi napravio. Sada si pas- bolje pričaj manje i radi više. Vraćaš li se sa mnom ili ne?“ Chandulal kaže: „Kralju pogledaj kuću.“ Narada Muni upita „Šta ne valja sa ovom kućom?“ Chandulal kaže: „Ostavili su sve prozore i vrata otvorena, otišli su u kino pogledati film. Sav moj teško zarađen novac je u toj kući a oni su ga samo tako ostavili.“ Narada kaže, „Pa šta možeš sada učiniti, sada si pas?“ Chandulal kaže, „Daj mi malo vremena, ja ću čuvati kuću, pobrinuti ću se da nitko ne uđe i jednom kada je sve gotovo i osjetim da je kuća sigurna onda možeš doći i uzeti me.“

Poanta ove priče:

Mahamuni Narada je smatrao da je ovo jednostavno previše. Dovedeš se do točke da postaneš pas i dobiješ šansu da se vratiš Krishni, a ipak mi ne koristimo tu priliku da prihvatimo njegova stopala. I dalje želimo sve i svašta osim Krishne. Koga možemo kriviti ako nismo inspirirani. Čak i ako smo dobili tu najrijeđu priliku da budemo na lotosovim stopalima Krishne, mi ćemo pronaći sve povoljne argumente u materijalnoj energiji da kažemo „Ne sada!“. Pročitat ću Bhagavatam ali samo mi daj godinu dana. Polako ću napraviti sve ovo samo mi daj malo vremena. Ako nema žudnje, nema ni puta do Krishne. To je razlog zašto smo uvijek u problemima i to je razlog zašto nikada nismo mirni.  

SOK OD NARANČE

Priznati stručnjak na polju ljudskih potencijala držao je predavanje. Nakon uvodnog govora, on uze naranču u ruke i zagonetno upita publiku: "Ako stisnem iz sve snage ovu naranču, što će izaći iz nje?"

Neka mlada djevojka iz prvog reda dobaci: "To vam je jako glupo pitanje. Ako stisnete naranču onda će iz naranče izaći sok od naranče. To je ono što je unutra. Ne može ništa drugo izaći iz nje."

Stručnjak reče: "Točno. To i je odgovor na moje pitanje. Razlog zašto će iz naranče izaći narančin sok je taj što je samo to unutra.

A sad ako proširimo metaforu i zamislimo da vas netko tako stisne. Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas netko ogovara, da vas netko uvrijedi, da vam nanese bol i sl. I iz vas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba itd.

Vi biste rekli da to što je izašlo iz vas je zbog toga što vam je netko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da ono što iz vas izađe, je ono što nosite u sebi.

Upamtite, iz vas će uvijek i baš uvijek izaći ono što je u vama ako vas netko 'stisne'.

Iz naranče nikada neće izaći sok od jabuke. Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama."

Samo se javljam

               Svećenik prolazi kroz Crkvu usred dana,
                        Odlučio se zaustaviti kod oltara
                        I vidjeti tko je došao moliti.

                        Upravo onda su se stražnja vrata otvorila,
                        Čovjek je došao niz prolaz,
                        Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio
                        Čovjek se nije brijao neko vrijeme.
                        Njegova košulja je bila nekako otrcana
                        I njegov kaput je bio pohaban,
                        Čovjek je kleknuo, sagnuo je glavu,
                        Tada je ustao i otišao.

                        U danima koji su uslijedili,
                        Svaki dan u podne došao je ovaj čovjek,
                        Svaki put je kleknuo samo za trenutak,
                        U naručju mu je bila posuda s ručkom.

                        Pa je svećeniku porasla sumnja,
                        od pljačke mu je bio glavni strah,
                        On je odlučio zaustaviti čovjeka i pitati ga,
                        'Što ti radiš ovdje?'

                        Starac je rekao, da radi niz cestu.
                        Ručak mu je bio pola sata.
                        Vrijeme ručka je bilo vrijeme njegove molitve,
                        Da pronađe snagu i moć.

                        'Vidite, ja ostajem samo trenutak,
                        Budući da je tvornica tako daleko;
                        Kada kleknem ovdje govorim Gospodinu,
                        Nešto kao da mu da kažem:

                        "SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, GOSPODINE,
                        KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SI UZEO MOJE GRIJEHE. NE ZNAM PUNO O TOME KAKO MOLITI, ALI MISLIM SVAKI DAN NA TEBE. ZATO, ISUSE, OVO JE MIKE KOJI TI SE JAVLJA DANAS."

                        Svećenik se osjećao glupo,
                        Rekao je Mike-u da je sve u redu.
                        On je rekao čovjeku da je dobrodošao
                        Da dođe i pomoli se u bilo koje vrijeme.

                        Vrijeme je za ići, Mike se nasmiješio i kaže "Hvala."
                        On požuri do vrata.
                        
Svećenik klekne pred oltarom,
                        On nikad ne bi to učinio prije.

                        Njegovo se hladno srce otopi, ugrijano ljubavlju,
                        I susreo se s Isusom tamo.
                        Dok su suze tekle, u svom srcu,
                        On je ponovio staru Mike-ovu molitvu:

"SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, GOSPODINE,
                        KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SI UZEO MOJE GRIJEHE. NE ZNAM PUNO O TOME KAKO MOLITI, ALI MISLIM SVAKI DAN NA TEBE. ZATO, ISUSE, OVO SAM JA KOJI TI SE JAVLJAM DANAS."

                      
                        Iza podne jednog dana, svećenik je primijetio
                        da stari Mike nije došao.
                        Budući da je više dana prošlo bez Mike-a,
                        On se malo zabrinuo.

                        U tvornici, on se raspitao o njemu,
                        Čuo je da je bio bolestan.
                        Bolničko osoblje je bilo zabrinuto,
                        Ali on bi im donio radost.

                        Tjedan u kojem je Mike bio s njima,
                        Donio je promjene na odjelu.
                        Njegov smijeh, radost zarazna.
                        Promijenjeni ljudi, bili su njegova nagrada.

                        Glavna sestra nije mogla razumjeti
                        Zašto je Mike bio toliko sretan,
                        Kad nije bilo ni cvijeća, ni poziva ni pisma,
                        Ni posjetitelje nije imao.

                        Svećenik je ostao uz njegov krevet,
                        Izrazio je sestri brigu:
                        Nema prijatelja koji bi došli pokazati da im je stalo.
                        On nije imao nigdje se vratiti.

                        Gledajući iznenađeno, stari Mike je rekao
                        sa dopadljivim osmijehom:
                        "Medicinska sestra je u krivu, ona nije mogla znati,
                        Da je On ovdje sve vrijeme.

                        Svaki dan u podne On je ovdje,
Dragi prijatelj moj, vidite,
                        On sjedi desno dolje, uzima moje ruke,
                        Nagne se preko i kaže mi:

                        "SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, MIKE,
                        KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SAM UZEO TVOJE GRIJEHE. UVIJEK VOLIM ČUTI TVOJE MOLITVE. JA MISLIM SVAKI DAN NA TEBE. ZATO, MIKE, OVO JE ISUS KOJI TI SE JAVLJA DANAS."

Kutija puna poljubaca

Slijedi priča po nazivom "Kutija puna poljubaca" koja pokazuje snagu bezuvijetne ljubavi.

"Priča počinje prije nekog vremena kada je čovjek kaznio svoju trogodišnju kćer zbog toga što je nepotrebno potrošila rolu zlatnog papira za omotavanje poklona. Novaca nije bilo dovoljno i on je postao bijesan što je dijete ukrasilo kutiju koju te je pri tome rekla, 'Ovo je za tebe, tata.'

Čovjek je bio posramljen zbog pretkodne pretjerane reakcije, ali je njegova ljutnja uzavrjela kada je shvatio da je kutija prazna. On je vikao na nju, govoreći, 'Zar ne znaš, da kad nekome daš poklon, mora u kutiji biti nešto? Mala djevojčica ga je pogledala očima punih suza i rekla, 'Oh, tata, nije uopće prazna. Ispunila sam je svojim poljupcima. Oni su svi za tebe, tata.'

Otac je bio shrvan. Svojim rukama je obgrlio malu djevojčicu i tražio je oprost. Nedugo nakon toga dogodila se nesreća koja je uzela dijete. Priča ide dalje i kaže da je otac držao tu zlatnu kutiju pored uzglavlja svojeg kreveta, te kadagod bi bio obeshrabljen, uzeo bi te zamišljene poljupce i sjetio bi se ljubavi svoje kćerke.

Uistinu, svatko od nas, kao ljudska bića, dobija zlatnu kutiju ispunjenu bezuvjetnom ljubavi i poljupcima: od naše djece, članova obitelji, prijatelja i Boga. Ne postoji vrijednije dobro, koje itko može pokloniti, vrijednije od ovoga."

Tri pustinjaka (4)

Dok je sjedio na čamcu koji se veslajući približavao brodu, mogao je čuti tri glasa pustinjaka u daljini kako izgovaraju Očenaš. Kako se čamac približavao brodu, njihovi se glasovi više nisu mogli čuti, ali su i dalje bili vidljivi na mjesečini, stajajući upravo onako kako ih je bio ostavio na obali, najmanji u sredini, najviši s desne strane, a onaj srednje visine sa lijeve strane. Kada je biskup stigao na brod, sidro je podignuto, a jedra razvijena. Vjetar ih napuniše, a brod isplovi, a biskup se smjesti na krmi broda promatrajući otok u daljini. Neko vrijeme je još mogao razabrati pustinjake, ali su polako nestali iz vidnog polja, iako je otok još bio vidljiv. Naposlijetku je i on nestao, te se samo more moglo vidjeti posvuda kako razbija mjesečinu.

Hodočasnici polijegaše, te se sve utiša na palubi. Biskup ne htijedoše zaspati, već ostadoše sam na krmi, zureći prema moru gdje se do nedavno nadzirao otok, misleći na dobre starce. Mislio je kako su bili zadovoljni naučivši Očenaš; te je zahvalio Bogu što ga je poslao da podući i pomogne tim bogolikim ljudima.

I tako je biskup sjedio, mislio i zurio prema moru u smjeru u kojem je nestao otok. Mjesečina je svjetlucala pred njegovim očima, iskrila, tu i tamo, po valovima. Odjedamput je video nešto bijelo i sjajeće, na svijetlom putu kojeg je mjesec posuo svojim zracima na površini mora. Je li to bio galeb, ili malo sjajeće jedro nekog malenog broda? Biskup je zaoštrio svoj pogled na taj object, sav u čudu.

'Mora da je to brod koji jedri za nama,' pomislio je 'ali on nas brzo sustiže. Bio je daleko prije jedne minute, ali sada je mnogo bliže. Ne može biti brod, jer jedra mu ne vidim; ali što god bijaše, to nas slijedi, i sustiže nas.'

Nije mogao razaznati što to bijaše. Niti bijaše brod, niti ptica, niti, pak, riba! Bilo je preveliko za čovjeka, te čovjek zapravo tamo ne bi ni mogao biti po sredini pučine. Biskup se podignu te kaže kormilaru:

'Pogledaj tamo, što je to, prijateju moj? Što je to?' ponovi biskup, iako je sada jasno mogao vidjeti – tri pustinjaka koji su trčali po vodi, svi okupani u svjetleću bijelu boju, njihove brade sjajeći u svjetlu, približavajući se brodu koji kao da se ne miče.

Kormilar pogleda te ispusti kormilo užasnut prizorom.

'Oh Gospode! Pustinjaci trče za nama na vodi kao da trče po zemlji!'

Putnici kada to počuše, skoče te nahrupe ka krmi. Vidjeli su pustinjake kako im se približavaju s rukom u ruci, a ova vanjska dvojica s uzdignutim rukama dajući znak da se brod zaustavi. Sva trojica su klizala po vodi bez da su im se pokretala stopala. Prije nego li se brod uspio zaustaviti, pustinjaci su ga sustigli, i podižući ruke, sva trojica u jedan glas kazaše:

'Zaboravili smo Vaša učenja, sluga Božji. Dokle smo god ponavljali znali smo, ali čim smo nakratko stali, jedna bi riječ bila zaboravljena te bi sve ostalo bilo raspršeno. Ničeg se više ne možemo sjetiti. Nauči nas ponovo.'

Biskup se prekriži, te nagnuvši se na rub broda, kaže : 'Vaša vlastita molitva će stići do Boga, bogoliki ljudi. Nije na meni da vas podučim. Molite za nas grešnike.

I tako se biskup pokloni pred ove starce; oni se okrenu i vrate nazad preko mora. Svjetlo ostane svjetliti do zore na mjestu na kojem su pustinjaci bili sve dok se nisu izgubili iz vida.

Leo Tolstoy

Tri pustinjaka (3)

Pustinjaci su se pogledali smješeći se jedan drugome, ali su ostali šuteći.

'Recite mi,' upita biskup, 'što činite kako bi ste spasili svoje duše, i kako služite Boga na ovom otoku.'

Drugi pustinjak uzdahnu, pogledavši na nastarijeg. Ovaj drugi se nasmiješi i kaže: 'Ne znamo kako služiti Boga. Mi samo služimo i pomažemo jedno drugoga, službeniče Božji.'

'Ali kako se molite Bogu' upita biskup.

'Molimo ovako,' odgovori pustinjak. 'Ti si trojstvo, mi smo troje, podaj nam milosti.'

Kada ovaj stariji pustinjak to reče, sva trojica podignu oči prema nebu te ponove: ''Ti si trojstvo, mi smo troje, podaj nam milosti!'

Biskup se nasmiješi. 'Vi ste zasigurno čuli nešto o Svetom Trojstvu,' kaže on. 'Ali ne molite ispravno. Pridobili ste moje simpatije, vi bogoliki ljudi. Vidim da želite ugoditi Bogu, ali ne znate kako Ga služiti. Tako se ne moli; poslušajte me, pak, i ja ću vas naučiti. Neću vas naučiti mojim načinom, već onim kojeg je Bog u Svetim Spisima naredio ljudima kako Ga moliti.'

Tada je biskup počeo objašnjavati pustinjacima kako se je Bog objavio ljudima; govorio im je o Bogu Ocu, i Bogu Sinu, i Bogu Svetome Duhu.

'Bog Sin se spustio na zemlju,' pojašnjavao im je, 'da spasi ljude, i tako nas je On učio kako moliti. Poslušajte i ponovite za mnom: "Oče naš."

'I prvi pustinjak ponoviše za njim, 'Oče naš,' i drugi za njim ponovi, 'Oče naš,' i treći kaže, 'Oče naš.'

'Koji jesi na nebesima,' nastavi biskup.

Prvi pustinjak ponovi, 'Koji jesi na nebesima,' ali drugi se sapleteše s riječima, a najviši pustinjak te riječi ne mogaše ponoviti ispravno. Njegova kosa izrastaše preko usta tako da i nije mogao jasno govoriti. Najstariji pustinjak, kako nije imao zube, također je mrmljao nerazumno.

Biskup ponoviše riječi, i najstariji ponovi za njim. Biskup sjede na stijenu, a pustinjaci ostanu stajati, promatrjući njegova usta te ponavljajući riječi onako kako ih biskup bijaše izustio. I tako se cijeli dan biskup trudiše, ponavljajući dvadeset, trideset, preko stotinu puta, te jednako tako pustinjaci ponavljajući za njim. Koliko se god puta bijaše saplitali, toliko ih puta biskup ispraviše, čineči ih da ponove uvijek iznova.

Biskup se nije predavao sve dok ih nije naučio cijeli Očenaš, tako dobro da ne samo da su mogli ponavljati za njim već i da su mogli cijelu molitvu napamet izmoliti. Pustinjak koji je bio srednjeg rasta, prvi je naučio, te je mogao sam ponoviti cijeli Očenaš. Biskup ga je potaknuo da ga ponovi iznova i opet iznova, dok i ostala dvojica nisu savladali.

Polako se spuštao mrak, dok se mjesec pojavljivao nad morem te se biskup podiže i vrati svome čamcu. Kada se pozdravljao sa pustinjacima, oni se pokloniše pred njim sve do zemlje. On ih podignu, poljubiše svakog ponaosob, te im kazaše da mole onako kako ih je on naučio. Zatim se uspeo na čamac koji otploviše ka brodu.

Tri pustinjaka (2)

'Eno, sada, Vaša Milosti, možete jasno vidjeti,' reče trgovac, pokazujući rukom.

Biskup je pogledao te je sada uistinu vidio tamnu crtu – koja je bila otok. I tako je neko vrijeme gledao u tom pravcu, a onda je otišao na krmu, te upitao kormilara: 'Koji je to otok?'

'Taj otok,' odgovori čovjek, 'nema imena. Takvih je mnogo na ovom moru.'

'Je li istina da tamo ima pustinjaka koji žive poradi spasenja vlastitih duša?'

'Tako se priča, Vaša Milosti, ali ne znam je li to istina. Ribari su rekli da su ih vidjeli; ali naravno oni možda samo pričaju stare legende.'

'Volio bih se iskrcati na taj otok i vidjeti te ljude,' reče biskup. 'Kako da to izvedem?'

'Brod se ne može približiti otoku,' odgovori kormilar, 'ali možete se odveslati čamcem. Najbolje bi bilo da popričate sa kapetanom.'

Kapetana su pozvali da dođe.

'Volio bih vidjeti te pustinjake,' kaže biskup. 'Kako bi se mogao odveslati do obale?'

Kapetan ga je pokušao odgovoriti.

'Naravno da se to može učiniti,' kaže on, 'ali izgubili bi smo mnogo vremena. Ali ako si uzmem za pravo da vam sugeriram, Vaša Milosti, starci nisu vrijedni tog napora. Čuo sam da su glupasti starci, koji ne razumiju ništa, te nikada ne pričaju, poput riba u moru.'

'Želim ih vidjeti,' reče biskup, 'platit ću vam za vaš trud i gubitak vremena. Molim vas da mi ustupite brod.'

Tu više nije bilo pomoći; te je tako izdano naređenje. Mornari su pripremili jedra, kormilar je namjestio kormilo, te je brod usmjeren ka otoku. Biskupu su postavili stolicu na pramcu, i on je tu sjeo, gledajući naprijed. Putnici su se svi okupili na pramcu i zurili prema otoku. Oni koji su imali najoštiji vid mogli su već razabrati kamenja na njemu, a zatim i kolibu od blata. Naposlijetku je jedan čovjek vidio pustinjake. Kapetan je donio dalekozor te nakon što je i sam pogledao kroz njega dodao ga biskupu.

'Točno je. Tri čovjeka stoje na obali. Tamo, malo na desno od tog velikog grebena.'

Biskup je uzeo dalekozor, namjestio se, i vidio tri čovjeka: visokog, nižega, te veoma malog i prignutog, koji su stajali na obali držeći se međusobno za ruke.
Kapetan se obrati biskupu. 'Brod ne može dalje, Vaša Milosti. Ako želite na obalu morat ćemo Vas zamoliti da uzmete čamac, dok ćemo se mi ovdje usidriti.'

Konop je brzo odvezan, sidro bačeno, a jedra skupljena. Pojavio se trzaj te se brod poljuljaše. Tada se čamac spustio, veslači uskočiše, te se onda biskup spustiše niz ljestve te zasjedne. Veslači su se prihvatili veslanja, a brod se otisnu brzo prema otoku. Kada su stigli na odstojanju na kojem su se mogli baciti kamenom vidjeli su tri starca: visok starac samo sa tkaninom omotanom oko struka; drugi malo niži sa starim seoskim kaputom, a najstariji kojega su godine pogrbile i koji nosi staru svečeničku mantiju – sva trojica stajaše s rukom u ruci.

Veslači su doveslali do obale, a biskup se iskrcao.

Najstariji mu se pokonio, a on im je uzvratio svojim naklonom, na što su oni odvratili još većim naklonom. Tada je biskup započeo razgovor.

'Čuo sam,' reče im, 'da ste vi, bogoliki ljudi, koji ovdje žive kako bi spasili vlastite duše, i kako molite našeg gospodina Isusa Krista za spasenje svojih drugara. Ja, kao jedan nedostojan Kristov sluga, pozvan sam, milošću Boga da podučim njegovo stado. Želio sam vas vidjeti, Božje sluge, i učiniti što je u mojoj moći da i vas podučim.'

(nastavlja se)

Tri pustinjaka (1)

'Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš otac što vam treba i prije negoli ga zaištite.'-- Matej: VI. 7-8


Solovetsky manastir koji gleda na Bijelo more

Biskup je plovio od Archangel prema Solovétsk manastiru; te je na istom brodu bilo više hodočasnika koji su išli posjetiti mnoga mjesta hodočašća. Putovanje je bilo ugodno. Vjetar je bio povoljan, a vrijeme dobro. Hodočasnici su ležali po palubi, jeli su, ili sjedili u grupama i međusobno pričali. Biskup je također došao na palubu, hodajući s jednog kraja broda na drugi ugledao je grupu ljudi koji su stajali blizu pramca broda slušajući ribara koji je pokazivao na more govoreći im nešto. Biskup je zastao, te je pogledao u smijeru prema kojemu je ribar pokazivao. Nije, međutim, ništa mogao vidjeti, ali je more blistalo okupano sunčevim svjetlom. Približio se bliže kako bi bolje čuo, ali kada ga je ribar ugledao, skinuo je kapu i zašutio. I ostali su skinuli kape i poklonili se.

Ne dajte da vas smetem, prijatelji,' reče biskup. 'Došao sam čuti što ovaj dobar čovjek ima za kazati.'

'Ribar nam zbori o pustinjacima,' odgovoriše jedan od njih, trgovac, koji je bio odvažniji od ostalih.

'Koji pustinjaci?' priupitaše biskup, pri tom odmaknuvvši se sa strane broda gdje zasjedne na sanduk. 'Recite mi nešto o njima. Želim više čuti. Prema čemu si pokazivao?'

'Prema onome malome otoku kojeg tamo možete vidjeti,' odgovoriše čovjek, pokazujući na mjesto ispred sebe pomalu udesno . 'To je otok na kojemu žive pustinjaci za spasenje svojih duša.'

'Gdje je otok?' upita biskup. 'Ništa ne vidim.'

'Tamo, u daljini, samo pogledajte tamo u smjeru koje mi ruka pokazuje. Vidite li taj mali oblačak?

Ispod njega i malo na lijevo, nalazi se jedva vidljiva crta. To je otok.'
Biskup pažljivo pogleda, ali njegove oči koje nisu navikle gledati na pučinu, nisu mogle vidjeti ništa osim vode koja je treperila na suncu.

'Ne mogu ga vidjeti,' reče on. Ali tko su ti pustinjaci koji tamo žive?'

'Oni su sveti ljudi,' odgovoriše ribar. 'Mnogo sam puta znao čuti kako govore o njima, ali nikada mi se nije ukazala priIika da ih i sam vidim do prije pretprošle godine.'

I ribar je prepričao kako je jednom, dok je ribario, bio nasukan u noći na tom otoku, ne znajući gdje bijaše. Ujutro dok je tumarao po otoku, nabasao je na glinenu kolibu, i vidio naočitog starca koji stajaše pred njom. Zatim su i druga dvojica izašla, te nakon što su ga nahranila i posušila stvari koje su mu još bile mokre, pomogli su mu popraviti brod.

'I kakvi su?' upitaše biskup.

'Jedan je manjeg rasta i pogrbljen. Nosi svečeničku mantiju i vrlo je star; mora da je preko sto ljeta star. Toliko je star da njegova bijela brada poprima zelenkastu primjesu, ali uvijek je nasmijan, a lice mu je sjajno poput lica nebeskog anđela. Drugi je višeg rasta, ali je isto star. Nosi na sebi ostarjeli seoski kaput. Njegova brada je velika i ima žutosivu boju. Jak je to čovjek. Prije negoli sam mu ponudio pomoć, okrenuo mi je brod kao da je to obično vedro. I on je ljubazan i veseo. Treći je visok te ima bradu bijelu poput snijega koja mu doseže o koljena. Strogog je izgleda, sa obješenim obrvama; te on nosi samo komad tkanine oko struka.'

'I, jesu li razgovarali s tobom?' upitaše biskup.

'Večinu vremena radili su u tišini i prozborili bi po koju riječ jedan drugome. Jedan od njih bi samo pogledao, a ostala dvojica bi odmah razumijela. Upitao sam najvišega da li su dugo na tom otoku. On se namrštio, promrmljao nešto ko da je bio ljut što sam ga to pitao; ali najstariji je od njih podignuo ruku i nasmiješio se, a tada je ovaj koji je bio najviši utihnuo. Najstariji samo rekoše: "Imaj milosti," i pritom se nasmiješi.'

Dok je tako ribar govorio, brod se približio otoku.

(nastavlja se)

Muhamed i arapski pripravnik

Arapski učitelj Jalal-ud-din Rumi uživao bi pričajući ovo:

Jednog jutra Muhamed se molio u džamiji. Među mnoštvom koje se s Prorokom molilo, bio je i jedan arapski pripravnik.

Muhamed je počeo čitati Kuran i naišao je na redak u kojem faraon svojata:

"Ja sam vaš pravi bog."

Čuvši to, nadobudni pripravnik, u izljevu spontanog negodovanja, viknu:

"Hvalisavi pasji sin!"

Prorok ne reče ništa. Kad je završila molitva, drugi su počeli grditi Arapina:

"Sram te bilo! Tvoja se molitva sigurno nije svidjela Bogu, jer ne samo što si prekinuo svetu šutnju, nego si govorio i prostim jezikom u Prorokovoj nazočnosti."

Jadni je Arapin drhtao od straha sve dok se Gabrijel nije ukazao Proroku i rekao mu:

"Bog ti šalje pozdrave i želi da zaustaviš one ljude da ne grde jednostavnog Arapina; uistinu, njegova spontana prostota više je dirnula moje srce negoli svete molitve drugih."

Jedna priča o svetome Nikoli

Tri trgovca su prenosili svoju robu na tržište preko mora. Njih trojica su bili jedini kršćani na brodu. U noći, drugi su se poput gusara dogovorili da trgovce bace sa broda u more i ukradu njihovu robu. Kada su oni bivali bačeni tako su i zavapili za pomoći Svetom Nikoli.

Dvojica su počeli plivati. Treći, koji nije znao plivati, brzo potonuše na dno mora. Kako su druga dvojica postajala sve više iscrpljena zbog dugotrajnog plivanja, najednom se pojavi velika stijena koja je nastavila plutati na valovima. Njih su se dvojica uspela na stijenu, a stijena zatim otplovi. Dok su tako sjedili, tugovali su za izgubljenim prijateljem.

Rano ujutro slijedećeg dana divovski kit je doplivao do stijene te otvorio svoje čeljusti. Ta dva trgovca bila su jako prestrašena te očekivala da će ih kit progutati. Na njihovo zaprepaštenje, iz velikih čeljusti izašao je čovjek, koji je nosio veliku vreću na ramenima. To je bio njihov prijatelj za kojega su mislili da se utopio na dnu mora.

Zaprepašteni su ga zapitali što se dogodilo. Trgovac je opisao da kako se polako utapao u dubinu mora kit se najednom pojavi i proguta ga. U kitu pronađe cijeli brod sa svim teretom. Kada je kit otvorio čeljust zgrabio je jednu vreću i zakoračio na stijenu. Kada su otvorili vreću, ona je bila ispunjena zlatom.

Nakon dva dana plovidbe, stijena je doplovila do Bizanta. Tri kršćanska trgovca su odvedena do kraljevića kojemu su ispričali cijelu priču. Nakon nekog vremena trgovci naiđoše na ljude koji su ih bacili u more. Oni su ovo ispričali kraljeviću koji ih je sve pozvao na večeru. Kraljević je tražio od trgovaca da budu na služenju svima, a kada su 'žrtve' prepoznate, gusari su bili užasnusti.

Kraljević je naredio da se gusari bace u more a njihova roba dade trojici trgovaca. Trgovci su uzeli samo ono što bijaše njihovo, a ostalo dadoše siromašnima.

Pismo indijanskog poglavice Seattle - 1854

Indijanski poglavica Seattle uputio je 1854. godine Pismo američkome predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu da bijelci kupe Indijansku zemlju.

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod.

Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda.

Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas.
Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca.

Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas.

Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se.

On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit.

Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem.

Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način.

Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj.

Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga.

Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je.
To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.

Dječak koji je želio sresti Boga

Dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoju prtljagu s omiljenim kolačićima i pakiranjem od 6 boca voćnog soka te započeo svoju pustolovinu.

***

Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.

Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoju prtljagu. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.

Starac ga je zahvalno primio i nasmiješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio ponovno ga vidjeti, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.

Starac mu se ponovno nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.

U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao natrag do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći smiješak do sada.

Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je: »Što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?«

Odgovorio je: »Objedovao sam s Bogom«. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je: »Znaš što! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio«.

U međuvremenu starac, također prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovu licu i upitao ga je: »Tata, što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?«

Odgovorio je: »Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom«. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je: »Znaš što! Puno je mlađi nego što sam mislio.«

***

Prečesto podcjenjujemo snagu dodira, smiješka, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pozornosti, a svi oni imaju snagu darovati nam život. Ljudi ulaze u naš život za vrijeme nekog razloga, godišnjeg doba ili za čitav život. Sve ih jednako primi i objeduj s Bogom!

Tri drveta

Jednom rasla tri drveta na brdu u šumi. Razgovarali su o svojim nadama. Prvo drvo je započelo: Nadam se da ću jednom biti kutija za blago, napunjena zlatom, srebrom i dragim kamenjem. Bila bi ukrašena rezbarijama i svi bi vidjeli moju ljepotu.

Zatim drugo drvo reče: Jednom ću biti moćan brod. Nosit ću kraljeve preko mora i plovit ću u sve krajeve svijeta. Svi će se osjećati sigurno zbog čvrstoće mog trupa.

Naposljetku, oglasi se i treće drvo: Želim narasti, biti najveće drvo u šumi. Ljudi će gledati moje grane na vrhu brda i mislit će na nebo i na Boga. Bit ću najveće drvo i ljudi će me zauvijek pamtiti.

Nakon nekoliko godina molitve da se njihovi snovi ostvare, grupa drvosječa stigla je do njih. Onaj koji je stigao kod prvog drveta pomislio je: Ovo drvo je čvrsto, moći ću ga prodati tesaru... i počne ga sjeći. Drvo je bilo sretno jer je znalo da će tesar iz njega načiniti kutiju za blago.

Kod drugog drveta, drvosječa je rekao: Ovo drvo je čvrsto, moći ću ga prodati brodogradilištu... I drugo je drvo bilo sretno jer je znalo da je na putu da postane moćan brod.

Kada je drvosječa stigao do trećeg drveta, ono se uplašilo jer je znalo da, ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti. Ne trebam ništa specijalno od drva, pa ću uzeti ovo reče drvosječa i sruši ga.

Kada je prvo drvo stiglo do tesara, on je od njega napravio kutiju za hranjenje životinja. Zatim ga je stavio u štalu i napunio sijenom.

Drvo se razočaralo jer to nije bilo ni blizu onoga za što je molio. Od drugog je drveta napravljen mali ribarski brodić, a njegovi snovi o velikom i moćnom brodu, potonuli su. Treće je drvo bilo izrezano u velike komade i ostavljeno u tami.

Godine su prolazile, a drveća su zaboravila svoje snove.

Jednoga su dana muškarac i žena došli u štalu. Žena je rodila dijete i stavila ga u sijeno, u kutiju koja je bila napravljena od prvog drveta. Muškarac je želio načiniti kolijevku, ali je i kutija bila dostatna. Drvo je osjećalo važnost trenutka i znalo je da u sebi ima najveće blago svih vremena.

Godine su i dalje prolazile, kad je grupa muškaraca isplovila ribarskim brodom napravljenim od drugog drveta. Jedan od njih bio je umoran te je zaspao, ali je stigla oluja, a drvo nije bilo uvjereno da će biti dovoljno snažno da im pruži sigurnost. Tada su probudili muškarca koji je spavao, a ona je rekao Mir i oluja je prestala. U tom je trenutku drvo znalo da prevozi Kralja svih kraljeva.

Konačno, netko je došao i iz mraka uzeo treće drvo. Nosio ga je ulicama dok su mu se ljudi izrugivali. Kada je stao, prikovan je za njega, podignut u zrak i ostavljen tako da umre. Kada je došla nedjelja, drvo je shvatilo da je dovoljno jako da stoji na vrhu brda i bude bliže Bogu nego itko drugi...

Svima su nam se u životu dogodili trenuci koji se nisu odigrali onako kako smo mi to htjeli. I pitamo se zašto? Uzorak Božje ljubavi možemo usporediti s reljefima na nošnjama naših starih: s unutarnje strane jedino što vidimo, su niti i konci koji vise nepovezano i razbacani bez nekog smisla. I ne znamo što skrivaju dok ne pogledamo prednju stranu, a gle tamo čuda: hrpa konaca pretvara se u prekrasnu sliku u čijem se centru nalazi prekrasna ruža! Možemo li isto upotrijebiti i u našem slučaju nepovjerenja u Božji naum? Na kraju ove priče, svako je drvo dobilo ono za što je molilo, samo ne na način na koji su mislili. Vjerujmo, jer ne znamo koji je Božji naum za nas, znamo samo da su Njegovi putevi najbolji!

Moramo imati dovoljno snage da prihvatimo sve teškoće života i da kažemo:

Bože, ja vjerujem Tebi. Neka me Tvoja ruka vodi putevima koje ja ne razumijem, a koji me vode u Tvoju vječnost!

Bog ima tisuću puteva do ljudskog srca i svaki je put drugačiji. Prihvati svoj put, čekaj i moli... Ne zaboravi činiti dobro! 

Iluzija odsjaja

Jednom bijaše kralj koji je poklonio svojoj kćeri, princezi, prekrasnu dijamantnu ogrlicu. Nedugo nakon toga, ogrlica bijaše ukradena i njegovi ljudi u kraljevstvu su je posvuda tražili ali je nisu mogli naći. Netko zatim kaže da ju je ptica možda ukrala. Kralj je tada rekao svima da je traže a za nagradu je ponudio $ 50,000 onome koji je pronađe.

Jednog dana jedan činovnik je hodao kući uz rijeku pokraj industrijske zone. Rijeka je bila potpuno zagađena, nečista i smrdljiva. Dok je hodao ugledao je svjetlucanje u rijeci, i kada je bolje pogledao vidio je dijamantnu ogrlicu. Odlučio ju je uzeti kako bi dobio obečanu nagradu. Uronio je svoje ruke u nečistu rijeku i pokušao zgrabiti ogrlicu, ali nekako ju je promašio. Izvadio je ruku i pogledao ponovo i vido da je ogrlica i dalje bila tamo. Pokušao je ponovo, ovog puta ušao u rijeku smočivši hlače u prljavu rijeku uronuo je cijelu ruku kako bi uhvatio ogrlicu. Ali nekim čudom i dalje ju je promašio! Izašao je iz rijeke i polako se udaljavao te ga osjećaj depresije nije napuštao.

Zatim ju je ponovo ugledao. Ovog puta je čvrsto odlučio da je zgrabi, bez obzira na sve. Odlučio je zaroniti u rijeku, iako je bilo odvratno iti pomisliti učiniti nešto tako u toj zagađenoj i prljavoj rijeci. Zaronio je i svugdje je tražio ali ipak je nije uspio naći. Ovog puta je zaista bio u čudu te je izronio i bio jako razočaran što nije uspio dohvatiti ogrlicu koja bi mu donjela $ 50,000 nagrade.

Upravo u tom trenutku jedan je svetac prolazio tim putem i ugledao je činovnika te ga pitao u čemu je problem. Činovnik nije htio otkriti svoju tajnu svecu, misleći da će svetac uzeti ogrlicu za sebe, te je tako odbio reći svecu išta. Ali svetac je mogao vidjeti da je čovjek bio zabrinut oko nečega te kako je bio samilostan ponovno je upitao činovnika da mu objasni problem te je obećao da nikome neće otkriti tajnu. Činovnik je skupio hrabrosti te odlučio vjerovati svecu. Rekao mu je za ogrlicu i kako ju je pokušao uhvatiti ali nikako ne bi uspjevao. Svetac mu je tada rekao da bi trebao pogled usmjeriti prema gore prema granama drveća umjesto u prljavu rijeku. Činovnik je pogledao prema gore i zbilja, ogrlica je visjela na grani drveta. On je pokušavao cijelo to vrijeme ugrabiti puki odsjaj prave ogrlice.

Materijalna sreća je poput zaprljane, zagađene rijeke; jer je ona puki odsjaj ISTINSKE sreće u duhovnom svijetu.

Moralna poruka:
Nikada ne možemo ostvariti sreću koju tražimo u materijalnom svijetu bez obzira koliko teško pokušavali. Uistinu, trebali bi gledati prema gore, prema Bogu, koji je izvor istinske sreće, i prestati trčati za odsjajima ove sreće u materijalnom svijetu. Ova duhovna sreća je jedina stvar koja nas u potpunosti može zadovoljiti.

Majka Sabari

Davno, u stara vremena kada je Majka Zemlja bila ugnjetavana moćima tame, Gospodin se odlučio inkarnirati na Zemlji kao Rama, kako bi uspostavio sklad na planeti i oslobodio duše.

Majka Shabari, dragocjeni dragulj, duša sva posvećena Bogu također je u to vrijeme živjela na Zemlji. Majka Shabari čvrsto je vjerovala da će Bog jednog dana doći k njoj. I tako je svaki dan živjela u vatri očekivanja Božjeg dolaska. Kako je ljupko biće ona bila!

Svakog dana Shabari bi čistila svoju kolibu i stazicu koje je vodila do nje. Tada bi odabirala najljepše cvijeće iz vrta te ga posipala na put kuće kako kamenčići ne bi ozlijedili Gospodinova Stopala kada on bude dolazio. Njeni susjedi promatrali su dan za danom cvjetni tepih pred njenom kolibom misleći da je skrenula umom. I zaista je bila luda – luda u ljubavi za Bogom! I to nije sve.

Kada su ružini tepisi bili spremni, Majka Shabari provodila bi neko vrijeme u vrtu ubirući bobice za Gospodina. Kako bilo, odabirala bi najsočnije i najslađe bobice. Čak bi i probala komadić svake kako bi provjerila kvalitetu, a najbolje bobice bi ostavljala za Gospodina. Toliko veličanstvena je bila njena devocija. Kada bi dovršila sve to, sjela bi na prag kuće čekajući s povjerenjem dolazak svog ljubljenog Gospodina.

Sretan dan koji je čekala je konaĉno i došao. Tog dana je Rama sa bratom Lakshmanom prolazio u blizini. Majka Shabari ugledala ih je kako koračaju cvjetnim tepihom prema njoj. Shvatila je da u Raminom tijelu boravi Gospodin cijelog Univerzuma. Koje li radosti!

Majka Shabari je oprala Ramina stopala te mu ponudila svoje skromno gostoprimstvo. Ponudila mu je bobice koje je sama djelomično kušala kako bi pomno odabrala najukusnije za Gospodina. Lakshman je sa gnušanjem gledao Ramu koji je široka osmjeha prihvatio ponuđeno i započeo jesti bobice, te ga upitao:“Moj Gospodine, kako možeš to jesti? Ova žena ih je kušala prije tebe!“ Rama, milostivi Gospodin Svemira, koji cijeni čistu devociju srca iznad svega, samo se nasmijao i rekao:“ Dragi brate, nikada prije nisam jeo tako slatke bobice. Ova žena ih je ponudila meni sa toliko čiste devocije, da je u svoj svojoj nevinoj jednostavnosti probrala najslađe voće za mene.“

Za Boga je najvrednije blago čista ljubav koja teče ka Njemu iz srca, iz same srži duše. Živi svoj dan kao Majka Shabari – kao da će ti Bog doći svakog dana, svake minute. Tada će se najmilostiviji Gospodin zasigurno pojaviti u tvom srcu, prekrasno okićen cvjetovima mirisne ljubavi.

Lišće tamarina

Sri Swami Vishwananda jednom je ispričao ovu priču:

"Jedan dječak otišao je vidjeti Boga. Na putu je susreo velikog asketu (sadhua), kako stoji na jednoj nozi s rukama u zraku. Asketa mu kaže: "Pošto ideš na susret s Bogom, imam jedno pitanje. Molim te pitaj Boga kada ću se osloboditi?"

Dječak je napokon sreo Boga. Na povratku je ponovo susreo onog asketu. "Onda, jesi li vidio Boga? Upita ga asketa. Dječak mu odgovori: Da jesam, susreo sam ga. Bog ti je poruĉio da imaš za odraditi još jedan dio karme i da moraš proći još tri rođenja prije nego ga spoznaš. "U tom trenutku asketa pobjesni i kaže mu: "Sve moje odricanje, sve strogosti, i sva duhovna praksa koju sam radio i još moram proći tri rođenja!"

Ali djeĉak je bio vrlo miran i radostan. "Oh, siguran sam da je ovo tvoj zadnji put"; kaže asketa. "Moj dragi asketa, nije. Vidiš li ovo stablo tamarina i sve lišće koje ga prekriva? Moram proći kroz ovoliki broj rođenja i onda ću Ga tek spoznati".

Asketa ga pogleda i kaže mu: "Jesi li ti glup? Onda zašto si tako sretan? "Dječak odgovori: "Pa za mene to nije važno zato što znam da ću ga na kraju spoznati. "U tom trenutku začuju Božji glas kako kaže: "Samo čistoćom svog srca, učinio si više nego ovaj asketa radivši sva odricanja. Osloboditi ćeš se još u ovom životu."

Nije važno koliko je netko napravio nego kako je to učinio. Ljubav mora biti prisutna. Ako radiš svoje dužnosti iz ljubavi, tada će Bog ići prema tebi.”

Priča nam pokazuje da samo čistim srcem i bezuvjetnom ljubavlju možemo spoznati Boga. To je također i najvažnija stvar u našoj svakodnevnoj duhovnoj praksi.

Sri Swami Vishwananda kaže da je važnije koliko ljubavi unosimo u našu Atma kriyu ili neku drugu duhovnu praksu od toga koliko često radimo. I ta ljubav koja se probudila u srcu za vrijeme meditacije također trebamo unijeti u naš svakodnevni život i podijeliti s drugima. Kroz koliko još rođenja moramo proći prije nego spoznamo Boga? Nije važno za onog tko Ga je već pronašao u svome srcu.

Čini dobro i dobro će ti se vratiti!

Njegovo ime je bilo Fleming, i bio je siromašan škotski seljak.

Jednog dana, dok je radio da bi stvorio egzistenciju za svoju obitelj, začuo je vapaj za pomoć koji dolaze iz obližnjih močvara... Bacio je alat i otrčao do močvare. Tamo je, do struka u crnom mulju, bio prestravljeni dječak, vrišteći i boreći da se oslobodi. Farmer Fleming je spasao dečaka od onoga što bi moglo da se opiše kao spora i zastrašujuća smrt.

Sljedećeg dana, otmena kočija se pojavila u dvorištu skromne Flemingove kuće. Elegantno obučeni plemić sišao je iz kočije, te se predstavio kao otac dečaka kog je farmer Fleming juče spasao.

Želim Vas nagraditi, rekao je plemić. Spasili ste život mog sina.

Ne, ja to ne mogu prihvatiti, škotski seljak je ponosito odgovorio, odbijajući ponudu.

U tom trenutku, farmerov sin se pojavio na ulaznim vratima kuće.

Da li je to tvoj sin? upita plemić

Da - ponosno je odgovorio farmer

Imam predlog za Vas – reče plemić.

Dopustite mi da mu pružim obrazovanje koji će i moj sin imati. Ako je na svog oca, on će, bez sumnje, izrasti u čoveka na kog ćemo obojica biti ponosni. I to je i učinio...

Sin seljaka Fleminga je pohađao najbolje škole i u roku diplomirao St. Marys Medicinsku Akademiju u Londonu, te je postao poznat širom svijeta kao Sir Aleksander Fleming, pronalazač penicilina.

Godinama kasnije, sin onog istog plemića čijeg je sina spasao farmer Fleming zaradio je tešku upalu pluća, koja je u ta vremena bila isto što i smrtna kazna. Ono što mu je u tom trenutku spasilo život bio je Penicilin.

Pitate se kako se zvao taj plemić? Lord Randolph Churchill.

A kako li se zvao njegov sin? Sir Winston Churchill.

Neko je nekada rekao: ČINI DOBRO – VRATIT ĆE TI SE!
(Da, i: ČINI ZLO, NADAJ MU SE... )

Gdje je Krishna, tu leži pobjeda! (drugi dio)

Kao da je on prokuljio njegove misli, Krishna je nježno počeo govoriti: „Duryodhana, vjerujem ti kad kažeš da si prvi stigao. Ne trebaju mi uzastopna obrazloženja kako bih povjerovao. I ti uistinu vjerujem. Naravno došao si mi prvi. Ali ja se nalazim u velikoj dilemi. Spavao sam kada ste oboje došli. Nisam tada znao ništa o vašem dolasku. Kada sam otvorio oči one su bili uprte najprije na Arjunu. Ti si mi prvi došao, ali sam prvo Arjunu vidio. Zbog toga mislim da obojici trebam pomoći. Vi ćete trebati odlučiti. Budući da u svakom slučaju mlađi uvijek ima prednost izbora, pitati ću najprije Arjunu. Mislim da radim ispravnu stvar.“

Obojica su se složili s njegovom sugestijom. Krišna je nastavio: „ Imam armiju koja je sastavljena od okrutnih ratnika koji su meni ravni u herojstvu. Oni se nazivaju Narayana-e. Oni sačinjavaju grupaciju Akshauhini koja čini 200 000 ljudi. To će biti jedan od izbora. Drugi izbor sam ja, samo ja. Ja se neću boriti. Odlučio sam da neću nositi niti jedno oružje. Sada imate obje alternative pred vama. Arjuna, bolje ti je da dobro promisliš prije nego odabereš. S jedne strane imaš vojsku koja se sastoji od jedne formacije Akshauhini, a s druge strane, Krishnu koji nema oružja i koji se ne bori.“ Osmjehnuo se obojici i pričekao Arjunu da iskaže svoju želju.

Arjuna je pao ničice pred stopala Krishne. Njegove oči su bile pune suza. Uzeo je Krishnijevu desnu ruku i rekao: „Ti, moj gospode, želim tebe. Ne želim ništa drugo na ovom svijetu. Želim tebe.“

Duryodhana je bio sretan što je dobio veliku vojsku od Krishne. Mislio je da bez vosjke i oružja, Krishna neće biti od velike pomoći Pandavama. Oni su u njegovim očima već bili poraženi. Veoma se zahvalio Krishni i otišao je. Čudan osmjeh je krasio usne Krishne dok je gledao Duryodhanu i njegovu sreću.

Nakon što je Duryodhana otišao, Krishna je upitao Arjunu: „To je glupa stvar koju si učinio moj prijatelju! Zašto si se baš odlučio za mene, koji nema oružja, protiv moćne vojske? Tvoj um je zamračen nedavnim zbivanjima. Mislim da je nerazumno to što si odabrao.“

Arjuna se glasno i dugo smijao. Rekao je: „Moj gospode, što da brinem tko se bori na kojoj strani? Mi želimo tebe. Bio si naš vodić, naš prijatelj. Misliš da ne znam tko si? Pokušavam me dovesti u kušnju. Želim da upravo ti preuzmeš uzde mojih bijelih konja. S tobom, kao mojim kočijašem, kada uđem u bojno polje, svijet će znati i vidjeti kako će se dharma uspostaviti u ovom griješnom svijetu. Moj gospode, neće biti bič kojeg ćeš držati u svojim blaženim rukama. Bit će to žezlo dharme. A tamo gdje dharma jest, tu je pobjeda; gdje Krishna jest, tu je dharma. Mi to dobro znamo. Molim te ne zadirkuj me. Poznajem te. Želim te. Nema ništa drugo što želim na ovom svijetu.“

Krishna je bio jako zadovoljan sa Arjunom. Uzeo ga je za desnu ruku i odveo ga je u palaču.

„Sa srcem uronjenom u Mene, i Mojom milošću, nadvladat ćeš sve prepreke... Uroni svoj um u Mene; postani Moj predanik; ustupi sve stvari Meni; pokloni Mi se. Ti si Mi drag, i uistinu ti obečavam: spoznat ćeš Me!“ Bhagavad Gita XVIII:58,65

(kraj)

Gdje je Krishna, tu leži pobjeda! (prvi dio)

Među mnogobrojnim prekrasnim i duhovnim poučnim pričama koje su uvertira prvih stihova Bhagavad Gite ima jedna epizoda koja se opisuje u Mahabharati, opširnom povijesnom epu čijeg je Gita dio. Zlobna porodica pod imenom Kuru (Kaurava) uzurpirala je kraljevinu koja je pripadala njihovim rođacima, dobrohotnim Pandava obitelji, te svi napori da se uspostavi mirni kompromis su izjalovljeni. U pripremi za predstojeći rat, Arjuna koji je predstavljao Pandave te Duryodhana koji je predstavljao Kurue uputili su se prema palači u kojoj je obitavao Krishna u mjestu Dwaraka, te je svatko od njih dvoje tražio njegovu pomoć u svojoj dilemi.

Duryodhana je stigao u Dwaraku malo prije Arjune. Oboje su se našli u predvorju koje je vodilo do Krishninog apartmana. Duryodhana je bio presretan što je stigao prvi. Nasmješio se Arjuni te rekao: „Oboje smo izgleda imali istu nadu u svojim umovima kada smo nastojali u Dwaraku stići što brže. Očigledno, ja sam sretniji od tebe jer sam stigao prvi. Ispravno bi bilo da Krishna prvo pomogne meni budući da sam stigao prije tebe.“

Arjuna se nasmijao te su zajedno ušli u Krishnine odaje. Krishna je drijemao. Duryodhana je ponosno prišao raskošnom krevetu te sjeo na prekrasnom sjedalu koje je bilo smješteno na uzglavlju kreveta. Arjuna, koji je slijedio Duryodhana, ostao je na podnožju kreveta te stajao pred stopala Krishne sa sklopljenim rukama i zatvorenim očima. Um mu je bio smiren. Bio je u prisustvuKrishne. Kako ikoje uznemirene misli mogu prodrijeti u njegov um?

Krishna se probudio iz svog sna. Oči su mu gledale na Arjunu. Postao je svjestan prisustva i nekoga drugoga. Pokrenuo je glavu u stranu te pogledao u smijeru uzglavlja. Uočio je tada Duryodhana. Oboje ih je primio s riječima punim ljubavi i pažnje. Želio je čuti razlog njihova dolaska.

Duryodhana je započeo priču sa svojim moćnim glasom. Rekao je: „Krishna, znaš kako je s nama rođacima. Vjerojatno ćemo se boriti za ovu djedovinu koja pripada Kauravama. Užurbano skuplamo saveznike i vojsku. Došao sam da od tebe tražim pomoć u ovom ratu time da nas podržiš.“ Napravio je stanku.

Krishna se nagnuo prema Arjuni koji je klimnuo glavom kao da je time htio reći: „Da, moj Gospode, i ja sam došao da tražim tvoju pomoć.“

Duryodhana je nastavio: „Krishna, ti si jednako naš prijatelj kao što si sa Pandavama. Tvoj odnos sa obje obitelji, Pandavama i Kauravama, je isti. Došao sam ti prvi, Krishna. Tvoje je pravo da daš prednost onome koji je prvi došao. Ti si najveći od najvećih. Neće biti dobro ako ne budeš slijedio pu dharme (ispravnosti, vrline, svetosti). Moraš mi dati privilegiju budući da sam ti prvi došao.“

Sa pobjedničkim pogledom Duryodhana je sjeo smijući se kao da je njegova želja već bila ispunjena. Kada bi Krishna postao njihov saveznik Pandave ne bi mogli učiniti ništa. Oni su bez Krishne bespomoćni. Ne bi mu bilo čudno da se Pandave slože i vrate nazad u šumu nego li se bore protiv Krishne. Misli poput ovih su prolazile njegovim umom.

(nastavlja se)

Opraštanje - najveći dar!

Dr Arun Gandhi, unuk Mahatma Gandhija i osnivač M.K.Gandhi instituta za nenasilje, u svom predavanju 9. lipnja na sveučilištu u Puerto Ricu, podijelio je slijedeću priču kao primjer 'nenasilja kod roditeljstva':

„Imao sa 16 godina i živio sam sa roditeljima na institutu kojeg je osnovao moj otac u Južnoj Africi oko 18 milja izvan Durbana, u središtu šećerne plantaže. Živjeli smo duboko u unutražnjosti zemlje i nismo imali susjeda, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetama prijateljima ili odlascima u kina.

Jednoga dana me je moj otac upitao da ga odvezem u grad gdje se održavala jednodnevna konferencija na što sam sa radošću poskočio. Budući da sam ionako odlazio u grad gdje bih bio cijeli dan majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me zamolio da se pobrinem za neke tekuće poslove kao na primjer odvesti auto na redovni servis. Kada sam odvezao oca tog jutra rekao mi je, 'Nađimo se ovdje u 17 sati, i ići ćemo kući zajedno.'

Nakon što sam na brzinu poobavljao sve zadatke otišao sam direktno u nabliže kino. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukom filmskom programu u kojemu je glavnu ulogu igrao John Wayne da sam zaboravio na vrijeme. Bilo je već 17:30 kada sam se sjetio. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći bilo je već 18:00 sati.

Zabrinuto me je priupitao, 'Gdje si do sada?' Bilo me je sram reći da sam gledao vestern film Johna Wayna te sam odgovorio, 'Auto nije bilo gotovo, zato sam trebao čekati.' Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži rekao mi je, 'Nešto nije bilo ispravno u mojem odgoju prema tebi što ti nije dalo dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih vidio o čemu se radi, tj. gdje sam pogriješio, umjesto autom propješačiti ću 18 milja (29 km) do kuće te putem razmišljati o tome.'

Tako se je on odjenuo i obukao cipele te počeo šetati u smijeru kuće. Već se bilo smrklo, ceste su bile neosvjetljene a put uglavnom nepopločan. Nisam ga mogao napustiti te sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega promatrajući oca kako prolazi ovu agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.

Često se sjetim te zgode i pitam se u čudu da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu bili uopće bio naučio svoju lekciju. Ne vjerujem da bih. Bio bih kažnjen i malo bih patio te bih ponovo napravio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala svježa u mom sjećanju kao da se dogodila jučer. To je snaga nenasilja.“

„Opraštanje je napuštanje mog prava da te mrzim zbog toga što si me povrijedio.“

Naša najveća slava nije u tome da nikada ne padamo već da se podignemo svaki put kad padnemo. Ja sam gospodar svoje sudbine: ja sam kapetan svoje duše.