Tri pustinjaka (1)

'Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš otac što vam treba i prije negoli ga zaištite.'-- Matej: VI. 7-8


Solovetsky manastir koji gleda na Bijelo more

Biskup je plovio od Archangel prema Solovétsk manastiru; te je na istom brodu bilo više hodočasnika koji su išli posjetiti mnoga mjesta hodočašća. Putovanje je bilo ugodno. Vjetar je bio povoljan, a vrijeme dobro. Hodočasnici su ležali po palubi, jeli su, ili sjedili u grupama i međusobno pričali. Biskup je također došao na palubu, hodajući s jednog kraja broda na drugi ugledao je grupu ljudi koji su stajali blizu pramca broda slušajući ribara koji je pokazivao na more govoreći im nešto. Biskup je zastao, te je pogledao u smijeru prema kojemu je ribar pokazivao. Nije, međutim, ništa mogao vidjeti, ali je more blistalo okupano sunčevim svjetlom. Približio se bliže kako bi bolje čuo, ali kada ga je ribar ugledao, skinuo je kapu i zašutio. I ostali su skinuli kape i poklonili se.

Ne dajte da vas smetem, prijatelji,' reče biskup. 'Došao sam čuti što ovaj dobar čovjek ima za kazati.'

'Ribar nam zbori o pustinjacima,' odgovoriše jedan od njih, trgovac, koji je bio odvažniji od ostalih.

'Koji pustinjaci?' priupitaše biskup, pri tom odmaknuvvši se sa strane broda gdje zasjedne na sanduk. 'Recite mi nešto o njima. Želim više čuti. Prema čemu si pokazivao?'

'Prema onome malome otoku kojeg tamo možete vidjeti,' odgovoriše čovjek, pokazujući na mjesto ispred sebe pomalu udesno . 'To je otok na kojemu žive pustinjaci za spasenje svojih duša.'

'Gdje je otok?' upita biskup. 'Ništa ne vidim.'

'Tamo, u daljini, samo pogledajte tamo u smjeru koje mi ruka pokazuje. Vidite li taj mali oblačak?

Ispod njega i malo na lijevo, nalazi se jedva vidljiva crta. To je otok.'
Biskup pažljivo pogleda, ali njegove oči koje nisu navikle gledati na pučinu, nisu mogle vidjeti ništa osim vode koja je treperila na suncu.

'Ne mogu ga vidjeti,' reče on. Ali tko su ti pustinjaci koji tamo žive?'

'Oni su sveti ljudi,' odgovoriše ribar. 'Mnogo sam puta znao čuti kako govore o njima, ali nikada mi se nije ukazala priIika da ih i sam vidim do prije pretprošle godine.'

I ribar je prepričao kako je jednom, dok je ribario, bio nasukan u noći na tom otoku, ne znajući gdje bijaše. Ujutro dok je tumarao po otoku, nabasao je na glinenu kolibu, i vidio naočitog starca koji stajaše pred njom. Zatim su i druga dvojica izašla, te nakon što su ga nahranila i posušila stvari koje su mu još bile mokre, pomogli su mu popraviti brod.

'I kakvi su?' upitaše biskup.

'Jedan je manjeg rasta i pogrbljen. Nosi svečeničku mantiju i vrlo je star; mora da je preko sto ljeta star. Toliko je star da njegova bijela brada poprima zelenkastu primjesu, ali uvijek je nasmijan, a lice mu je sjajno poput lica nebeskog anđela. Drugi je višeg rasta, ali je isto star. Nosi na sebi ostarjeli seoski kaput. Njegova brada je velika i ima žutosivu boju. Jak je to čovjek. Prije negoli sam mu ponudio pomoć, okrenuo mi je brod kao da je to obično vedro. I on je ljubazan i veseo. Treći je visok te ima bradu bijelu poput snijega koja mu doseže o koljena. Strogog je izgleda, sa obješenim obrvama; te on nosi samo komad tkanine oko struka.'

'I, jesu li razgovarali s tobom?' upitaše biskup.

'Večinu vremena radili su u tišini i prozborili bi po koju riječ jedan drugome. Jedan od njih bi samo pogledao, a ostala dvojica bi odmah razumijela. Upitao sam najvišega da li su dugo na tom otoku. On se namrštio, promrmljao nešto ko da je bio ljut što sam ga to pitao; ali najstariji je od njih podignuo ruku i nasmiješio se, a tada je ovaj koji je bio najviši utihnuo. Najstariji samo rekoše: "Imaj milosti," i pritom se nasmiješi.'

Dok je tako ribar govorio, brod se približio otoku.

(nastavlja se)