Sretna Gurupurnima!

LOTOS STOPALA GURUA U SRCU SU MOM

BEZ GURUOVIH STOPALA PUSTO MI JE SVE
U MAJI SPAVA ČITAV OVAJ SVIJET

MOJ OCEAN SVIJETA PRESUŠIO JE
KAKO GA PRIJEĆI VIŠE NE BRINEM

PLEMENITI GIRIDHARA MIRIN GOSPOD JE
U PREDANOSTI GURUDEVU PRONAŠLA SAM SVE

Prajna paramita hridaya sutra (Sutra srca)

Kad je Bodhisattva Avalokitesvara
plovio dubokom prajna paramitom
vidio je da je svih pet skandhi prazno.
Tako je nadvladao sve bolesti i patnje.

"O, Shariputra, oblik se ne razlikuje od praznine,
praznina se ne razlikuje od oblika
Oblik je praznina i praznina je oblik.
Isto vrijedi za osjećaje,
percepcije, želje i svijest.

Shariputra, karakteristike praznine svih
dharmi su ne-nastajanje, ne-prestajanje,
ne-prljanje, ne-čistoća, ne-povećanje, ne-smanjenje.

Zato u praznini nema oblika,
nema osjećaja, percepcija, želja, ni svijesti.

Nema oka, nosa, jezika, tijela ni uma;
nema oblika, zvuka, mirisa, okusa, dodira ili objekta uma;
nema carstva oka,
dok ne dođemo u ne-carstvo svijesti.

Nema neznanja niti kraja neznanju,
dok ne dođemo do ne-starosti i smrti i ne-kraja
starosti i smrti."

Također, nema istine o patnji,
o uzroku patnje,
o prestanku patnje, ni o Putu.

Nema mudrosti, nema nikakvog postignuća.

Budući nema ničega što treba postići,
Bodhisattva koji se uzda u prajna paramitu nema
prepreka u svom umu.
Budući nema prepreka, nema ni straha,
i on odlazi daleko iza zbunjene mašte,
te stiže u nirvanu.

Buddhe prošlosti, sadašnjosti i budućnosti,
uzdajući se u prajna paramitu,
postigle su krajnje prosvjetljenje.

Zato je prajna paramita velika magija,
čarolija iluminacije, vrhunska čarolija,
koja zaista može čovjeka nepogrešivo zaštititi od svake patnje.“

Tada izgovori čaroliju prajna paramite:
“Gate, Gate, Paragate, Parasamgate, Bodhi Svaha."

Šapat kroz Vječnost - Paramhansa Yogananda (1893-2011)

Glas Vječnosti nježno mi je rekao:
«Kroz tvoj stoljetni drijemež
šaputao sam ti: 'Probudi se!'
moraš zaboraviti svoj san, zato ti sada kažem
'Probudi svoju braću!'
djeluj sa mnom kako bi svi ljudi čuli moje riječi»

«Rasprostranit ću Tvoju poruku -'Obećavam'—
I kada napustim svoj zemaljski oblik,
Posudit ću tvoj sveprisutni glas
Da žubori unutar svakog prijemčivog srca:
'Oh, slušaj Njegovu pjesmu utjehe duše'»

Moja bezbrojna braćo! Čekati ću vas sve.
Koliko god sporo putovali u naizgled
Beskrajnoj procesiji prema blaženom cilju samospoznaje,
Šaputanjem kroz Vječnost nježno ću govoriti:
«Probudite se! Slijedeći Njegov uvijek zovući glas,
hajdemo kući zajedno»

Svijeća

Svijeće same ne mogu moliti,
ali mogu se poistovjetiti sa molitvom.
U drugom smislu
vode nas kroz život.

Svaka svijeća je odraz nekog svjetla,
kao što je tada u Betlehemu
u tami došla na naš svijet.
Kao što svjetlo svijeće osvjetljava tamu,
i ja bi volio da naš život bude svijetao
kroz život Isusa Krista,
da bude poslanik za naš život.

Svijeća nas podsjeća na krštenje,
početak našeg puta sa Isusom
i naš poziv ka istinitom vječnom životu.
Želite li uvijek nešto više iskusiti,
morate imati svjetlo u vašem životu.

Bože,
palim jednu svijeću.
Možda ne znam točno,
što bi trebao moliti.
Ova svijeća je komadić onoga,
što imam i onoga što jesam.

Ona bi htjela biti svjetlo,
s kojim me Ti obasjavaš
u mojim poteškoćama i mojim odlukama.
Ona bi htjela biti vatra,
s kojom Ti u meni sve zlo pališ,
tako da dobro i novo bude u meni.
Ona bi htjela biti vatra,
s kojom Ti griješ moje srce
i učiš me voljeti.

Bože,
ja ne mogu biti dugo u ovoj crkvi.
Sa ovim svijetlom
trebao bi komadić mene ovdje ostati,
što bi Ti ja htio pokloniti.
Pomogni mi,
da moja molitva ostane u meni
i da se nastavi u poslovima ovog dana.

Bože, predamnom stoji jedna svijeća.
Gori nemirno,
malo sa malim, malo sa velikim plamenom.
Bože, i ja sam često nemiran.
Volio biti miran u Tebi.

Ona mi daje Svjetlost i Toplinu.
Bože i ja bi volio biti Svjetlost svijetu.

Svijeća dogorijeva, pokorava se svojoj službi.
Bože i ja bi volio biti sluga.

Sa ovom svijećom mogu upaliti druge svijeće.
Bože i ja bi volio pomoći,
da drugi počnu goriti.

Vienna International Religious Centre

Iz katoličke crkve u Beču kojoj je slika Gospe od Gvadalupe.

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini,
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti.

Antun Branko Šimić (November 18, 1898 – May 2, 1925)

NEBESKI HRT, Francis Thompson

Bježao sam od Njega noćima i danima;
Bježao sam od Njega po lukovima godina;
Bježao sam od Njega po labirintskim putovima mog vlastitog uma;
I u maglici suza
Skrivao se od Njega iza grgoljivog smijeha.
Žurio sam u susret nadama
I strelimice se strmoglavljivao,
Niz Titanikov mračni bezdan strahova,
Od onih snažnih Stopa koje me slijediše, slijediše me.

Al` u potjeri bez žurbe,
Smirenim korakom,
Promišljenom brzinom, vilnim pritiskom,
One udaraše – i Glas udara
Još silnije od Stopa –
«Sve izdaje tebe, koji izdaš Mene.»

Branio sam se kao odmetnik,
Pregrštom srcolikih medaljona s crvenim zastorima,
Urešenom redovima milosrdnog pletara;
(Jer, premda sam znao ljubav Onog koji me slijediše, ipak, bih bolno prestravljen; da ne bih, dobio Njega, bez svega ostao.)
Ali, kako padne okvir pred Njega,
Sudari se sa zamahom Njegove blizine –
Strah ne zna napasti, kako Ljubav zna goniti.

Bježao sam s kraja na kraj svijeta
Lupao po zlatnim vratnicama zvijezda,
Tražeći zaklon na njihovim zveketavim šipkama;
Jadao se milozvučnim peharima i srebrnastom mjesecu.
Rekoh zori: Svići, a noći: Požuri!
Zatrpaj me mladim nebeskim bohorima
Pred ovim groznim Ljubavnikom!
Pokrij me svojim mračnim velom da me ne vidi!

Izazivah sve Njegove sluge,
Al` u postojanosti njihovoj
Svoju izdaju nađoh,
U vjeri Njemu kolebljivost za me.
Izdajničku im istinu i poslušnu im izdaju!
Svemu brzom, tužio sam brzinu;
Hvatao se za fijukavu grivu svakog vjetra.
No, mele glatko hitrinom,
Duge savane plavetnila,
Il` na olujnim krilima zvečale
Njegove kočije preko nebesa,
Prokislim stopama, oni odbijahu strelice munja.
Strah ne zna napasti, kako Ljubav zna goniti.

I dalje, potjerom bez žurbe
I mirnim korakom,
Promišljenom brzinom, silnim pritiskom,
Dođoše tragaočeve Stope,
A glas iznad njih udaraše –
«Ništa ne štiti tebe, koji ne štitiš Mene».

Od te duge potjere
Dođe Glas do mene –
Oko mene je kao more koje kipi:
«Zar je tvoja zemlja jad nad jadom,
Krš od krhotine nad krhotinom?
Ej, sve ti bježi, koji bježiš meni!
Čudna, bijedna, prazna stvari?
Vidim nikog, al` i činim ništa» (On reče),
«Ljudskoj voli, ljudske su zasluge.
Što si zaslužio?
Od ove ljudske gline, najblatnija grudo!
E, ti ne znaš
Kako malo vrijediš ikakve ljubavi!
Koga da nađeš da te takva voli,
Osim Mene, samo Mene?
Sve što uzeh od tebe,
Ne uzeh ti na štetu,
Već da tražiš iz Mojih ruku.
Sve što tvoja dječja mašta hini izgubljenim,
Ja ti čuvam kod kuće:
Ustani, primi Moju ruku, i pođi.»

Stane kraj mene onaj Korak –
Nije li moja tama
Tek sjen Njegove ruke,
S ljubavlju ispružene?
«Ah, najlakovjerniji, najsljeplji, najslabiji,
Ja sam Onaj koga tražiš!
Ti tjeraš ljubav od sebe, koji Mene tjeraš!»