NEBESKI HRT, Francis Thompson

Bježao sam od Njega noćima i danima;
Bježao sam od Njega po lukovima godina;
Bježao sam od Njega po labirintskim putovima mog vlastitog uma;
I u maglici suza
Skrivao se od Njega iza grgoljivog smijeha.
Žurio sam u susret nadama
I strelimice se strmoglavljivao,
Niz Titanikov mračni bezdan strahova,
Od onih snažnih Stopa koje me slijediše, slijediše me.

Al` u potjeri bez žurbe,
Smirenim korakom,
Promišljenom brzinom, vilnim pritiskom,
One udaraše – i Glas udara
Još silnije od Stopa –
«Sve izdaje tebe, koji izdaš Mene.»

Branio sam se kao odmetnik,
Pregrštom srcolikih medaljona s crvenim zastorima,
Urešenom redovima milosrdnog pletara;
(Jer, premda sam znao ljubav Onog koji me slijediše, ipak, bih bolno prestravljen; da ne bih, dobio Njega, bez svega ostao.)
Ali, kako padne okvir pred Njega,
Sudari se sa zamahom Njegove blizine –
Strah ne zna napasti, kako Ljubav zna goniti.

Bježao sam s kraja na kraj svijeta
Lupao po zlatnim vratnicama zvijezda,
Tražeći zaklon na njihovim zveketavim šipkama;
Jadao se milozvučnim peharima i srebrnastom mjesecu.
Rekoh zori: Svići, a noći: Požuri!
Zatrpaj me mladim nebeskim bohorima
Pred ovim groznim Ljubavnikom!
Pokrij me svojim mračnim velom da me ne vidi!

Izazivah sve Njegove sluge,
Al` u postojanosti njihovoj
Svoju izdaju nađoh,
U vjeri Njemu kolebljivost za me.
Izdajničku im istinu i poslušnu im izdaju!
Svemu brzom, tužio sam brzinu;
Hvatao se za fijukavu grivu svakog vjetra.
No, mele glatko hitrinom,
Duge savane plavetnila,
Il` na olujnim krilima zvečale
Njegove kočije preko nebesa,
Prokislim stopama, oni odbijahu strelice munja.
Strah ne zna napasti, kako Ljubav zna goniti.

I dalje, potjerom bez žurbe
I mirnim korakom,
Promišljenom brzinom, silnim pritiskom,
Dođoše tragaočeve Stope,
A glas iznad njih udaraše –
«Ništa ne štiti tebe, koji ne štitiš Mene».

Od te duge potjere
Dođe Glas do mene –
Oko mene je kao more koje kipi:
«Zar je tvoja zemlja jad nad jadom,
Krš od krhotine nad krhotinom?
Ej, sve ti bježi, koji bježiš meni!
Čudna, bijedna, prazna stvari?
Vidim nikog, al` i činim ništa» (On reče),
«Ljudskoj voli, ljudske su zasluge.
Što si zaslužio?
Od ove ljudske gline, najblatnija grudo!
E, ti ne znaš
Kako malo vrijediš ikakve ljubavi!
Koga da nađeš da te takva voli,
Osim Mene, samo Mene?
Sve što uzeh od tebe,
Ne uzeh ti na štetu,
Već da tražiš iz Mojih ruku.
Sve što tvoja dječja mašta hini izgubljenim,
Ja ti čuvam kod kuće:
Ustani, primi Moju ruku, i pođi.»

Stane kraj mene onaj Korak –
Nije li moja tama
Tek sjen Njegove ruke,
S ljubavlju ispružene?
«Ah, najlakovjerniji, najsljeplji, najslabiji,
Ja sam Onaj koga tražiš!
Ti tjeraš ljubav od sebe, koji Mene tjeraš!»