Ljubav prema životinjama; ljubav prema ljudima: Sri Swami Vishwananda

Nisam mogao odoliti a da ne objavim ovu prekrasnu fotografiju koju je Guruji danas objavio na svom Twitter stranici.

Mi koji pratimo njegov život i rad, i koji pokušavamo uhvatiti korak s ogromnom ljubavlju s kojom pomiče granice našeg uma, svaki dan hvalimo Boga na milosti koju nam pruža ovaj božanski Učitelj.

Teško je dokučiti tu ljubav, zapravo Ljubav, jer to nije obična, ograničena ili prolazna ljubav, već vječna, postojana i sve-prožimajuća Ljubav koja izgara svu trosku taštine i bijede u kojoj se valjamo mi koji sebe nazivamo ljudima. Jer, čovjekom ćemo postati tek onda kada počnemo voljeti ljubavlju Boga, ljubavlju trilijun majki, ljubavlju koja će nas potpuno preobraziti i učiniti onakvim kakvim nas je Stvoritelj zamislio, tj. načinio -- na Svoju sliku -- bogolikima, jer mi smo u suštini dio Njega, i nema razlike u kvaliteti, kao što nema razlike u kemijskoj strukturi kapi u odnosu na cijeli ocean.

Pod okriljem Gurudeva - Sri Swamija Vishwanande

Dragi i poštovani čitatelji bloga. Javljam se nakon dugog vremena. Žao mi je što nisam stigao održavati redovito blog. Međutim život u ašramu (kao i svugdje) traži kompromise. Tako je i neredovito održavanje ovog bloga bilo dio kompromisa kojeg sam morao izabrati u periodu opterećenim mnogim obavezama. 

Ovo što slijedi naniže je odgovor na jedno pismo na koje sam nedavno odgovorio osobi s kojom sam dijelio duhovne izazove mnogo godina prije mog susreta sa Swamijem Vishwanandom, a s kojom je poveznica zbog objektivnih okolnosti izblijedila. Učinilo mi se zgodnim da ga podijelim sa svima budući da odražava stanje moje svijesti, a duboko sam uvjeren da će mnogi pronaći nadahnuće i utjehu u ovim riječima. Pismo prenosim u cijelosti.

Draga______,

Nadam se da si dobro kao i tvoja obitelj.

Zanimljivo je da se ovih dana navršava 15 godina od kada smo počeli druženja u Tršćanskoj. Svake se godine u ovo vrijeme prisjetim dragih ljudi i lijepih trenutaka provedenih zajedno.

Eto ja sam više od sedam godina u ašramu i tu sam pronašao ono što mi je duša uvijek tražila. Kao što mi je Swami Vishwananda potvrdio: tu sam jer je to želja Božanske Majke. Što nakon toga reći nego Jai Ma! Jai Gurudev!

Moj život u ašramu je ispunjen od jutra do mraka s molitvama, meditacijama, mantrama, služenjem...

Lekcije naučene u Tršćanskoj 7 su mi bile neprocjenjive za ono što je moj Guru za mene pripremao i kroz što me sada vodi. Imati u tijelu bogospoznatog Učitelja, direktnu zraku svjetla od Babaji-ja je od neprocjenjive važnosti. Ja sam uvijek vjerovao da učitelj u tijelu nije toliko potreban jer su me to učili ministri Anande. Međutim shvatio sam da je u određenom trenutku učeniku potreban Netko tko je prošao sve zamke uma i iluzije i tko ga treba voditi sigurnom rutom preme Bogu.

Učitelj izvana te vodi prema učitelju iznutra. Štovanje Boga u obličju vodi te do spoznaje bezobličnog Boga. Učitelj je potreban i da zapali božansku vatru u učeniku koji je već pripremljen i vođen iznutra kako bi spremno dočekao susret s Božanskim bez zamki ega. 

Ponos, pogotovo onaj duhovni, najteže je iskorijeniti. To je ono što sam shvatio dolaskom pod okrilje Swamija Vishwanande. Njegova zaštitnička krila su ispunjena bodljama koje služe za probijanje ega i ponosa, a štite ono najplemenitije i božansko u tebi i štite te od svega zla. Ponekad nije ugodno kada ti žaoka dotakne meko tkivo stoljećima okoštanog ponosa ali je nakon nekog vremena oslobađajuće jer ono što je nezdravo kad se otkloni stvara prostor za ono najplemenitije i najuzvišenije. U srcu nema mjesta za ponos i Boga. Ili jedno ili drugo. Kada je srce pročišćeno od naslaga nestvarnog time se otvara mjesto za ispunjenjem onoga što je uistinu Stvarno. 

Isus je rekao: blaženi oni čista srca jer će vidjeti Boga. Boga je tu s nama u liku Učitelja - Inkarnacije Ljubavi (premavatara) - Sri Swamija Vishwanande. Kada je naše srce ispunjeno tamom onda ne vidimo da nam pred očima hoda živi Bog. U trenucima kada se predamo Njemu u ruke i dopustimo da nam otkloni veo obmane tada naše oči vide živo utjelovljenje Božanskog. 

To je moja stvarnost. To je moj život zadnjih sedam/osam godina. Život se svodi na prepoznavanje Božje Ruke u svakom trenutku života. Mi smo dio Njega. U stvarnosti nema odvojenosti. U iluziji prividno smo odvojeni. Ono što trebamo spoznati je da nikada nije bilo odvojenosti između nas i Boga. Odvojenost je samo u našoj nesposobnosti da shvatimo da je Bog jedina stvarnost. Kada to spoznamo shvati ćemo da mi zapravo ne postojimo osim u ovoj prividnoj iluziji. Jedini koji postoji je - Bog!

 

Da se vratim na tvoje pitanje... sve što radiš je dobro ako te to ispunjava. Pjevanje Božjeg Imena, izgovaranjem svetih mantri... sve te to povezuje sa Bogom iznutra. Nema pogrešnog puta sve dok pjevamo Njegovo Ime, dok se naše misli okreću oko Njega. Kada smo s Njim u mislima i u srcu onda nas On vodi i mi to znamo i osjećamo. Ne treba nam potvrda izvana. Potvrda je unutrašnji mir i ljubav koji osjećamo. 

Ako te nešto konkretno zanima uvijek si dobrodošla u naš ašram. Guruji je dostupan i svakom gostu pokloni pažnju. Ako je tvoj život u prekretnici i ne znaš kojim putem ići onda je On tvoje rješenje problema. Bez obzira smatraš li ga svojim Vodićem ili ne on je Božji Izaslanik - Satguru - Guru svih gurua - Babaji-jeva desna ruka. On nikoga ne ostavlja praznih ruku (praznog srca), pod uvijetom da dođeš otvorenog srca i uma. 

U božanskom prijateljstvu,

Chaturananda

Ususret Gurupurnimi

Za nekoliko dana u Shree Peetha Nilayi, međundarodnom ašram centru Swamija Vishwanande proslavit će se Gurupurnima. Što je to, zapravo, Gurupurnima? To je festival koji se održava svake godine u srpnju na pun mjesec. Na taj dan slave se i veličaju svi gurui, a posebno osobni guru.

Guru je ona koji otklanja tamu i neznanje i daje nam spoznaju Boga. On otvara put prema spasenju i potpunom oslobođenju od ovozemaljskog ropstva. Bez gurua nije se moguće iskoprcati iz mreže iluizije koja nas je višeslojno obavila. Guruov zadatak je, među ostalim, voditi nas prema istinskom guruu koji se nalazi u svačijem srcu. Kako je guru potpuno poistovjećen s Bogom te u suštini nema razlike između njega i Svevišnjeg, da se zaključiti da istinskog gurua, kada ga pronađemo u srcu, on nam tada tu otkrije Veličanstvenog i spoznajemo da nikada i nije bilo odvojenosti osim u našoj nemogućnosti da spoznamo ili uvidimo jedinstvo s Božanskim.

Najveća prepreka spoznaje ove svete istine je naš um i ego s kojim smo se poistovjetili i na kojeg gledamo kao u nešto što je stvarno iako je um samo iluzija. Ponos i uvjerenje da mi nešto znamo i da smo bolji od drugih je najopasniji unutrašnji neprijatelj koji nam se duboko uvukao u podsvjest. Prvi je korak otkriti da je ponos naš neprijatelj i prepreka prema napretku spoznaje jedinstva s Bogom. A slijedeći korak je nastojati nadvladati (ili bolje rečeno uništiti) ponos uz pomoć gurua. Bez milosti gurua ništa nije moguće. A da se dobije milost potrebno je uložiti mnogo napora i pokazativolju za napretkom.

Samo oni koji su potpuno ponizni, kod kojih nema ni trunke tragova ponosa i ega, mogu vidjeti Boga. Krist je rekao da samo oni koji su čista srca vidjet će Boga.

 Zato na ovaj dan reafirmirajmo našu posvećenost duhovnom putu i Učitelju kojeg slijedimo, Sri Swamija Vishwanandu, te molimo da nam pomogne otkloniti svaku sumnju, da nam pomogne nadvladati ego i uništiti ponos, pročistiti um i srce kako bi kroz neokaljano zrcalo naše svijesti mogli percipirati Stvoritelja. Jai Gurudev!

Guru puja i život u Shree Peetha Nilaya ašramu

Jai Gurudev! Temelj života u ašramu Sri Swamija Vishwanande je molitva. Stanovnici ašrama su večinom brahmachariji, oni koji su se odrekli svijeta i koji rade na tome da se odreknu poistovjećivanja sa svojim egom. To nije lagan poziv, ali je veličanstven pogotovo kada jednog dana uspijemo, guruovom milošću, nadvladati svoj ponos koji nas odvaja od spoznaje jedinstva s Bogom.

Oni počinju dan sa osobnom sadhanom - uspostavljanje osobnog odnosa s Bogom - ustajanjem rano u zoru. U sedam se svi skupljamo u hramu i zajedničku molitvu započinjemo pjevanjem tri OM-a te štovanjem Gurua kroz svete stihove koji su uzeti iz Guru Gite - Guru Stotram! Tu je opjevana slava Gurudeva - božanskog gurua! Nakon toga pjevamo bhajane koji su posvećeni guruu! Slijedi pjevanje 108 imena našeg Gurua. Nakon toga nastavljamo s drugim molitvama i bhajanima. Kad smo duhovno napojeni nije problem započeti dan i služenje u centru Shree Peetha Nilaya. Cilj seve nije rad, već kroz cijelodnevne aktivnosti usmjeravati uvijek pažnju na Boga i osvješćivanje našeg jedinstva s Božanskim!

Kako počinjemo, tako i završavamo dan - sa zajedničkom molivom i osobnom sadhanom. Za nekoga tko živi u svijetu ovo može izgledati jako jednoličan život. Međutim, život u duhovnoj zajednici nudi mnogo veće bogatstvo i punoću nego život koji je usmjeren na stjecanje materijalnih dobara kako bi se zadovoljili vlastiti nagoni i osobne egoistične želje te materijalni užitci.

Gurupurnima - mala besjeda o značenju gurua

Danas je Gurupurnima, dan kada se slave svi gurui. Pojam gurua je danas pogrešno shvaćen. Guru je onaj koji otklanja neznanje i tamu u ljudskim srcima i umovima. Bez pomoći istinskog gura nemoguće se izvući iz okova maye-iluzije. Zbog velike milosti Boga koji se spušta na zemlju u ulozi gurua i zbog neograničene ljubavi mi posvećujemo jedan dan u godini svim guruima. 

Žrtva gura za svoje učenike je velika. Ljubav njegova je milijun puta veće od ljubavi majke za sina. Tu ljubav učenik otkriva polako kako raste u duhovnosti, kako raste u ljubavi i vjeri. Na današnji dan mi obnavljamo simbolično odnos, možemo reći i brak, s guruom. Mi re-afirmiramo taj 'sveti ugovor' kojeg smo sklopili prije mnogo života. Taj ugovor je nasvetiji i on podrazumjeva bezuvjetnu žrtvu guru da bi svog učenika izveo na pravi put - put svjetla i ljubavi u Bogu. Čak i kad se učenik okrene protiv gurua - što se ponekad neminovno događa, a događa se jer guru radi sve da bi zdrobio ego i ponos koji su najveća prepreka ka spoznaji Boga a to nije ugodno i ponekad se učenik izgubi u tami te umjesto kada ga guru još više žeže i kad se treba još više prijanjati uz njega, on tada ipak odabere tamu - guruova ljubav je i tada tu: uvijek spremna da preplavi srce učenika. 

Neka se uvijek sjetimo guru-kripe: milosti gurua i njegove beskrajne žrtve i ljubavi u tami našeg života kao i u najsvjetlijim trenucima života. Moj najdublji poklon takvom guruu. 

Prem se bolo Premavatar Sri Swami Vishwananda Mahaprabhu ki..... JAI

Guru - duhovni vodić na putu Bogospoznaje

Poznata nam je priča o dva čovjeka koja traže Raj. Mnogo godina oni su podnosili patnje dok su ga tražili slijedeći mnoge putove, preko mnogih gora sve dok jednog dana nisu naišli na stari zid koji je bio veoma visok, skoro u potpunosti zaklonjen žbunjem i gustim raslinjem. Trebalo im je mnogo napora da bi se približili zidu. Prvi se popeo i kada je stigao do vrha ugledao je - Raj! Odmah je skočio dolje i otrčao u Rajska polja sa rukama širom otvorenim i sa beskrajnom radošću - njegov dugotraženi cilj je postignut. Drugi čovjek je čekao i čekao te kad mu se ovaj prijeatelj nije vračao odlučio se i on popeti i vidjeti što je iza druge strane zida. Kada je došao do vrha poviknuo je za prijteljem, "Samo ti idi. Ja se vračam ostalima, da im pokažem put."

Nije teško zaključiti da ovaj drugi čovjek predstavlja gurua - duhovnog vodića koji nam pomaže da pronađemo put nazad našem vjećnom domu u Bogu. Guru je onaj kojeg Bog ovlasti da nas vodi iz tame neznanja u zemlju Vječnog Svjetla.

Guru je taj koji je već prešao put i došao do cilja te prema tome zna put. Sa ljubavlju u svome srcu guru pruža svoju ruku svakom učeniku, nudeći sebe da služi kao osobni vodić svakome čovjeku koji to od njega iskreno zatraži. Guru pokazuje prepreke te nam ukazuje na mane te je on najpouzdaniji pratitelj na putu prema Bogospoznaji koji nudi ohrabljenje na svakom koraku puta.

Naš Guru se naziva Premavatarom. Prem znači ljubav, a avatar znači duša koja je postigla jedinstvo sa Bogom te se vratila natrag kako bi pomogla čovječanstvu. Znači Premavatar označava inkarnaciju božanske ljubavi.

Svatko od nas ima jedinstvenu priču o tome kako je Učitelj došao u naše živote.

Naš Guru prihvača svakog učenika jednako bez obzira kakve su stvari činili. Nikada ne sumnjajte u Guruovu ljubav. Možemo ne vjerovati da nas on voli, ali Bog i Guru znaju kako voljeti.

Guruova ruka je uvijek ispružena učeniku. Kako bi taj odnos rastao i cvijetao, ljubav i prijateljstvo moraju teći u oba smijera. Što više mi dajemo našu ljubav, poštovanje, prijateljstvo, devociju i služenje svom Guruu, to se više otvaramo da primimo njegovu ljubav - tada se i dubina odnosa produbljuje.

Bit duhovog puta

Dragi svi, ovo što slijedi sam nazvao Bit duhovnog puta. Ovo je zapravo isječak iz razgovora kojeg sam prije nekoliko dana vodio sa svojim dugogogodišnjim prijateljem. Moj duhovni drugar, s kojim sam dijelio duhovni put prije nekoliko godina, i sada, iako smo fizički razdvojeni, dijelimo isti duh. Fizička odvojenost nije prekinula duhovnu povezanost. Naš odnos je uvijek bio ispunjen uglavnom šalom na vlastiti račun, ali uvijek kroz tu šalu nismo dopustili zaboraviti naše poslanje. Kroz mnogobrojne razgovore koje bi vodili, a koji su bili prepuni nerazumljivim šiframa i konstrukcijama riječi, znali bi dobro nasmijati ali i iživcirati slučajne (a često i namještene) usputne slušatelje. Ipak u moru takvih konverzacija koje, iako površne, uvijek su imale neku dubinu i smisao, te bi povremeno isplivali biseri od kojih bi obojica bili zatečeni. Iako prijateljstvo, koje je bilo ispunjeno zezancijom i humorom kojeg smo uglavnom samo mi sami mogli razumijeti, proizvelo bi povrememo istinu velike tajne duhovnog puta. Pričajući o koječemu misli bi nas se uvijek vračale prema istome - božanskom nadahnuću. Nakon ovog razgovora bio sam duboko ganut te sam, shvačajući vrijednost ove duhovne izmjene, odlučio podijeliti sa svima. Jai Gurudev!

Chaturananda: Naša dužnost je jednostavno slijediti Božju volju, bez obzira voljeli to ili ne. Što god bila naša dharma naša je dharma i bez obzira što odlučili učiniti moramo slijediti ono što je Bog odredio za nas. A kako prpoznati ono što je naša dharma veoma je važno pitanje....

Matej: Kako prepoznati što je Božja volja i kako je slijediti u slučaju da shvatiš da je upravo to i Božja volja?

Chaturananda: Dobro pitanje! Moramo naučiti slušati svoje srce, čineći mnogo grešaka na tom putu sve dok to ne savladamo. Tada ćemo shvatiti što je Božja volja za nas. Moramo pročistiti naša srca kao što je Isus i rekao: blaženi oni čista srca jer će vidjeti Boga. Moramo naučiti staviti um pod svoju kontrolu i uskladiti se sa pravom frekvencijom. Moramo napustiti manje želje i spoznati kroz mudrost da nas one neće odvesti nikamo. Ja taj procs mogu slobodno nazvati: skidanje maske ili vela maye. Kada jasno razumijemo svoj put, on će pred nas pokazati slavu Božju.

Matej: Nadam se da si u pravu.

Chaturananda: Možda nećemo imati gladak put, ali će on sigurno biti ispravan. To je težak proces ponovnog otkrivanja onoga što mi uistinu jesmo i svi moramo proći isti put. Moramo se suočiti sa našim najljućim neprijateljem: samim sobom, svojim umom i srcem koji su ispunjeni mnogim nečistoćama... a zatim polako, korak po korak, mi dobivamo snagu da se nastavimo boriti. Dobijamo na snazi i energija se povećava te se mi polako ali sigurno uspinjemo na ljestvama samospoznaje (samo-otkrivenja). Kao posljedica toga naša se svijest uzdiže te mi sve jasnije vidimo put koji kročimo. Devocija je veoma važno oruđe ponovnog otkrivanja sebe bez koje naš put postaje suhoparan te bez koje mi polako venemo i umiremo. Bez ljubavi sve je blijedo i beznadno.

Matej: Neumoljiva odlučnost se traži.

Chaturananda: Slažem se. Isto tako i disciplina. Ako počnemo popuštati s vremena na vrijeme, možemo izgubiti sebe. Nikada nesmijemo odustati! Svetac je griješnik koji nikada nije odustao! Ono u što vjerujemo to i postajemo!

Matej: Istina.

Chaturananda: Ako vjerujemo da smo sinovi Božji i u tom uvjerenju izgradimo naše živote zasigurno ćemo doći na cilj tamo gdje pripadamo – ne u bašti već u palači – u Bogu, našem jedinom utočištu!

Matej: Jai!

Osvrt na knjigu "Krstitelj" od Mira Gavrana

Pročitao sam Krstitelja i knjiga mi se jako svidjela. Jako me je dojmila, i u nekim trenucima me je nagnala da pustim i suze. Ljubav učitelja Ivana za svoje učenike je jedna od stvari zbog koje sam nekoliko trenutaka morao odložiti knjigu i zadubiti se u svoje misli. Njihova predanost, iako na različitim nivoima, jako je inspirativna, te me je nagnala preispitati gdje se moja predanost nalazi. Gavran je očigledno dotakao samu bit duhovnosti, vjere, molitve, predansoti, prijateljstva i svih ostalih odlika čovjeka kao duhovnog, moralnog i emocionalnog bića. Sviđa mi se njegov jezik, jasnoća pisanja i čistoća poruke.

Pronašao sam se ne samo u ulozi Ivanovog najbližeg učenika Elizeja, već i pomalo i u ostalim glavnim ali i sporednim likovima. Knjiga me je nagnala da još više proradim na vrednotama koje i sam nastojim živjeti. Elizej je postao moje nadahnuće i njegovo prianjanje uz Ivana kao zvijezde vodilje moja repatica koju želim slijediti.

Čak i Ivanov učenik Bileam je postupio po svojoj vjeri i uvjerenju i zbog njegove predanosti koje je imao i njegovao dok je bio uz učitelja donjelo mu je blagoslove koji su mu na poslijetku vratili njegovu Helu, posao, ugled, očev blagoslov, a ono što je i najvažnije duhovni mir. Nije mogao shvatiti dublju poruku svoga učitelja i nije ga više mogao slijediti. Ipak njegovo poštenje i iskrenost prema sebi je hvale vrijedna i potiče na razmišljanje. Čak i njegovo izbjegavanje susreta sa Elizejom potkraj priče pokazuje da osjeća kajanje za način na koji je napustio svoj tadašnji poziv i svoje vjerovanje. Da je kojim slučajem ipak pozdravio Elizeja to bi mu donijelo puno boli jer se ne bih s njom mogao suoćiti te nije htio ponovo prolaziti sve emocije koje je ostavio iza sebe.

Čak i Saloma, iako griješnica (po mom sudu ne iz vlastitih pobuda već zbog utjecaja okoline i vremena u kojima je živjela), pokazala je veliko srce i čistoću duše i onu skrivenu nevinost djevojčice koja unatoč razuzdanom životu nije nikada nestala. Velika je, pak, njena hrabrost koju je pokazala ponajprije susretom sa Ivanom (koji je isijavao veliku snagu i ljubav). Nije lako pogledati velikom učitelji i svecu u oči jer u njegovim očima se veoma jasno mogu ozrcaliti sve naše slabosti. A ona, da je bila slaba, to nikada ne bi mogla učiniti. Zatim, kao drugo, njena hrabrost da ponovo vidi Ivana i da se pokaje za sve grijehe te spremnost da učini sve što je u njenoj moće da mu pomogne. Treće, njegova hrabrost se očituje i u tome da je uspjela održati sabranost kada je morala odigrati svoju ulogu kada je zatražila Ivanovu glavu. Odigrala je ulogu koju joj je Bog namijenio. Iako su je ljudi zbog toga prezreli, Bogu je bila mila jer se pokajala te pokazala veliku devociju i ljubav prema Ivanu i Bogu.

I Andrija je, po mom ograničenom sudu, postupio ispravno kada je pristupio Isusu. Zahvalno je pozdravio svoga dojučerašnjeg učitelja te otišao tamo gdje mu srce žudi. Njegov čin neumanjuje ljubav i zahvalnost koju je imao prema svom prvom učitelju. Učitelji, ako su pravi, nikada ne otimaju drugima svoje učenike već su tu da pomognu svakome. Isus je prihvatio Andriju jer njegovo srce je prepoznalo Krista u Isusu te zbog toga što je i dobio Božju suglasnost da Andrija pripada njemu kao jedan od dvanaestorice odabranih. Ivan je otpustio Andriju jer je prepozao od početka Isusa kao Božjeg poslanika te među istinskim učiteljima nema ljubomore iako vjerujem da se Ivanovo srce paralo što mu odlazi učenik ali istodobno radovalo jer je u rukama onoga kojemu nije bio dostojan odvezati remenje na obući.

Puno sam naučio i o učiteljima kao što su Ivan i Isus te dobio bolji uvid o tome na koji način djeluju. Ivan je na kraju, iako veliki učitelj, ipak otkrio da je običan čovjek sa svim slabostima koje prate svakoga čovjeka. Zanimljivo mi je bilo i unutrašnje previranje u Elizeju koji se našao sa obojicom velikih učitelja - Ivanom i Isusom - kad ih je uspoređivao i rekao kako rastreseno sluša Ivanove riječi, ne razabirujući im puno značenja, dok i u najmanjem Isusovom pokretu otkriva poruku. Ipak iako ga je srce vuklo za Isusom, ipak je ostao uz Ivana jer mu je prvi pokazao put do Boga i dao Svjetlo. Odluka nije bila laka, ali da je suprotno postupio izigrao bi povjerenje i ljubav koje je prethodno dao svom prvom učitelju. Ipak mu je Isus na rastanku dao pohvalu i blagoslov za svoju žrtvu i spremnost da zanijeka svoju želju i ispunjenje svoje ugode (da bude sa Isusom). Blagoslov mu se na kraju isplatio, ne samo što je bio glavni oslonac Ivanu u svim njegovim patnjama, pogotovo onim zadnjim i najtežim pred smaknuće, već se je na kraju i priključio Isusovim učenicima i preko svog brata Andrije dobio blagoslov da iscjeljuje i podučava po Isusu koji ga nikada od tada u duhu nije ni napuštao.

Posebno mi je bilo čitati potresno svjedočanstvo Ivana kada je pred samu smrt ipak otkrio svome bliskom učeniku koliko ga voli i cijeni za sve što je za njega učinio. Posebno bih se osvnuo na njegove riječi: "U dugotrajnom postu naučih se kako gospodariti svojim tijelom, kako biti iznad želja, iznad nagona, iznad sitnih radosti koje pokoravaju i najjače. Pri tome zaboravih da je najveći užitak blizina drugog čovjeka, radost što s drugim možemo podijeliti svoje misli i osjećaje, sreća što možemo u zajedništvu s drugim život primati, savladavati ga i radovati mu se... i ja patim zbog blizine kraja, ali ne od straha pred smrću, nego zbog tuge što s tobom više neću dijeliti dodirivanje ove stvarnosti, što Andrijin glas više neću čuti, patim što nikada više neću vidjeti ljude poput Salome, koja ostavi mrak svoje prošlosti i u svjetlu se rodi čista, patim što ni Bileama, naivnog i nesavršenog, s njegovim dječjim zanosima neću više nikada čuti, patim jer zavoljeh ovaj nesavršeni svijet i njegove ljude koje u propovijedima svojim toliko puta osudih i žestokim riječima pozvah na obraćenje... bilo bi mi lakše otići, da mržnju, prezir i osudu sada osjećam prema ovome svijetu, a ja... a ja sam tako preplavljem ljubavlju prema svima i svemu. I ta ljubav narasta kao bol nesavladiva. Život mi bijaše težak, opor, a ja ga ipak uzljubljah u trenutku kada dopustim ljudima da mi se približe i postanu dijelom moga života."

Zaista, mnogo se može isčitati iz ovih redaka, mnogo lekcija naučiti. A moje oči bijahu blagoslovljene što čitaše ovu duhovnu pustolovinu, i moj duh blagoslovljen dok uranjaše u učenja Ivanova i poruku Isusovu.

"Hvalim te, Gospode, jer milošću tvojom bijah svjedok tvoje slave i slave tvojih najuzvišenijih miljenika. Pomozi mi da u zadnjem danu svojega života uzmognem uskliknuti: sretan je onaj koji vijek proživi tebe slaveći!"

Chaturananda

Što je to daršan?

Često puta na ovim stranicama, dragi čitatelji, imate priliku pročitati riječ daršan ili kako se u engleskom jeziku piše: darshan. Za sve vas koji niste nikada imali mogućnosti prisustvovati na nekom od daršana, ali i za sve one koji jesu da se malo podsjete, napisao bih par riječi o tome što je to daršan.

Daršan je sanskrtska riječ koja znači vizija, uvid ili pogled na/u Boga ili božansko. To može biti osoba, kip ili murti, ali i bilo koji predmet kojeg prepoznajemo kao božanski. Isto tako daršan se može dogoditi u snovima ili u viziji za vrijeme duboke meditacije ili kontemplacije kada možemo imati san odnosno viziju Boga, božanstva, sveca ili bilo koje druge božanske osobe.

Kada Swami Vishwananda ima daršan to otprilike izgleda ovako. Sala u kojem se program odvija je obično ispunjena ljudima koji uglavnom već unaprijed znaju zašto su tu. Glazbenici i pjevači obično zauzimaju prve redove te prije nego li Swami uđe u salu počinje glazbeni dio gdje se pjevaju duhovne pjesme različitih tradicija, na sanskrskom, hindskom, engleskom ili bilo kojem drugom jeziku. Najčešće su to indijski bhajani koji u sebi imaju mantre ili duhovne nadahnjujuće poruke i misli koje pomažu da se ljubav i predanost srca lako probude i tako djeluju iscjeljujuće na same pjevače, ali i na sve koji pristupe daršanu. Zbog snage grupnog pjevanja Bogu, da se lako zaključiti da su svi dobrodošli da se aktivno uključe u program bilo pjevanjem ili ritmičkim udaranjem o dlanove ili oboje. Čak i kada osoba ne osjeća poriv samim pljeskanjem ili pjevanjem bilo kojeg Božjeg imena prirodna ljubav srca koja je svima urođena se automatski ispoljava.

Zatim nakon nekog vremena Swami uđe u prostoriju te sjedne na fotelju pored koje je namješten oltar sa slikom Babađija, ponekad i drugih svetaca kao Isusa Krista, Majke Marije, svetog Franje i slično, sa cviječem i svijećom te mirisnim štapićem kako bi se devocijski aspekt mogao lakše probuditi.

Swami ima običaj povesti pokoji bhajan zajedno sa glazbenicima te nakon toga održi kratki govor koji obično traje petnaestak minuta. Nakon njega možda još koji bhajan. Zatim Swami daje znak glazbenicima da nastave pjevati, a Swami počne sa individualnim blagoslovom - daršanom.

Ljudi počinju stvarati red, jedan iza drugoga, klečeći ili sjedeći. Kada je tvoj red za blagoslov tada klekneš pred Swamija. Swami dotakne dvije energetske točke istodobno na glavi te tako drži oko 15ak sekundi. Preporuča se da otvoriš oči. Za oči se obično kaže da se otvori duše. To je trenutak kada duša susreće Duha tj Boga. Isto tako to je trenutak kada nam Bog kroz Swamija (Swami u tom trenutko služi kao čisti kanal za Boga) zrcali nače više jastvo, našu dušu. Božanska energija se transformira u tebi, ali to je ona ista energija koja ti pomaže probuditi ono što se već i nalazi u tebi. Zato ljudi često za vrijeme i nakon daršana osjećaju transfomaciju cijelog bića; osjećaju ekspanziju svijesti; buđenje božanske ljubavi koja je dugo bila skrivena u dubinama srca; božansku radost i blaženstvo; čistoču i bistrinu uma i srca, itd. Različiti ljudi imaju različite doživljaje.

Ovako Swami Vishwananda objašnjava daršan:

“Kada dajem daršan ja dotaknem ljude po čelu i iza glave. Istodobnim pritiskom na točku gdje je smještena medula oblongata iza glave i na točku između obrva koja je poznata kao ajna čakra ili treće oko, životna energija koje dolazi od Boga i održava naša tijela i struji prema svim djelovima tijela ima sjedište u srcu i šalje se prema srcu. Ova energija čini da srce još snažnije vibrira i pomaže da se srce otvori. Može se isto tako poslati prema drugim djelovima tijela gdje je manjak energije. Važno je razumijeti da ljubav koja se može osjetiti za vrijeme daršana je ljubav koja je sastavni dio vlastitog sebstva, naše božanske duše.

Moja misija je da pomognem otvoriti ljudska srca i pomognem im spoznati da svi oni imaju beskrajnu ljubav u sebi - i isto tako da shvate da je veoma lako davati tu ljubav bezuvjetno svima oko sebe." – Sri Swami Vishwananda

Najčešće je to tihi daršan, ali ponekad Swami nakon što završi sa blagoslovom može postaviti koje pitanje. Običaj je držati ruku na usta kada pričamo kako ne bi kaplicama pljuvačke koja se neminovno širi u zraku dotakli Swamija, upravo onako kako je i običaj u Indiji.

Nakon toga Swami nam daje nekoliko latica blagoslovljenog cviječa, slatkiš te kesicu bijelo-smeđeg praha koji se naziva vibhuti. Vibhuti je sveti prah. On predstavlja božansko jastvo. Sve sagara u božanskoj vatri i kada je sve sagoreno samo duša ostaje.

Taj prah se može koristiti na više načina. Može se staviti u vodu ili čaj i tako piti. Isto tako se može staviti na jezik i progutati. Neki stavljaju na treće oko kako bi stimulirali jače energetski tok kroz i u taj centar. Zatim, ako je neki dio tijela ozlijeđen tada se prah može nanositi na to mjesto ozljede ili boli.

Latice se isto tako mogu koristiti na više načina. Mogu se, recimo, osušiti i skuhati kao čaj, ili pak mogu se staviti pod jastuk kao zaštita. Neki ih stavljaju na oltar. Može se staviti na bilo koje mjesto u kući kako bi magnetizirali prostor.

Nakon daršana najbolje je ostati u tišini i meditirati na svjetlo, ljubav, radost ili bilo koji aspekt Boga kojeg smo doživjeli.

Swami ne traži novac za drašan. Međutim ako je netko nadahnut može uvijek ostaviti novčanu donaciju u kutiju koja se obično nalazi pred vratima. Takva donacije je dobrodošla kako bi se pokrili troškovi sale i organizacije, ali i omogućila buduća gostovanja i posjete Swamija u mnogim mjestima širom svijeta. Jai Gurudev!

O predaji

Što je to predaja? U duhovnosti često spominjemo vrijednost i potrebu da se potpuno predamo - Bogu, Guruu, Višoj svijesti. Isto vrijedi i u svjetovnosti: ne možemo ništa postići ako se nečemu ne posvetimo i predamo potpuno. Svi oni koji su ostvarili bilo kakav uspijeh u nekom području života su oni koji su bili u stanju otpustiti sve probleme i sav teret ovoga svijeta i biti u unutrašnjom stanju potpune tišine gdje se duša sjedinjuje sa Univerzalnim Duhom.

Bog često poručuje kroz svece, "Zašto si pun problema? Dopusti mi da se pobrinem za tvoje probleme. Ja ću ih na sebe preuzeti. Mogu preuzeti kormilo tvog života samo onda kada postaneš sposoban potpuno Mi se predati. Kada Mi se potpuno predaš nečeš se više trebati brinuti za išta. Ti zapravo razotkrivaš činjenicu da Mi ne vjeruješ. Predaja znači sposobnost udaljavanja od vlastitih briga, od različitih poteškoća sa kojima se moraš suočiti, od različitih problema. Predaj Mi sve ove stvari i afirmiraj: "Gospode, preuzmi ih. Neka bude volja Tvoja."

Trebali bi razmišlljati na slijedeči način: "Hvala ti Bože. Sa svime u Tvojim rukama, ja se osjećam sigurno i znam da će se sve riješiti za moje najbolje dobro."

Predaja znači ne imati očekivanja; znači ne uzrujati se ako se stvari ne događaju onako kako smo priželjkivali.

Kada se brinemo mi zapravo otkrivamo činjenicu da ne vjerujemo da smo voljeni i cijenjeni te da je Bog na kormilu i da ništa ne prolazi mimo Njega.

Ako se brinemo kako će se stvari odvijati i što će se dogoditi mi zapravo time pokazujemo da nemamo dovoljno povjerenja u Boga.

Bog sigurno često puta kuca na vrata našeg srca te se pita, "Želiš li da preuzmem brigu za tebe ili ne? Moraš se naprosto prestati brinuti. Vodit ću te onda i samo onda ako se potpuno predaš. I ako te vodim drugim putem nego onim koji si očekivao, imaj povjerenja. Ja ću te nositi na Svojim rukama!"

Swami Vishwananda često dotiče ovu temu. Zašto? Upravo zato što njegov posao otežavamo činjenicom da se grčevito opiremo predati se potpuno. Mi ga zapravo blokiramo da radi svoj posao: da nam pomogne nadići ego, uništiti ponos i aroganciju, izdići se iz zavrzlame koju nam um kreira svakog trenutka. Rješenje za naše probleme je veoma jednostavno. To Guruji često govori. A mi buljimo u njega kao tele u šarena vrata. Zapravo ne razumijemo jednostavnu matematiku i logiku.

Moje četverogodišnje iskustvo s njim mogu svesti u jednu rečenicu. Nema trenutka kada sam u interakciji s njim da iti jednom udovolji mom egu ili da mi napumpa ponos. Mi jedan drugome često laskamo iako toga nismo svjesni kako bi zapravo pokrili vlastitu nesigurnost. Ali pred duhovnim magnumom, gigantom, kakav je Swami Vishwananda to je naprosto nepostojeći pojam. Svaka riječ izgovorena odnosno upučena meni ima savršeno mjesto, ton, boju, frekvenciju i vremensku egzaktnost. Više puta mi je dao komplimente vezano za više stvari. Teško mi se ovog trenutka i sjetiti mnogih od njih, jer ne vodim evidenciju, ali stvar je u tome kad on pohvali u tom trenutku ne postoji ego. Nekim čudom nestane. Kako nema ega, ni ponos se ne može javiti. Eto čak i nakon dugo vremena kada se sjetim tih komplimenata ponos ne može narasti, kao da je dio njega izbrisan ili konzerviran zauvijek. Kada bi tako uvijek mogli živjeti onda nam više ne bi bilo bitno ni kritika ni pohvala. I dok pišem ove retke ne mogu se načuditi njegovoj briljantnosti, savršenstvu svojeg majstorstva nad misterijom života.

Vjerujem da su ovo iskusili mnogi i to je ono što nam daje povjerenje u njegovo vodstvo kao Božjeg misionara i posrednika. Unatoč ponekad naočigled velikom kaosu koji se možda može oko njega zamijetiti, ipak kada se zagrebe površina i uđe dublje može se samo osjetiti potpuni sklad i uredan poredak svega što se događa.

Često ljudi, kada se konzultiraju sa Swamijem vezano za neke nedoumice, dobiju odgovor koji ih ne zadovoljava. Što ljudi zapravo traže? Potvrdu od Boga da nastave sa svojim već unaprijed donesenim odlukama? Tko je zapravo spreman odreći se svega, pa čak i darova koje nam je Bog poklonio ili bolje rečeno posudio? Recimo dobar glas, talent za ples, briljantni um i inteligenciju, sposobnost brzog pamćenja, sposobnost lakog prenašanja znanja, sposobnost brzog i efektivnog bogaćenja, sposobnost doticanja ljudskih srca samo svojom pojavom, itd. Ali Bog ponekad namjesti okolnosti da iako smo cijeli život imali neke od recimo ovih darova da nam naprosto misteriozno nestanu. Ili ih ponekad misteriozno dobijemo te uzmemo zdravo za gotovo činjenicu da su uvijek bili tu.

Zašto, pitam se, zaboravljamo da je izvor svega što imamo i što nam život posloži - BOG? Zar svjedočanstva mnogobrojnih svetaca različitih duhovnih tradicija nisu dovoljna da nam razbiju i poslijednje sumnje i da trajno ustoličimo tu apsolutnu vjeru da Bog jest, i da ništa drugo sem Njega ne postoji i da je On jedina pokretačka, održavajuća i uništavajuća sila koja postoji?

Chaturananda

Poruka od Madone i još neka promišljanja

Poruka od Madone Steli:

"Sve što kažem ne možete sprovesti u djelo jer niste budni. Ne trošite vrijeme na ništa drugo nego na sjećanje na Mene; probudite se u Meni, tako da Moje riječi imaju plodno tlo."

Moja promišljanja (Nainaa):

Ne sudi Gurujija, on korača stazama duha gdje tvoja noga još nije kročila. U sve drugo sumnjaj, samo ne u njega, pa čak i ako te grdi, ako ti okrene leđa, ako ti se ne obraća... on te uči kako da ga sretneš onkraj čina, akta, odnosa... u sebi... možeš da ga sudiš samo zbog ljubavi...

Nema potrebe za spašavanjem svijeta, nitko ne mora znati za tebe... dovoljno je da ti znaš što je svijet...

Ako Gurđiju pošalješ SMS iz srca, pa makar i na krivu adresu, on će je
dobiti, jer je On na svim adresama....

Ono što vidimo u drugima njima daje mogućnost da to isto vide u nama... Najveći dar koji možemo dati jedni drugima jeste vidjeti tko uistinu jesmo; vidjeti jedni druge kroz naš ego, jer svi činimo slične greške, samo u drugoj ambalaži. Spoznati da smo dar jedni drugima je blagoslov i oslobođenje...

Kao što nepotpuna i krivo postavljena jednadžba iz automatiziranog udžbenika ne može dati pravi rezultat, tako i ti ne možeš dobiti prave odgovore dok ne shvatiš da nije stvar u pitanjima nego u ONOM u tebi koji postavlja pitanja.

Ne brini o ničemu - samo voli - jer ljubav je najbolji bankar: s kamatama se umnožuje. Hvala Bogu nju ne može uhvatiti recesija.

Dok si se budio u ovostranom, bez obzira što su ti prodali mapu, put do ovog Blaga nema garanciju. Osim što postoji prečica: zove se ljubav. Danas mnogi ne vole putovati prečicama, na duge staze je sigurnije, a uz put se i izgube ne znajući da su u ljubavi i suze slatke.

Ima jedna tajna: LjUBAV JE BOG; GURUJI JE LJUBAV. Ako znaš tko je tvoj Guruji, nema potrebe za riječima: dovoljan je jedan njegov treptaj oka.

Guruji, sve je za tebe i od tebe!

TVOJE DIJETE MOLI

Ove noći duge
Iz tvojih sam ruku mjesečinu pila
Gledajući... Majko...
Koliko te bole Tvoje djece tuge
Pa si zlatne suze
Među zvijezde skrila...

Premila, Prečista,
Nikad više - nikad ne plači zbog mene!
Nek duša zablista
Svime što je sveto.
Dušo duše moje... sjeno moje sjene...

Tvoje dijete moli
Neka čaša moja ne zagrabi sama
U tvoj zlatni zdenac.
Za svu moju braću
Kada suncu šapneš
Pomoć ću Ti, Majko,
Da napraviš vijenac.

Nainaa

Molitva kao odgovor na globalne promjene

Svjedoci smo velikih promjena koje se događaju oko nas. Ljudi se mijenjaju; gospodarska slika se mijenja. Izgleda kao da svijet tone u propast. Mnogi ljudi su ostali bez posla, dok mnogima prijeti otkaz. Ljudi se u kreditima i zabrinuti kako ih vratiti. Gdje je u toj situaciji Bog. Misli li On na svoju djecu? Izgleda kao da smo ostavljeni na milost i nemilost okrutnog svijeta. Ipak tu i tamo nadziremo koji tračak svjetla. Bog nađe načina da nam pokaže da je tu negdje. Kao da se igra igre skrivača. Iako nam to nije nimalo zabavno, što nam drugo preostaje?

U ovim vremenima pokušajmo povećati napore da približimo Boga u naš život, da ojačamo vjeru u Njegovo vodstvo i povjerenje da sve što nam život donese, bez obzira karakteriziramo li to kao dobro ili loše, dolazi od Njega te je za naše dobro. Ako stvari promatramo sa karmičkog stanovišta to može biti neutješno. Međutim, moje razumijevanje je da Bog koristi karmu koju smo stvari inicirali ili u ovom ili u prošlim životima, tj. uzročno posljedički zakon prirode, kako bi nam uputio poruke ili lekcije koje trebamo naučiti kako bi narasli u ljubavi i razumijevanju prvo prema jedni drugima pa onda prema Njemu samome. Svi smo mi djelovi jednoga Boga te ako imamo nešto loše prema jednom bratu moramo osvjestiti da je i on dio nas samih te njegov uspjeh ili neuspjeh je i naš uspjeh odnosno neuspjeh.

Ovih dana kada smo svjedoci velikog razornog potresa na Haitiju te patnje koje lokalno stanovništvo prolazi ne možemo ostati ravnodušni. Ipak i u takvoj drami moramo smoći snage i načina uzdignuti se iznad tragedije i potražiti Božju pomoć i Njegovo vodstvo kako bismo razumijeli donekle što se događa te ponudili našu pomoć nastradaloj braći.

Molitva je jedan od najmoćnijih oružja koje nam je Stvoritelj podario. Kroz molitvu učimo i razumijemo svijet oko sebe. Kroz nju se uzdižemo te osim sebi pomažemo drugima. Za to nam nije potrebno odvojiti posebno vrijeme tijekom dana. Nema izgovora za nedostatak vremena ili specifične okolnosti u kojima se netko može naći. Čak i u najgrubljem okružju te pod velikim pritiskom kolega na poslu ili članova uže obitelji, kada okolnosti zahtjevaju našu veliku pozornost ipak možemo pronaći nekoliko trenutaka vremena i uputiti tihu molitvu iz srca. Za to nam ne treba škola niti velika retorika. Jednostavan jezik kojeg svi poznajemo: srcem Srcu. Kažu da je Bog bliži od najbližih; draži od najdražih. U Svetim Spisima rečeno je da je Bog u nama. Za komunikaciju s Njim ne treba nam otići u crkvu ili hram, već u svetištu tišine, u hramu svoga srca, zalijevajmo cviječe naše predanosti i ljubavi te podijelimo plodove ljubavi sa svima.

***

Na donjoj lijevoj slici možemo vidjeti bebu Isusa na kojoj je napravljena ceremonija abishekam. Netom nakon toga na Pravoslavni Božić 7. siječnja pojavila se amrita - ambrozija - božanski nektar. Na usni i kosi (vidi sliku lijevo), te na rukama (slika desno). Kliknite slike da bi ih uvećali. Manifestacija je prestala dan kasnije. Inače radi informacije, to se dogodilo u portugalskom ašramu "Mali Vrindavan"


Dok sam pisao gornje retke stigla me misao kako podignuta ruka simbolizira njegovu vječnu spremnost da nas Isus uzvisi iznad svih naših patnji. Ono što mi trebamo učiniti je pružiti našu ruku. Hoćemo li to i kada učiniti?

Ususret novoj godini

Evo posljednji sati otkucavaju prije nego se pozdravimo sa starom godinom. Sada je najbolje vrijeme da pogledamo unatrag i razmislimo što smo sve napravili ili propustili napraviti u ovoj godini. Kakve smo odluke bili donijeli, a koliko smo ih izrealizirali. Koliko smo, pak, voljeli i pružali utjehu onima kojima je bilo napotrebitije. Jesmo li na agresiju uzvračali agresijom? Ili možda na mržnju mržnjom? Koliko smo puta reagirali kao Isus: tko tebe kamenom ti njega kruhom, ili ako ti netko ošamari po jednom obrazu ti mu okreneš drugi?

Swami Vishwananda je mnogo puta proteklih nekoliko tjedana naglašavao potrebu za promjenom. Vrijeme je za promjenu! I samo rođenje hiranyagarbha lingama nastalo je iz potrebe da se balansiraju energije i pripremi sve na promjene koje se globalne. Svijet se mijenja, a ako se mi odupiremo promjenama onda ne samo da nečemo primiti val promjena već će nas vjetar promjena otpuhnuti. Veliki učitelji silaze na zemlju kako bi nam pomogli otvoriti oči te voditi sigurnom stazom prema našem istinskom domu u Bogu.

I zato nakon što sagledamo sebe kroz događaje i situacije u kojima smo se našli u protekloj godini budimo iskreni i pogledajmo istini u oči. Swami nam je nedavno rekao da trebamo uvijek postaviti sebi slijedeća pitanja: tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo.

I krenimo u novu godinu s novom odlukom da se promijenimo; da postanemo bolji! Iza svake naše misli i odluke nalazi se beskrajni duh Boga. Tražimo Ga sa još većom gorljivošću kako bi smo postigli potpunu pobjedu nad našom malenošću i potpuni uspjeh u svakom pogledu. Čak i kada nam okolnosti ili unutrašnji otpor spriječavaju naše napore za promjenama možete nastaviti afirmirati unutrašnju slobodu duše te odabrati slijediti ono što je za naše najviše dobro. Hajdemo pojačati napore da se uzdamo još više u Boga, da imamo više povjerenja u njegovo vodstvo.

Odvojimo malo vremena dnevno da pričamo s Njim, kao što dijete priča sa majkom ili ocem ili najboljim prijateljem, jer u suštini to je ono što Bog jeste. On nam je bliži od najbliže osobe. Njegovo nevidljivo vodstvo je uvijek tu. Jedan veliki svetac je rekao da je Bog sramežljiv da se otkrije, zato povećajmo napore i potaknimo Ga da priča sa nama. Kako je Sveti Duh vodio Isusove apostole neka tako i bude i svima nama. Otvorimo naša srca. Bog je pomalo nestripljiv i želi nas više nego mi želimo Njega.

Kako Ga potaknuti da se otvori? Budimo kao djeca, nevini i čisti te ponizni poput lista trave koje se pregiba. Nije ni čudo da se Bog ili Gospa često objelodanjuju upravo djeci.

Dragi čitatelji bloga, to je uistinu moja želja svima nama. Budimo ono što jesmo, budimo djeca Božja. Budimo dobri jedno prema drugima. Ne osuđujmo ni druge ni sebe. Prihvatimo sve kao da dolazi od Boga te pjevajmo Njegovo Ime. Slavimo ga svim svojim srcem, svom svojom dušom i umom, i svom svojom snagom. Jai Gurudev!

Apel prijateljima Swamija Vishwanande

Poštovani čitatelji bloga. Osjetio sam potrebu objaviti pismo koje sam napisao početkog godine i to u cijelosti. Kada su ovaj vikend došli neki od mojih bivših sugrađana u Springen sjetio sam se koliko sam sretan što sam bio blagoslovljen sa satsangom od praktično mojih samih duhovnih početaka. Veze i prijateljstva koja su se tako stvarala godinama kroz uspone i padove stvorila su nesalomljive veze koje ne može prekinuti nikakva ovozemaljska oluja. Ovim putem i zahvaljujem svima koji su zajedno sa menom koračali proteklih dvanaest godina od kada traje moja svijesna potraga za onozemaljskim. Hvala vam svima.


Dragi prijatelji, braćo i sestre, učenici i simpatizeri Swamija Vishwanande!

Prošlo je nekoliko mjeseci od velikih turbulencija koje su zahvatile Swamija Vishwanandu, kao i organizaciju koja je uspostavljena kao potpora radu i misiji koju Swami ima dati svijetu, a time i sve učenike i prijatelje Swamija koji su bili više ili manje aktivni u tom projektu.

Mnogo je bilo konfuzije, glasina te pogrešnih interpretacija, poluistina te iskrivljenih činjenica koje su stvorile pomutnju u glavama mnogih. Nitko nije bio zaobiđen tim nemilim događanjima. Teško je bilo nositi se sa vlastitim slabostima koje su isplivale nakon toga, a povrh toga i s negativnostima koje su isplivale iz naših dragih prijatelja i subraće koji su nam bili bliski. Budući da su svi imali unutrašnje ratove, ali i one izvanjske, bilo je puno ranjenih, izrešetanih taština. Sjetimo se samo kurukshetre iz Bhagavad-gite. To je borba duše da nađe put do svog doma u Bogu.

U toj situaciji svatko se nosio najbolje koliko je mogao. Nakon, evo, nekoliko mjeseci mnogi su stvari posložili na svoje mjesto, rane su zacijeljene, ili su u procesu zacjeljivanja.

Ako smo jedno drugoga uvrijedili, (a to smo sigurno napravili u afektu, kada je razum bio pomućen emocijama i nije bio kadar reagirati dharmički), sada je vrijeme da oprostimo jedno drugome, i pred Bogom i Učiteljem, a bilo bi još bolje i osobno čak i kada mislimo da nismo krivi. Ponekad nam se čini da nikoga nismo uvrijedili, jer se tobože nismo ni posvađali; nisu letjele grube riječi; čak se nismo ni viđali niti izmjenjivali tekstualne poruke preko e-maila ili mobitela. Ali ipak se dogodilo neko zahlađenje u odnosima.

Budući da smo svi povezani s Učiteljem (kao bliska svojta), ali i s Bogom (kao šira rodbina), tako je jasno da svaka naša misao ili stav ima utjecaj na Swamija (ponajviše), ali i na sve nas.

Prirodno i ljudski, nakon nemilih događanja, bilo je povući se u sebe, preispitati vlastite stavove, emocije, postupke i sl. Svakome je bio potreban period samoće da prebrodi, prevesla, premosti (kako god hoćete) vlastite slabosti.

Naravno da ih se nećemo riješiti preko noći, ali ako smo ih barem osvijestili (a vjerujem da smo ih uspjeli prepoznati) u proteklom periodu, to bi nam trebalo dati dovoljno poniznosti kada smo u odnosu sa drugim ljudima da shvatimo da su naše slabosti i njihove slabosti, naše snage i njihove snage.

Jedan drugome smo potrebni. Jedan drugome smo zrcalo – za ono dobro i plemenito što je u nama, kao i za ono što nama ne pripada, a nekako se udomaćilo u nama.

Prekrasno je biti s ljudima kada nam oni zrcale ono dobro. Mi vidimo sebe onakvima kakvi mi uistinu jesmo. Jako je neugodno biti s tim istim ljudima kada nam zrcale one loše stvari. Tada se naš ego brani i kaže da to nismo mi – to su ONI! Time polako potkopavamo dobar odnos s našim bližnjima te duhovno venemo. I to osjećamo svi, ali ne znamo zašto se to događa. Pogotovo ako iskopamo nešto loše o tim ljudima te kao dokazni materijal sakupimo iz što više izvora mnogo drugih pikanterija. Time, kao pobjedničkom zastavicom, mašemo ljudima (dojučerašnjim prijateljima) pred očima kao da hoćemo reći: “Gle, ja nisam loš, ti meni nisi ozrcalio nista loše, ta ružnoća nije moja – to je TVOJA. Evo ti dokaz…” I još kada uključimo druge ljude (jer kako bi ego opstao da nema navijače, naklonu publiku?) u našu tiradu, onda predstava može započeti. Naš ego raste, dobiva snagu od drugih ega, a mi mislimo da smo nešto dobro učinili. Nakon nekog vremena se osvijestimo, ali naučimo li lekciju?

Zašto sve ovo pišem? Kroz više od desetljeća intenzivnog druženja sa svojim gurubhaisima (duhovnoj obitelji) kroz satsange i slična okupljanja osvijestio sam vrijednost satsanga.

Za vrijeme satsanga rastemo, primamo i dajemo, osjećamo i dobivamo podršku. Vrlo često i bez izgovorene riječi mi smo potpomognuti tihom izmjenom duhovne vibracije. U ljubavi rastemo, širimo se, primamo snagu da se suočimo sa vlastitim slabostima.

Imajući u vidu te ideale, mali duhovni centar, ta mala svjetiljka u tami svjetovnog neznanja sa blagoslovom Swamija Vishwanande i dalje maršira.

Grupa i dalje postoji, s aktivnostima koje su bile i prije: abishekam, satsang, Om Healing... Taj centar postoji ne samo za one koji se deklariraju kao njegovi učenici već za sve one koji prepoznaju to Svjetlo u tami i žele ga slijediti.

To je također mjesto koje je Swami osobno svojom prisutnošću blagoslovio, još za svog prvog posjeta krajem kolovoza 2005. te još jednom kada je instalirao božanstva. Božanstva imaju moć poput relikvija da iscjeljuju, na sebe preuzimaju naše negativnosti te ih transformiraju. To je mjesto koje će Swami sigurno ponovo posjetiti jer to je jedini njegov centar, ne samo u Hrvatskoj već i puno šire.

Grupa je opstala kroz najteže trenutke kada se činilo da mnogi odlaze; kada se činilo da se sve urušava. Šačica ljudi je održavala i održala centar, božanstva te plaćala tekuće troškove održavanja i najma.

Kako su donacije opadale, tako je rasla bojazan da će biti teško nastaviti i dalje plaćati najamninu. Nekim čudom uvijek se do sada uspio pokriti nužni minimum, prvenstveno najam prostora.

Ovim putem bih apelirao na sve kojima je stalo da i dalje ovaj temelj za Swamijev rad – satsang – ide dalje i da u punom sjaju dočeka pripreme i Swamijev sljedeći posjet Splitu i Hrvatskoj.

Postoje mnogi načini kako dati svoj doprinos. Osim mjesečnog priloga (koji može biti simboličan, recimo 30-40 kn), kojim biste umnogome olakšali normalno funkcioniranje i postojanje grupe; sudjelujte koji put srijedom na Om Healing – iscjeljujućoj tehnici ili na pjevanju bhajana subotom. Ako imate koji prijedlog za poboljšavanje aktivnosti ili proširivanje djelovanja, bit će jako dobro ako ga iznesete. Donesite toaletni papir ili malo cvijeća za oltar, ili mirisni štapić ili što već uočite da nam je potrebno. To bi nam bilo od velike pomoći.

Svojim glasom dat ćete nam za pravo da vas pozovemo ukoliko Swami dođe u privatan posjet za koji postoje neke indicije jer je još u rujnu obećao doći. Ako nismo u kontaktu, teško ćemo znati gdje stojite u odnosu sa Swamijem te želite li biti dio te “priče” ili ne. Pogotovo imajući na umu da su se mnogi javno izjasnili da odlaze od Swamija. Neki su se predomislili u međuvremenu. Nama nije cilj upirati prstom i osuđivati tko se i kako odredio u odnosu sa Swamijem, već da oni koji imaju potrebu vidjeti Swamija dobiju pravodobno poziv. Time će se izbjeći nesporazumi poput: “Zašto mene nitko nije zvao?” i sl.

Ovu priliku bih također iskoristio da svima zaželim sve najbolje u ovoj godini, svako ispunjenje duše, obilje blagoslova od Swamija kao i prijemćivosti da ti blagoslovi nađu plodnu oranicu.

U nadi da ćemo se vidjeti ili viđati u nadolazećem periodu do skorog viđenja… Jai Gurudev!

U božanskom prijateljstvu,

Chaturananda (u ime splitske grupe)

U Splitu, 25. siječnja 2009.


Post scriptum:

Kroz božanski karmički zakon određene duše su privučene u naš krug poznanstva da kroz svakodnevnu interakciju s njima naučimo pročistiti svoju ljubav i transcenden-tirati granice unutar kojih mislimo samo o sebi te da spoznamo veću sreću kada brinemo za druge. Bog nas je povezao – ljudska bića sa svim specifičnostima koja su nama urođena ili njegovana – da rastemo u razumijevanju kroz svoje različitosti. Čak i u najbliskijim prijateljstvima prirodno je imati nesuglasice u stavovima i takve prilike daju nam mogućnost da proširimo svoje vidike, da uzvisimo svoja srca tako što učimo komunicirati i slušati druge. Povrh svega mi usklađujemo sebe s božanskom bezuvjetnom ljubavi kada, umjesto da očekujemo da drugi budu kakvima ih mi želimo vidjeti, učimo voljeti i prihvaćati ih onakvima kakvi oni uistinu jesu.

Guruji ima univerzalni stav prihvaćanja. Kada se obraća drugima, on gleda izvan površine ljudske osobnosti i kroz mudrost, usklađenu sa božanskom, on razumije prirodu i potrebe svakog od nas. Njegov božanski utjecaj je promijenio mnoge jer on nikada ne osuđuje ljude na osnovu njihovih mana već, kroz bezuvjetno prijateljstvo pokušava iznijeti ono najbolje u nama.

Sreća i sigurnost (5)

Guruov posao je da za nas posreduje, on ima težak zadatak da iščupa naš um iz materije prema duhu. Veliko bojno polje se dešava na razinama naših duša gdje nas on vuče prema Bogu, dok se mi još uvijek borimo za male ugodnosti na smrtnoj egzistenciji.

On nam pokazuje istinsko utočište i sigurnu luku u Bogu, bez obzira koliko nam se to nekada nevjerojatno činilo. I ponekad, da bi nas brzo iščupao iz našeg jada, on stvara obmanu te još više turbulencija kako bi ubrzao naš put. Mi posrćemo i padamo mnogo puta kako bismo išli ukorak s njim. Ponekad shvaćamo da gubimo tlo pod nogama. I to nas plaši, tada nam se prikradaju sumnje i mi počinjemo gubiti vjeru i hrabrost da nastavimo dalje i onda se zakopamo na mjestu kao tvrdoglavi magarac.

Ponekad je obmana koju guru stvara test kako bi provjerio našu vjeru i ljubav za njega. Tek onda kad nam vjeru ne može prodrmati nikakva nevolja ili vanjske okolnosti, možemo sebe s pravom zvati kraljevima. A naše kraljevstvo je unutarnji osjećaj slobode i neraskidivo jedinstvo s Bogom. Ova unutrašnja prostranstva su veća od svih kraljevstava, od svih kraljeva i vladara koji su ikada šetali ovom zemljom. Njihova osvajanja su bila privremena i prolazna. Možemo sebe uistinu zvati pobjednicima kad smo u mogućnosti ukrotiti našu ljutnju i ponos. Tada se možemo poistovjetiti sa biblijskom izrekom: “Tko se teško srdi, bolji je od junaka, i tko sobom vlada, bolji je od osvojitelja grada.” (Poslovice 16,32)

Netko može misliti da će dolaskom u ašram dobiti sigurnost koju svi tražimo. Kako griješimo kad mislimo da će bilo što od ovog svijeta, bez obzira koliko se lijepo činilo, staviti melem mira na naše duše. To nikada neće uspjeti, jer ovaj svijet je sačinjen tako da kad god pronađemo mir na nekom mjestu ili u našim mislima, vanjske okolnosti nas dobro protresu kako bi nas podsjetile da još uvijek “pišemo po površini vode”.

Jedina istinska i trajna sigurnost jest spoznaja našeg istinskog identiteta kao sinova Božjih, bez obzira da li ćemo je pronaći unutar ašrama ili izvan. Oni koji žive vani žude i sanjaju da budu u ašramu, lažno pretpostavljajući da će im život u ašramu donijeti sigurnost i spasenje. A oni koji su unutra možda ne osjećaju da trebaju učiniti napor kako bi postigli trajnu sigurnost.

Vanjske okolnosti nisu bitne. Mogu biti od pomoći, a nekada su prepreka, ali ako ih gledamo kao prilike da se uzdignemo iznad naših ljudskih nesavršenosti te ako ih gledamo kao instrumente našeg duhovnog rasta, onda ih možemo iskoristiti da bismo pojurili prema blaženstvu. Jai Gurudev!

Chaturananda
Springen, 30. lipnja 2009.g.

Sreća i sigurnost (4)

Isus je izjavio. “Blagoslovljeni oni koji su srca čista, jer će Boga vidjeti” To je bit duhovnosti, bit svih iskrenih religija. Ako možemo svjesno težiti postizanju čistoće u srcu ljubavlju i davanjem te ljubavi svima, već smo na pola puta do našeg istinskog nebeskog prebivališta.

U tom trenutku dolazi pomoć gurua. On je svjetionik u tami koji pokazuje put. U unutarnjoj šumi, tijekom noći ima mnogo tigrova koji se prikradaju i spremni su proždrijeti sva naša nastojanja da pročistimo srce. Oni čine naše duše nemirnima, a tigrovi predstavljaju naše želje i vezanosti. Osim njih, najveće prepreke u duhovnom razvoju su ego i ponos.

Poniznim stavom i slušanjem guruovih riječi mi se počinjemo uspinjati te činimo naš razvitak lakšim, čak štoviše smanjujemo patnje i otkrivamo iskrenu sreću i radost koja je uvijek bila dio i odjeljak našeg bića, ali je bila zakopana našim neznanjem.

On nam daje vječno utočište. Pod kišobranom i vodstvom istinskoga gurua mi sigurno prelazimo ocean bijede i patnje. Ali imati gurua ne znači da će u trenutku susreta s njim sve patnje nestati u dijeliću sekunde. Nekad nam se čini da su patnje i veće. To se događa zato što on ubrzava naš napredak te stvari koje inače moramo prolaziti kroz mnoge života mi riješavamo u kratko vrijeme. Odstranjivanje raka je bolno u sadašnjem trenutku, ali donosi veliko olakšanje nakon što je rana iscijeljena.

Kad nam se sve čini sumorno na našem putu, možemo se sjetiti Božanske Majke koja se brine o nama. Privremena tama je samo sjena Njezine ruke čiji dodir će okončati sve naše brige.

Hodati koracima učitelja nije uvijek lagano, jer ako nismo čvrsti u vjeri te odlučni ići do kraja (ne pola puta ili tri četvrtine), bez obzira na sve, možemo se spotaknuti mnogo puta, lijepiti se na sumnje koje rastu u našim viđenjima i nedostatku vjere.

Kad bismo predali sve naše misli, sumnje, brige i probleme; sve negativnosti našem prijatelju – guruu, više se nikad ne bismo bojali. Odricanjem svega što nam ne pripada sebe oslobađamo nepotrebnog tereta te laganim i gipkim koracima možemo trčati u zagrljaj ljubljene Majke koja nas čeka i žudi za nama više nego što mi marimo za Nju.

Guru od nas ne traži ništa što nije za naše dobro. Ako mu ipak, usprkos našem razumijevanju, sramežljivo pružamo ruku, guru će biti nemoćan puno učiniti, a Majka će biti još sramežljivija pokazati nam svoje blagoslovljeno lice.

Ako pak podignemo ruke visoko u zrak, ljubljena Majka će nestrpljivo požuriti prema nama kako bi nas uzdigla u nebesku palaču koju je za nas pripremila. Tada ćemo imati istinsko i trajno utočište te vječno biti učvršćeni u blaženstvo i ljubav.

(nastavlja se)

Sreća i sigurnost (3)

Ako se počešete na mjestu ugriza komarca, naravno da će vas ubod boljeti i obuhvatiti veću površinu kože. Isto je i sa željama: uvijek će vas pokušavati zavesti da igrate “igru iluzije”, ali na vama je hoćete li se njima igrati ili ćete ih otpustiti. Ako se odbijete s njima sprijateljiti, ubrzo će nestati. Polako, učite kako se od njih odvezati, kao i od lažnog identiteta o sebi. Vi niste tijelo niti um, intelekt ili ime, kao ni titule, koje ljudi vole prikačiti na svoja prsa kao što to čine ratni veterani sa svojim ordenima časti ili pomorski časnici sa zvijezdana i trakama na ramenima. Našu bit nije lako otkriti, jer je naša duša prekrivena blatom vrtložnih misli i nemira koji niču iz neispunjenih želja. Kad nam se um smiri, mi polako počinjemo zavirivati u ocean čistog blaženstva i ljubavi, što u stvarnosti jesmo. Sačinjeni smo od tog blaženstva i ljubavi.

Kada volimo, odnosno kad smo zaljubljeni – što se dešava? Cijeli svijet nestaje i mi se nalazimo u tom blaženom stanju u kojem sve grlimo, a u isto vrijeme smo odvojeni od svog pretpostavljenog i lažnog identiteta. Osjećamo slobodu i postajemo “To”. To je naša prava priroda. Ovo me podsjeća na parabolu u Bibliji u kojoj sveti Pavao recitira svoj dobro poznat Hvalospjev ljubavi (1 Korinćanima 13). Želim ovdje citirati cijeli odlomak, jer ga ne mogu skratiti na red ili dva:

Hvalospjev ljubavi

1Kad bi sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bi imao bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
2 Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
3 Kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo
4 Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se;
5 nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
6 ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
7 sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
8 Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će,
9 jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
10 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.
11 Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.
12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!
13 A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje – ali najveća je među njima ljubav.

(nastavlja se)

Sreća i sigurnost (2)

Materijalni ljudi mogu biti i ponekad jesu mnogo duhovniji te duhovno napredniji od onih koji se predstavljaju kao duhovni. Možda ne ponavljaju tajne slogove, ne dube na glavama ili stoje u iskrivljenim pozama satima bez prestanka, ne čitaju iz karata kako bi “pomogli” drugima riješiti svoje probleme dok je njihov vlastiti život u neredu. Ali njihova volja da pomognu susjedima ili lokalnoj zajednici te iznad svega volja da stvore i zadrže sklad i ljubav u odnosima sa svojim bližnjima, daje im “milost” da čine više: tako ispunjavaju prvu zapovijed koju je Krist dao. Također oni nesebično davaju, a zauzvrat dobivaju još više. Na taj način oni postaju Božji instrumenti, jer Bog može davati a i daje više kroz one koji su spremniji davati.

Jednom kada duhovno usmjereni ljudi izgrade čvrstu odluku pronaći “kraljevstvo iznutra” njihova se čežnja za jedinstvom s Bogom počinje ubrzavati. Tada im Bog šalje knjige i manje učitelje koji ih vode do određene razine. Kad im više niti te “duhovne igračke” ne znače ništa, odnosno ne ispunjavaju njihove duboke čežnje u srcima Bog im šalje gurua, duhovnog učitelja kojeg Bog imenuje da ih vodi kroz šumu želja, vezanosti i nečistoća u njihovim srcima.

Učitelj, onaj koji je ovladao svojim umom i pokorio svoj ego te zauvijek izgnao ponos, uistinu je sposoban voditi tvrdoglavo čovječanstvo. Po sanskrtu on se zove guru, što znači; onaj koji je sposoban izgnati tamu i neznanje iz duša te voditi ljude prema vječnoj sreći u Bogu.

Mi smo svi dijelovi Boga, i zbog toga, kao što Biblija objavljuje: mi smo bogovi – naš zadatak na zemlji je da otkrijemo ponovno jedinstvo sa Stvoriteljem, našim Ocem – Majkom. Ovdje smo poslani kako bismo naučili neke lekcije, stoga je ovo mjesto samo privremeno prebivalište. Ali kada mislimo da je ova kuća naš dom te kada pogrešno mislimo da smo tijelo – tada počinju patnje. Želimo bolje auto kako bismo se mogli praviti važni pred prijateljima, te kako bismo pokazali da smo bolji i sretniji, dok smo iznutra korozivni od previše briga i neispunjenih želja. Čak i kad dobijemo ono za čime žudimo, postajemo još nesretniji. Zadovoljni smo možda dan ili dva, ali nakon toga dolazi veliko buđenje i onda vidimo da smo još više nesretniji. Mnogi se čak ne pitaju zašto je tako, ne proučavaju svoja stanja uma pokušavajući shvatiti, već se prepuste mrzovolji te tako šire virus svojeg mentalnog balasta prema svima.

Neprocjenjiv dar koji osoba može dobiti u svom životu je milost živućeg gurua. Slijedeći savjet i vodstvo takvog Božjeg čovjeka, lako napredujemo na našem putu prema jasnoći tko smo, zbog koga smo tu, te u kojem pravcu idemo. Slušajući njegove upute srcem osoba postaje iznutra sve slobodnija. Sve manje ova prolazna kreacija na nas utječe te želje koje su skrivene u dubini našeg srca mogu nas samo golicati.

(nastavlja se)

Sreća i sigurnost (1)

Prije nekog vremena osjetio sam nadahnuće da napišem nekoliko riječi o ovoj temi koja me je zaintrigirala budući da sam nekako intuitivno shvatio da nekako svi mi težimo istome, a to je sigurnost i sreća ma gdje god se nalazili i što god radili u životu. Čak i himalajski jogi traži sigurnost u nekoj od pečina od vremenskih neprilika, ali i od opasnih životinja, pa možemo reći i od neželjenih posjetitelja prije svega zapadnjaka koji nose mnogo nemira u sebi. Čak i prosjak sa ono malo krpa na sebi s koricom kruha koji nađe mjesto negdje pod mostom na starom madracu može biti puno vezaniji za tu trenutnu sigurnost koju mu pruža to utočište nego neki poslovni čovjek sa velikim mjesečnim primanjima. Pa da dalje ne davim pročitajte i sami. Komentari na ovu temu su poželjni.

Svi na ovom svijetu u principu tražimo dvije stvari: sreću (vječno blaženstvo i radost) i sigurnost (sigurno utočište).

Duhovni ljudi (oni koji svjesno traže vrata za bijeg iz okova ove maye – iluzije) i takozvani svjetovni ili materijalno orijentirani ljudi (oni koji većinom nesvjesno pokušavaju zadovoljiti čežnju duše pretpostavljajući da će ovaj svijet zadovoljiti želje njihovih srdaca) nalaze se na istom, da tako kažem, brodu jer se bore s istim stvarima.

Obično duhovni ljudi (značenje riječi duhovni, po mom skromnom mišljenju, se pogršno interpretira) smatraju sebe vrjednijima od materijalnih ljudi misleći da su na višoj razini jer su na neki način svjesni puta kojim hodaju, ali to je pogrešno. Često puta ne vide zamke svog razmišljanja. Duhovni razvoj ne zavisi o toga koliko si svjestan svoje duhovnosti, već o poniznosti i prihvaćanju svega što ti Bog stavi na put.

Neki ljudi možda ne znaju ništa o duhovnim učenjima i vježbama, ali ako prihvaćaju bogomdane dužnosti, ma kojegod one to bile, obavljajućijih ih s ispravnim stavom te ako slijede temeljna načela moralnog ponašanja, koja su sastavni dio svih svjetskih religija i urođena su svim ljudskim bićima, bez obzira koliko to duboko spavalo u njima, oni se prirodno razvijaju; njihova srca se pročišćavaju i spremaju primiti više božanske ljubavi.

Po svijetu možete naći mnogo jednostavnih seljaka koji su utjelovljenje te prirodne radosti i ljubavi. Oni ne vježbaju jogu i meditaciju, ne pristupaju seminarima za samoizlječenje niti čitaju knjige za samopomoć te New Age psihologiju.

Zašto onda duhovni ljudi koji znaju sva ta učenja napamet i mogu dati savijet za bilo koji problem sami sebi ne mogu pomoći?

Mnogi lebde visoko na duhovnim visinama među oblacima tuđih interpretacija svetih pisama i mudrosti (obično se skrivajući iza njih), ali u isto vrijeme ne mogu vidjeti oblake vlastite oholosti a time i neznanja.

Hodajući sa visoko podugnutim nosevima prema nebu zaobilaze ono što bi u prvom redu trebali činit: raditi na sebi! Često sude onima koji se s njima ne slažu, gledajući druge s visine, posebno one koji nisu “duhovni”.

Prije ili poslje dolaze u slijepu ulicu svog prosuđivanja. Nije moguće izaći iz tog mentalnog labirinta bez duhovnog vodiča, bez učitelja koji će im ukazati na njihova pogrešna dijelovanja i osvijetliti im put koji vodi cjelokupnom duševnom ispunjenju.

(nastavlja se)