Osvrt na knjigu "Krstitelj" od Mira Gavrana

Pročitao sam Krstitelja i knjiga mi se jako svidjela. Jako me je dojmila, i u nekim trenucima me je nagnala da pustim i suze. Ljubav učitelja Ivana za svoje učenike je jedna od stvari zbog koje sam nekoliko trenutaka morao odložiti knjigu i zadubiti se u svoje misli. Njihova predanost, iako na različitim nivoima, jako je inspirativna, te me je nagnala preispitati gdje se moja predanost nalazi. Gavran je očigledno dotakao samu bit duhovnosti, vjere, molitve, predansoti, prijateljstva i svih ostalih odlika čovjeka kao duhovnog, moralnog i emocionalnog bića. Sviđa mi se njegov jezik, jasnoća pisanja i čistoća poruke.

Pronašao sam se ne samo u ulozi Ivanovog najbližeg učenika Elizeja, već i pomalo i u ostalim glavnim ali i sporednim likovima. Knjiga me je nagnala da još više proradim na vrednotama koje i sam nastojim živjeti. Elizej je postao moje nadahnuće i njegovo prianjanje uz Ivana kao zvijezde vodilje moja repatica koju želim slijediti.

Čak i Ivanov učenik Bileam je postupio po svojoj vjeri i uvjerenju i zbog njegove predanosti koje je imao i njegovao dok je bio uz učitelja donjelo mu je blagoslove koji su mu na poslijetku vratili njegovu Helu, posao, ugled, očev blagoslov, a ono što je i najvažnije duhovni mir. Nije mogao shvatiti dublju poruku svoga učitelja i nije ga više mogao slijediti. Ipak njegovo poštenje i iskrenost prema sebi je hvale vrijedna i potiče na razmišljanje. Čak i njegovo izbjegavanje susreta sa Elizejom potkraj priče pokazuje da osjeća kajanje za način na koji je napustio svoj tadašnji poziv i svoje vjerovanje. Da je kojim slučajem ipak pozdravio Elizeja to bi mu donijelo puno boli jer se ne bih s njom mogao suoćiti te nije htio ponovo prolaziti sve emocije koje je ostavio iza sebe.

Čak i Saloma, iako griješnica (po mom sudu ne iz vlastitih pobuda već zbog utjecaja okoline i vremena u kojima je živjela), pokazala je veliko srce i čistoću duše i onu skrivenu nevinost djevojčice koja unatoč razuzdanom životu nije nikada nestala. Velika je, pak, njena hrabrost koju je pokazala ponajprije susretom sa Ivanom (koji je isijavao veliku snagu i ljubav). Nije lako pogledati velikom učitelji i svecu u oči jer u njegovim očima se veoma jasno mogu ozrcaliti sve naše slabosti. A ona, da je bila slaba, to nikada ne bi mogla učiniti. Zatim, kao drugo, njena hrabrost da ponovo vidi Ivana i da se pokaje za sve grijehe te spremnost da učini sve što je u njenoj moće da mu pomogne. Treće, njegova hrabrost se očituje i u tome da je uspjela održati sabranost kada je morala odigrati svoju ulogu kada je zatražila Ivanovu glavu. Odigrala je ulogu koju joj je Bog namijenio. Iako su je ljudi zbog toga prezreli, Bogu je bila mila jer se pokajala te pokazala veliku devociju i ljubav prema Ivanu i Bogu.

I Andrija je, po mom ograničenom sudu, postupio ispravno kada je pristupio Isusu. Zahvalno je pozdravio svoga dojučerašnjeg učitelja te otišao tamo gdje mu srce žudi. Njegov čin neumanjuje ljubav i zahvalnost koju je imao prema svom prvom učitelju. Učitelji, ako su pravi, nikada ne otimaju drugima svoje učenike već su tu da pomognu svakome. Isus je prihvatio Andriju jer njegovo srce je prepoznalo Krista u Isusu te zbog toga što je i dobio Božju suglasnost da Andrija pripada njemu kao jedan od dvanaestorice odabranih. Ivan je otpustio Andriju jer je prepozao od početka Isusa kao Božjeg poslanika te među istinskim učiteljima nema ljubomore iako vjerujem da se Ivanovo srce paralo što mu odlazi učenik ali istodobno radovalo jer je u rukama onoga kojemu nije bio dostojan odvezati remenje na obući.

Puno sam naučio i o učiteljima kao što su Ivan i Isus te dobio bolji uvid o tome na koji način djeluju. Ivan je na kraju, iako veliki učitelj, ipak otkrio da je običan čovjek sa svim slabostima koje prate svakoga čovjeka. Zanimljivo mi je bilo i unutrašnje previranje u Elizeju koji se našao sa obojicom velikih učitelja - Ivanom i Isusom - kad ih je uspoređivao i rekao kako rastreseno sluša Ivanove riječi, ne razabirujući im puno značenja, dok i u najmanjem Isusovom pokretu otkriva poruku. Ipak iako ga je srce vuklo za Isusom, ipak je ostao uz Ivana jer mu je prvi pokazao put do Boga i dao Svjetlo. Odluka nije bila laka, ali da je suprotno postupio izigrao bi povjerenje i ljubav koje je prethodno dao svom prvom učitelju. Ipak mu je Isus na rastanku dao pohvalu i blagoslov za svoju žrtvu i spremnost da zanijeka svoju želju i ispunjenje svoje ugode (da bude sa Isusom). Blagoslov mu se na kraju isplatio, ne samo što je bio glavni oslonac Ivanu u svim njegovim patnjama, pogotovo onim zadnjim i najtežim pred smaknuće, već se je na kraju i priključio Isusovim učenicima i preko svog brata Andrije dobio blagoslov da iscjeljuje i podučava po Isusu koji ga nikada od tada u duhu nije ni napuštao.

Posebno mi je bilo čitati potresno svjedočanstvo Ivana kada je pred samu smrt ipak otkrio svome bliskom učeniku koliko ga voli i cijeni za sve što je za njega učinio. Posebno bih se osvnuo na njegove riječi: "U dugotrajnom postu naučih se kako gospodariti svojim tijelom, kako biti iznad želja, iznad nagona, iznad sitnih radosti koje pokoravaju i najjače. Pri tome zaboravih da je najveći užitak blizina drugog čovjeka, radost što s drugim možemo podijeliti svoje misli i osjećaje, sreća što možemo u zajedništvu s drugim život primati, savladavati ga i radovati mu se... i ja patim zbog blizine kraja, ali ne od straha pred smrću, nego zbog tuge što s tobom više neću dijeliti dodirivanje ove stvarnosti, što Andrijin glas više neću čuti, patim što nikada više neću vidjeti ljude poput Salome, koja ostavi mrak svoje prošlosti i u svjetlu se rodi čista, patim što ni Bileama, naivnog i nesavršenog, s njegovim dječjim zanosima neću više nikada čuti, patim jer zavoljeh ovaj nesavršeni svijet i njegove ljude koje u propovijedima svojim toliko puta osudih i žestokim riječima pozvah na obraćenje... bilo bi mi lakše otići, da mržnju, prezir i osudu sada osjećam prema ovome svijetu, a ja... a ja sam tako preplavljem ljubavlju prema svima i svemu. I ta ljubav narasta kao bol nesavladiva. Život mi bijaše težak, opor, a ja ga ipak uzljubljah u trenutku kada dopustim ljudima da mi se približe i postanu dijelom moga života."

Zaista, mnogo se može isčitati iz ovih redaka, mnogo lekcija naučiti. A moje oči bijahu blagoslovljene što čitaše ovu duhovnu pustolovinu, i moj duh blagoslovljen dok uranjaše u učenja Ivanova i poruku Isusovu.

"Hvalim te, Gospode, jer milošću tvojom bijah svjedok tvoje slave i slave tvojih najuzvišenijih miljenika. Pomozi mi da u zadnjem danu svojega života uzmognem uskliknuti: sretan je onaj koji vijek proživi tebe slaveći!"

Chaturananda