Tri pustinjaka (4)

Dok je sjedio na čamcu koji se veslajući približavao brodu, mogao je čuti tri glasa pustinjaka u daljini kako izgovaraju Očenaš. Kako se čamac približavao brodu, njihovi se glasovi više nisu mogli čuti, ali su i dalje bili vidljivi na mjesečini, stajajući upravo onako kako ih je bio ostavio na obali, najmanji u sredini, najviši s desne strane, a onaj srednje visine sa lijeve strane. Kada je biskup stigao na brod, sidro je podignuto, a jedra razvijena. Vjetar ih napuniše, a brod isplovi, a biskup se smjesti na krmi broda promatrajući otok u daljini. Neko vrijeme je još mogao razabrati pustinjake, ali su polako nestali iz vidnog polja, iako je otok još bio vidljiv. Naposlijetku je i on nestao, te se samo more moglo vidjeti posvuda kako razbija mjesečinu.

Hodočasnici polijegaše, te se sve utiša na palubi. Biskup ne htijedoše zaspati, već ostadoše sam na krmi, zureći prema moru gdje se do nedavno nadzirao otok, misleći na dobre starce. Mislio je kako su bili zadovoljni naučivši Očenaš; te je zahvalio Bogu što ga je poslao da podući i pomogne tim bogolikim ljudima.

I tako je biskup sjedio, mislio i zurio prema moru u smjeru u kojem je nestao otok. Mjesečina je svjetlucala pred njegovim očima, iskrila, tu i tamo, po valovima. Odjedamput je video nešto bijelo i sjajeće, na svijetlom putu kojeg je mjesec posuo svojim zracima na površini mora. Je li to bio galeb, ili malo sjajeće jedro nekog malenog broda? Biskup je zaoštrio svoj pogled na taj object, sav u čudu.

'Mora da je to brod koji jedri za nama,' pomislio je 'ali on nas brzo sustiže. Bio je daleko prije jedne minute, ali sada je mnogo bliže. Ne može biti brod, jer jedra mu ne vidim; ali što god bijaše, to nas slijedi, i sustiže nas.'

Nije mogao razaznati što to bijaše. Niti bijaše brod, niti ptica, niti, pak, riba! Bilo je preveliko za čovjeka, te čovjek zapravo tamo ne bi ni mogao biti po sredini pučine. Biskup se podignu te kaže kormilaru:

'Pogledaj tamo, što je to, prijateju moj? Što je to?' ponovi biskup, iako je sada jasno mogao vidjeti – tri pustinjaka koji su trčali po vodi, svi okupani u svjetleću bijelu boju, njihove brade sjajeći u svjetlu, približavajući se brodu koji kao da se ne miče.

Kormilar pogleda te ispusti kormilo užasnut prizorom.

'Oh Gospode! Pustinjaci trče za nama na vodi kao da trče po zemlji!'

Putnici kada to počuše, skoče te nahrupe ka krmi. Vidjeli su pustinjake kako im se približavaju s rukom u ruci, a ova vanjska dvojica s uzdignutim rukama dajući znak da se brod zaustavi. Sva trojica su klizala po vodi bez da su im se pokretala stopala. Prije nego li se brod uspio zaustaviti, pustinjaci su ga sustigli, i podižući ruke, sva trojica u jedan glas kazaše:

'Zaboravili smo Vaša učenja, sluga Božji. Dokle smo god ponavljali znali smo, ali čim smo nakratko stali, jedna bi riječ bila zaboravljena te bi sve ostalo bilo raspršeno. Ničeg se više ne možemo sjetiti. Nauči nas ponovo.'

Biskup se prekriži, te nagnuvši se na rub broda, kaže : 'Vaša vlastita molitva će stići do Boga, bogoliki ljudi. Nije na meni da vas podučim. Molite za nas grešnike.

I tako se biskup pokloni pred ove starce; oni se okrenu i vrate nazad preko mora. Svjetlo ostane svjetliti do zore na mjestu na kojem su pustinjaci bili sve dok se nisu izgubili iz vida.

Leo Tolstoy