Duhovno promišljanje

“Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen!” (Ivan 8:7)

Prije par dana razgovarao sam s prijateljicom na telefon i razgovarajući o odnosu guru – učenik, posebno u vezi s našim guruom, Swamijem Vishwanandom i prašinom koja se prošle jeseni podigla oko njega, spomenuli smo jednog zajedničkog prijatelja.

Rekla mi je da je taj prijatelj rekao u vezi Vishwanande, njegovog „bivšeg gurua“ kako je sam rekao, kako bi volio jednog dana posjetiti „svog prijatelja“ (misleći na Vishwanandu). Kad sam to čuo, ostao sam bez teksta.

Prvo, taj takozvani učenik je napustio svoga gurua na vrlo negativan način, govoreći o njemu pred drugim učenicima da je varalica, da nije istinski guru, i mnoge druge bogohulne stvari.

Štoviše, „odrekao“ ga se govoreći svima o jednom intimnom iskustvu koje je jednom imao sa svojim guruom, a koje uopće nije bilo seksualne prirode. On je to prenio na takav način da slušatelji osjete sažaljenje nad učenikom i osude gurua. Drugim riječima, pokušao je odsjeći glavu guruu nastojeći sebe učiniti višim ili pravičnijim. Njegovo ponašanje bilo je kratkoročno vrlo uspješno budući je uspio uzdrmati vjeru mnogih učenika, ali nakon nekog vremena većina njih je shvatila o kakvom se zapletu radi i ponovno uspostavila svoj unutarnji mir.

Ne samo da je iznio u javnost svoja „osobna“ iskustva, nego je ponudio i mnoga „sočna“ iskustva drugih, koliko god ih je mogao prikupiti, kako bi dokazao ispravnosti prosudbe svoga perverznog uma. Često sam se pitao koji bi bili razlozi da „razotkriješ“ svoga gurua, čak i kad bi te „činjenice“ bile istinite. Da bi zaštitio druge? Spasio njihove duše? Upozorio ih na prijevaru „lažnog“ gurua? Što?

Tko sada pokušava biti guru? Koliko smo nevrijedni bilo kakve ljubavi, pa ipak volimo preuzimati ulogu spasitelja!

Pada mi na pamet jedna lijepa priča iz „Pustinjskih Otaca“, koju bih ovdje želio ponoviti:

Jedan brat u Sceti počinio je grijeh. Sazvano je vijeće na koje je pozvan i otac Mojsije, ali on odbije poći. Tada svećenik pošalje nekoga da mu kaže da dođe, jer ga svi čekaju. Tako otac Mojsije ustane i krene. Uzme šupalj vrč, napuni ga vodom i ponese ga sa sobom. Ostali mu pođu ususret, te mu rekoše: „Što je to, oče?“ A starac im odgovori, „Moji grijesi ostavljaju trag za mnom, a ja ih ne vidim, pa ipak danas dolazim suditi o greškama drugoga.“ Kad su to čuli, ništa više ne rekoše onome bratu, već mu oprostiše.

Kako lako padamo žrtvom đavoljih zamki! I koliko nam dugo treba da otkrijemo zavjeru sotonske sile! Samo predajući se svom duhovnom vodiču možemo biti spašeni, a ključna riječ je poniznost. Ništa ti ne može nauditi ako razviješ poniznost. Tada ne možeš pogriješiti, što god učinio – kvaliteta poniznosti biti će tvoj štit pred svim nedaćama.

Pa što ako se ispostavi da guru nije pravi? Koji stav bi učenik trebao zauzeti? Pokušati ga izložiti osudama drugih, okrenuti sve protiv njega? Je li to način postupanja s prijateljem? I onda imaš obraza nazivati ga prijateljem. O, moj Bože, oslobodi me takvog licemjerja!

Još jedan citat Pustinjskih Otaca:

Jedan brat upita oca Poemena, „Ako vidim da moj brat griješi, je li u redu ništa ne reći o tome?“ Starac odgovori, „Kad god sakrijemo grijeh brata svojega, Bog će sakriti naš; kad god ljudima govorimo o krivnji brata svojega, Bog će isto učiniti s našom."

S ljubavlju,
Chaturananda

Trogir, Hrvatska, 04. ožujka 2009.