Kao riba na suhom (3. dio)

Mnoge su nacije sebi prilagođavale čak i njegov lik, pa tako možemo vidjeti Krista s plavim očima i kosom, koji odgovara predodžbi čistog arijevca, ili pak Krista crne boje kože kako bi se pridobili oni tamne puti. Danas ga čak možemo vidjeti prikazanog kako odjeven u traperice sjedi na motoru s cigaretom između kažiprsta i srednjaka. Još samo čekam da ga vidim s punk frizurom svih boja koja strši u zrak kao u Irokeza, sa srebrnim lancima koji mu vise oko struka. No, šalu na stranu...

Lijepo je zaljubiti se u lijepu sliku koja visi na zidu u kuhinji ili spavaćoj sobi, i povremeno pročitati koju inspirativnu riječ iz Biblije, ali kad se suočimo s nedaćama, zaboravljamo sav sladunjavi religionizam i padamo žrtvom naše niže prirode.

Nema problema, pobjeći ćemo dok oluja ne prođe i sunce ponovno ne izađe, i neće biti nikakve promjene u našem karakteru i ponašanju. Problem riješen. Naizgled.

A koliko kršćana zaista razmišlja o tome da slijedi živućeg Krista, od krvi i mesa? Koliko njih se pokušava staviti u položaj da ima tu Živu Silu uza se kod rješavanja situacija koje život stavlja pred njih?

Koliko njih iskreno pokušava slijediti život i put Isusov stavljajući se u položaj njegovih bliskih učenika, preispitujući svoja srca i pokušavajući ih pročistiti vatrom božanske ljubavi i mudrosti?

Nije lako pogledati unutra. Učitelj, onaj koji je jedno sa svjesnošću Boga, čist je odraz svoga učenika. On daje obilje ljubavi, a kada nas njena moć obuzme, ona iz dubokih, mračnih zakutaka našeg srca čisti svu prašinu koja se nakupila kroz mnoge živote. I mi se gušimo, odjednom ništa ne vidimo. A što je u stvari ta prašina? To su naše potisnute emocije, naše boli, nesigurnosti, kompleksi, stid, žaljenje, što god hoćete!

Umjesto da budemo zahvalni svom duhovnom vodiču što nam pomaže da vidimo što treba ukloniti, i što se doista i uklanja, što mi činimo? Mi ga pljujemo, nazivamo ga pogrdnim imenima, kujemo zavjere protiv njega, ili bježimo od njega u velikoj agoniji, kao da smo vidjeli samog đavla. A to i jest istina: suočili smo se s demonom u nama samima, koji se samo zrcalio na učitelju.

Mnogi kažu da bi umrli za njega, ali koliko njih želi živjeti za njega, u njemu i s njim? Lako je umrijeti, u djeliću sekunde si otrgnut, nastupa veliko olakšanje i ti si siguran od svake patnje i krivice.

Ali trpjeti s njime progone, nositi dio njegovog tereta... kao što reče Isus: žetva je obilna, ali je radnika malo. Duhovni učitelji često govore kako ima mnogo gurua, ali malo pravih učenika. Doista, rijetki su oni koji su spremni prihvatiti bilo koju vrstu discipline, zaboraviti sebe i napraviti u svom srcu mjesta za svoje pravo Ja.

Dakle, opet pitanje: Zašto moć ljubavi, koja je tako velika, uzmiče pred negativnim osobinama srca?

Kamo odlazi ljubav kada prolazni brzaci nečistoća obuzmu našu dušu?

Ako je ljubav zaista jedina stvarnost koja postoji, što je sa svim onim prolaznim emocijama s kojima se susrećemo na svom duhovnom putu?

Autor: Chaturananda
Prijevod s engleskog: Radha