Novi video iz Bhakti Marga radionice

Sa radošću predstavljam novi video uradak iz naše DVD radionice. To je tek prvi u novoj seriji. U ovom prvom dijelu Swami Vishwananda prvog dana Navaratrija priča o Durga Mati. Ona ima na tisuće imena. Sve ove aspekte Božanske Majke svodimo na jedan aspekt shakti (energija, moć). Ona otklanja naše nevolje. Ona je početak i kraj. Ona je energija koja pomaže Bogu u stvaranju, održavanju kreacije te uništenju. Među mnogim njezinim imenima napomenimo samo neke: Kali, Lakshmi, Saraswati, Majka Marija, itd. Jai Ma!

Swami Vishwananda u Beču

Sreća i sigurnost (1)

Prije nekog vremena osjetio sam nadahnuće da napišem nekoliko riječi o ovoj temi koja me je zaintrigirala budući da sam nekako intuitivno shvatio da nekako svi mi težimo istome, a to je sigurnost i sreća ma gdje god se nalazili i što god radili u životu. Čak i himalajski jogi traži sigurnost u nekoj od pečina od vremenskih neprilika, ali i od opasnih životinja, pa možemo reći i od neželjenih posjetitelja prije svega zapadnjaka koji nose mnogo nemira u sebi. Čak i prosjak sa ono malo krpa na sebi s koricom kruha koji nađe mjesto negdje pod mostom na starom madracu može biti puno vezaniji za tu trenutnu sigurnost koju mu pruža to utočište nego neki poslovni čovjek sa velikim mjesečnim primanjima. Pa da dalje ne davim pročitajte i sami. Komentari na ovu temu su poželjni.

Svi na ovom svijetu u principu tražimo dvije stvari: sreću (vječno blaženstvo i radost) i sigurnost (sigurno utočište).

Duhovni ljudi (oni koji svjesno traže vrata za bijeg iz okova ove maye – iluzije) i takozvani svjetovni ili materijalno orijentirani ljudi (oni koji većinom nesvjesno pokušavaju zadovoljiti čežnju duše pretpostavljajući da će ovaj svijet zadovoljiti želje njihovih srdaca) nalaze se na istom, da tako kažem, brodu jer se bore s istim stvarima.

Obično duhovni ljudi (značenje riječi duhovni, po mom skromnom mišljenju, se pogršno interpretira) smatraju sebe vrjednijima od materijalnih ljudi misleći da su na višoj razini jer su na neki način svjesni puta kojim hodaju, ali to je pogrešno. Često puta ne vide zamke svog razmišljanja. Duhovni razvoj ne zavisi o toga koliko si svjestan svoje duhovnosti, već o poniznosti i prihvaćanju svega što ti Bog stavi na put.

Neki ljudi možda ne znaju ništa o duhovnim učenjima i vježbama, ali ako prihvaćaju bogomdane dužnosti, ma kojegod one to bile, obavljajućijih ih s ispravnim stavom te ako slijede temeljna načela moralnog ponašanja, koja su sastavni dio svih svjetskih religija i urođena su svim ljudskim bićima, bez obzira koliko to duboko spavalo u njima, oni se prirodno razvijaju; njihova srca se pročišćavaju i spremaju primiti više božanske ljubavi.

Po svijetu možete naći mnogo jednostavnih seljaka koji su utjelovljenje te prirodne radosti i ljubavi. Oni ne vježbaju jogu i meditaciju, ne pristupaju seminarima za samoizlječenje niti čitaju knjige za samopomoć te New Age psihologiju.

Zašto onda duhovni ljudi koji znaju sva ta učenja napamet i mogu dati savijet za bilo koji problem sami sebi ne mogu pomoći?

Mnogi lebde visoko na duhovnim visinama među oblacima tuđih interpretacija svetih pisama i mudrosti (obično se skrivajući iza njih), ali u isto vrijeme ne mogu vidjeti oblake vlastite oholosti a time i neznanja.

Hodajući sa visoko podugnutim nosevima prema nebu zaobilaze ono što bi u prvom redu trebali činit: raditi na sebi! Često sude onima koji se s njima ne slažu, gledajući druge s visine, posebno one koji nisu “duhovni”.

Prije ili poslje dolaze u slijepu ulicu svog prosuđivanja. Nije moguće izaći iz tog mentalnog labirinta bez duhovnog vodiča, bez učitelja koji će im ukazati na njihova pogrešna dijelovanja i osvijetliti im put koji vodi cjelokupnom duševnom ispunjenju.

(nastavlja se)

Moj Guru i moj Prijatelj (5)

Jednom tog istog ljeta, šetao sam naokolo najmanje pola sata tražeći Gurudevu. Naravno, nije bio naokolo. Kako nisam znao na koji način utrošiti vrijeme odlučio sam posjetiti kapelicu. Pred vratima sjedio je gurudeva na stolici te rekao da sjednem pored njega. Tako sam sjeo na podu pored njega. Rekao mi je: „Ne brini, sve će biti dobro, u redu?“ „U redu!“, odgovorio sam. Ali pomislih u sebi: „O Bože, što li će se sada dogoditi sa mnome?“

Nakon kratkog perioda tišine okrenuo je glavu i pozvao ruskog momka po imenu (usput rečeno – nikada se meni nije obratio poimenice!), koji je bio otprilike mojih godina, te mu dao znak da sjedne pored njega. Gurudeva je počeo naočigled obični razgovor sa momkom te sam se i ja htio uključiti u razgovor, ali nekako su me obojica ignorirali. Onda su obojica otišli u kapelicu. Ja sam ostao sjedeći na hladom kamenom podu pred vratima kapelice. Nakon pet minuta momak je izašao sa osmjehom na licu. Pokazao mi je desnu ruku koju je krasio najsjajniji dijamant kojeg sam ikada vidio. Odvratio sam mu osmjeh, ali iznutra sam osjetio duboku bol. Kasnije sam razumio da mi je Gurudeva želio zdrobiti ego time što ga je najprije razotkrio.

Ovaj događaj naočigled može zavarati te ljudi mogu pomisliti da on voli neke više nego druge. Ali shvatio sam da to nije istina. On samo zna točno što njegova djeca trebaju u tom trenutku i to im i daje.

Cijeli sam svoj život tragao za srećom u vanjskom svijetu, ali on mi je pokazao da samo Ljubav koja spava duboko u mome srcu može me učiniti sretnim. Odjetnom mi je sinulo da on već zna za konflikt u mojem umu kada je rekao, „Ne brini“. Shvatio sam da sam ja primio mnogo dragocjeniji dijamant od svog Gurua nego ruski momak – njegovu disciplinu!

Do sada moj Gurudeva nije ništa materijalizirao za mene, iako je uvijek materijalizirao prstenje i ostali nakit za druge ljude. Ali nevidljivi prsten na mojem prstu uvijek me podsjeća na činjenicu da najvrijedniji dijamant ne leži na nečijem prstu već u njegovom srcu: LJUBAV.

Sreo sam Sri Swamija Vishwanandu za vrijeme mojih najtežih trenutaka u životu (studeni 2006) samo jedan dan nakon što je moja baka počinila samoubojstvo i to na isti način kao i moj djed nepunih godinu dana prije. Moji djed i baka su bi bili jako dragi budući da sam proveo veći dio djetinjstva s njima .Ne znam što bi mi se bilo dogodilo na se on nije pojavio u mome životu i da me nije izvuko od jada u kojem sam bio. Moja je dužnost bila, ne samo kao učenika već i kao priajtelja, da stanem uz svog Gurudevu za vrijeme njegovih najtežih trenutaka.

- Prabhu Dyutidharananda
Springen, July, 2009.

Moj Guru i moj Prijatelj (4)

Pogledajmo samo Boga... On je Vlasnik svega ali jednu stvar nema: našu ljubav. Zamisli da imaš sve, a da ti nedostaje jedna stvar – kako žudljiva bi bila tvoja težnja da dobiješ to? Na isti način Bog žudi za nama. Ali mi smo zbunjeni mayom; slijepi smo. Jedino nas guru može dovesti Bogu. Kao što Bog žudi za nama, isto tako guru žudi za našom samospoznajom. Ali moramo biti posvećeni i predani inače nećemo doći do najvišeg cilja. I naše predanost i posvećenost se iskušava u prilikama kao što je bio rujan 2008.

Kao što je Gurudeva rekao za Gurupurnimu ove godine (2009): Krist je imao tisuće sljedbenika, ali se smatra da je imao dvanaest učenika. Ali zapravo imao je svega dva učenika: Ivana Apostola i Mariju Magdalenu jer njih dvoje su bili jedini koji su bili s njim kada je patio na križu.

Predanici dolaze i odlaze; učenici su oni koji ostaju ustrajni na duhovnom putu zajedno sa svojim duhovnim učiteljem bez obzira što se događa u svijetu dualnosti. Je to je ono što ustinu i jeste: dualnost. To znači da mi uvijek sudimo stvari sa našim umom. Ali naš um ne vidi stvari kakve one jesu već ih vidi sa svoje točke gledišta. Ali kada slušamo svoja srca možemo dobiti pristup višoj svjesti i vidjeti stvari kakve one uistinu jesu.

Tko smo mi da sudimo? Mnogi od onih koji su otišli učinili su to jer su imali određenu sliku u svojoj glavi kakav bi satguru trebao biti. I kada se njihova očekivanja nisu ostvarila izgubili su povezanost koju su osjećali kada su zakoračili na duhovni put. Ali očekivanja uvijek donose patnju i to je jedna od najvrijednijih stvari koju me je moj Gurudeva podučio.

Želim dati nekoliko primjera. U ljeto 2007 proveo sam u Steffenshofu, tadašnjem ašramu, otprilike dva-tri tjedna. To je bilo po prvi put kada sam sa Gurudevom proveo duže vrijeme. I za vrijeme tog boravka imao sam snažnu čežnju da uvijek budem u njegovoj fizičkoj prisutnosti tako sam uvijek šetao naokolo s namjerom da ga sretnem i budem s njim. Ali svaki put kada sam očekivao da ga vidim bio sam razočaran. On je naočigled uvije nestajao kada sam htio biti s njime. Ali uvijek kada bih odlazio prema nekom mjestu da nešto učinim pojavio bi se te pričao sa mnome. Naučio sam tada da ništa ne očekujem, jer iz očekivanja uvijek nastaje razočaranje budući da ego nikada ne može dobiti dovoljno užitka.

(nastavlja se)

Jedno osobno iskustvo i doživljaj Navaratrija

Život je igra, igraj ga!

Da zaista, naš Guruji nam stalno prenosi tu poruku. Kroz cijelu godinu slavimo razna božanstva, radimo im puje, abisheke, yagne. To mi pomaže da mi se otvori srce i da spoznam istinu bivanja božanske energije u meni i oko mene.

Tako smo se i za Navaratri igrali, pjevali Majci, zazivali njeno ime, radili joj puje, abishek, yagne. Svaki dan nam se Božanska majka odazivala na naše molitve, kupala nas u svojoj energiji i nagrađivala nas svojom fizičkom prisutnošću.
Bilo je dirljivo svakodnevno gledati Gurujija kako razgovara s Njom, smije se i čeznutljivo gleda u Njen lik.

Osmi dan Navaratrija imali smo priliku sudjelovati štovanju devet aspekata Božanske Majke Durge. Swami je za tu prigodu odabrao devet djevojčica koje su bile obučene kao Božanske Majke. Svaka je držala u ruci svoj simbol koji je aspekt predstavljala. Božanska Majka Kali me se najviše dojmila, sasvim drugačija od ostalih, nimalo nježna, što više zastrašujuća, ali opet... puna ljubavi.

S toliko poniznosti Swami je svakoj štovao stopala ispirući ih vodom, namazao ih nekom mašću, dao svakoj poklon i ponudio prasad. To je bilo toliko stvarno, toliko snažno.

Guruji mi stalno pokazuje kako moram biti ponizna, tako je i ovaj put pokazao svoju potpunu predaju Božanskoj Majci. Svakoj se naklonio i poljubio joj stopala, a na kraju se ispružio po podu ispred njih u znak potpune predaje.

I svi smo mi imali prilike prići, pokloniti se Majci na način kako se već tko osjećao. Moj osobni pristup je bio da je sve to čak i više od igre. U svakoj djevojčici bilo je nešto dublje u njihovim očima, njihov mir i dostojanstvo govorilo mi je da tu ispred mene sjedi neopisivo veća i jača energija do samih djevojčica. Mi smo uistinu imali daršan svih devet aspekata Durge! Svakoj sam poljubila stopala i osjećala sam neopisivu ljubav i sreću.

Deveti dan je bio vrhunac svih događaja! Guruji nam je najavio ples Božanske Majke Kali u kojem će ubiti demona. Kada se pojavio u liku Kali, ostala sam bez daha. Naš Guruji je Božanska Majka. Omotan u crveni sari, raspuštene kose, s krunom na glavi, bio je oličenje ženske energije, ženske ljepote ali ne i nježnosti. Ipak je to bila Kali. Oko vrata mu mala od odrubljenih glava demona, u ruci mač i koplje s tri vrha, ples u ritmu bubnja... Krv se sledila, dah nestao. Demon je ubijen, odrubljena mu glava leži na podu, a Kali i dalje u ritmu bubnja pleše i maše mačem. O Bože moj, što dalje slijedi? Iščekivanje, bojim se gledati taj ples, taj zamah mačem. najednom okret i mačem udara po biljci koja je stajala iza, udara po pladnju na kojm stoje darovi Majke Zemlje. Osjeća se naboj u zraku, strah...

Spazih Pritalu koji je pobjegao sa scene i sakrio se iza trojice za svaki slučaj. Kada sam to vidjela, obuzeo me još jači strah, a Kali i dalje pleše i maše mačem...
Ali, Kali je naša zaštitnica, ona ubija samo demone u nama, da bi nas spasila od njihovih negativnih djelovanja. Ona nas voli i štiti na svoj specifičan, zastrašujuć način. To je naša majka, brižna i puna ljubavi.

O dragi moj Guruji! Hvala ti što si mi omogućio tako divne prizore, dao mi Božansku Majku, da spoznam njenu prisutnost, ljubav i brižnost. Ti si ta Božanska Majka! Ti si moje sve!

Jai Gurudeva!

Kanupriya

Bhavani Ashtakam

Napisao Sri Adi Shankaracharya, preveo P. R. Ramachander

Ovaj prekrasni Stotram Adija Shankare može dotaknuti do suza svakoga tko ga pročita. Ako je on, koji je velika duša, sebe tako opisao, zamislite u kakvom smo stanju neznanja svatko od nas.




Nikakva majka niti otac,
Nikakav rođak niti prijatelj,
Nikakav sin niti kćer,
Nikakav sluga niti suprug,
Nikakva žena niti znanje,
Niti moje opredjeljenje da budem neženja,
Nisu moje utočište u koje se mogu uzdati, Oh Bhavani,
Zato si Ti moje utočište i moje jedino utočište, Bhavani.

Ja sam u ovom oceanu rođenja i smrti,
Ja sam kukavica, koja se ne usuđuje suočiti sa boli,
Ispunjen sam žudnjom i grijehom,
Ispunjen sam pohlepom i željom,
I vezan sam ovim beskorisnim životom kojim živim,
Zato si Ti moje utočište i moje jedino utočište, Bhavani.

Niti znam kako dati,
Niti znam kako meditirati,
Niti znam raditi tantru,
Niti znam kako moliti,
Niti znam kako obožavati,
Niti poznajem umjetnost joge,
Zato si Ti moje utočište i moje jedino utočište, Bhavani

Ne znam kako biti pošten,
Ne poznajem put do svetih mjesta,
Ne poznajem načine spasenja,
Ne znam kako uroniti svoj um u Boga,
Ne poznajem umjetnost ljubavi,
Ne znam kako vježbati strogosti, oh, Majko,
Zato si Ti moje utočište i moje jedino utočište, Bhavani

Činim loša djela,
Zadržavam se u lošem društvu,
Imam loše i grešne misli,
Služim lošim učiteljima,
Pripadam lošoj obitelji,
Uronjen sam u grešna djela,
Gledam s lošim namjerama,
Pišem zbirku loših riječi,
Uvijek i uvijek,
Zato si Ti moje utočište i moje jedino utočište, Bhavani.

Niti poznajem stvoritelja,
Niti Gospodara Lakshmi,
Niti poznajem gospodara svih,
Niti poznajem gospodara Deva,
Niti poznajem Boga koji stvara dan,
Niti Boga koji gospodari noću,
Niti poznajem bilo koje druge bogove,
Oh, Božice kojoj se uvijek klanjam,
Zato si Ti moje utočište i moje jedino utočište, Bhavani

Dok sam u vrućoj diskusiji,
Dok sam uronjen u jad,
Dok patim od nesreće,
Dok putujem daleko,
Dok sam u vodi ili vatri,
Dok sam na vrhu planine,
Dok sam okružen neprijateljima,
I dok sam u dubokoj šumi,
Oh Božice, ja se uvijek klanjam pred Tobom,
Zato si Ti moje utočište i moje jedino utočište, Bhavani

Dok sam siroče,
Dok sam izrazito siromašan,
Dok sam pogođen bolešću i starosti,
Dok sam užasno umoran,
Dok sam u bijednom stanju,
Dok sam do grla u problemima,
I dok patim od ozbiljnih opasnosti,
Ja se uvijek klanjam pred Tobom,
Zato si Ti moje utočište i moje jedino utočište, Bhavani

Transkript govora sa daršana Swamija Vishwanande

Dragi svi. U subotu smo imali daršan u selu Springen. Sala je bila puna kao i uvijek. Bila je tu i jedna grupa od tridesetak talijana koju su nam se pridružili u pjevanju te su izveli nekoliko bhajana na talijanskom jeziku. Slijedi transkript Swamijevog govora. Hvala Phalguni na proptnom prevodu.

Jai Gurudev! Postoje dva pitanja koja me ljudi često pitaju. Prošli tjedan netko me pitao „Swamiji, jesi li vidio Boga? To je prvo pitanje, a drugo je bilo „Vjeruješ li u smrt?“ Dobro pitanje. Što se tiče prvog pitanja. Da, ne samo jedan put, zapravo svaki dan. Svaki dan vidim Božansku Majku i vidim Boga, jer Božansko je unutar svih bića koja dišu. Zato je Darshan Božanskog uvijek prisutan. Ako imaš oči da to vidiš, onda ćeš vidjeti. To je Krist rekao, zar ne? Odakle cjelokupno mnoštvo bića dolazi? Zar ne dolazi od Boga?

I gdje svi oni idu? Idu prema Bogu. Neki kažu da smo kažnjeni, u što ja uopće ne vjerujem. Mi sami sebe kažnjavamo. Sami sebe činimo nesretnima. Kada smo daleko od svjetla, u tami smo, zar ne? Mi imamo taj izbor. Ako želite biti u svjetlu, onda ćete vidjeti svjetlo. Ali ako odbijate vidjeti svjetlo, ne žalite se da ne vidite svjetlo. Ako sjedite u mračnoj sobi i kažete „Mračno je, mračno je“ i ne želite se preseliti u susjednu sobu, u kojoj je svjetlo, zašto se onda žalite? Ista stvar: Božansko je uvijek prisutno. Ako želite vidjeti Božansko, onda ćete Ga vidjeti, ali morate biti iskreni u svojoj želji.

Mnogi ljudi kažu „Swamiji, ja želim vidjeti Božansko, ali…..teško je.“ Ali, samom spoznajom da je Bog uvijek prisutan, imat ćete Njegov darshan. Kao što sam jednom rekao: „Ne radi se o tome ako vidite svjetlo, da to svjetlo možete nazvati Bogom. Dobro je ako On dođe u obliku svjetla. Budite sretni zbog toga. Ali ipak, svjetlo ima ograničenje. A Konačni nema granica. Vi udišete Konačnog. Vi živite Konačnog. Vi ste dio Konačnog i to je pravi darshan. Zato nema smisla tražiti nešto što ima ograničenje. On je u vama. Zato: „Da, svaki dan imate Njegov darshan sa svakom osobom koju sretnete. Svakim poslom koji obavljate, vi služite Boga i ako samo kažete sebi „Da, vidim Božansku Majku svaki dan u svakom biću“, uistinu ćete vidjeti Božansku Majku u svakom biću.“

Što se tiče drugog pitanja, je li vjerujem u smrt. Pa, ne, ne vjerujem. Koliko vas vjeruje u smrt? Molim vas budite iskreni. Podignite ruku. Koliko vas vjeruje u smrt? Nitko? Oh, napokon jedna osoba koja je iskrena. Vrlo dobro. Jeste li sigurni da ne vjerujete u smrt. Rekao sam, iskreno, eh? Budite malo iskreni, samo malo prema sebi. Dajte mi odgovor molim vas (Osoba 1: Guruji, ovisi na što gledamo. Ako gledaš tijelo, postoji neka promjena koju možemo nazvati smrću. Ako gledaš dušu, može biti drugačije.)
Osoba 2: Da, sličan odgovor. Rekao bih da vjerujem u smrt, ali ja vjerujem da smrt sve mijenja. A ono što ostaje je transformirano, a to je također Bog.“ )

Da, vrlo dobro. Dakle, rekao sam da ne vjerujem, jer ja znam da ne postoji. To je jedna od iluzija, kao i mnoge druge iluzije koje je Bog stvorio. Zato sam rekao „Ne vjerujem u smrt.“ Ja znam da sam vječan i besmrtan. Naravno, pritom ne mislim na tijelo. Tijelo ima svoje granice. Podsjeća me na Sri Paramahamsu Ramakrishnu. Ako niste čuli za njega. Postoji lijepa knjiga koja se zove „The Gospel of Sri Ramakrishna“. Pročitajte je. Vrlo je inspirativna. Mnogo će vam pomoći na duhovnom putu. Sri Ramakrishna je živio u 19. stoljeću. Umro je 16. kolovoza 1886. U hinduističkoj tradiciji je običaj: kada umre muž, žena mora razbiti ili ukloniti sav nakit. Pretpostavljam da je i ovdje ista stvar? Ili se još više nakite? Dakle, u hinduističkoj tradiciji je tako. Treba ukloniti sav nakit. Tako je Sarada Devi, žena Ramakrishne uvijek nosila narukvice, koje je dobila od Ramakrishne na vjenčanju. Kada se oženio Saradom Devi Ramakrishna je imao 23 godine, a njegova žena pet. Šokantno, zar ne? Ali u to vrijeme to je bilo normalno. Ramakrishna je umro u 50-oj godini. Punih 27 godina nosila je taj nakit na ruci i nikad ga nije skidala. Narasla je i naravno nakit je postao jako uzak na njezinoj ruci. Zato se pitala kako će razbiti te narukvice i odlučila da će ih sasjeći. Kad ih je krenula odsjeći, začula je glas Ramakrishne kako joj govori „Sarada Devi, što radiš? Zašto razbijaš te narukvice koje sam ti ja dao? Misliš li da sam mrtav? Ja nisam mrtav. Još sam živ. Samo sam se preselio iz jedne sobe u drugu.“ Isto kao sunce. Kada zalazi, svi kažemo da je mrak, zar ne? Ali kada sunce zalazi, negdje drugdje je dan. Ista stvar: Kada se dogodi smrt, negdje drugdje se događa rađanje, u drugim sferama ili drugim razinama duhovnosti. Stoga, u stvarnosti nisi mrtav.

Da se vratim na tvoje pitanje: Mi previše pripisujemo smrt tijelu, ali svijest ima Božju moć da stvori novo tijelo ako želi. To možete vidjeti u životima svetaca, koji, iako su mrtvi, mogu se pojaviti u fizičkom tijelu osobi koja im se molila. Nitko ne može izbjeći smrt. Svi znamo za smrt, ali je ne želimo vidjeti, ne želimo u nju vjerovati. Kada vjerujemo u nju, onda vidimo samo njezin najstrašniji i najužasniji dio, ali ne vidimo njezin prekrasni dio. Ne vidimo taj most, kada nas Voljeni zove i kaže „Dođi, prijeđi most i dostigni me.“ Zato uopće nije užasna. Kao što je Sv. Franjo rekao u trenutku umiranja „Dobrodošla sestro smrti“. To šokira smrt, jer odagnaš svu moć straha i stvaraš tu veliku radost. Ta velika radost spoznaje da se krećeš prema višem stupnju, da se krećeš prema svom Voljenom (Bogu).
Jai Gurudev!

Sveti Franjo Asiški (1182-1226)

"Pozdravljam te, sveta Gospo, preuzvišena kraljice, Majko Božja i uvijek Djevica! Izabrao te presveti Otac i s presvetim i predragim Sinom i Duhom Svetim utješiteljem posvetio!"

Da je sv. Franjo Asiški u povijesti Crkve bio jedan od najvećih i najvjernijih nasljedovatelja Isusa Krista, o tome nema nikakve dvojbe. Potvrđuje to i činjenica da ga već za života nazvaše "drugim Kristom". Bez Isusa Krista, uostalom, bio bi neshvatljiv ne samo njegov život nego i samo njegovo veličajno djelo što ga je ostvario u obnovi vjere i duhovnog života u Kristovu kraljevstvu na zemlji.

Posve je prema tome razumljivo da ga je boljelo kad je, promatrajući svijet oko sebe, zapažao koliki žive u grijehu i bez istinskoga smisla života, koji može biti samo u Bogu, samo u prihvaćanju, nasljedovanju i ljubavi prema Isusu Kristu. Zato je kao izvan sebe i plačući znao lutati asiškim ulicama i vikati: "Ljubav nije ljubljena, Ljubav nije ljubljena!"

Jedne je noći u Porcijunkuli, u crkvici Gospe Anđeoske, molio Isusa za obraćenje čitavoga svijeta. Kažu da mu se tada ukazao Isus i da mu je rekao: "Franjo, ti nisi svjestan što moliš!" I što sada? Ne odustajući od svoje molbe, obratio se s punim pouzdanjem Isusovoj Majci: "Presveta Majko, moja su braća i tvoji sinovi. Pridruži ih sve meni i zamoli svoga Sina da se nitko od njih ne izgubi!"

Da, Franjo je imao puno pouzdanje u Majku Božju, u Majku Dobrote. Štovao ju je svim srcem, utjecao joj se gotovo djetinjski u svim svojim potrebama i tjeskobama. Nakon Isusa nikoga nije toliko ljubio kao nju. Kad se zna kako je sav bio predan Isusu i koliko ga je ljubio - kako bi se drugačije mogao odnositi prema Onoj koja je bila njegova Majka?! Stoga joj se ovako obraćao: "Pozdravljam te, sveta Gospo, preuzvišena kraljice, Majko Božja i uvijek Djevica! Izabrao te presveti Otac i s presvetim i predragim Sinom i Duhom Svetim utješiteljem posvetio!"

Upravo je u tome, njezinu Božjem materinstvu, spoznao, priznavao i promatrao svu njezinu veličinu: "Sveta Marijo Djevice, ni jedna od svih žena rođenih na zemlji nije slična tebi, kćeri i službenici preuzvišenog Kralja, Oca nebeskog, majci presvetoga Gospodina našega Isusa Krista, zaručnici Duha Svetoga!"

Toma Čelanski, izvorni Franjin životopisac, tvrdi za njega: "Iznad svega, Franjo je poniznost Isusova utjelovljenja i ljubav njegove muke tako duboko nosio u svojoj pameti, da je teško mogao misliti na išta drugo..." Zato je, kaže drugi njegov životopisac, sv. Bonaventura, "neizmjerno ljubio Majku Gospodina Isusa, jer je Gospodina Veličanstva učinila našim bratom i ishodila milosrđe." Franjo povezuje Mariju naročito s dva otajstva našega otkupljenja i spasenja, što su mu najviše i bila na srcu i koja je najviše častio: Utjelovljenjem i rođenjem Sina Božjega od Djevice Marije, te njegovom mukom i smrću na križu, gdje uz njega bijaše i njegova presveta Majka. Mariju promatra kao osobu koja se nikada ne može odijeliti od otajstva spasenja, već naprotiv kao najuže povezanu sa Sinom koji je to spasenje ostvario. Štoviše, što se nas tiče, prema Franji Marija nam neprestano pruža svoga Sina i nikada nas ne prestaje pozivati da ga primamo, živimo, da mu se molimo, u nj pouzdajemo, nasljedujemo i radimo kao On, naš brat, da bismo s njime putovali prema Bogu.

Franjo se naravno, kao pravi štovatelj Marijin, nije zaustavljao samo na njezinu veličanju i ljubavi prema njoj. Odnosno - što vjerojatno i ne bi trebalo napominjati - njegova je ljubav prema Mariji, kao i ona prema Isusu Kristu, bila uvijek djelotvorna, stvarno primjenjivana na vlastiti život i usmjerena na bližnjega, naročito siromašnoga i nevoljnika. Nasljedujući je u svim krepostima najviše mu je prirasla srcu njezina, kao i Isusova poniznost i siromaštvo, te ih je najviše sam živio a za druge u tome imao najviše razumijevanja. Govorio je: "Kada, brate, vidiš nekog siromaha, pred tebe je stavljeno zrcalo Gospodina i njegove siromašne Majke. Isto tako moraš u bolesnicima vidjeti koju je nemoć Isus (i njegova presveta Majka) preuzeo na sebe." Htio je time reći da siromasima i bolesnicima moramo iskazivati pozornost i činiti im dobro, kao da to činimo samom Isusu i Mariji.

Da bi sudjelovali takvom djelotvornom siromaštvu, upozoravao je i svoju subraću da se ugledaju na Krista koji je, govorio je: "bio siromašan, živio od milostinje, a s njime i preblažena Djevica, Majka njegova..."

Dakako, to su samo neke karakteristične crte Franjine pobožnosti, ljubavi i nasljedovanja Majke Božje, a za više od toga bilo bi potrebno izaći iz okvira ovoga osvrta i reći još mnogo toga. Franjo je bio evanđeoski čovjek, čovjek koji je živio prema Isusovu evanđelju. Iz toga je crpio i svoju odanost Isusovoj Majci. Evanđeoske stranice, čitane u kristološkom ključu i projicirane na stvarnost uvijek djelotvornu na spasenjskom Božjem planu, oblikovale su u Franji sliku Marije koju nikada ne prestaje nazivati "Majkom dobrote". Za sebe, za subraću, za čitav svijet.

Moj Guru i moj Prijatelj (3)

U tom sam trenutku spoznao što znači sakhi bhav. Različita stanja emocije ili bhave ne odnose se samo na odnos između duše i Boga, već i između učenika sa svojim guruom. Kao što hinduistički sveti spisi tvrde: acharya devo bhava, što hoće reći: moj učitelj je moj Bog. Sada znam da je ovakva vrsta duhovnog raspoloženja bila razlog blaženstva kojeg sam osjećao u tom trenutku koji je eto bio i jedan od najtežih trenutaka u mome životu.

Počeo sam shvačati što istinsko prijateljstvo – božansko prijateljstvo – znači. S materijalnog gledišta prijateljstvo se temelji na materijalnim stvarima kao i očekivanjima. Očekuješ da će netko učiniti ili ne učiniti neke stvari. Ali istinsko prijateljstvo je drugačije. One ne ovisi o materijalnim stvarima niti o očekivanjima. Jedina stvar na koju prijateljstvo ovisi jest – Ljubav. A istinski prijatelj će ti uvijek oprostiti.

Ne mogu osuđivati svog gurua za išta što je učinio jer on nikada nije osuđivao bilo koje moje mane. Ali i da jeste bilo bi to njegovo pravo jer me je obećao voditi do najvišeg cilja. Ali nije to samo meni obećao već i svima njima koji su ga prihvatili za svog gurua – čak i onima koji su ga napustili bez obzira svidjelo se to njima sada ili ne. Ne možeš tek tako napustiti guru-učenik odnos kao što ne možeš napustiti svoje roditelje – oni će uvijek biti tvoji roditelji. Čak i kada ih ne želiš više vidjeti oni će uvijek biti tvoji roditelji.

Guru-učenik odnos je mnogo snažnija veza nego odnos između roditelja i djeteta. Guru može čekati! Čekat će i dolazit će ponovo koliko god to bude neophodno da dovede sve svoje voljene učenike nazad domu u Bogu. Pitanje je da li ti želiš čekati.

Gurudeva voli sve svoje učenike jednako – čak i one koji su ga napustili. Kao i što Bog voli svu svoju djecu bez obzira jesu li na duhovnom putu ili ne. Zato je i Gurudeva i bio tada tužan i pretpostavljam još uvijek jeste. Ali duhovni put, posebno put bhakti-prem (predanost-ljubav), najbolniji je put. Uvijek ćeš patiti sve dok ne budeš ponovo ujedinjen s Bogom.

(nastavlja se)

Moj Guru i moj Prijatelj (2)

Osjećao se prilično loše, ipak bio je drag prema ljudima. Kada sam ga vidio, želio sam mu se pokloniti pred stopala, ali me je povukao prema gore i snažno rekao, „Ustani!“. Tada me je zagrlio i tako držao dugo vremena. Mogao sam osjetiti bol koja je bila u njemu i teret koji je nosio.

Stvari nise više bile ista, onakve kakve su bile prije mog odlaska. A ujedno to je bio i prvi put kada sam osjetio nelagodu da budem tamo što me je učinilo tužnim.

Sljedećeg dana, moja obitelj i ja smo se kanili uputiti natrag kući i htjeli smo se na kratko pozdraviti sa Gurudevom. Ali on je tada bio u tzv muškoj kući dolje u selu Springen, te je moja obitelj rekla neka idem sam. Sreo sam ga na katu kuće pred njegovom sobom. Kada me je vidio rekao sam mu da se upravo spremam ići kući.

Ponovo me je zagrlio; ovaj put je zagrljaj trajao barem jednu minutu (koja se je činila kao godine!). Tada me je upitio: „Znaš li što se dogodilo?“ Znao sam za glasine ali nisam točno znao što se dogodilo. I nisam htio da se pred mnome ponižava. Rekao sam mu da znam. Onda me je upitao: „Prihvačaš li me ovakvog kakav jesam?“ Odgovorio sam mu: „Ti se me prihvatio ovakvog kakav ja jesam!“

Poklonio sam mu se pred stopala i poljubio ih; ovaj put je prihvatio moj pranam. Još me je jednom zagrliio te smo se pozdravili. Sva moja tuga se pretvorila u blaženstvo i ponovo sam dobio hrabrost da hodam duhovnim putem zajedno sa onim tko je bio i koji će uvijek ostati moj Satgurudeva.

(nastavlja se)

Moj Guru i moj Prijatelj (1)

Dragi svi... priču koja slijedi napisao je moj duhovni brat, Dyutidharananda. Nakon jednog usputnog razgovora shvatio sam da ono što on priča vrijedno je da se zabilježi i podijeli sa svima. Nakon razgovora potakao sam ga da sve što je podijelio sa menom da zapiše. Srećom učinio je to veoma brzo. Nakon nekoliko editorskih zahvata i nadopuna s njegove strane obojica smo bili zadovoljni ishodom. Evo nakon skoro tri mjeseca našao sam vremena da prevedem ovo vrijedno svjedočanstvo. Uživajte!

***

Događanja koja su se zbila početkom rujna 2008 promijenila su strukturu Bhakti Marge u velikoj mjeri budući da je monaški red raspušten od samog osnivača Sri Swamija Vishwanande. Ali to nije samo promijenilo organizaciju već i ljude koji su bili i oni koji još jesu dio nje.

Želio bih napisati nešto o tim događanjima koja sad neki nazivaju „rujanski skandal“, iz moje perspektive, na način koji je na mene utjecao.

Nakon završnog ispita u školi uputio sam se u Springen da provedem ljetne praznike u ašramu radeći sevu i naravno boraveći blizu svog dragog Gurudeve. Sada kada pogledam unatrag, to vrijeme smatram najljepšim a istovremeno i najintenzivnijim u mojem životu. I ništa što se je moglo kasnije dogoditi ne može me natjerati zaboraviti mnoga prekrasna iskustva koja sam proživio sa svojim Gurudevom i sa svojom braćom brahmacharijima.

Kada su se sva ta događanja zbila bio sam kod kuće budući da sam tijekom tog tjedna započeo civilno služenje vojske.

Ne sjećam se točnog datuma ali bilo je to između 9. i 11. rujna kada sam pročitao Bhakti Marga Blog koju sam običavao čitati redovito. Tekst koji sam upravo bio čitao nije govorio ništa o onome što ze zapravo dogodilo, ali me je činilo nelagodnim budući da je bilo rečeno da cirkuliraju glasine o Swamiju Vishwanandi i da moramo se sjetiti dobrih iskustava koja smo imali s njime.

Pokušavao sam nazvati neke ljude u Springenu budući da sam bio zbunjen oko cijele situacije, ali nikoga nisam mogao dobiti. Nedugo nakon toga, primio sam telefonski poziv od jednog brahmacharija koji mi je prenio mnoge glasine pogotovo o mogućim seksualnim odnosima koje je navodno Swami Vishwananda imao sa nekim muškim brahmacharijima. Nisam mogao razaznati od mnogo stvari koje mi je pričao da li su istinite, glasine ili samo njegove interpretacije. Ipak dopustio sam mu da osnaži moje sumnje i da posadi sjeme očaja u mojem srcu.

Razgovarao sam sa svojom obitelji a isto tako i sa nekoliko bliskih prijatelja i oni su mi pomogli ne samo da napustim Boga i mog Gurua samo zato što neki loše govore o njemu ili su možda imali loša iskustva s njim, već su i ojačali moju vjeru.

Tako slijedećeg vikenda, nakon što su vijesti doprle do nas, moja obitelj i ja smo se uputili prema Springenu da pokažemo Gurudevi da smo još uvijek s njim te da mu budemo podrška.

(nastavlja se)