Tri dara

Kad su pastiri otišli, a zora zarudjela nad štalicom u kojoj se rodilo, dijete Krist podigne glavu i pogleda prema vratima. Tamo je stajao dječak – plah i prestrašen.

"Dođi bliže“, reče dijete Krist, „zašto se bojiš?“

"Zato što ti nisam ništa donio“, odgovori dječak.

"Jako bih volio imati nešto od tebe“ reče dijete u jaslicama.
Sada se čudni dječak uznemirio: „Ja ništa nemam. Ne posjedujem ništa. Da išta imam, dao bih ti... evo – reče dječak kopajući po džepovima svojih poderanih hlača – evo, imam stari nožić, našao sam ga – dajem ti njega."

"Ne," reče dijete, „zadrži ga. Želim od tebe nešto drugo. Tri stvari.“

"Svakako," reče dječak, "koje to?"

"Daj mi zadnje što si nacrtao."

Dječak pocrveni i bi mu vrlo neugodno. Da ga ne bi čuli Marija i Josip, on se sagne i prošapta djetetu Kristu: „Ali taj je crtež bio tako loš da ga nitko nije htio ni pogledati.“

"Upravo zato" reče dijete u jaslicama, "želim taj crtež. Uvijek mi donesi sve ono što se drugima kod tebe ne sviđa, ili što misle da ti nedostaje. Pored toga“, nastavi dijete Krist, „želim tvoj tanjur.“

"Ali, jutros sam ga razbio“ promuca dječak.

"Zato ga i želim“, reče dijete Krist. „Uvijek mi donesi sve ono što se u tvom životu razbije. Ja ću to ponovno popraviti. A kao zadnji poklon“, reče dijete Krist, „daj mi ono što si rekao roditeljima kad su te pitali kako si razbio tanjur.“

Sada se dječak jako rastuži i prošapće: „Rekao sam da sam slučajno gurnuo tanjur sa stola. Ali to je bila laž. Zapravo sam se razljutio i namjerno ga bacio na pod.“

„To sam htio znati“ reče dijete Krist. „Uvijek mi donesi sve što je u tvom životu loše, svoje laži, svoja opravdanja, svoj kukavičluk, svoju okrutnost. Ja ću ih odnijeti. Tebi ne trebaju. Ja ću te učiniti sretnim i uvijek ću iznova opraštati tvoje pogreške. Od danas možeš k meni doći svaki dan."