Blaženije je davati nego primati

Student je pošao u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela, po svemu sudeći vlasništvo siromašnog seljaka koji je u blizini radio u polju.

Student reče profesoru: Hajdemo se našaliti sa seljakom. Sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije kada ih bude tražio.

Profesor mu odgovori: Mladiću, nikad se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš si priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju. Student tako učini.

Siromašni seljak je završio posao i došao do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio nešto u njoj. Sav u čudu pogleda novčić, osvrne se oko sebe i počne ga promatrati neko vrijeme. Osvrnuo se na sve strane, ali nikoga nije vidio. Stavio je novčić u džep i počeo obuvati drugu cipelu. I u njoj je pronašao novčić.

Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. Govorio je o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi, svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac oni će biti spašeni. Profesor upita studenta: Bi li bio sretniji nego što si sada da si se našalio na račun ovoga seljaka?

Mladić mu odgovori: Naučili ste me lekciju koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem riječi koje prije nisam razumio: Blaženije je davati nego primati!