Izvješće iz ašrama 2/2009 (peti dio)

Kao što rekoh, održao je satsang. Na samom početku je pozvao sve da postavljaju pitanja. U tom trenutku, kako obično biva, mnogi su sramežljivi te se teško odlučuju na taj korak. Ipak bilo je nekih desetak pitanja. Odvažio sam se i ja. Bilo je i jedno zanimljivo pitanje od nekoga ta kako će sve zapamtiti. U svakom slučaju sva pitanja je razmotrio te je počeo satsang u kojem je odgovorio na sva pitanja stvorivši jako lijepu tematsku cjelinu. U nekoliko trenutaka sam mogao primijetiti da itekako može vidjeti mnogo dalje nego što to odaje njegova pojava. Jako je pristupačan. Međutim uskraćen sam za pjevanjem i plesanjem kojem sam se toliko nadao. Bilo je pjesme ali su je izvodili njegovi učenici.

Inače on je u samom predavanju spomenuo da je oženjen i ima dvoje djece. To me je nekako oduševilo, jer u svijetu ima mnogo duhovnih učitelja koji su u celibatu, a malo oni koji svojim životom i poteškoćama koje dijele sa svim običnim smrtnicima daju ohrabljenje duhovno iznemoglim masama koje traže malo nade u svojim životima.

Na kraju se osobno pozdravljao sa svima. Njegov način je kroz zagrljaj. Kada sam mu pristupio pitao me je za ime. Rekao sam mu te spomenuo gdje živim. Tada me je prodornim očima pogledao i ohrabrio, „Sve će biti u redu!“ To je očigledno bio odgovor na moje nepostavljeno pitanje koje je iščitao kroz ono postavljeno.

Moje „pravo“ pitanje na početku satsanga je bilo, „Kako (on) definira predanost?“ Rekao je da pitanje nije jednostavno, ali je u svojoj skromnosti (koja se ne da iščitati na prvi pogled) obećao da će pokušati odgovoriti. I odgovor me je jako oduševio. Bio sam sretan da je Kurunandhan (Divya) ponio snimač, ali poslije sam bio potišten jer ga nije namjestio kako treba pa se ništa nije snimilo.

Sri Vast me je zagrlio i dugo tako držao. Osjetio sam očevski zagrljaj, kao da mi daje neki aspekt kojeg sam bio uskraćen svojim odrastanjem. Osjetio sam isto tako i veliku bliskost s njim. Sličnu onoj koju sam osjetio u prisustvu Swamija Atma Chaithanye. Bio sam mu jako zahvalan. Te sam tek kratko mogao izustiti riječi hvale, ali moje srce je nepogrešivo uzvratilo mnogo rječitije nego same riječi. Za kraj mi je podario poljubac u čelo koje kao da je trenutno transformiralo moje biće. Šaljem i link za one koji žele đoživjeti Sri Vasta: http://www.youtube.com/watch?v=jrfngNq5hiM

Osjećaj te večeri je bio nekako očaravajući, kao nakon (našeg) Swamijevog daršana.

I naravno za kraj riječ-dvije o guru purnimi. Guru purnima je dan kada se slave učitelji i sveci svih religija i duhovnih usmjerenja. Bili smo dupkom puni. Bilo nas je sve skupa preko dvjesto duša okupljenih. Swami je održao dva predavanja na kojima je pozvao sve da postavljaju pitanja. Bilo je nekoliko zanimljivih pitanja. Moje pitanje je bilo kako detektirati ego. Odgovorio je kratko, ali dan kasnije je malo više elaborirao. Neću sada ići u detalje jer sam u procesu pisanja članka na tu temu pod nazivom, Kako biti ego detektiv, gdje sam već citirao Swamija.

Bilo je i pitanje, koje je postavila mataji Bhagyashri, da kad učenik napusti učitelja što se događa sa „ugovorom“. Je li on još uvijek postoji, budući je dan na nivou duše? Swami je odgovorio da učenik napuštajući učitelja pokida tim činom ugovor te on više nije na snazi. Ipak dan kasnije je pojasnio da guru uvijek čuva i vodi učenika, iz života u život, te ga potajno blagoslivlja i štiti.

Na sam dan guru purnime imali smo banquet na kojem smo bili angažirani svi kuhari. Spremali smo mnogo jela koja potječu iz Mauricijusa. To je bio naš skromni poklon Swamiju, ali i svim gostima čije pohvale nisu manjkale.

Otprilike u to vrijeme Swami me je nekoliko puta poticao da pišem, jer je pročitao moje prijašnje radove te mi dao pohvalu. Međutim pročitao je moj um i nesigurnost te mi rekao da samo pišem i to srcem, a ne umom.

Na zadnjoj večeri me je u jednom trenutku pogledao i iznenadio riječima koje su bile zapovjedne: „Piši. Piši i ne brini se ako ne znaš o čemu.“ Što sam drugo mogao učiniti nego klimnuti glavom kao znak da su mi se njegove riječi primile.

Dogodila mi se jedna mala nezgoda nakon te večera kada nisam mogao pokrenuti svoje prenosno računalo. To je značilo da neko vrijeme neću biti u mogućnosti pisati, pogotovo ne na hrvatskom jeziku. Ali Naamdev je bio brz te ga je uspio brzo osposobiti.

Evo dva dana kasnije ja pišem... A mislio sam biti vrlo kratak... mnogo kraći nego moje prvo izvješće. Jai Gurudev

S ljubavlju,
Chaturananda

Springen, 26. srpnja 2009.

PS: Evo završio sam svoj izvještaj oko 20 h pa se spustio isprazniti kante za organski otpad kako me ne bi čekale sutra kada je slobodni dan. Čim sam izlazio iz sobe čuo sam zvuk pjesme. Mislio sam da je netko pustio razglas jer se jako čulo. Umjesto CD naišao sam na 10ak raspjevanih duša pod vodstvom mataji Ambike kako sjede pred slikom Babaji-ja i Gayatri u predvorju. Kirtan se orio. Međutim kako se spuštao mrak odlučio sam najprije obaviti svoju dužnost. Nakon pola sata još uvijek se pjevao isti kirtan. Pridružio sam se te je sigurno još sat i pol trajalo pjevanje Gayatri mantre:

Om
Bhūr Bhuvah Svah
Tat Savitur Varenyam
Bhargo Devasya Dhīmahi
Dhiyo Yo Nah Pracodayāt

Upravo prije nekoliko minuta kada sam se spremao napisati ove posljednje retke Swami je provirio u sobu za internet gdje se sada nalazim prije nego li se uputio u Švicarsku gdje će nekoliko dana održavati intervjue. Pozdravio se i ja sam mu zaželio sretan put i ugodan boravak u Švicarskoj. Kao da je tom gestom dao blagoslov i „točku na i“ ovom raportu!