Izvješće iz ašrama 2/2009 (prvi dio)

Evo prošlo je točno mjesec i pol od mojeg zadnjeg javljanja. Kao što mnogi od vas znate ovaj smo vikend imali Gayatri yagnu posvećenu božici Gayatri. Kao i obično svaki ovakav događaj ispunjen je mnogim zbivanjima. Za nas koji živimo u ašramu vrijeme je uvijek ispunjeno služenjem svih vas koji dođete na kratko tako da ne možemo mnogo učestvovati u programima. To znači i mnoge neprospavane noći. Tako da će i ovaj izvještaj biti osobni doživljaj.

Kao što mnogi od vas već znate ja osobno ne provodim mnogo vremena uz Swamija kao neka moja subraća u ašramu, ali ne misim da sam time uopće zakinut. Čak i kad ga usput zateknem nastojim se neprimjetno odšetati. Ne želim mu dati iti malo razloga da misli da se vrtim okolo samo da bih dobio malo pažnje, jer je ionako ne tražim. Jer znam da od njega dobivam mnogo, mnogo više nego li moj um to može shvatiti. Pa što da još radim sa malo „ukradene“ pažnje.

Isto tako više od tri godine je prošlo od kada živim uz njega, a da nikada nisam imao niti tražio osobni razgovor, niti sam imao neka posebna pitanja koja su me mučila gdje mi je on bio potreban da ih odgovori.

Međutim, čitajući priču o Eklavyi i njegovom učitelju Dronacharyi pojavila su mi se dva pitanja koja sam sročio na papir i poslao Swamiju na njegov mail dok je još bio na putu. Kada je stigao usput mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja slijedećeg dana.

Bio je petak pa si mislim da će ta pitanja odgovoriti za vrijeme daršana kada zna održati neki govor. Kada sam mu se približio po blagoslov, poklonuo sam se, te namjestio sa sklopljenim dlanovima i pogledom usmjerenim u njegove oči. Na mojim prvim daršanima običavao sam ruke blago podignuti u zrak (kao širim ruke da primim blagoslove). U tom trenutku dok sam sklapao ruke, prošla mi je misao da podignem ruke, ali mi je zbog ne znam čega bilo neugodno. On me je pogledao i oštrim glasom rekao da podignem ruke. Moje srce je samo poletjelo uvis, brže nego same ruke.

Položio je svoj palac desne ruke na moje čelo i prst lijeve ruke na bazu lubanje, kako uvijek i čini pri blagoslovu i držao ih je tako sigurno vremenski duplo duže nego ostalima. Moja misao, koju nisam mogao negirati, je bila: „a jadan li sam i nevojan“ kad mu treba toliko da me očisti. Njegov pogled, koji je inače stabilan tijekom blagoslova, mijenjao je raspoloženja. Ja sam cijelo vrijeme pokušao dokučiti što mi pokušava prenijeti, i sl.

Onda se nagnuo, te sam mu se i ja približio kako bi ga bolje čuo, dok je u mojoj glavi opet bilo, „O, O, opet sam nešto zabrljao“. Tada mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja tijekom večere. Drugim riječima pozvao me je da večeram s njim.

Neposredno prije daršana ohrabljivao sam mataji Lakshmi iz Londona da piše o svojim iskustvima sa Swamijom. Ona mi je rekla da nema toga puno za napisati. Ja sam joj na to odgovorio da ja još manje imam jer jako malo vremena provodim s njim a ipak nekako pišem. Rekao sam joj da bar ona svaki put kad dođe u ašram ima priliku biti s njim dosta vremena i gotovo uvijek i večera s njim. Pa valjda se može koja pričica sklepati. Moja misao je bila da ona napiše priču, a ja da je prevedem i objavim na hrvatskom blogu. Već sam jednog brahmacharija „natantao“ da napiše priču koju ću uskoro objaviti. Potakao sam još nekoliko ljudi pa ćemo vidjeti koliko će ih se odazvati.

U svakom slučaju Pritala mi je prišao i rekao da me Swami pozvao. Tako ja i on sami na večeri. Meni u glavi misao, „pa kad će ostala ekipa doći; neću valjda sam biti s njime“.

Znam da je ostala ekipa (londonci kao i obično) čekala ispred nestrpljivo nadajući se da će ih Swami pozvati unutra kao što ih je navikao pozivati svaki dan. Nestrpljivi oni, a nestrpljiv i ja. A Swami? Miran i staložen kao i uvijek!