Izvješće iz ašrama 2/2009 (drugi dio)

„Da čujem pitanje?“ A ja ne bih bio Chatur (the clever one) da nisam uzeo u obzir neke parametre kao npr moja zaboravljivost koja kažu ide s godinama. Yogiji bi valjda trebali biti otporni na to. Dan prije ištampao sam pitanja osjećajući da kad me upita za njih da ih se neću točno sjetiti pa bih ispao smiješan i neozbiljan.
Zavukao sam ruku u džep te izvadio papir smijući se u sebi kako sam smiješan samom sebi. Pročitao sam prvo pitanje. Te dobio odgovor. Drugo pitanje također.

Inače kada mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja usput je napomenuo da je odgovor jednostavan. Inače moja pitanja su bila pola stranice A4 formata duga. Pozvao sam bio mataji Vidyavani iz Amerike da prođe pogledom kroz moja pitanja jer su mi se učinile malo prekomplicirane gramatičke konstrukcije znajući da ona ima dobro „editorsko“ oko. Tu je bio i mladi prabhu iz Njemačke, s imenom Dyutidharananda, (koga sam nagovorio da napiše svoje iskustvo sa Swamijem kojeg ću uskoro prevesti i objaviti na blogu). Ona je prolazila kroz pitanja te ni njoj nije bio jednostavan posao. Meni je bila ideja u glavi samo da malo pojednostavim prekomplicirane rečenice, za što sam nju zamolio. Tako da smo se nas troje na kraju dobro nasmijali mojim kompliciranjem. Ali ja ne bih bio ja, opet tvrdoglavo odaberem svoju prvu kompliciranu verziju. Dok sam je čitao Swamiju opet mi je bila misao „pa kad će više kraj tom pitanju“. Evo opet sam počeo komplicirati, pa ću stati s ovim.

Nakon drugog mog pitanja tražio je da ga još pitam, pa još, pa još... Meni opet um, „pa što još hoće od mene, i drugi čekaju za večeru“ Onda su se neka pitanja prirodno otvorila. Ali opet blokada. On me potiče da ga još pitam. Bio je spreman da mi otvori cijelo nebo.

Pitanja su se uglavnom odnosila na guru-učenik odnos, posao koji guru ima nad svojim učenicima, te dio koji učenici moraju obaviti. Moje prvo pitanje se odnosilo na priču o Eklavyi i Dronacharyi. Priča ide tako da je Dronacharya bio poznati učitelj streljaštva te bio učitelj prinčevima i kraljevićima. Njegov najpoznatiji i najjnadobudniji učenik bio je poznati Arjuna iz Bhagavad-gite. On je htio biti nabolji strijelac. Znajući da je njegov učitelj strijeljaštva najbolji koji postoji na svijetu, nije bilo nikakve sumnje da će i on jednog dana biti najbolji, a i sâm mu je učitelj to obečao. Međutim bio je jedan neuki i siromašni momak koji se zvao Eklavya koji je žarko želio biti strijelac i imati učitelja Dronacharyu.

Jednog dana kada je Dronacharya izveo svoje učenike na vježbu približio mu se mladi Eklavya, ponizno i sa srcem punim ljubavi, i tražio da bude njegov učenik. Dronacharya ga je odbio jer je bio učitelj visokom plemstvu te prihvatiti nekoga iz nižeg staleža bilo bi neprimjereno. To nije ražalostilo mladog Eklavyu već je Dronacharyu prihvatio duboko u srcu za svog učitelja te je dio zemlje na kojem je Dronacharya stajao sačuvao te od nje napravio kip kojeg je štovao svakog dana. Kada bi vježbao iznutra bi pozvao svog učitelja da ga vodi prema savršenstvu. Svaki dan bi započeo sa svojom duhovno vježbom štujući Dronacharyu kao svog gurua a tek onda bi vježba streljaštvo. Njegova ljubav za učitelja je bila velika te je rasla iz dana u dan kao i njegovo majstorstvo nad streličarstvom.

Jednog dana, nakon mnogo vremena, učitelj Dronacharya je sa svojim učenicima prolazio kroz šumu u kojoj je boravio Eklavya. U jednom trenutku naišla je divlja zvijer te su njihovi životi dovedeni u opasnost. U tom trenutku prema zvijeri proletjela je kiša strijela te se zabila u njezina usta. Jedna za drugom su letjele dok se njezina usta nisu ispunila strijelama toliko da više nije bilo mjesta za niti jednu. Zvijer više nije mogla zavijati i biti opasnost, ali je životinja ipak bila neozlijeđena.

Učenici, kao i njihov učitelj, bili su zabezeknuti ovom vještinom strjelaštva. Arjuna je bio zaprepašten također, ali još više povrijeđen budući da nije znao tko ga je nadjačao u toj vještini. Trebao je postati najbolji strijelac, a nikada nije naučen ovoj vještini te i da pokuša ne bi mogao ponoviti ovo.

Grupica je potražila lokalitet pronađu tko je odaslao ove strijele te našla Eklavyu. On je bio presretan što vidi svog gurudevu te je odmah pao pred njegova stopala. Dronacharya ga je podigao i pohvalio na vještini. Eklavya je odgovorio da je to bila milost njegova učitelja. Kroz umove svih učenika je prošla misao tko bi mogao biti taj učitelj. Nato ga je Dronacharya upitao za učitelja. Eklavya se nasmijao te rekao da je to sâm Dronacharya. Učenici su bili šokirani i uznemireni. Kako je njihov učitelj mogao podučavati ikoga bez njihova znanja? Arjuna je bio povrijeđen jer ako je Eklavya bio učenik Dronacharye onda njegov učitelj nije održao riječ. Dronacharya, kako bi podučio svoje učenike o guru-bhakti, tražio je od Eklavye da mu objasni kako je naučio tako dobro streljaštvo. Eklavya je objasnio te je svima time pokazao kako moć gurua nema ograničenja i da kada netko potpuno ima povjerenja i predanosti, može se postići sve.

Priča ide dalje jer je sada problem kako sa obećanjem Arjuni. Ili bi Arjuna trebao dodatnu poduku i vježbanje kako bi bio bolji od Eklavye ili se nešto drugo mora dogoditi.

Dronacharya je odmah upitao Eklavyu za guru-dakšinu (ponuda učitelju kao zahvala za primljenu poduku). Eklavya je bio sretan da ponudi sve što ga guru upita. Dronacharya je tražio palac desne ruke. (To je već pravi izazov! Jer za strelca desni prst je jako bitan u postizanju vještine. Bez palca njegova vještina bi bila od nikakve koristi jer ne bi mogao koristiti luk.)

Bez oklijevanja, uzeo je nož te si je prerezao prst i položio pred stopala svog gurua.

Ovo izgleda jako okrutan čin. Dronacharya nije bio bezdušan kako ga priča opisuje. Ovim je htio opisati veličinu Eklavye. Nitko nije imao takvu predanost guruu. Iako je Arjuna poznat po svojoj vještini streljaštva čak i više od toga će se pamtiti Eklavya po predanosti svom guruu. Tko može imati toliko predanosti? Ni u jednom trenutku nije posumnjao u svog gurua. Niti jednom nije osjećao povrijeđenost. Većina nas bi bila ustuknula onog trenutka kada bi nas učitelj odbio.