Izvješće iz ašrama 2/2009 (treći dio)

Moje pitanje je bilo slijedeće: je li Dronacharya uistinu bio Eklavyin guru? Ako jeste, je li bi svjestan toga i vodio Eklavyu kroz proces učeništva i predanosti? Odnosno ako nije bio njegov guru je li je Eklavyin čin predanosti aktivirao kozmički zakon po kojem Bog upravlja i vodi sve u skladu da zaslugama pojedinaca te kroz to postigao čin milosti?

Swamijev odgovor je bio potvrdan. Dronacharya je bio njegov guru, a razlog zašto ga nije „prihvatio“ za učenika pred njegovim učenicima je dvojak. To je bio test, kako za ostale učenike tako i za Eklavyu. Drugi razlog je taj što je morao slijediti određene norme ponašanja koja su bila tada uvriježena. Zadovoljio je i Arjunu koji je ipak bio poznat kao najbolji strijelac, te Eklavyu koji je postigao guru-bhakti. Jer njegov cilj nije bio streljaštvo, jer je on to nadišao, već mu je krajnji cilj bio – Guru-Bhakti (predanost guruu)!

Swami mi je rekao da sama činjenica što je Dronacharya tražio guru-dakšinu ukazuje na to da mu je on bio guru, inače je ne bi tražio.

Eto, kao što mi je i Swami bio natuknuo, odgovor (za razliku od mog pitanja) bio je jednostavan.

Da sada uđem u drugo pitanje zahtjevalo bi još mnogo pojašnjenja pa ću ipak skratiti kako bih dovršio ovaj izvještaj.

Večera je bila ukusna te me je Swami doista hranio i nahranio. Bio je nježan i brižan poput majke, te istodobno imao sam dojam da pored mene sjedi otac koji dugo nije bio sa svojim sinom te kao da je htio „nadoknaditi vrijeme“. A ja kao dobri sin koji kao da je iznutra govorio, „Pa ne trebaš mi pokazivati da me toliko voliš i čuvaš. Znam da imaš puno posla sa svojom drugom djecom. Ne zamjeram ti što mi 'ponekad ne daješ pažnju' kao drugoj djeci. Zaista razumijem. Dovoljno mi je da znam iznutra da si tu uvijek sa mnom, u mome srcu, u mojim mislima i da nevidljiv korakom kročiš put po kojim ja moram ići kako bi sigurno našao put nazad svom pravom domu.“

Njegov nedokučiv pogled mi je davao naslutiti da pored mene stoji veličina koja je bila daleko od mog poimanja, kojom nisam dorastao. Pitao me je što želim. Da sam zaželio bilo što, imao sam osjećaj da bi mi tog trenutka bio spreman to dati. Rekao mi je da je jako bitno kontrolirati um; da je to ključ duhovnog uspjeha. Ja sam mu na to rekao zar nije važnije tražiti od Boga ljubav, jer, nastavio sam, kada osjećaš ljubav u svome srcu sve ostalo se složi kako treba te je put jednostavniji. Odmah se složio s mojom konstatacijom.

Razgovor je i dalje tekao tim slijedom. Upitao sam ga koja je molitva najbolja koju učenik može zahtijevati od Boga? To pitanje je proizašlo iz nekoliko drugih izmjenjenih razmišljanja te smo se nekako u isto vrijeme usuglasili da je nabolje tražiti prihvaćanje božje volje u svakom trenutku.

Rekao sam mu da je teško slijediti duhovni put jer su zamke velike. On je rekao da nije jer da je on tu da pomogne.

Pitao sam koji je prvi korak prema razvijanju predanosti. Odgovor je bio iskrenost. Shvatio sam u tom trenutka da bez obzira koliko je duhovni put težak, naporan i dug, ako imaš iskrenost sve se lako premosti.

Pitao sam ga zašto se teško odreći samovolje jer ona je glavna prepreka predanosti guruu. Ne sjećam se, na žalost, odgovora ali mi je dao na znanje da je najbitnija lojalnost i odanost guruu te sve ostalo dođe na svoje mjesto.

Rekao mi je (dio odgovora na drugo pitanje!) da je on izvan karme i da na spoznatog učitelja ne utječe karmički zakon jer je on gospodar karme. Učitelj na sebe ne uzima karmu već služi kao apsorber.

Pitao sam ga je li teško igrati i ljudsku i božansku ulogu u isto vrijeme. Zamislio se duboko na trenutak i s nekakvom težinom je rekao da je teško igrati ljudsku ulogu. Teško je zbog učenika koji ne razumiju.

Pitanje je bilo kako učenik može znati što je volja učiteljeva nakon što učitelj ode iz tijela. Rekao mi je da je učitelj mnogo slobodniji i da čini mnogo više nakon što napusti tijelo. Rekao mi je za sebe da mu tijelo predstavlja veliko ograničenje. Tada sam se sjetio iste misli koje je izrekao Yogananda svojim učenicima kada su ga upitali isto.

Bilo je prilično kasno kada se Swami polagano ustajao sa svog stolca, provjeravajući više puta da li sam siguran da više nemam pitanja. Meni je malo bilo krivo što mi nije padalo na pamet ništa više.

Bez obzira što je bilo kasno, nije niti malo pokazivao nestrpljivost da ode ili da ima drugog posla. Ja sam mu u tom trenutku bio najvažniji i moja sveopća dobrobit.

Shvatio sam te večeri koliko sam sam nespreman da duhovno uzletim u visine. Imam veliku priliku, a ja ne znam kako je iskoristiti.

Tu noć nisam spavao kao što to često biva kada sam blizu Swamija. Ali ionako je već skoro bila zora. Jer daršan je te večeri završio nakon jedan sat poslije ponoći. A večera sigurno oko tri. U sedam sam već bio u kuhinji pripravljajući tijesto za puri – indijski specijalitet. U deset sati je počela yagna posvećena, kao što već rekoh, Majci Gayatri. Priču o njoj ću jednom drugom prilikom ispričati. Za one koji znaju engleski, već je dan kasnije bio u prodaji DVD sa daršana i gayatri yagne tako da se tu mogu naći Swamijevi govori i tumačenja.

Taj isti dan je bio komemoracijski dan posvećen Babaji-ju. U špilji, koja je u njegovu čast podignuta u bivšoj kuglani u podrumu centra, održala se mala proslava koja je trebala biti kratka. Swami nije bio predviđen doći ali kako ne može nešto tako proći bez njegovog pečata svojom energijom je dao na snazi cjelokupnom programu.