Moj sin je uvelike blagoslovljen (1. dio)

Moj sin Visham se rodio na Mauricijusu 13. lipnja 1978. Na tom malom otoku je odrastao. Danas, Visham je poznat i cijenjen diljem svijeta kao Swami Vishwananda. Ja sam također odrasla na Mauricijusu. Tamo, kao i u Indiji, svi se u okolici poznaju. Za razliku od gradova gdje ljudi ne poznaju svoje susjede, na Mauricijusu su ljudi u uskoj blizini kao jedna velika obitelj te svatko sa svakim razgovara.

U svojoj mladosti Visham se igrao sa svom djecom iz susjedstva. Dječaci iz susjedstva su zezali Vishama zbog njegove duhovne prirode i navika te su mu se rugali nazivajući ga Hari Om i Jai Gurudev, ali njega to nije brinulo. Često se, također, i s odraslima družio. Nedaleko od naše kuće bila je mala šuma gdje je sam živio jedan starac imenom Lala. Zbog stare tradicije da se susjedi međusobno pomažu, netko iz susjedstva je kuhao za Lalu. Moj sin je često posjećivao starca. Lala nije mnogo pričao, većinu vremena je šutke sjedio ispred svoje kolibe.

Visham je bio nestašan dječak i kad bi se igrao sa djecom iz susjedstva, napravio bi nered, ali nikada nije bio nevaljao, samo nestašan. Na primjer, jednog dana kad sam kuhala leću, on je podmetnuo mali komad sapuna u lonac. Stalno se negdje penjao, što je briga za majku da ne bi pao i ozlijedio se. Tukla sam Vishama kad je radio ove nestašne stvari. Sada shvaćam da sam ga previše istukla kad je stavio komad sapuna u leću. Sada mi je žao zbog svih batina.

Čak i u dobi od jedne godine, bilo je očito da je Visham drugačiji od druge djece. Obično dijete traži slatkiše, kolače ili igračke, ali moj sin nije nikada tražio takve stvari. On bi rekao, “Daj mi mirisni štapić; daj mi kamfor da izvodim yajne i molitve.” Kada bih mu rekla da ja nemam te stvari, on bi rekao: Idi kupiti ili Idemo kupovati. Kada bih išla s njim u kupovinu, Visham bi me molio da kupim sastojke za njegovu yajnu: agarbathi, mirisne štapiće i kamfor.

U dobi od jedne i po godine Visham je tek počinjao hodati. Ipak, za razliku od druge djece njegovih godina, on se cijelo vrijeme molio i molio. Vishamova baka je išla svako jutro i večer u hram. Od kada je Visham bio mali moglo ga se naći pokraj bake u hramu na jutarnjim i večernjim molitvama. Moja sestra bi imala običaj reći, “Kako ti možeš imati takvog sina? Ti se nikada ne moliš.” Ja bih joj odgovorila, “Stvarno ne znam, uvijek ga je Bog interesirao.”

Ja sam vjerovala u Boga, ali nisam imala potrebu ići moliti u hram ili polivati vodom shiva lingam. U to vrijeme gledala bih kako ljudi prolaze pokraj naše kuće na putu do hrama, ali ja nisam nikad osjetila potrebu tamo ići.

Uskoro, Visham je počeo raditi havan, ritual vatre zvan yajna. Zapalio je veliku vatru usred kuhinje koja je mogla zapaliti kuhinju. Svi koji su tu bili su se bojali, ali ja se nisam bojala i ništa loše se zapravo nije dogodilo. Zatim, kada je imao dvije, tri godine počeo se igrati Krishne. Za Božić bi nekada nešto tražio, ali većinu vremena se igrao puje govoreći, Radim puju s Krishnom.