Moj sin je uvelike blagoslovljen (2. dio)

Jedno jutro, dok sam još spavala, Visham se igrao u kuhinji. Možda je bio žedan; uzeo je bocu benzina i malo popio. Mislila sam da bi mogao umrijeti i brzo pronašla nekoga da nas opet odveze u bolnicu. Kasnije sam shvatila da sam još uvijek odijevena u spavaćicu i papuče te se pitala kako ću se tako obučena vratiti kući.
Od vremena kad je bio jako mali do pete godine Visham je redovito bio bolestan. Često je imao visoke temperature i grčeve. Otprilike svaki mjesec bi imao visoku temperaturu i morali bismo ga odvesti u bolnicu dok se ne bi oporavio. Ponekad bi pojeo otrovne stvari i onda bismo ga morali odvesti u bolnicu, nekada bez svijesti. Doktori bi se pobrinuli za njega. Bila su to teška vremena i za Vishama i za nas, njegovu obitelj; tijekom tog perioda njegovog života bolnica mu je bila kao drugi dom.

Jednom kada je Visham imao tri godine, spremili smo se za vjenčanje rođaka Vishamovog oca. On se igrao s djecom u vrtu gdje je pojeo malo bijelo sjeme koje ima okus po orahu, ali je ustvari jako otrovno. Umjesto da idemo na vjenčanje, opet smo odveli Vishama u bolnicu gdje je ostao tri dana. Tijekom tog boravka u bolnici vidio je čovjeka s vanjske strane bolničkog prozora kako daje slatkiše svoj djeci. Kasnije je otkrio da je taj čovjek bio Babaji, njegov guru.

Visham je bio poslušan i spreman pomoći, ali nestašan. Pomagao mi je očistiti kuću tako što bi oprao suđe ili očistio pod. Njegova mlađa sestra Tina bi rekla, “Ne, neću to napraviti”. Ali Visham mi nikada nije rekao Ne.

Prvog dana vrtića Visham se igrao puje. Učitelj mi je rekao, “Vaš sin je poučio svu djecu u igranju puje. Stavili su sve igračke na hrpu u sredini sobe kao zamjenu za yajna vatru. S Vishamovim ohrabrenjem, sva djeca su provela cijelo posljepodne ponavljajući mantre i molitve koje im je vaš sin doslovno vikao da ponavljaju!”

Također, moj sin je uvijek naređivao koje će igre igrati sa svojom mlađom sestrom Tinom. Jedan dan su u mojoj sobi napravili yajnu. Visham je bacio mnoge stvari u vatru. Vatra je pobjegla iz svog kontejnera i zahvatila zavjesu te je pola izgorjela.

Kad je Visham imao sedam godina jednog dana se obukao kao Krishna u malu ružičastu haljinu i rekao mi da Krishna stavlja crni kajal oko njegovih očiju. Stavio je na sebe chunri, šal i mnogo nakita. Mnogo je volio Krishnu. Plesao je po kući sa sestrom Tinom kao da su Krishna i jedna od Krishninih gopija.

Tijekom Vishamove mladosti mislila sam da je samo nestašan, nisam shvaćala koliko je poseban i koliko je posebno sve što radi, čak i nestašne stvari. Cijelo vrijeme se molio. Ne znam gdje je Visham naučio sve te mantre i molitve u tim ranim godinama. Činilo mi se čudno, kao i svima ostalima da tako malo dijete neprestano moli i pjeva mantre. Ipak, svi su bili iskreno dirnuti malim djetetom koje moli i radi puje. Pitala sam ga, “Koliko se možeš moliti? Stalno se moliš; prestani se sada moliti!” Činio se prestrašen mojim vikanjem da prestane moliti, ali Visham se nikada nije prestao moliti.