Izvješće iz ašrama 6b/2009

Utorak je, 1. rujna. Swami Atma Chaithanya je sa nama već drugi dan. Jutro sam započeo u kuhinji pripremajući ručak već od 6 sati. Poslije mi se pridružila Aruna koja me je naučila nekoliko specijaliteta. Bilo je jako intezivno jer smo spremali nekoliko jela koja baš i nisu jednostavna. Ponovo sam posluživao Swamiđija i Guruđija.

Nakon ručka smo se svi uputili u kuhinju i Swami Atma Chaithanya je počeo spremati „pickles“. Ja sam mu asistirao. Bio je to poseban osječaj biti uz jednu takvu duhovnu veličinu. On je jedna jako jednostavna osoba puna radosti i zdravog humora. Jako je pažljiv i poput oca i majke daje svima oko sebe do znanja da su pod nebeskom zaštitom. Bilo mi je dirljivo vidjeti mataji Arunu kako se poput majke brinila da dobijem svoj ručak koji me je čekao još dva sata jer nisam stigao prije pojesti. Ja sam toliko bio ispunjen energijom da glad nisam osječao. Toliko je radosti bilo u zraku da umor nisam osječao več još veću želju da služim.

Nakon kratkog odmora opet sam se spustio u kuhinju. Oba swamija su bila u šopingu; kupili su neko povrće koje nikad u životu nisam ni čuo niti vidio. Uglavnom Swamiđi je ponovo spremao nešto i ja sam mu pomagao. Dao mi je da kušam i bilo je jako ukusno. Onda je on kušao te zaključio da nešto nedostaje. Nakon nekoliko sitnih intervencija dao mi je ponovo – tada je bilo savršeno. Bilo mi je slatko kada je rekao da pripremim posudu za Gurudevu – kao da se htio njemu pohvaliti kako je dobro ispalo.

Teško je prenijeti sve dojmove, ali dragi čitatelji nadam se da kroz ovo moje osobno iskustvo možete barem malo dobiti dojam o prekrasnim energijama i nadasve ljubavi koja nas je svih njegovala.

Kada sam posluživao večeru Swamiji me je pohvalio Gurudevu. To mi je baš bilo slatko vidjeti kako u svakom trenutku i jedan i drugi pokazuju, ponekad skrivečki, a ponekad otvoreno koliko nas sve vole i koliko su prisutni u našim životima. Nakon večere, Gurudev mi je prišao te nježno majčinski, ali istodobno naredbovno očinski rekao da pojedem večeru. Tu sam pročitao koliko se brine da ne ostanemo gladni.
Meni nije problem preskočiti obrok-dva. Mnogo puta prekočim ili ručak ili večeru ili oboje.

Večera je bila jako ukusna. Gurudev me je predstavio kao glavnog šefa kuhinje. Malo me je to iznenadilo budući da je najprije spomenuo Ambiku, koja je šef kuhinje, da bi se je ispravio i meni ukazao tu čast (i odgovornost). Swami Atma Chaithanya me je pitao da li ću mu se pridružiti sljedeće jutro budući da on hoće spremati ručak za sve nas. Dva puta mi je rekao da budem u kuhinji već od 8. Kao da i on uživa u našem prisustvu, a ne samo mi u njegovom. Zadnje pospremanje kuhinje je bilo gotovo tek oko 23 sata. Gurudev je bio u blagavaonici gledajući spremanje cviječa za sutrašnju proslavu festivala pod imenom Onam, koji se slavi u Kerali.

Tada se dogodilo nešto neočekivano. Počeo je rat cviječem! Gurudev je počeo gađati ljude sa ostacima cviječa koje se nije moglo upotrebiti za vijence tako da je to izazvalo lančanu reakciju te su svi, oko 25 ljudi koliko je bilo prisutno, bili uključeni u malu bitku. Škljocali su i fotoaparati. Onda je Gurudev uzeo fotoaparat te je slikao svakoga. Dan kasnije smo pogledali slike – bile su totalno „otkačene“.

Nakon toga Gurudev mi je prišao i vidio malu ranicu na prstu te me je odveo u kuhinju s namjerom da mi prekrije ranu. Kako nije našao flaster uzeo je običnu samoljepljivu vrpcu te najprije stavio malo papira na ranu i tako zavio. Nakon što sam pripremio neke stvari za sutrašnji doručak uputio sam se prema uredu jer je bilo svjetlo. Vidio sam sa vanjske strane kako Gurudev tipka na računalu, vjerojatno odgovarajući na pisma. Malo sam stajao i promatrao ovaj jedinstveni trenutak. Već je ponoć otkucala te sam se polako povukao u svoju sobu.