Izvješće iz ašrama 7/2009 (1)

Danas, 2. rujna, proslavili smo Onam festival. Onam je najveći i najvažniji festival u indijskoj državi Kerala. On se proslavlja sa radošću i entuzijazmom u cijeloj zemlji. Prema poznatoj legendi, festival se proslavlja u čast kralja Mahabalija čiji duh, kako kažu, posječuje Keralu u vrijeme Onama. Vrijeme trajanja Onama je između 4 i 10 dana. Prvi i zadnji dan su najvažniji. Folklor, eleganti ples, igre, slonovi, brodovi i cviječe dio su proslave festivala Onam.

Priča seže u doba vladavine moćnog kralja Mahabalija u Kerali. Svi su bili sretni i bogati i kralj je bio na dobrom glasu. Unatoć svim vrlinama imao je jednu manu. Bio je tašt. Ovu slabost u njegovom karakteru su iskoristili bogovi kako bi skončali njegovu vladavinu budući da su osjećali nemoćno pod njegovom rastućom popularnošću. Zbog svega dobroga koje je Mahabali napravio za života, Bog mu je omogućio da moće jedanput godišnje posjetiti ljude za koje se je vezao. Ova njegova godišnja posjeta se slavi svake godine u Kerali. Ljudi se jako trude proslaviti festival na grandiozan način i da pokažu dragom kralju kako su svi sretni i da mu žele svako dobro. (Thiruonam Aashamsakal - Svima, sretan Onam!)

Ujutro je program počeo već u 5 sati sa uobičajenom jutarnjom molitvom. U nešto poslije 6 sati stigao je Swami Atma Chaithanya te je napravio cvjetnu mandalu u hramu. (Zbog jednostavnosti u tekstu, od sada ću Atma Chaithanyu zvati Swamiđi, a Vishwanandu, Guruji, Gurudev, ili Učitelj). Ja sam propustio taj dio jer sam spremao doručak. Kasnije sam se pridružio. Gurudev je došao malo kasnije te je pjevao nekoliko bhajana. Program je završio u 8 sati te je Swamiđi napravio mandalu ispred glavnog ulaza. Oko 8:30 Swamiđi mi je dao znak te smo otišli u kuhinju.

Biti sa jednim samostvarenim učiteljem u kuhinji te mu asistirati i učiti od njega je nešto što se ne može prenijeti riječima. Ipak pokušat ću barem djelomični prenijeti svoj subjektivan dojam.

Najprije smo pripremali povrće. Večinu njih nikada nisam ni vidio ni čuo. Inače on je jučer sa našim Guruom posjetio indijsku trgovinu uz Frankfurtu i kupio mnogo namirnica koje mi nismo imali, a kako bi ih uključio u svoj meni.

Počeo je sa jednim jednostavnim jelom... Dao mi je na ruku malo da probam. Bilo je ukusno, ali on nije bio baš zadovoljan. Tada je dodao neki sastojak te mi dao da probam ponovo. Bilo je savršeno. Tada je krenuo sa sljedećim jelom. Koristio je uglavnom iste začine sa povremenim varijacijama. Prva dva tri jela sam uspio popamtiti. Tada je krenuo sa četvrtim. Tajmig je bio dobar te smo do 11 sati već imali po mom mišljenju gotov ručak sa nekoliko vrsta različitih jela. Baš sam si razmišljao kako imamo još dva sata do ručka. Kada sam mislio da je sve gotovo on je započeo sa još jednim jelom, pa još jednim, pa još.... do jedan sat imali smo 16 različitih specijaliteta, uključujući tri slatka.

Gurudev se priključio pred sam kraj da provjeri kako „stojimo“. Šokirao se kada je vidio koliko smo toga nakuhali i kako je Swamiji brz u spremanju jela. Meni se nije činilo da je bio brz jer je radio bez panike, sporo i ponekad mi se činilo nonšarlantno. Čak su mu prva dva jela malo zagorila. Ali je nekako svojom opuštenošću i istovremenom nadahnjujućom spretnošću poništio nekom čarolijom posljedice zagorenog jela.