Moje iskustvo Božića (prvi dio)

Jai Gurudev i Sretan Božić!

Još jedan Božić je iza nas. Ovdje u Shree Peetha Nilaya ašramu u Springenu proslavili smo Božić onako kako dolikuje - s puno pjesme, radosti i mira. Program je bio ispunjen sa mnogim liturgijama, abišekom na djetetu Isusu, procesijom (koja se zbog velikog snijega i hladnoće održala unutar zgrade). Tu je bio i daršan, om iscjeljujući krugovi, molitve...

Teško mi je sve nekako kronološki povezati jer je bilo mnogih događanja. Dobar dio programa sam morao izostati zbog svoje dužnosti u kuhinji, ali unatoč tome blagoslovi me nisu zaobišli.

Za Badnjak program je počeo oko 17h u kapelici. Bilo je oko 100ak gostiju koji su uglavnom odsjeli u okolnim mjestima, jer je još uvijek centar službeno zatvoren. Swami je vodio liturgiju koja je trajala do 20h. Uslijedila je večera. Prošle godine je Swami pozvao nas troje koji činimo kuharski tim za svoj stol na večeru za Božić.

Ambika se prisjetila tog trenutka i emocija koje su pratile tu večer. Svi troje (Bhagyashree kao treći član tima) smo bili toliko iscrpljeni da su nam misli tijekom večere sa Swamijem bile još uvijek u kuhinji te kako pozavršavati započete poslove.

Ove godine, nakon što je Ambika razmišljala na glas o prošlom Božiću ja sam komentirao da ovaj Božić sigurno nećemo biti time počašćeni. Zanimljivo je da mnogi sigurno požele biti pozvani da sjede za istim stolom sa Swamijem, međutim nama koji smo tu u trenucima kada smo prebukirani obavezama to toliko i ne predstavlja veliki užitak.

Ipak bio sam u krivu. Iako osobno nisam njegovao takvu želju, prilika se ipak ukazala. Sasvim slučajno sam se našao pokraj ulaza kada je Swami naletio te upitao nas trojicu koji smo bili u društvu jesmo li jeli. Oni su negativno odgovorili i Swami im je dao znak rukom da se pridruže njemu za stol. Ja se nisam htio nametati i ostao sam na svom mjestu. Swami je ponovo pogledao u mome smjeru te ponovio pitanje. Kada sam na njegovo pitanje odgovorio niječno tada je i meni dao znak da priđem stolu.

Tada sam se sjetio razgovora sa Ambikom te sam sam sa sobom prokomentirao da sa Swamijem nikada ne možeš znati na čemu si. Svaki put nas nanovo iznenadi svojom gracioznošću, šarmom, toplinom te beskrajnom ljubavi. Prije toga Ambika me zamolila da pripremim voćnu salatu za Swamija. Pitanje je bilo da li bi volio... ja sam rekao da i ne baš ali ću učiniti (poradi dužnosti, a ne neke želje). Jer Swami je majstor u uništavanju naših želja, te kad ih uništi onda ih i ispuni, a tada nam je više-manje svejedno. Barem je takav moj doživljaj.

I tako sam je više od sat vremena spremao nekoliko zdjela različitog tropskog voća, aranžirao na oku ugodan način. Uvijek sam imao averziju prema ovakvim stvarima te mi je uvijek drago kada netko drugi to napravi, pa makar se radilo za Swamiju. Međutim kao često nema tko, tada sam ja taj koga se zamoli. U svakom slučaju, nastojao sam obaviti zadatak najbolje što mogu, znajući da Swami može osjetiti svaku misao i vibraciju koja prlazi kroz naš um i tijelo pripremajući hranu za njega. A to je i dobra sadhana za isključiti um od svega i koncentrirati se samo na japu-ponavljanje Božjih imena.

Ja sam na kraju bio očaran uratkom, te se pohvalio ostalom timu u kuhinji. Poželio sam i pojesti koji komad voća (kaki, papaja, kiwi, liči, ananas, nektarinke), ali naravno to ne bi bilo umjesno. Ali moju je želju Swami zadovoljio iste večeri kada sam mu se pridružio za stol.

(nastavlja se)