NEMIR OD VIJEKA (priča Ive Andrića)

U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putem. - Nisu mi bile pune četiri godine kad sam usnio da mi je sa ikone sišao jedan svetac, blijed i okružen cvijećem kao mrtvac i predao mi raspelo koje je njemu dotežalo.

I ništa mi drugo nisi na put dao.

Tebi me je zavjetovala majka moja u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema ni od kud pomoći i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih.

Ko je još vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet, sa krstom siromaštva i teretom velikih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i sa licem oca koje se rijetko smije, strogo označio moj put.

Pa kako sam mogao biti srećan?

I još sam bio lud i samosvoj, otimao sam se putu i poznavanju, trgao sam u stranu i bio sam kao zlo dijete koje ne spava kod kuće nego bjega, nečisto, sa vlatima sijena na odijelu a pogled ima mutan i nestalan kao nečije pseto.

Kad Te nisam vidio nad sobom, mislio sam da Te nema. I ništa nije ostalo što nisam učinio da ti se otmem, jer je malo ko ljubio grijeh i grješnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom i udarao lijevo i desno na vrata tuđih sudbina, ali sva su redom, kao po nekom mučkom dogovoru, bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovjekova, i poslije sam dugo sjedio krvavih ruku, na kamenu.

Jer kasno sam uvidio, da se ne otvaraju silom.

Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki živ čovjek tajna vlažnih treptavih očiju i zašto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak.

A to si ti htio da me odbiješ od svijeta kao što se djeca od godine odbijaju od sise: da im ogrkne i da im se ogadi. To si Ti, o strašni, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš svojom ljubavi koja boli i posvećuje.

Napisao: Ivo Andrić; Nemiri, Zagreb, 1920.