Pismo Isusu

Calcutta, 03. rujna 1959.

Moj jedini Isuse,

Od djetinjstva si me pozvao i čuvao Svojom – a sada, kada oboje hodimo istim putem – sada, Isuse – ja idem u pogrešnu smjeru.

Kažu da ljudi u paklu trpe vječnu bol jer su izgubili Boga – prošli bi kroz sve to trpljenje kada bi imali makar i najmanju nadu zadobiti Boga. – U duši osjećam upravo tu stravičnu bol gubitka – da me Bog ne želi – da Bog nije Bog – da Bog zapravo ne postoji (Isuse, molim Te, oprosti mi ove hule – rečeno mi je da sve pišem). Ta tama koja me okružuje sa svih strana – ne uspijevam uzdići dušu Bogu – u moju dušu ne prodire ni svjetlost ni nadahnuće. – Govorim o ljubavi prema dušama – o nježnoj ljubavi prema Bogu – riječi mi prelaze preko riječi – i duboko čeznem vjerovati u njih. – Čemu se trudim? Ako nema Boga – nema ni duše. Ako nema duše, onda, Isuse – ni Ti nisi stvaran. – Nebo, kakve li praznine – u moj razum ne ulazi ni jedna jedina pomisao na Nebo – jer nema nade. – Bojim se napisati sve te stravične stvari koje mi prolaze dušom. – Zacijelo Ti nanose bol.

U mojemu srcu nema vjere – nema ljubavi – nema pouzdanja – a toliko je boli – boli čežnje, boli neželjenosti. – Čeznem za Bogom svim silama svoje duše – a opet među nama – postoji stravična odijeljenost. – Više ne molim. – Izgovaram riječi zajedničkih molitava – i trudim se svim silama iz svake riječi izvući slatkoću koju bi ona trebala dati. – No, moje molitve sjedinjenja više nema. – Više ne molim. – Moja duša nije jedno s Tobom – a opet, kada sam sama na ulicama – satima razgovaram s Tobom – o mojoj čežnji za Tobom. – Kako li su samo prisne te riječi – a opet toliko prazne, jer me ostavljaju daleko od Tebe. –

Rad mi ne donosi nikakvu radost, nikakvu privlačnost, nikakav žar. Sjećam se, rekla sam Majci provincijalki, da napuštam Loreto – za duše – za samo jednu dušu – a ona nije mogla razumjeti mojih riječi. – Dajem sve od sebe. – Trošim se – ali sam više nego uvjerena da to djelo nije moje. Ne dvojim da si Ti taj koji me pozvao, s toliko ljubavi i snage. – To si bio Ti – znadem. Radi toga je to djelo Tvoje; čak i sada, to si Ti. – Ali ja nemam vjere – ne vjerujem. Isuse, ne predaj mi dušu zabludi – niti mi dopusti ikoga obmanjivati.

U pozivu si rekao da mi je puno trpjeti. – Deset godina – Isuse moj. Činio si sa mnom po Svojoj volji – i, Isuse, usliši molitvu moju – ako Ti je to milo – ako ti moja bol i trpljenje – moja tama i odijeljenost pružaju makar i mrvicu utjehe – moj jedini Isuse, čini sa mnom što god želiš – dok god Ti to želiš, ne osvrćući se ni za trenutak na moje osjećaje i moju bol. Tvoja sam. – Utisni u moju dušu i život patnje Svojega Srca. Ne obaziri se na moje osjećaje. – Ne obaziri se čak ni na moju bol. Ako moja odijeljenost od Tebe – druge dovodi k Tebi te Ti njihova ljubav i društvo donose radost i zadovoljstvo – tada, Isuse, spremna sam svim srcem trpjeti sve što trpim – ne samo sada – već i za svu vječnost – kada bi to bilo moguće. Tvoja je sreća sve što želim. – Što se, pak, tiče ostaloga – molim Te ne brini se – čak i ako vidiš da sam se onesvijestila od boli. – Sve je to moja volja. – Želim gasiti Tvoju žeđ svakom kapljicom krvi što je u sebi imam. – Ne dopusti mi da Ti učinim nažao na bilo koji način – oduzmi od mene sposobnost da Ti nanosim bol. – Srcem i dušom radit ću za Sestre – jer pripadaju Tebi. Svaka pojedina od njih – jest Tvoja.

Molim Te samo jedno – molim Te, nemoj se truditi da se uskoro vratiš. – Spremna sam Te čekati čitavu vječnost. –

Tvoja malena