Ram Navami 2011

Mudrost ljubavi

Ususret Ram Navami-ju

Za nekoliko dana proslavit ćemo Ram Navami - rođendan Sri Rame, ovdje u Shree Peetha Nilaya centru u Springenu. Na slici se može vidjeti vrijedno dijelo ruku Devesha i Jaahnvi koji su lijepo uredili Lakshmi/Narayanu koji u novom ruhu predstavljaju Sita-Ramu. Swami je danas u Bremenu gdje ima daršan i ovdje je sutra tijekom dana. Inače za one koji namjeravaju doći za Ram Navami proslava počinje u utorak u 10 sati ujutro sve do 13 ili 14 sati. Jai Shri Ram!

O ishtadevu...

Želio bih vas podsjetiti da je u utorak Ram Navami. Ovaj Ram Navami (rođendan gosapodina Rame) je veoma poseban jer na taj dan je bitko ako znate tko vam je ishtadev, povezanost odnosno bliskost sa svojim ishtadevom se još snažnije gradi. Kako to ostvariti? Pokušajte postiti do Ram Janmashtamija. Pokušajte postiti od večeri prije do ručka utorak, u jedan sat. Jer Ram je rođen u 12 sati i zato je dobro da taj dan postite. Tako da tada osnažite tu unutrašnju vezu sa svojim ishtadevom. Ako znate tko vam je ishtadev možete recitirati njegovo ime. A ako ne znate onda možete recitirati Ram Nam: Om Shri Ram Jai Ram Jai Jai Ram što je veoma povoljno na taj dan.

Često me ljudi pitaju i kažu tko je moja ishtadevi. Vidite, ne postoji ishtadeva ili ishtadevi. Postoji samo ishtadev. Kada kažete ishtadev te se odnosi i na Devi. Često se u ljudskim glavama shvaća da treba biti muškog roda ishtadev. Zato me neki žele pitati (i tako formuliraju pitanje) da ne žele ishtadev već ishtadevi. I onda kažu: "Swamiji reci mi tko je moja ishtadevi. Rekao si mi tko je moj ishtadev ali ja hoću znati tko je moja ishtadevi." To vam tako ne funkcionira, znate. Postoji samo ishtadev. Recimo, kad kažem Krishna u to je odmah Radha prisutna. Kad kažem Shiva tu je odmah i Shakti prisutna. Kad kažem Lakshmi tu je i Narayana.

Morate znati da oni nisu odvojeni. U hinduističkoj tradiciji ove dvojne kvalitete muške i ženske idu zajedno. Nema onih koji štuju Durgu a da ne mole Shivu. Nema onih koji štuju Radhu a da se ne mole Krishni.

Sa svojim ishtadevom morate graditi odnos. Morate znati tko vam je ishtadev i doći s njim u kontakt i uistinu izgraditi taj odnos jer gradeći taj odnos ishtadev će vam pomoći na duhovnom putu, on će vas ojačati, i učinit će vas usklađenim sa vlastitim putem. Pomoć ishtadeva je veoma važna. Jer nije samo od ovog života da imate ishtadeva kao svog vodića s kime ste povezani već je on s vama kroz mnoge živote povezan s vama. Sada s njim ponovo gradite taj odnos. Ako znate tko vam je ishtadev koncentrirajte se u utorak za Ram Navami na svog ishtadeva i pjevajte njegovo ime, na Ramu i naravno na svog gurua. Jai Gurudev!

(govor sa zadnjeg daršana u Springenu, 08.04.2011.)

Mudrost ljubavi

Posljednja vožnja taksijem

Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.

U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)

Mudrost ljubavi

Govor sa daršana u Springenu, 26.03.2011. (prvi dio)

Sri Swami Vishwananda: Pojavilo se jedno pitanje, “Možemo li postići vječno blaženstvo? Može li netko uistinu postići vječni mir i sreću?” Odgovor je “Da.” Može se postići vječna sreća ili vječno blaženstvo ovisno o tome koliko netko otpusti nižu frekvenciju. Koliko se netko udalji od niže frekvencije toliko će se uzdići na višu svijest.

To je isto kao kad stvari idu dobro u životu, osoba upoznaje mnogo prijatelja. Osoba ima mnogoliku obitelj. Ali mudar čovjek zna da sva ova dobrota ne traje dugo. Jednom kada zapadneš u probleme, što je sa tvojoj obitelji, tvojim prijateljima? Oni te napuštaju. Je li to istinska sreća? Stvar je u tome da ima mnogo radosti u vašem životu, ali često kada dođe vrijeme iskušenja, kada Veliki Učitelj podučava o životu, često zaboravimo o tome.

Osoba žudi za srećom, ali ona je pak tu. Samo je ne vidimo. Kada um stane na put, što vidite? Budući da um stvara određenu sliku o svijetu – onako kako želiš i što želiš vidjeti – ako nije onako kako um vidi stvari, što se budi u vama – nesreća, zar ne? Ali gdje je ova radost kada sve ide dobro? Nestaje li? Ne, ne nestaje. Uvijek tu ostaje, ali o vama ovisi koliko ćete je potisnuti, ili koliko ćete je željeti pustiti da naraste. To ne nešto što osoba koja je na duhovnom putu ne razlikuje dobro, ili bolje rečeno osoba pokušava ne vidjeti. Ali lako je na riječima, ali staviti to u praksu moramo pokušati. Ne mogu reći da je nemoguće... moguće je! (nastavlja se)

(slika je sa ovog daršana)

Meditacija na Om

Naučit ću vas jednoj veoma jednostavnoj meditaciji koju možete pokazati svima...

Pokušajte sjediti uspravno. Vaša kralježnica treba biti uspravna.
Najprije normalno udahnite.
Dišite normalno.
Kkoncentrirajte na treće oko. Zatvorite oči.
Koristite sada svoju kreativnu moć, jer kao što sam vam već rekao vi ste dijete Božje. Kako je Bog Stvoritelj, vi ste također stvoritelji. Sa svojom kreativnom sposobnošću, sposobnošću koju je Bog dao čovjeku, svima vama, stvorite znak Om, ili bilo koji drugi božanski znak, kao npr. križ, polumjesec, ili bilo koji znak koji vam je blizak. Stvorite ga u trećem oku.
Sa svojim ušima slušajte duboko svoje disanje.
Slušajte i udišite Om. Uzmite si vremena. Radite opušteni. Dišite polako Om sa svakim udahom i sa svakim izdahom. Istodobno držite pažnu na Ajna čakri - na vašem trećem oku.
Nakon nekog vremena osjetit ćete da će vas nešto škakljati na trećem oku, da će se nešto događati. Uđite duboko u to.
Neka ova vibracija siđe dolje niz kralježnicu iz vaše glave do prve čakre. Neka struji.
Sa svojim disanjem udišite Om. Neka vibrira. Neka zvuk Om vibrira svim djelovima tijela. Sada smanjite znak Om. Vratite ga nazad u treće oko.
Vratite ga u srce. I neka tu ostane. Neka vibrira u vašem srcu.

Pjevajte sa mnom: "Om". Pjevanjem Oma ili meditiranjem na Om vi primate vibraciju mira, radosti i sreće. Ova vibracije pomaže ljudima da postignu svoje istinsko Jastvo, možemo reći, da spoznaju čistu Svijest Boga unutar sebe samih. Možete to osjetiti, čak i dok to izgovarate. Kada zavibrira, kada kažete Om, neka vibrira na solarnom pleksusu. Sva moć stvaranja, cijeli univerzum je prisutan duboko u vama. Neka vibrira u svakoj stanici vašeg tijela.

Kadagod imate malo slobodnog vremena, sjednite i jednostavno udišite Om i izdišite Om.

Guruova milost (kripa kataksha)

Večina učenika misli da čak i kada guru govori niježnim i blagim riječima da je to blagoslov. Te kada se ponaša na prijateljski i ugodan način da je to milost. I što je više ugodniji da se više milosti prima. Ali to nije istina. Milost gurua se lako ne postiže. Rečeno je da je na ovome svijetu lakše vidjeti Boga nego dobiti milost gurua.

Znanost o guruu nije jednostavna stvar i ako ne primimo njegovu milost, koja se naziva kripa kataksha, mi nismo uopće iskusili gurua. Kripa znači: milost, a kataksha znači: prodorne oči. Na početku ova milost izgleda najstrašnija, ali naposlijetku, ona postaje slatka i ugodna.

To je guruov jedini način podučavanja. Ako je guru odlučan da nas ojača, tada ovo može biti veoma neugodan period u našem životu. Jer on će koristiti svoje najjače i najbolje metode da nas probode i povrijedi. U takvim trenucima njegovu milost možemo smatrati kao nešto bolno i neplodonosno, ali dugoročno gledano to je daleko korisnije nego blage riječi i nježni odnos. Ponekad guru djeluje okrutno, veoma vrijeđajuće, i jako oštro, poput lava, ali moramo imati na umu da mi razumijemo njegove postupke samo u granicama našeg ograničenog intelekta.

S druge, pak, strane, ako se guru nečka ili ga nije briga za nas, tada može biti blag i slatkorječiv. Ipak, ovo nije znak da nas guru prihvaća. Njegovo ponašanje je tada uvijek ugodno i nikada vrijeđajuće. On se brine za svaku našu emocionalnu potrebu. To zapravo ukazuje na to da on ne osjeća nikakvu odgovornost za takvog učenika. Kada ga nije briga, zašto bi se mučio da nas ubada i vrijeđa? Jer guruov način našeg duhovnog buđenja je poput bičevanja, ali zašto bi on to činio nekom običnom učeniku koji još uvijek nije spreman za otvoreno sučeljavanje sa svojim slabostima i bolesnim tkivom kojeg može ostraniti samo prodorni pogled ili oštrica guruovog skalpela?

Inauguracija novog hrama u Poljskoj: Sri Sri Radha Krishna Chaitanya

Mudrost ljubavi