Radhasthami (Radhin rođendan) (1/2)

Jai Gurudev!
Danas kad ste došli vjerojatno ste primjetili da radimo molitve za Radharani. Čak je i Krishna danas obučen kao Radha. Danas je zapravo dan njezina pojavljivanja. Slavimo njezinu manifestaciju na zemlji u kojoj manifestaciji je sam Krishna u obliku Radharani. Zapravo kada promatramo Radhu, mi je uvijek stavljamo na prvo mjesto. Tek tada dolazi Krishna. Mi kažemo „Radhe Krishna, Radhe Shyam“, zato jer je Ona Krishnina Shakti. Ona Krishni daje moć. Netko može reći da je Krishna Bog, zašto bi onda On trebao moć? Ali ljubav koja je Krishna, koja je Bog beskorisna je bez devocije. U tom obliku On se manifestira kao bhakti, koja je čista devocija.

Što je čista devocija' Svi mi imamo devociju. Molimo se, radimo svakodnevni posao. To se također zove devocija, ali čista devocija je potpuno predavanje. Ta čista devocija koju je Ona imala prema Krishni, iako je bila odvojena od Krishne, iako je bila odvojena od Jednote, postoji zato da bi nas naučila kako da se predamo. Zapravo Ona predstavlja sve nas: kreaciju, manifestaciju. Ona simbolizira ljubav, primjer. Ona simbolizira Bhavu, potpunu predanost volji Božjoj. Ne radi se o Njezinoj vlastitoj volji, već Božjoj volji, Krishninoj volji. Zato se kaže da je Ona jedini pravi Devoti i da svi moramo postati kao Ona. Bog se osobno manifestirao u formi Radharani kako bi nam pokazao bezuvjetnu ljubav, kako bi nam pokazao da imamo vjeru koju ne može ni oluja iščupati. U današnje vrijeme pričamo o vjeri. Onog trenutka kad se nešto desi ili ne ide onako kako smo mi željeli, što se događa? Već smo iščupani.

Vjera je ovakva: Moraš postati kao ogromno stablo, čije granje otpuše velika oluja, ali njegovo korjenje je tako usidreno u zemlju da se ne može iščupati. Takva treba biti vjera. Tome nas Ona uči. U Njezinom životu nije bilo samo radosnih trenutaka, jer je ona transcendirala radost i bol. Svi želimo blaženstvo, zar ne? Svi želimo dostići Božansko, ali ipak visimo. Želimo voljeti. Želimo slijediti Božju volju, ali u umu uvijek kažemo „Da, želim slijediti Božju volju, ali želim uvijek biti sretan.“Jer ljudski um misli da je sreća blaženstvo.

Ali transcendentalna sreća koja predstavlja stvarno blaženstvo je iznad sreće koju možete izraziti velikim osmjehom: „Ja sam sretan“, jer kad je osoba u blaženstvo, ona ne poznaje sreću niti tugu. To je teško razumjeti umom, jer vaš mozak ne može razumjeti da li ste sretni ili tužni, ali transcendiranje to dvoje jest Ananda i to je ono za čime vaša duša čezne. O tome govori Bhajan koji ja uvijek pjevam. Mi kažemo „za ljubav osoba može učiniti bilo što“, zar ne? Jesam li u pravu? Da? Koliko vas kaže Da? (Neki: Da) Bilo što? (Neki: Bilo što) (smijeh) Ali ljubav je žrtva; vi to znate, zar ne? Jeste li se spremni potpuno žrtvovati? Koliko vas je spremno sve žrtvovati? Iskreno, podignite ruke. (Nekoliko ljudi podiže ruke) Jako sam sretan da ste svi iskreni.
(nastavlja se)

Inspiracija dana

Štovatelj je pristupio Babađiju moleći ga za dozvolu da u svojoj domovini podnese molbu kako bi od indijske vlade dobio dugoročnu vizu jer je odlučio prodati sve što ima i vratiti se u Indiju te novac dati Babađiju. Ovom je zapadnjaku dodijeljena dužnost svećenika u haidakhanskom hramu te je prolazio posebnu obuku za služenje u hramu. Neki drugi Babađijev štovatelj nedavno mu je ponudio inicijaciju u jogu, pa je pitao Babađija da li da prihvati ponudu. Babaji mu reče da primi inicijaciju od nekoga drugog, a zatim mu reče da se vrati kući u domovinu, te nastavi:

Šaljem te kući u domovinu jer si izgubio vjeru. Da si pravi štovatelj, vjera bi ti bila nepokolebljiva, a um postojan. Što to radiš? Zar vjeruješ da te onaj koji nije jogin može inicirati u jogu? To mi se ne sviđa. Dajući ti dužnost u hramu, prihvatio sam te za štovatelja. Štovateljima dajem 'abhaya dhan', blagoslov zaštite koji će ih uvijek štititi i učiniti ih neustrašivima. ODGOVORAN SAM za sve vas i za vaše oslobođenje! Kakvu god inicijaciju trebate, dat ću vam je. Zašto onda sumnjate i tražite je drugdje?

Zapadnjak je odgovorio da ga je na to potaknula duhovna pomama. Babaji nastavi:

Što to ne možeš dobiti od Mene? Vjera ti mora biti čvrsta poput planine Meru. I sunce i mjesec mogu skrenuti sa svoje putanje, ali se vjera štovateljeva ne smije poljuljati. Istinski će štovatelj biti spreman dati svoj život za Boga i vjerovat će do posljednjeg daha. Neka vas nikad ne pokreću lažna učenja. Zaštićeni ste u svakom trenutku.
___________

Najteža je staza Bogospoznaje. Ima malo onih koji njome kroče. Teška je kao i koračanje po oštrici žileta. Guruova milost je sve. Znanje nije moguće bez Gurua.
___________

Ja sam Bhole Baba. Ja sam nitko i ništa. Ja sam poput ogledala u kojem možete vidjeti sami sebe. Ja sam poput vatre. Nemojte stajati predaleko jer nećete osjetiti moju toplinu, ali se nemojte ni previše približiti jer se možete opeći. Naučite se na pravu udaljenost.
__________

Iz knjige „Ja sam sklad: knjiga o Haidhakhan Babađiju“, autor: Radhe Shyam

Napomena: Mahavatar Babaji, koji je duhovni učitelj Swamija Vishwanande, o kome je prvi put javnost doznala preko knjige Autobiografija jednog jogina od Paramhanse Yoganande, i Haidhakhan Babaji (čija pojava se dogodila tijekom 70ih godina prošlog stoljeća te još jednom početkom devedesetih) dvije su odvojene ličnosti.

Izvješće iz ašrama 7/2009 (5)

Ono što me Gurudev, Sri Swami Vishwananda, uči je: poniznost, ljubav, prihvačanje svega i sviju, nevezanost, poslušnost, predanost, vjera i povjerenje, ne kritiziranje i osuđivanje i sl. Uči me slušati unutrašnji glas srca i razuma. Uči me kako izači iz okova vlastitog uma i misli koje me odvajaju od istinske postojanosti u Bogu, svom Stvoritelju, Ocu i Majci.

Mnogi mi prilaze, ponekad kada sam jako kritičan prema sebi i svojim nesavršenostima, te mi sa zahvalnošću daju do znanja kako su dirnuti ili mojim pjevanjem ili pojavom, jednim osmjehom koji možda otkloni tamu iz nečijeg pogleda i lica, ili nekom sitnicom koju učinim za njih, ili pak hranu koju spremim. To mi je znak kojeg mi Učitelj i Bog, koristeći usta drugih, daje do znanja ne samo da sam na pravom putu već da sigurno, u Njegovom naručju, koračam prema savršenstvu Ljubavi.

Bilo mi je ovih dana jako dirljivo vidjeti koliko mi Swami Atma Chaithanya daje pažnji i ljubavi te sa kolikom toplinom i ljubavi izgovara moje ime. Imam osjećaj kao da je Bog poslao Swamiđija da podsjeti Guruđija da mi ponekad uzvrati koji pogled i pošalje (vidno za mene) malo valova ljubavi. Jer nakon već tri godine koliko sam uz Učitelja tek mi je po dolasku Swamiđija dao malo više pažnje i pokazao da od mene mnogo očekuje u vremenu koje dolazi. To je i odgovornost jer moram još vjernije raditi na sebi da pročistim svoj karakter i dušu kako bih mogao što savršenije ozrcaliti Svjetlo i Ljubav za sve one koji trebaju doći. Moja dužnost, kao i dužnost svih koji su predali život u služenju čovječanstvu, ja ta da se što više otvorimo kao kanali, odnosno instrumenti, božanskom kako bi On mogao što efikasnije djelovati pri pomoći svoj Svojoj zalutaloj dječici.

I da završim priču... dan kasnije svi su pomalo bili omamljeni pregrštem ljubavi i blaženstva koje smo primili od obojice, ali i sa manjkom sna. Ja sam si uzeo vile te izvadio dva reda krumpira (punu kašetu), da se malo prizemljim. Bilo je oblačno sa malim sunčanim periodima te jako vjetrovito. Pravi jesenji ugođaj. Čak je nekoliko minuta nebo poslalo kratkotrajni pljusak. Gurudev se uputio za Rusiju. Ja ga nisam vidio, ali ljubav koju mi je dao dovoljna je da me održava danima.

Izvješće iz ašrama 7/2009 (4)

Jednom su mu sa čilijem trljali oči. To je inače jako bolno, kako da sa kapulom trljate oči. Pričao je mnogo priča. Rekao je da je puno putovao po Himalajama te pričao mnoge anegdote o svecima i sadhuima. Jedan sadhu, kojeg je na jednom od tih proputovanja sreo, već desetljećima visi na stablu naopačke i nikada se ne ispravlja. Po prvi puta nakon desetljeća u takvoj poziciji kada ga je Swami Atma Chaithanya posjetio uspravio se otvorio oči te ga pozdravio tradicionalnim indijskim pozdravom namaste, te se odmah vratio u uobičajan (za njega) položaj sa nogama u zrak i glavnom prema podu. Pitao sam ga zašto sadhui rade te stvari. Odgovorio mi je je da je razlog takvoj pokori obećanje Bogu, ili bogovima i želji za njihovom vizijom ili ugodom koju očekuju dobiti kod božanstva kojeg štuju. Rekao je da po Himalajama ima preko 50 000 sadhua koji rade neki oblik pokore.

Spomenuo je zatim kako je imao pojavu Isusa Krista te nam dao do znanja da on izgleda skroz drukčije nego ga slikari oslikavaju.

Swamiđi je pričao o tome kako mu se Mahavatar Babaji pojavio više puta ali da ne izgleda uopće kao na slikama na što je Gurudev potvrdno klimnuo glavom. (A to mi je jednom ili dva puta rekao i Gurudev dok smo bili u Steffenshofu). Rekao je da je imao pojavu Lahirija Mahasaye i Yukteshwara, te da je dobio viziju da posjeti svetište Paramhanse Yoganande u LA-u. Rekao je da je to mjesto (Mt Washington, mjesto gdje je Yogananda sagradio ašram) jaki energetski magnet.

Dok sam slušao njegove riječi oči su mi se napunile suza budući da sam godinama prije nego mi je Gurudev došao u život štovao i slijedio Yoganandu kao svog duhovnog učitelja, kao i cijelo učeničko nasljeđe, počevši od Krista i Babađija, zatim Lahirija Mahasaye te Yukteshwara. Mnogi su me pitali o tome budući da se priča da je upravo Gurudev inkarnacija Yoganande. On nikada ne spominje svoje prošle živote niti tu stavlja ikakav naglasak.

Kada me ljudi pitaju, budući na mnogi znaju o mojem dubokom odnosu kojeg sam izgradio sa Yoganandom ja odgovaram da sam u Gurudevu prepoznao u potpunosti duh Yoganande; vodstvo koje sam izgradio sa Yoganandom se prenijelo trenutno na Vishwanandu. Je li on ista duša kao i Yogananda to ne znam niti mogu reći, ali jedno je sigurno: kada se netko stopi sa Vladarom univerzuma on postaje jedno s Njime, te nema razlike između njega i Boga kao i bilo kojeg drugog sveca.

Kada sam imao prvi susret sa Swamijem Atma Chaithanyom to sam isto osjetio, te sam shvatio da lekcije koje mi je tada dao su došle od mog Učitelja kroz Swamija Atma Chaithanyu. Svi učitelji rade jedan za drugoga i međusobno se potpomažu na mnogim razinama. Ali tvoj učitelj je jedinstven za tebe i njega nitko ne može zamijeniti. Čak i ako je Yogananda moj pravi guru, on sigurno u ovom životu kroz Vishwanandu vodi moju dušu i moj život. U to nemam sumnji.

Babaji je bio uvijek guru Yoganande, ali u inkarnaciji s kojom smo svi upoznati kroz Autobiografiju jednog jogina, čitamo da je Yukteshwar bio njegov guru. Naime Yogananda je jednom objasnio da je Babaji uvijek bio njegov guru, ali u toj inkarnaciji je poslao Yukteshwara da ga vodi i pripremi za misiju koju je imao odraditi na zapadu. Kao što i rekoh, svi učitelji rade zajedno za dobrobit sviju. Tako sam otklonio teret i sumnje sa svoje duše i savjesti koja me je u početku boljela, a ovo neka bude i odgovor za one koji misle da sam napustio Yoganandu – nikada! Niti ću ikada! On je uvijek u mome srcu i to ničija kritika neće i ne može poništiti.

Mala Gospe

Danas je svetkovina Male Gospe. Svoju prisutnost nam je objelodanila kroz ikonu koja je počela puštati ružino ulje. Taj miris je toliko opijajući i ne može se usporediti sa ničim. Kako smo svi u ašramu toliko zaposleni te pomalo naviknuti na ove pojave to nije izazvalo neko čuđenje. Kako samo olako prelazimo preko božanskih znakova... Majka nam je dala do znanja da je tu sa nama i da smo pod Njenom zaštitom. Danas je utorak i tradicionalno štujemo Majku u obličju Durge.
Jagadambe Mata ki..... Jai!
Miriam Mata ki..... Jai!

Izvješće iz ašrama 7/2009 (3)

Nikada do sada nisam čuo tako moćan govor koji je Swamiđi dao. Bio je pun ljubavi i podstreha da nastavimo služiti svog gurua. Rekao je da muha ne zna gdje slijeće, na dobro ili loše, ali pčela zna te uvijek ide na cvijet te uzima nektar. Guru je za nas pčela koje nam daje nektar blaženstva. Budite uvijek poput pčele koja traži med i uzimajte uvijek dobro. Čak i kada stisnete cvijet da dobijete med, nećete ga tako dobiti zato vam Bog šalje učitelja. On je vaša pčela koja daje med. On nam daje nektar vječnog blaženstva, mira i sklada. Izbjegavajte sumnje. Dajte mu ljubav i samilost i posvetite svoj život njemu. Volite bezuvjetno. Kada stojite pred zrcalom i zatvorite oči ne možete kriviti zrcalo. Otvorite unutrašnje oči. Služite i predajte svoj život pred guruova stopala. Rekao je da smo svi posvećeni (na što je Gurudev napravio facu kao da je rekao da se baš ne slaže sa konstatacijom). Te nadodao da se ponekad pojave sumnje ali da to nije Guruov problem, niti problem Bhakti Marge. Mi smo ti koji smo stvorili želje i misli. Ne krivite Gurua za to. Smanjite misli i želje te će te vidjeti Boga. Mislite dobro, činite dobro, budite dobro i vidite dobro! – bila je jedna od njegovih zadnjih poruka.

Po završetku govora, Sathyananda se javio sa pitanjem tko je otac, a tko sin budući da je Swamiđi spomenuo nekavu relaciju između njih dvojice. Tada je Swamiđi sa osmjehom rekao, „Što je prije nastalo, kokoš ili jaje?“ Tako su se svi odvaljali od smijeha.

Rekao je da dan završimo sa Bogom, a ne sa ljubavi - sa curom ili momkom. Kada je to govorio valjao se od smijeha kao i svi prisutni (ne baš svi... okrenuo sam se prema Pankaju, ali on nije dijelio Swamiđijev humor).

Program je završio u 20 sati kada je bila večera. Gurudev mi je dao ponovo znak da ih poslužujem. Kako Swamiji ne voli slatko onda ga je Guruji namjerno silio da proba barem malo govoreći, „It's Onam, Swamiđi, it's Onam“, sa radošću nestašnog djeteta. Tada je Swamiđi to isto radio Gurudevi. Tako da smo svi imali mnogo smjeha i radosti.

Onda mi je dao znak da i ja uzmem tanjur te sam im se pridružio. Swamiđi je dosta pričao o svom djetinjstvu. Nije imao baš sretno djetinjstvo (Gurudev je isto potvrdio za sebe, kako ga je otac zlostavljao dok je bio mali). Jednom mu je ujak zavezao ruke odostraga te je morao cijelu noći biti vani po kiši i grmljavini. Pogodio ga je i grom ali je srećom ostao živ. Pojavio mu se gospodin Shiva u tom trenutku kao i Parvati te su mu donijeli hranu. Onda je on rekao da kako će jesti kada ima vezane ruke. Onda ga je Shiva odvezao. Naravno ujak je poludio kada je ujutro vidio odvezane ruke.

Izvješće iz ašrama 7/2009 (2)

Njegovo kuhanje je ispunjeno zadivljujućim humorom i radošću. Bilo je neprestano mnogo posla za pomagače koji su neumoljivo prali lonce za nama, kao i pomagače koji su sjeckali povrće. Kada je Gurudev navratio rekao je da svu hranu odnesemo u hram na blagoslav. Bila je jedna Njemica koja ne govori njemački. Jako sam se smijao sa njom. Podsjetila me je u mnogo čemu na Lohini. Jako jedna vesela duša puna čistoće i mladenačkog poleta. Swamijev osmjeh je bio zarazan te humor jedinstven. Svaku malo je ponavljao, Dont worry, be happy. Malo smo i pjevali svi zajedno pod vodstvom Swamiđija: Durge, Durge, Durge Jai Jai Ma.

Tako smo na kraju napunili dva kolica te se kolektivno uputili u hram. Bilo je toliko mnogo posuda da smo prekrili četvrtinu poda hrama sa jelom Nakon toga imali smo pravi banket.

Gurudev je dao znak da će oboje ručati sa svima nama jer se radi o svečanosti kada svi jedu zajedno. Jedan su drugoga posluživali. Gurudev me je u jednom trenutku pozvao te me priupitao jesam li popamtio sve. Kako me je dan ranije predstavio kao glavnog kuhara i šefa kuhinje (što me je malo iznenadilo budući da je šef kuhinje Ambika) dao mi je time na znanje ne samo da me želi više vidjeti u kuhinji već da ću ga možda u budućnosti služiti na taj način kao i njegove posebne goste. Velika je to čast ali i odgovornost, od čije pomisli mi se ponekad zatresu koljenja. Čak je i pred Arunom rekao da učim od nje, a ona je to isto osjetila iznutra.

U svakom slučaju bilo je radosno vidjeti sretna lica koja su nestrpljivo isčekivala rezultate cijelo jutarnjeg rada. Za mnoge je hrana bila previše začinjena (mislim da smo u sva jela ubacili sigurno 2 kg čilija). Međutim mogu reći da je Swamiđi jako pazio da začini budu umjereni jer je jako svjestan navika i ukusa zapadnjaka. Za mene osobno hrana je bila upravo prikladno začinjena, ni previše ni premalo – upravo onako kako treba.

U 16 sati istog dana dobio sam obavijest da će biti satsang sa Swamiđijem. Počeli smo sa bhajanima. Swamiđi je došao te se priključio. Otpjevao je nekoliko bhajana te je meni dao znak da otpjevam nešto. Odabrao sam jednostavan kirtan, Om Shiva Narayan Narayan Narayan. Bilo je za uočiti da je Swamiji uživao. Tada su se i drugi priključili. Uglavnom su se pjevali Shivini bhajani, budući da je Swamiđi predstavnih shivaizma. Gospodin Shiva mu se ukazao te ga od tada prihvaća kao svog gurua.

Onda je Gurudev ušao te otpočeo dugi niz bhajana. Još ga nikada nisam čuo da pjeva sa tolikom snagom. Osječala se neka dubina i čistoća u njegovom glasu. Onda je dao nama znak da nastavimo. Zatim je opet otpočeo seriju bhajana. Dao je znak Swamiđiju koji je ponovo nešto otpjevao. Onda je dao govor pa onda Gurudev, pa onda opet Swamiđi.

Izvješće iz ašrama 7/2009 (1)

Danas, 2. rujna, proslavili smo Onam festival. Onam je najveći i najvažniji festival u indijskoj državi Kerala. On se proslavlja sa radošću i entuzijazmom u cijeloj zemlji. Prema poznatoj legendi, festival se proslavlja u čast kralja Mahabalija čiji duh, kako kažu, posječuje Keralu u vrijeme Onama. Vrijeme trajanja Onama je između 4 i 10 dana. Prvi i zadnji dan su najvažniji. Folklor, eleganti ples, igre, slonovi, brodovi i cviječe dio su proslave festivala Onam.

Priča seže u doba vladavine moćnog kralja Mahabalija u Kerali. Svi su bili sretni i bogati i kralj je bio na dobrom glasu. Unatoć svim vrlinama imao je jednu manu. Bio je tašt. Ovu slabost u njegovom karakteru su iskoristili bogovi kako bi skončali njegovu vladavinu budući da su osjećali nemoćno pod njegovom rastućom popularnošću. Zbog svega dobroga koje je Mahabali napravio za života, Bog mu je omogućio da moće jedanput godišnje posjetiti ljude za koje se je vezao. Ova njegova godišnja posjeta se slavi svake godine u Kerali. Ljudi se jako trude proslaviti festival na grandiozan način i da pokažu dragom kralju kako su svi sretni i da mu žele svako dobro. (Thiruonam Aashamsakal - Svima, sretan Onam!)

Ujutro je program počeo već u 5 sati sa uobičajenom jutarnjom molitvom. U nešto poslije 6 sati stigao je Swami Atma Chaithanya te je napravio cvjetnu mandalu u hramu. (Zbog jednostavnosti u tekstu, od sada ću Atma Chaithanyu zvati Swamiđi, a Vishwanandu, Guruji, Gurudev, ili Učitelj). Ja sam propustio taj dio jer sam spremao doručak. Kasnije sam se pridružio. Gurudev je došao malo kasnije te je pjevao nekoliko bhajana. Program je završio u 8 sati te je Swamiđi napravio mandalu ispred glavnog ulaza. Oko 8:30 Swamiđi mi je dao znak te smo otišli u kuhinju.

Biti sa jednim samostvarenim učiteljem u kuhinji te mu asistirati i učiti od njega je nešto što se ne može prenijeti riječima. Ipak pokušat ću barem djelomični prenijeti svoj subjektivan dojam.

Najprije smo pripremali povrće. Večinu njih nikada nisam ni vidio ni čuo. Inače on je jučer sa našim Guruom posjetio indijsku trgovinu uz Frankfurtu i kupio mnogo namirnica koje mi nismo imali, a kako bi ih uključio u svoj meni.

Počeo je sa jednim jednostavnim jelom... Dao mi je na ruku malo da probam. Bilo je ukusno, ali on nije bio baš zadovoljan. Tada je dodao neki sastojak te mi dao da probam ponovo. Bilo je savršeno. Tada je krenuo sa sljedećim jelom. Koristio je uglavnom iste začine sa povremenim varijacijama. Prva dva tri jela sam uspio popamtiti. Tada je krenuo sa četvrtim. Tajmig je bio dobar te smo do 11 sati već imali po mom mišljenju gotov ručak sa nekoliko vrsta različitih jela. Baš sam si razmišljao kako imamo još dva sata do ručka. Kada sam mislio da je sve gotovo on je započeo sa još jednim jelom, pa još jednim, pa još.... do jedan sat imali smo 16 različitih specijaliteta, uključujući tri slatka.

Gurudev se priključio pred sam kraj da provjeri kako „stojimo“. Šokirao se kada je vidio koliko smo toga nakuhali i kako je Swamiji brz u spremanju jela. Meni se nije činilo da je bio brz jer je radio bez panike, sporo i ponekad mi se činilo nonšarlantno. Čak su mu prva dva jela malo zagorila. Ali je nekako svojom opuštenošću i istovremenom nadahnjujućom spretnošću poništio nekom čarolijom posljedice zagorenog jela.

Izvješće iz ašrama 6b/2009

Utorak je, 1. rujna. Swami Atma Chaithanya je sa nama već drugi dan. Jutro sam započeo u kuhinji pripremajući ručak već od 6 sati. Poslije mi se pridružila Aruna koja me je naučila nekoliko specijaliteta. Bilo je jako intezivno jer smo spremali nekoliko jela koja baš i nisu jednostavna. Ponovo sam posluživao Swamiđija i Guruđija.

Nakon ručka smo se svi uputili u kuhinju i Swami Atma Chaithanya je počeo spremati „pickles“. Ja sam mu asistirao. Bio je to poseban osječaj biti uz jednu takvu duhovnu veličinu. On je jedna jako jednostavna osoba puna radosti i zdravog humora. Jako je pažljiv i poput oca i majke daje svima oko sebe do znanja da su pod nebeskom zaštitom. Bilo mi je dirljivo vidjeti mataji Arunu kako se poput majke brinila da dobijem svoj ručak koji me je čekao još dva sata jer nisam stigao prije pojesti. Ja sam toliko bio ispunjen energijom da glad nisam osječao. Toliko je radosti bilo u zraku da umor nisam osječao več još veću želju da služim.

Nakon kratkog odmora opet sam se spustio u kuhinju. Oba swamija su bila u šopingu; kupili su neko povrće koje nikad u životu nisam ni čuo niti vidio. Uglavnom Swamiđi je ponovo spremao nešto i ja sam mu pomagao. Dao mi je da kušam i bilo je jako ukusno. Onda je on kušao te zaključio da nešto nedostaje. Nakon nekoliko sitnih intervencija dao mi je ponovo – tada je bilo savršeno. Bilo mi je slatko kada je rekao da pripremim posudu za Gurudevu – kao da se htio njemu pohvaliti kako je dobro ispalo.

Teško je prenijeti sve dojmove, ali dragi čitatelji nadam se da kroz ovo moje osobno iskustvo možete barem malo dobiti dojam o prekrasnim energijama i nadasve ljubavi koja nas je svih njegovala.

Kada sam posluživao večeru Swamiji me je pohvalio Gurudevu. To mi je baš bilo slatko vidjeti kako u svakom trenutku i jedan i drugi pokazuju, ponekad skrivečki, a ponekad otvoreno koliko nas sve vole i koliko su prisutni u našim životima. Nakon večere, Gurudev mi je prišao te nježno majčinski, ali istodobno naredbovno očinski rekao da pojedem večeru. Tu sam pročitao koliko se brine da ne ostanemo gladni.
Meni nije problem preskočiti obrok-dva. Mnogo puta prekočim ili ručak ili večeru ili oboje.

Večera je bila jako ukusna. Gurudev me je predstavio kao glavnog šefa kuhinje. Malo me je to iznenadilo budući da je najprije spomenuo Ambiku, koja je šef kuhinje, da bi se je ispravio i meni ukazao tu čast (i odgovornost). Swami Atma Chaithanya me je pitao da li ću mu se pridružiti sljedeće jutro budući da on hoće spremati ručak za sve nas. Dva puta mi je rekao da budem u kuhinji već od 8. Kao da i on uživa u našem prisustvu, a ne samo mi u njegovom. Zadnje pospremanje kuhinje je bilo gotovo tek oko 23 sata. Gurudev je bio u blagavaonici gledajući spremanje cviječa za sutrašnju proslavu festivala pod imenom Onam, koji se slavi u Kerali.

Tada se dogodilo nešto neočekivano. Počeo je rat cviječem! Gurudev je počeo gađati ljude sa ostacima cviječa koje se nije moglo upotrebiti za vijence tako da je to izazvalo lančanu reakciju te su svi, oko 25 ljudi koliko je bilo prisutno, bili uključeni u malu bitku. Škljocali su i fotoaparati. Onda je Gurudev uzeo fotoaparat te je slikao svakoga. Dan kasnije smo pogledali slike – bile su totalno „otkačene“.

Nakon toga Gurudev mi je prišao i vidio malu ranicu na prstu te me je odveo u kuhinju s namjerom da mi prekrije ranu. Kako nije našao flaster uzeo je običnu samoljepljivu vrpcu te najprije stavio malo papira na ranu i tako zavio. Nakon što sam pripremio neke stvari za sutrašnji doručak uputio sam se prema uredu jer je bilo svjetlo. Vidio sam sa vanjske strane kako Gurudev tipka na računalu, vjerojatno odgovarajući na pisma. Malo sam stajao i promatrao ovaj jedinstveni trenutak. Već je ponoć otkucala te sam se polako povukao u svoju sobu.

Izvješće iz ašrama 6a/2009

Gurudev me je našao u ispred hrama u jednom trenutku i pitao me je da li vježbam glas. Onda sam se sjetio na što je mislio. Prije nekoliko dana bili su u posjeti tri indijska vrhunska glazbenika te nam dala jedan uvodni tečaj indijske glazbe. Podijelili smo se u tri grupe te sjeli na travnjak. Prva grupa i je bila glas i harmonij; druga tabla i mridanga; treća sitar. Naučili smo dva prekrasna bhajana.

Navečer smo imali koncert kojeg su oni održali. To je bio inače prvi koncert u Springenu. Bila je subota navečer, idealno za takav događaj. Odsvirali su jednu ragu koja je trajala jedan sat. U jednom trenutku je vokalist otpjevao kratku melodiju te ga je sitarist pokušavao imitirati, zatim malo kompliciranije te još više i tako dalje. To je bila prava poslastica. Ali tek početak! Odsvirali su bhajan kojeg su nas podučili tog popodneva. Zatim jedan kojeg svi znamo: He Nanda Nanda Gopala. Zatim je je glazbenik na tablama koji je ujedno i voditelj ansambla dao znak Dharmanandi, kojemu se pritom zahvalio na pozivu i organizaciji ove večeri, da osvira jedan bhajan. Ja sam mu dao znak da osvira bhajan kojeg je on komponirao prošle godine dok se odmarao u apartmanu na jugu Francuske. To je krišnin bhajan, ali napisan na poznatu melodiju hita Lambada koji je punio top ljestvice 80ih godina prošlog stoljeća.

To je izazvalo opću euforiju te smo se mnogi podigli na noge i plesali. Po završetku svirač harmonija je „skinuo“ melodiju i kao da se trudio kopirati Dharmanandu. Onda je zapjevao na hindskom istu melodiju. Moj je dojam bio slijedeći: dok je Dharmananda svirao, on je pažljivo slušao te je već u glavi prevađao tekst. Ali drugi dio kada ide hare krišna mahamantra, tu je malo promjenuo melodiju koja je jako osvježila čitav bhajan te je time izazvao euforiju koja je ionako polako rasla tijekom cijele večeri. Kako su oni vrhunski profesionalni glazbenici, znaju improvizirati te imaju veoma istančan sluh i osječaj za glazbu, ritam, melodiju, i sl. Jedan od njih mi je rekao da se svaki dan budi u 4 sata te svako jutro po tri sata provodi vježbajući glas. Obećali su ponovo doći te nam dati individualne sate pjevanja i sviranja.

Za sve zainteresirane njihova web stranica je www.anubhab.net i www.myspace.com/anubhab
Mataji Binodini je dosta slikavala te se slike mogu pogledati na: http://www.flickr.com/photos/bhaktimarga/sets/72157622082151211/show/

Moj Satguru (4)

Jedne večeri stajao sam na ulazu u kapelicu gdje su izložene ikone svetaca. Oko mene je bilo također i drugih učenika i svi su bili zaokupljeni svojim zadacima. Ja sam samo uživao u atmosferi prisutnosti svoga gurua. Znajući da nikada ne pokazuje da je svjestan što se dešava u našim glavama, osjećao sam se slobodnim izraziti svoju božansku čežnju za Božanskom Majkom koju sam upravo promatrao u obličju svog gurua. Osjećajući se sigurno unutar svog uma misleći da će me potpuno ignorirati, kao što to inače i radi, kako mi ne bi napumpavao taštinu čak i u njenom nafinijem obliku, te se topio u rukama Božanske Majke.

Nježno sam ispuštao suze ljubavi i čežnje za Njom s primjesom tuge što mi još nije došla, pomiješane s veselim isčekivanjem Njenog dugo očekivanog dolaska. Upravo u tom trenutku, prišao mi je gurudev, pogledao me u oči i pitao najslađim milozvučjem, “Zašto plačeš?” Ustuknuo sam, jer nisam očekivao ovakav razvoj događaja. Pokušao sam sakriti svoje osjećaje zamuckujući, pokušavajući pronaći prave riječi, kako bih sakrio svoju ljubav. Skrivao sam se od gurua! Sram me bilo, kasnije sam mislio. Zar svi ne činimo istu stvar uvijek iznova svaki dan? Igramo se skrivača s našim Stvoriteljem, koji se nalazi iza svake naše misli, svakog otkucaja srca, u svakom atomu našega bića i svuda oko nas, koji nas razumije bolje nego naš najbolji prijatelj, bolje nego naša vlastita majka ili otac – i onda se još pitamo zašto se skriva od nas. Mi bježimo od Njega, (kao djeca koja pobjegnu od doma da uživaju u užitcima života a koja se kasnije vrate pognute glave sa mnogo razočaranja), a ne On od nas! A On uvijek strpljivo čeka ne bismo li slučajno podigli naša srca, bar jednom kako bismo primili Njegovu ljubav.

Drugom prilikom, dok sam stajao na parkirnom mjestu Swami mi je prišao i s najdubljom ljubavlju položio svoju ruku na moje srce i nježno masirao to područje, bez izgovorene iti jedne riječi, a pogled mu je imao nedokućivu puninu. Nakon toga me je samo čvrsto zagrlio kako bi još jednom potvrdio svoju ljubav prema meni. Ponekad se pitam: Zašto me, pobogu, tako puno voli? Ja čak njega ne volim koliko on mene voli. Znam da nisam poseban. Nemam posebne vještine koje bih mu ponudio, niti novac ili nasljedstvo, ništa. Prilično često osjećam da je moja ljubav bezveze, a to je jedina stvar koju bi učenik trebao ponuditi svom guruu. Što mu onda ponuditi kada se tako osjećaš? Srećom, guru vidi daleko iznad naših taština i umova.

Jer ljubav koja živi u našim srcima, čista i netaknuta, uvijek je spremna proklijati, iako prekrivena blatom naših nemirnih misli i taština. Swami se probija kroz naše vanjske oklope duboko u nutrinu i vodi nas direktno iz nivoa duše i nije ga briga za naše povrijeđene taštine i umove, jer mi to nismo. Oni su kao stare haljine kojih se trebamo riješiti. On nas voli onakve kakvi mi uistinu jesmo – Božja djeca, čista ljubav i blaženstvo. Uči nas kako nadići ego i um; da gledamo duboko unutar sebe te da ponovno probudimo božansko sjećanje da nismo smrtna bića osuđena da se valjamo u blatu naših loših djela. Došao je posijati sjeme ljubavi u ljudskim srcima te nam pokazati put natrag našem istinskom domu, u Bogu. On je pravi svjetionik, zvijezda vodilja naših brodolomnih srdaca. Njemu nudim svoju zahvalnost i ljubav. Neka je slava Bogu koji mi je došao u obliku mog sadgurua. Jai Gurudeva!

Autor: Chaturananda
Prijevod: Phalguni

Ovo svjedočanstvo kao i mnoga druga mogu se pročitati u knjizi Blossoming of the Heart, objavljeno u ediciji Bhakti Marga

Moj Satguru (3)

Odsjeli smo u kući jedne učenice iz Züricha u Švicarskoj. Bilo je dva sata po noći kad sam sreo Swamija u kuhinji u prizemlju. Postavio mi je isto pitanje; opet, moj odgovor je bio isti. Opet me je izazvao, “Jesi li siguran?” Odgovorio sam, “Sto posto!” – “Jesi li siguran?” opet me je pitao. “Siguran!”, odgovorio sam. Tada je rekao, “Izađi vani. Tamo ćeš naći neko voće na prozorskoj dasci kuhinje. Uzmi tri komada i pojedi ih.” Obučen samo u dhoti, bosih nogu, požurio sam vani u hladnu noć i pronašao samo crvene ljute papričice koje su visjele na stablu, ali nikakvo voće. Požurio sam natrag u kuhinju i rekao mu, “Nisam tamo mogao naći nikakvo voće, samo ove crvene stvari.”, i pokazao mu na prozor, kroz koji su se mogle vidjeti. Tada je rekao, “Zar to nisu plodovi stabla? Mislio sam na plodove sa stabla!” Tada sam shvatio da nisam bio sto posto budan i spreman. Htio sam ponovno izaći vani i pojesti paprike, ali on je rekao da je um već počeo razmišljati i da nisam prošao test.

Ali to nije bio kraj priče. Sljedeći dan je bio vedar i sunčan i ja sam uživao u svojoj jutarnjoj skitnji po vrtu. Stao sam kraj onog istog prozora i kad sam se okrenuo odjednom sam ugledao veliko stablo jabuke sa samo tri ili četiri jabuke na njemu. U tom trenutku sam mogao samo protresti glavu od zapanjenosti cijelim događajem. Da sam bar bio pažljiviji prošle noći, da sam barem ostao još nekoliko sekundi i pogledao okolo vidio bih “pravo” stablo i prošao bih test. Iako je priča završila na ovaj način, bio sam jako zahvalan, jer sam dobio više nego što sam mogao zamisliti.


Rekao bih da je ovaj događaj tipična ilustracija odnosa guru-učenik. Ima još mnogo malih događaja, ponekad samo brzi pogled, ili jedna riječ, izgovorena ili neizgovorena koja u meni probudi duboku ljubav i čežnju za Bogom ili radost i ushićenje, ili duboku smirenost u srcu i umu. Način na koji se brižno i majčinski odnosi prema nama, svojoj izabranoj djeci, je nadahnjujuć i ponekad preplavljujuć.

Predivna stvar kada si u blizini velikog gurua jest da ti nikada neće napumpavati ego. Naprotiv, učinit će sve od sebe da ga slomi. Moj guru, Swami Vishwananda to čini cijelo vrijeme, ali njegove metode su nježne i ispunjene ljubavlju. Dao sam mu dopuštenje da izravne sve grbe na mom karakteru, da odstrani sve negativnosti, sve blokade koje me spriječavaju da se ujedinim s Bogom. Znam da ima pristup mojim najintimnijim mislima, jer sam mu ih podario kao dio prihvaćanja naše svete veze gurua i učenika.