Izvješće iz ašrama 6a/2009

Gurudev me je našao u ispred hrama u jednom trenutku i pitao me je da li vježbam glas. Onda sam se sjetio na što je mislio. Prije nekoliko dana bili su u posjeti tri indijska vrhunska glazbenika te nam dala jedan uvodni tečaj indijske glazbe. Podijelili smo se u tri grupe te sjeli na travnjak. Prva grupa i je bila glas i harmonij; druga tabla i mridanga; treća sitar. Naučili smo dva prekrasna bhajana.

Navečer smo imali koncert kojeg su oni održali. To je bio inače prvi koncert u Springenu. Bila je subota navečer, idealno za takav događaj. Odsvirali su jednu ragu koja je trajala jedan sat. U jednom trenutku je vokalist otpjevao kratku melodiju te ga je sitarist pokušavao imitirati, zatim malo kompliciranije te još više i tako dalje. To je bila prava poslastica. Ali tek početak! Odsvirali su bhajan kojeg su nas podučili tog popodneva. Zatim jedan kojeg svi znamo: He Nanda Nanda Gopala. Zatim je je glazbenik na tablama koji je ujedno i voditelj ansambla dao znak Dharmanandi, kojemu se pritom zahvalio na pozivu i organizaciji ove večeri, da osvira jedan bhajan. Ja sam mu dao znak da osvira bhajan kojeg je on komponirao prošle godine dok se odmarao u apartmanu na jugu Francuske. To je krišnin bhajan, ali napisan na poznatu melodiju hita Lambada koji je punio top ljestvice 80ih godina prošlog stoljeća.

To je izazvalo opću euforiju te smo se mnogi podigli na noge i plesali. Po završetku svirač harmonija je „skinuo“ melodiju i kao da se trudio kopirati Dharmanandu. Onda je zapjevao na hindskom istu melodiju. Moj je dojam bio slijedeći: dok je Dharmananda svirao, on je pažljivo slušao te je već u glavi prevađao tekst. Ali drugi dio kada ide hare krišna mahamantra, tu je malo promjenuo melodiju koja je jako osvježila čitav bhajan te je time izazvao euforiju koja je ionako polako rasla tijekom cijele večeri. Kako su oni vrhunski profesionalni glazbenici, znaju improvizirati te imaju veoma istančan sluh i osječaj za glazbu, ritam, melodiju, i sl. Jedan od njih mi je rekao da se svaki dan budi u 4 sata te svako jutro po tri sata provodi vježbajući glas. Obećali su ponovo doći te nam dati individualne sate pjevanja i sviranja.

Za sve zainteresirane njihova web stranica je www.anubhab.net i www.myspace.com/anubhab
Mataji Binodini je dosta slikavala te se slike mogu pogledati na: http://www.flickr.com/photos/bhaktimarga/sets/72157622082151211/show/

Moj Satguru (4)

Jedne večeri stajao sam na ulazu u kapelicu gdje su izložene ikone svetaca. Oko mene je bilo također i drugih učenika i svi su bili zaokupljeni svojim zadacima. Ja sam samo uživao u atmosferi prisutnosti svoga gurua. Znajući da nikada ne pokazuje da je svjestan što se dešava u našim glavama, osjećao sam se slobodnim izraziti svoju božansku čežnju za Božanskom Majkom koju sam upravo promatrao u obličju svog gurua. Osjećajući se sigurno unutar svog uma misleći da će me potpuno ignorirati, kao što to inače i radi, kako mi ne bi napumpavao taštinu čak i u njenom nafinijem obliku, te se topio u rukama Božanske Majke.

Nježno sam ispuštao suze ljubavi i čežnje za Njom s primjesom tuge što mi još nije došla, pomiješane s veselim isčekivanjem Njenog dugo očekivanog dolaska. Upravo u tom trenutku, prišao mi je gurudev, pogledao me u oči i pitao najslađim milozvučjem, “Zašto plačeš?” Ustuknuo sam, jer nisam očekivao ovakav razvoj događaja. Pokušao sam sakriti svoje osjećaje zamuckujući, pokušavajući pronaći prave riječi, kako bih sakrio svoju ljubav. Skrivao sam se od gurua! Sram me bilo, kasnije sam mislio. Zar svi ne činimo istu stvar uvijek iznova svaki dan? Igramo se skrivača s našim Stvoriteljem, koji se nalazi iza svake naše misli, svakog otkucaja srca, u svakom atomu našega bića i svuda oko nas, koji nas razumije bolje nego naš najbolji prijatelj, bolje nego naša vlastita majka ili otac – i onda se još pitamo zašto se skriva od nas. Mi bježimo od Njega, (kao djeca koja pobjegnu od doma da uživaju u užitcima života a koja se kasnije vrate pognute glave sa mnogo razočaranja), a ne On od nas! A On uvijek strpljivo čeka ne bismo li slučajno podigli naša srca, bar jednom kako bismo primili Njegovu ljubav.

Drugom prilikom, dok sam stajao na parkirnom mjestu Swami mi je prišao i s najdubljom ljubavlju položio svoju ruku na moje srce i nježno masirao to područje, bez izgovorene iti jedne riječi, a pogled mu je imao nedokućivu puninu. Nakon toga me je samo čvrsto zagrlio kako bi još jednom potvrdio svoju ljubav prema meni. Ponekad se pitam: Zašto me, pobogu, tako puno voli? Ja čak njega ne volim koliko on mene voli. Znam da nisam poseban. Nemam posebne vještine koje bih mu ponudio, niti novac ili nasljedstvo, ništa. Prilično često osjećam da je moja ljubav bezveze, a to je jedina stvar koju bi učenik trebao ponuditi svom guruu. Što mu onda ponuditi kada se tako osjećaš? Srećom, guru vidi daleko iznad naših taština i umova.

Jer ljubav koja živi u našim srcima, čista i netaknuta, uvijek je spremna proklijati, iako prekrivena blatom naših nemirnih misli i taština. Swami se probija kroz naše vanjske oklope duboko u nutrinu i vodi nas direktno iz nivoa duše i nije ga briga za naše povrijeđene taštine i umove, jer mi to nismo. Oni su kao stare haljine kojih se trebamo riješiti. On nas voli onakve kakvi mi uistinu jesmo – Božja djeca, čista ljubav i blaženstvo. Uči nas kako nadići ego i um; da gledamo duboko unutar sebe te da ponovno probudimo božansko sjećanje da nismo smrtna bića osuđena da se valjamo u blatu naših loših djela. Došao je posijati sjeme ljubavi u ljudskim srcima te nam pokazati put natrag našem istinskom domu, u Bogu. On je pravi svjetionik, zvijezda vodilja naših brodolomnih srdaca. Njemu nudim svoju zahvalnost i ljubav. Neka je slava Bogu koji mi je došao u obliku mog sadgurua. Jai Gurudeva!

Autor: Chaturananda
Prijevod: Phalguni

Ovo svjedočanstvo kao i mnoga druga mogu se pročitati u knjizi Blossoming of the Heart, objavljeno u ediciji Bhakti Marga

Moj Satguru (3)

Odsjeli smo u kući jedne učenice iz Züricha u Švicarskoj. Bilo je dva sata po noći kad sam sreo Swamija u kuhinji u prizemlju. Postavio mi je isto pitanje; opet, moj odgovor je bio isti. Opet me je izazvao, “Jesi li siguran?” Odgovorio sam, “Sto posto!” – “Jesi li siguran?” opet me je pitao. “Siguran!”, odgovorio sam. Tada je rekao, “Izađi vani. Tamo ćeš naći neko voće na prozorskoj dasci kuhinje. Uzmi tri komada i pojedi ih.” Obučen samo u dhoti, bosih nogu, požurio sam vani u hladnu noć i pronašao samo crvene ljute papričice koje su visjele na stablu, ali nikakvo voće. Požurio sam natrag u kuhinju i rekao mu, “Nisam tamo mogao naći nikakvo voće, samo ove crvene stvari.”, i pokazao mu na prozor, kroz koji su se mogle vidjeti. Tada je rekao, “Zar to nisu plodovi stabla? Mislio sam na plodove sa stabla!” Tada sam shvatio da nisam bio sto posto budan i spreman. Htio sam ponovno izaći vani i pojesti paprike, ali on je rekao da je um već počeo razmišljati i da nisam prošao test.

Ali to nije bio kraj priče. Sljedeći dan je bio vedar i sunčan i ja sam uživao u svojoj jutarnjoj skitnji po vrtu. Stao sam kraj onog istog prozora i kad sam se okrenuo odjednom sam ugledao veliko stablo jabuke sa samo tri ili četiri jabuke na njemu. U tom trenutku sam mogao samo protresti glavu od zapanjenosti cijelim događajem. Da sam bar bio pažljiviji prošle noći, da sam barem ostao još nekoliko sekundi i pogledao okolo vidio bih “pravo” stablo i prošao bih test. Iako je priča završila na ovaj način, bio sam jako zahvalan, jer sam dobio više nego što sam mogao zamisliti.


Rekao bih da je ovaj događaj tipična ilustracija odnosa guru-učenik. Ima još mnogo malih događaja, ponekad samo brzi pogled, ili jedna riječ, izgovorena ili neizgovorena koja u meni probudi duboku ljubav i čežnju za Bogom ili radost i ushićenje, ili duboku smirenost u srcu i umu. Način na koji se brižno i majčinski odnosi prema nama, svojoj izabranoj djeci, je nadahnjujuć i ponekad preplavljujuć.

Predivna stvar kada si u blizini velikog gurua jest da ti nikada neće napumpavati ego. Naprotiv, učinit će sve od sebe da ga slomi. Moj guru, Swami Vishwananda to čini cijelo vrijeme, ali njegove metode su nježne i ispunjene ljubavlju. Dao sam mu dopuštenje da izravne sve grbe na mom karakteru, da odstrani sve negativnosti, sve blokade koje me spriječavaju da se ujedinim s Bogom. Znam da ima pristup mojim najintimnijim mislima, jer sam mu ih podario kao dio prihvaćanja naše svete veze gurua i učenika.

Izvješće iz ašrama 5/2009

Swami Atma Chaithanya je stigao u 18:30. Dok smo čekali na njegov dolazak nabasao sam na Gurujija te me pogledao duboko u oči. Ja si ne mogu pomoći te svaki put kad ga vidim radost me preplavi te osmjeh prekrije moje lice. Rekao mi je da mi tilakam ne valja te ga svojim nježnim i svetim prstima popravio. Imao je narančastu halju u kojoj je izgledao božanstveno.

Nakon uobičajnog prijama otišli smo svi u hram gdje je Swamiji održao kratak ali inspirativni govor. Rekao je da je ovo njegova druga posjeta Springenu na fizičkoj razini, ali je astralno više puta bio tu. Mir i sreča je ono što svi tražimo, a to ćemo naći u svome srcu. Sklad je u nama. Njega nečemo naći izvana. Vezanost stvara naše želje. Rekao je kako imamo veliku priliku što smo uz Učitelja. Rekao je da Učitelj uzima veliki rizik što nas uzima pod svoje vodstvo. Guru je uvijek kao roditelj ili brat ili prijatelj, odnosno sve u jednom. On otklanja naše neznanje i tamu i daje nam mir i sklad. Bog uvijek živi u nama. Guru nas vodi prema Bogu. Svoje povjerenja i život moramo dati njemu. Rekao je da je vidio Krishnu tri puta kad je mantrao te je On plesao i onda otišao. Rekao je da naš Gurudev uzima mnogo patnje i žrtve na sebe, ne zbog sebe, već za sve nas jer je on naš otac, majka – naše sve. On nas vodi prema ispravnosti u svemu. Budite dobri i vidite dobro (be good and see good!). Vjerujte u Učitelja i imat će te mir i blaženstvo.

Gurudev je također malo govorio. Nakon toga smo pjevali. Swamiji je započeo blog bhajana. Gurudev je nastavio. Tada je dao znak da mi nešto otpjevamo. Pogledom sam prošao okolo. Nitko nije bio spreman preuzeti vodstvo te sam ja poveo bhajan: Shiva Shambho. Bio je poseban osječaj sjediti svega pola metra od Swamija Atma Chaithanye i pjevati zajedno s njim i Gurudevom.

Nakon toga smo čekali večeru. Gurudev me je našao u kuhinji te usput napomenuo da je li učim od Arune. Napomena za one koji ne znaju, Aruna je učenica koja živi u Kaliforniji i došla je tu na mjesec dana. Ona je izvrsna kuharica i Gurudev je jako voli. U tom trenutku joj je rekao nakon što su se pozdravili toplim zagrljajem da je šteta da se nije rodio iz njene utrobe. Ja sam mu rekao da je to možda dobra zamisao za sljedeći život. Malo sam ga iznenadio, ali se je uskoro snašao pa mi uzvratio zagonetnim osmjehom.

Nakon toga mi je rekao da pođem s njim. U mojoj glavi opet, O-o, što će sada tražiti od mene. Onda se je Aditya pojavio te ga pitao kako je bilo u Hrvatskoj. Tada nas je obojicu povukao za sobom na ugodnu šetnjicu do njegovog bungalova. Kako nemam priliku provesti mnogo vremena s njim, a niti se previše namećem da se vrtim oko njega to me je naravno malo iznenadilo. Bio je jako ugodan trenutak. Sunce je već bilo zašlo ali su narančaste boje još uvijek pokrivale nebo te tom trenutku dale dodatnu čaroliju. Nismo ništa pričali ali takvi momenti ponekad govore više od tisuću riječi.

Netko mi je nakon večere rekao da me Guruji jako voli. Ja o tome previše ne razmišljam ali kada se sjetim ovih nekoliko trenutaka koje mi je poklonio vidim da ta gospođa govori duboku istinu. Ponekad Guruji govori kroz druge kako bi nas podsjetio na vjećnu istinu. Pozvao me je da ga poslužujem kao i Swamija Atma Chaithanyu i njegove goste za večeru. Bio je tako blag i pun ljubavi i uviđajan. Rekao mi je najprije da i ja ostanem, ali je rekao da poslužujem a poslije da večeram. Meni je bilo jako zadovoljstvo da budem tu na usluzi. Večera je bila indijskog tipa koju je spremila Aruna.

Ovih dana Swami Atma Chaithanya želi kuhati za sve. Naime on jako uživa kuhajući za druge, bez obzira da li se radi o nekolicini ili za dvjesto ljudi. Jai Gurudev!

Moj Satguru (2)

Uistinu, u svom guruu sam pronašao neraskidivu vezu božanske ljubavi, iako je nisam bio potpuno svjestan, sve dok ga nisam upoznao. On je uz mene cijeli moj život, tiho je vodio moje srce dok ga nisam bio spreman osobno upoznati, nakon prividne odvojenosti u ovom životu. U njemu sam pronašao punoću odnosa majke i sina, oca i sina, prijatelja, braće, ljubavnika. Drugim riječima, sve u jednom. On je moja majka. On je moj otac. On je moj pravi prijatelj, moj voljeni, moje sve. Ni jedan odnos u mojem životu nije imao toliku puninu koju sam osjetio sa svojim gurudevom.

Nikada neću zaboraviti naš sljedeći susret; zbio se na aerodromu, gdje sam ga dočekao. To je bio njegov drugi posjet mojoj državi. Kao što se dogodilo, pratio sam ga na tom putovanju, nakon kojega sam se s njim vratio u Steffenshof, njegov glavni ashram. Bilo je to trenutno prepoznavanje veze između naših duša. Pozvao me je na vožnju; sjeo je na mjesto vozača i dao mi znak da uđem u auto. Teško prepoznatljiva, u najudaljenijem kutu mojeg uma pojavila se sumnja ili sičušni strah da me on vozi.

Izuzev toga osjećao sam se prilično sigurno. Ubrzo sam zaboravio na tu misao koja mi je malo prije proletjela umom u sitnom dijeliću sekunde. Nakon što smo došli na zakazano mjesto, malo prije nego smo izašli iz auta, on se okrenuo prema meni i upitao me, “Jesi li se bojao?” – “Naravno da nisam”, odgovorio sam. Tek nekoliko sati nakon toga napokon sam se sjetio tog djelića sekunde u kojem sam osjetio strah.

Kako sam se odgojio učenjima Paramhanse Yoganande, čitao sam o tome kako bi on izazivao svoju publiku pitanjem, “Kako ste svi?” Oni bi mu na to doviknuli, “Budni i spremni!” Tada bi on, kao da ih nije čuo prvi put, opet uzviknuo, “Kako se svi osjećaju?” Na to bi ljudi ponovno doviknuli, “Budni i spremni!” Tek tada bi počeo govoriti i obasipati božansko nadahnuće prijemčivim srcima i umovima.

Kad god bih susreo Swamija Vishwanandu, kako to sa svima čini, pitao bi me, “Kako si?” Biti budan i spreman je bio moj moto godinama. Budan i spreman primiti Božju ljubav, pažljivo pratiti što mi Bog nudi u svakodnevnim susretima s ljudima, u njihovim riječima i situacijama oko mene te unutarnjem glasu intuicije. Swami mi je postavio to pitanje mnogo puta i ja bih mu svaki put doslovno doviknuo: Budan i spreman! U početku je bio iznenađen kad bih mu tako odgovorio, ali naravno, shvatio je značenje mog odgovora. Jednom me je odlučio testirati da li sam stvarno budan i spreman.

Moj Satguru (1)

Postoje trenuci u čovjekovom životu kada mu jedan događaj ili osoba promijeni cijeli tijek života. To se može reći za moj prvi susret s velikim Božjim čovjekom Swamijem Vishwanandom. U susretu ovakve vrste nemoguće je riječima opisati veličinu odnosno značenja takvog susreta. Upoznati vodiča, onog koji ti je poslan od Boga, da te vodi prema najvišoj sigurnosti, vječnom miru, tvom pravom domu, nakon mnogih inkarnacija izgnanstva, nakon lutanja u ovom oceanu iluzije, ovom snu koji zovemo realnost, jest neizrecivo.

Kao što je jedan veliki svetac opisao život, za one koji su se probudili iz ove užasne noćne more, više nema lutanja. U neiskrivljenom zrcalu njihove svijesti oni lako mogu vidjeti odosno razaznati stvarnost od snova, kao što labud može odvojiti mlijeko od vode. Također je rečeno da Bog ima veću želju privući svoju tvrdoglavu djecu nego što su se ona spremna vratiti Njegovoj sveprisutnosti. Sada kada sam zapljusnut Božanskom ljubavlju ovog Božjeg čovjeka to mogu bolje razumjeti jer sam se želio povući: Ne, ta sila je presnažna. Ja nisam spreman za to. Nemam dovoljan kapacitet da ga primim – to je bio moj izgovor. Svjesno sam ga godinama tražio, molio se svaki dan da mi dođe. Kad mi je došao u obliku sadgurua, ja sam se povukao, baš kao što se kornjača povlači u svoj oklop. Izbjegavao sam primiti ono što mi je On došao dati.

Swami Vishwananda je bio samnom jako strpljiv. Ponovno je došao nakon godinu dana, nadajući se da ću otpustiti svoje strahove i brige te prepoznati Božji instrument koji mi je poslan da me odvede doma. Ovaj put je bilo manje otpora s moje strane. Obećao je da će doći u Hrvatsku sljedeće godine te sam se nadao da ću ga pratiti na putovanju. Osjećao sam da je on velika osoba te sam želio s njim provesti što je moguće više vremena. Naravno, nije mi padalo na pamet da mu se osoba ne može približiti tek tako a da je on sam ne privuče k sebi.

Kasnije, kada sam razgovarao s njim, shvatio sam da je on vodio moje misli i želje. Rekao mi je da sam njegov učenik već mnogo inkarnacija. To je obećanje gurua da će voditi svog učenika dok ne spozna Boga, do konačnog oslobođenja od vezanosti za ovu iluziju koju zovemo život. Zauzvrat, učenik obećava da će s povjerenjem i najbolje što može slijediti učenja gurua.
Swami Vishwananda i Chaturananda - slika nastala za vrijeme swamijevog drugog posjeta hrvatskoj u srpnju 2006.

Zašto se ljubav okreće mržnji? (3)

Kada si zaljubljen, događa se samo trenutni slom ega. Preostali dio ega uporno traži svoje. Sa fizičke i psihičke razine oboje ste nesavršeni. Dva nesavršena bića koja se združe zajedno ne daju savršenu cjelinu. Oboje traže osobnu zadovoljštinu. Ovo dovodi do sukoba ega te osjećaja straha, boli, samoće i nepotpunosti (kao sastavni dio ego-svjesnosti), koji su bili pokriveni ljubavlju a sada izlaze na površinu. Ljubavni odnos je poput ovisnosti o opijatima. Droga te uzvisi samo na kratko. Kada se na nju navikneš ona više ne djeluje. Zbog toga svaki ljubavni odnos koji je dovoljno dugo i dovoljno prisno postojao mora se naposlijetku pretvoriti u gorak osjećaj.

Kada osjećaji samoće, boli i straha napadnu, to izgleda jače nego ikada. To je zato što nisi naviknut na to. Tvoj prag tolerancije postaje niži. I zanimljiva stvar je ta da ti misliš da je tvoj partner uzrok svemu tome. Tako objekt ljubavi postaje deponij na kojem istovaruješ mržnju. Napadaš ga/je sa svim neobuzdanim nasiljem koje je dio tvoje boli. Ovo pokreće začarani krug. Tvoj partner uzvrača udarac i to naočigled daje potvrdu tvojim osjećajima mržnje. Budući da ova takozvana materijalna ljubav djeluje u strasti ona mora završiti u patnji. Krišna to lijepo opisuje u Bhagavad-giti (18:38), “Ushit koji nastaje iz osjetilnih dodira sa njihovim objektom čini se u početku kao nectar, ali ja na kraju otrov. Ovo je takozvana sreća uobličena u strasti.”

Istinska se ljubav ne može odjednom okrenuti u svoju suprotnost. Ljubav ima samo jedan smijer. Taj smjer vodi ka sve više ljubavi. Ako u svom odnosu osjećaš kako ljubav tako I ono suprotno od ljubavi onda zasigurno znaj da to nije ljubav. Bilo koji osjećaj ljubavi koji se okrene u fizičko ili emocionalno nasilje nije ljubav. Ne možeš biti ljubomoran na osobu koju voliš.

Znači li to da bi se trebali odreći svih materijalnih odnosa? To nije ni praktično niti moguće. Ljudsko biće je društveno stvorenje. Nitko nije otok sam za sebe. Moramo živjeti u društvu i ovisni smo o drugima kako bi opstali. Zbog toga ne možemo izbjeći odnose, ali moramo poznavati prolaznu prirodu materijalnih odnosa. Naš zbiljski odnos je onaj s Bogom. Sve je povezano s Bogom. On je izvor svega. Kada spoznamo naš odnos s Bogom možemo uspostaviti odnos sa svima. Ovo je istinska ljubav i ona se neće nikada okrenuti u mržnju. Ona se može samo povećati i nikada neće doseće svoj kraj.

Napomena: Tekst je uzet sa internet stranice: http://www.jiva.com/culture/philosopherhour5.asp

Zašto se ljubav okreće mržnji? (2)

Čini se da jedinstvo muškarca i žene nudi otpuštanje duboko-ukorjenjenom stanju straha i nepotpunosti. Ali na žalost, to je daleko od istine, i to je samo prolazni efekt. To je pokušaj za oslobođenjem kojemu je zapisam neuspjeh. To je zamjena ega za oslobođenjem. Poznati psiholog M. Scott Peck opisuje zaljubljivanje kao djelomičan i privremen kolaps ega. On kaže: “Čin zaljubljivanja je regresija. Iskustvo stapanja sa voljenom osobom ima u svom odjeku osjećaj stapanja sa našom majkom kada smo bili dojenče. Novorođenče nema svoj ego. Nema razlike između između mene i tebe.

Kako dijete odrasta i uči ono počinje shvačati sebe kao odvojejnu cjelinu od ostatka svijeta. Osjećaj “mene i moje” se počinje razvijati. Polako se njegov ego razvija. Beba polako uviđa svoje obličje i fizičke dimenzije. Razumije raspoznavati svoj glas, osjećaje i misli. Raspoznaje svoja ograničenja. Spoznaja očraničenja vlastitog uma se naziva ego granica. Ovaj process razvoja ego granica nastavlja se kroz djetinjstvo i adolescenciju te onda kroz cijeli život.

Odrasla se osoba osjeća usamljeno iza ovih granica. Ona ima osjećaj izoliranosti, koja je bolna. Zbog toga postoji neodoljiva želja da se te granice razbiju i vrati nazad na stanje u majčinoj utrobi. Zaljubljivanje daje taj osjećj samo privremeno. Ono slama ego ograničenja i osoba se osjeća stopljena sa drugom voljenom osobom. Te se više ne osjeća usamljenom. Ali ovo je samo trenutno olakšanje. Tako psiholozi objašnjavaju zanos zaljubljenosti. Ali sa duhovnog gledišta to se promatra sa ustavne pozicije duše. Ona ne može imati trajnu sreću dokle god ne potraži sklonište u Gospodu. Osoba koja se ne preda Bogu, mora se negdje drugdje predate. Tu nema izbora. Zato Shrimad Bhagavatam kaže da su samo Gospod i njegovi predanici slobodni od želja za seksom. Čak i veliki jogiji poput Vishwamitre su imali potrebu za suprotnim spolom.

Kada se netko potpuno preda Gospodinu, osoba se osjeća potpuna i ispunjena. Ne pojavljuju se više materijalne želje. Ocean je izvor sve vode. Voda koja nije u oceanu, kao na primjer rijeka, ima uvijek tendenciju strujanja ka oceanu. Kada utječe u ocean više iz njega ne izlazi. Situacija sa dušom je slična. Dok se god ne poistovijeti sa svojim izvorom, Bogom, ona ima težnju da se ujedini sa Bogom. Ali u uvjetovanom stanju, iz neznanja, ta težnja se pogrešno usmjerava na ljudsko tijelo. To njemu ili njoj ne daje trajni mir i zadovoljstvo budući da druga osoba pati iz upravo te iste praznine. Zbog toga takozvana ljubav završava i u velikoj se večini preobražava u gorak osječaj. To je zato što se tvoj partner, prije ili kasnije, ponaša na način koji ne zadovoljava potrebe tvojeg ega. Razlog tome te da tvoj partner ima individualni ego koji je drugačiji od tvoga. Njegova ili njezina očekivanja i želje su drugačije od tvojih.
(nastavlja se)

Yagna u Splitu

Yagna se održala prošli tjedan u Kaštel Lukšiću... bilo je prisutno dvadesetak duša.

Na slici Triambhakeshwari i Aditya izvode sveti obred. Istu večer u Splitu je bila Om iscjeljujuća tehnika na kojoj je prisustvovalo 23 ljudi - dosadašnji rekord.

Molitva dana

"Voljeni Bože, učini me prozirnim od čistoće, tako da možeš blistati kroz mene. Učini da svijetlim od mudrosti, da Te mogu gledati u sebi. Otvori sve prozore vjere, da Te mogu vidjeti u dvorcu mira. Otvori vrata tišine, da mogu ući u Tvoj hram blaženstva."
Paramhansa Yogananda

Zašto se ljubav okreće mržnji? (1)

Zašto se ljubav okreće na mržnju? Istini na volju, to se ne događa. Istinska ljubav se nikada ne mijenja u mržnju ili bilo što drugo. Krišna kaže da s nakanom, meditacijom ili razmišljanjem o objektu osoba razvija vezanost ili privlaćnost prema objektu. Ova vezanost vodi prema želji za posjedovanjem i uživanjem u objektu. Ova želja, ili kama, se pogrešno smatra ljubavlju. Ali to je samo vritti, odnosno vrsta strasti (rajo guna). Ti su oblici uvijek u pokretu. Ovo daje poticaj različitim kvalitetama. Kada je nečija želja neispunjena tada ljutnja ispliva (kamat krodho bhijayate). Ljutnja je dio obitelji mržnje, i ona vodi ka destruktivnim mislima i djelovanjima.

Duša je dio Božje energije. Ona može pronaći trajnu utjehu samo kada je ujedinjena s Bogom. Ali kada se duša poistovjeti i postane utjelovljena u materijalno tijelo, rezultat je dualnost. Duša se osjeća izgubljeno, poput djeteta koje izgubi majku. U takvom stanju, iz neznanja, ono traži ponovno to jedinstvo kroz ovozemaljske odnose. Korjenski uzrok ovog nagona da se ujedini s nekim kroz ljubavni odnos jest duhovni. Postoji i skrivena struja straha, strah od osamljenosti, od gubitka vlastitog jastva (tijela) i stvari koje se odnose na osobnost kao na primjer članovi obitelji, rodbina i posjedovnosti. Uzrok ovome je dualnost koja nastaje iz pogrešne poistovjećenosti sa fizičkim tijelom.

Postoji duboka i nesvjesna žudnja za svršetkom ove dualnosti i za postizanje stanje cjelovitosti. Kada se netko poistovijeti sa tijelom tu je uvijek unutrašnji osjećaj praznine i procijepa.

Na fizičkoj razini nitko nije potpun ili savršen. To jednostavno nije moguće. Čovjek misli o sebi kao o muškarcu ili ženi, tj. samo o jednoj polovici cjeline. Zbog toga na razini tijela želja za potpunošću se očituje kao privlačnost prema suprotnom spolu. To je poput neodoljive privlačnosti između suprotnih polova magneta. Seksualno jedinstvo je najbliža potpunost koju netko može postići na razini tijela. Ovo je najprivlačnija j najispunjenija djelatnost na fizičkom nivou. Ali je isto tako i ona koja najviše vezuje i obmanjuje jer potpuno zarobljuje osobu u tjelesnom konceptu života. Vjerovati da je ‘zaljubljivanje’ istinska ljubav, najmoćnija je i najprisutnije (pogrešno) shvačanje. Ovo je i krajnji zaključak Srimad Bhagavatama. Zbog toga su sve velike religije svijeta postavile ograničenja na jedinstvo između muškarca i žene.
(nastavlja se)

Osobno iskustvo Kanupriye

Hvala Kanupriyi što je velikodušno podijelila ovo duhovno iskustvo sa svima nama prije nekog vremena. Sa radošću ga ponovo objavljujem svima na uvid. Jai Gurudev! Jai Mahavatar Babaji!

***

Dragi svi, htjela bih podijeliti s vama moju najnoviju radost i spoznaju.

Prije par godina pročitala sam po preporuci svoje prijateljice Autobiografiju jednog jogija od Yoganande. Knjiga mi je izgledala bajkovita, i sam lik Mahavatara sam doživjela kao nevjerni Toma.

Kada smo bili na darshanu na Bjelolasici 2007.g. prijateljica mi je stalno skretala pozornost na Babajijeve oči na slici sa oltara. Koji pogled, koje oči!
Onako nezainteresirana, bez emocija, ja joj kažem: Ma ja ti tog lika uopće ne poznam.
Sve dok Swami nije ušao u moj život.
Swami nam je dao Babajijevu mantru koju izgovaram. Dao mi je inicijaciju Bhakti kriye koju sam radila intenzivno svaki dan.
A kada sam u svibnju imala zdravstvenih problema Swami se puno molio Babajiju za mene. Kako da kažem, Swami se založio za mene kod Babajija. Tako je Babaji ušao u moj život polako, sa strpljenjem.

Za Gurupurnima sam se zaredila, nakon čega mi je moj muž zabranio odlazak u Njemačku kod Swamija. Nakon što se raširila vijest o aferi, i kako je propala Bjelolasica, naravno da sam ja ipak išla Swamiju u zagrljaj, ali sam mužu lagala da sam u Splitu i Beogradu. Ta laž mi je teško pala, ali morala sam lagati, nisam mogla ništa drugo. Već u 10. mj. donijela sam odluku da idem ponovo u Njemačku, ali mužu još nisam htjela ništa govoriti, da se ne bi ljutio prerano.

Kad jednog dana moj muž meni kaže bez da sam mu išta govorila ili ga pitala: Smiješ ići u Njemačku! Molim??? Bila sam iznenađena i tražila sam od njega da mi objasni zašto je to tako iznenada izjavio i odobrio.

Nakon dosta odugovlačenja ipak mi je objasnio da je čuo glas u glavi: "Nemaš pravo sputavati Dunju na njenom duhovnom putu."
Kaže da je glas bio sladak, nježan pun ljubavi, i nije mogao odrediti da li je to bio muški ili ženski glas.

Kada sam bila za Božić sa Swamijem, ispričala sam mu što se dogodilo s mojim mužem i Glasom. Pitala sam ga da li je to bio njegov glas. A on se nasmijao i rekao, "to je Babaji!"
Od tog trenutka ja sam blažena. Tako jedna važna, sveta osoba brine o meni, i vodi me na putu prema Bogu. Zamislite, sam Babaji se upleo u tu igru. Ali tu nije kraj!!!

Nakon Božića vratila sam se iz Njemačke, naravno sva u zanosu i pozitivnoj swamijevoj energiji i ljubavi. Pripremamo se za doček Nove godine. Odlučila sam biti kod kuće, samo muž i ja, djeca su se dogovorila da idu kod nekih prijatelja.
Dan prije Stare godine moj Ratko kaže da je pozvao svoje prijatelje u naš stan za Novu godinu. Meni mrak na oči. To znači alkohol, cigarete, dim, pijančevanje, galama, vjerojatno i psovke. Ne, to nisam mogla dozvoliti. Moram biti sebična i reći mužu neka s njima ide kud god hoće, ali u naš stan ne. A s druge strane, bilo mi žao muža. Ipak sam ja njegova supruga, domaćica, trebala bih ugostiti njegove prijatelje... i tu sam pukla. Otišla sam u kupaonu i rasplakala sam se.
Molila sam se Babajiju, da mi pomogne, neka s njima napravi što god hoće, neka ih napije, ili bilo što samo da ne dođu k meni. (Sebično zar ne?)

Na samu Staru godinu dođe moj muž s posla uvečer; malo je popio. Rekao mi je da se dogovorio da će ih zvati telefonom kad da dođu. Ja sam spremila finu večeru, on se najeo, natočio jednu čašu vina, popio. Natočio drugu čašu, popio. Treću... I dragi moji, zaspao moj Ratko prije 10 sati ko bebica. Došla je ponoć, vani se puca, ja mu čestitam Novu godinu, a on ne zna ni di je ni što je. I tako do dva sata po ponoći on je lijepo spavao, a ja u miru gledala Swamijevu kazetu, pjevala bhajane i uživala – sama Bog i ja!

Kada sam shvatila da moj muž nije zvao svoje prijatelje zato što se napio i zaspao, znala sam da je to uslišena moja molitva upućena Babajiju. Babaji je napio njega i uspavao ga. To znam sigurno zato što moj muž nikad ne pije doma i ne pije sam.

Vjeruješ li u moju priču? Ja sam jedva povjerovala, ali sada znam da sam s Babajijem sigurno provela nekoliko života, kad se on tako brine za mene.
Toliko sam sretna kada znam da zaista nisam sama na ovoj planeti, da je Bog cijelo vrijeme sa mnom, bilo u liku Babe, Isusa, Swamija ili Babajija.
A i moj muž me se pomalo boji jer vidi da, kako sam kaže, imam debele veze kod Boga.

Eto, mojoj sreći nema kraja. Svaki dan mi donosi nove radosti, a problemi su tako nevažni da me uopće ne brinu.

Sve vas puno volim i želim vam svima pregršt božje milosti.
Kanupriya

Jai Gurudev!
Zagreb, siječanj 2009.