Božić - Rođenje Isusa Krista (1)

Prije svega, želio bih vam poželjeti sretan Božić, radostan Božić! Ovo je vrijeme kad su svi vrlo sretni - gdje god da odete, puno sreće i radosti vibrira u zraku - ali ta radost ne bi trebala trajati samo u ovo vrijeme godine, zar ne? Ljudi započinju slavlje vrlo sretni: priređuju velike gozbe i radosni su do Nove godine. Onda, nakon nekog vremena, ta radost ponovo nestane do sljedeće godine. Ali, znate, Isus nije samo jednom u godini rođen. Čovjek zapravo mora probuditi u sebi rođenje Krista - to je razlog Njegovog inkarniranja; da nas podsjeti da mi nismo samo ljudski aspekt, da nismo ono što mislimo da jesmo i što se čini izvana, nego smo također Božje dijete. Mi smo isto tako dio Stvoritelja. Naravno, Stvoritelj..., sam Stvoritelj je bez ikakvog ega - On je bezobličan Bog.

Krishna, Isus - postoje i mnogi drugi sveci, mnogi sveti ljudi koji su došli i podijelili svoje predivne živote sa svima, ali koliko ljudi zapravo razumije o čemu se tu radi? To nisu samo predivne priče da bi ih se pročitalo i onda zaboravilo na njih. Treba ih provesti u praksu u životu. Danas se govori o Isusu, slavimo Njegovo rođenje. Svi smo sretni. Pokušajte zadržati ovu radost cijelo vrijeme. Na taj način podsjećate sami sebe na svoju božansku prirodu - tako što uzimate primjer Isusa, Krishne, svih svetih ljudi, i to primijenite u svom životu.

Dok živite ovaj život, shvatit ćete da su Njihovi životi i vaš život tako slični. Jedan aspekt koji je Isus naučavao dok je bio, i još je uvijek s nama… je ljubav! Gdje god pogledate, On nikad ni o čemu drugom nije govorio osim o ljubavi i vjeri. U hinduizmu se to naziva bhakti - vjera, predanost i ljubav. Kad volite, nemate nikakva očekivanja, ne želite ništa ni od koga. Jednostavno ste ovdje da dajete.

Isus nije nikad ništa očekivao ni od koga - je li očekivao nešto od nekoga? Ne - bio je ovdje samo da bi dao. Uvijek samo davanje. On je dao svoj život slobodno. Dao ga je bez ikakvih očekivanja, čak i bez ikakvog razmišljanja ili govora o tome. Govorio je ljudima da ostanu u tišini što god da se dogodi. U jednoj paraboli je rekao : "Kada tvoja desna ruka daje, tvoja lijeva ruka o tome ne bi trebala znati". To znači, dajte i zaboravite na to. Isto tako, kad nešto dobijete, vrlo ste sretni zbog toga neko vrijeme, ali nakon nekog vremena zaboravite na to, nije li tako? Na isti način, tako biste trebali dati i zaboraviti na to. Ljudi često učine mnoge dobre stvari, ali nakon toga puno pričaju o tome. Ali tako ne bi trebalo biti. Morate dati i zaboraviti na to, tada to niste vi, nego Jastvo.

Mudrost ljubavi

Ususret novoj knjizi govora Swamija Vishwanande - Just Love (Samo ljubav)

Iz knjige izdvajamo...

Ovo me podsjeća na kad sam bio u Hrvatskoj na sedam dana i svaki dan smo pjevali i plesali do ranog jutra. To bi trajalo od kasnih večernjih sati do 4 ili 5 sati ujutro. Svaki dan je bio takav. To je bilo poput opijata. Bilo je prekrasno.

Poslijednjeg dana mojeg posjeta bio sam u kući u kojoj smo noćili i tamo je bilo oko 70 ljudi u dnevnoj sobi jer su tamo bili svi učenici. Za daršan bilo ih je mnogo više - bilo ih je 600 ili 700. Nakon daršana došli smo u kuću, te smo sjedili i pjevali cijelo vrijeme. Pojeli smo, te smo onda pjevali imena Krišne, Isusa i svih imena Božjih. Kasnije, kad sam pogledao na sat, rekao sam: "Ujutro moram ići na avion, znate; moram se vratiti u ašram." Zato sam ih morao utišati.

Tako sam išao gore prema sobi; svi su se razišli, a ja sam bio na balkonu. Nisam mogao spavati. Vidio sam ženu kako pokušava ići na spavanje. Ona se gibala malo u lijevo, malo u desno, znate, ali u isto vrijeme pjesma, bhajan kojeg smo pjevali, bio joj je u glavi i ona je pjevala poput... uistinu, ona je bila opijena sa božanskim imenima. Tada sam rekao osobi koja je stajala pored mene: "Vidiš, Božje ime čini svih zaluđenim u Njegovoj ljubavi."

Pogledao sam u njega a onda prema nebu - razdanjivalo se, te sam rekao: "Siguran sam da je Bog veoma sretan kada vidi svu svoju djecu poludjelu na ovaj način?" Čim sam to rekao pojavila se velika kugla svjetla, plavog svjetla. On se razdijelila na dva dijela te se opet spojila... svugdje su prštali plamsaji. Bilo je očaravajuće. On je na svoj način dao svoju potvrdu: "Da, sretan sam da ste svi opijeni ovim božanskim nektarom."

Isječak satsanga kojeg je Gurudev dao u Bernu u svibnju 2007

Mudrost ljubavi

O molitvi...

Kada ste u središtu, kada se koncentrirate, kada molite, kada pjevate Božje ime, taj trenutak je između vas i Boga. Krist je rekao: Ako želite moliti, ne činite predstavu. Trčite u najmračniji kutak gdje vi i vaš Otac možete biti sami, gdje možete razgovarati sa Bogom. A taj kutak, gdje možete bit, vaš je srce.

Boulder, Colorado, USA, za vrijeme daršana u srpnju 2007.

Tri pustinjaka (4)

Dok je sjedio na čamcu koji se veslajući približavao brodu, mogao je čuti tri glasa pustinjaka u daljini kako izgovaraju Očenaš. Kako se čamac približavao brodu, njihovi se glasovi više nisu mogli čuti, ali su i dalje bili vidljivi na mjesečini, stajajući upravo onako kako ih je bio ostavio na obali, najmanji u sredini, najviši s desne strane, a onaj srednje visine sa lijeve strane. Kada je biskup stigao na brod, sidro je podignuto, a jedra razvijena. Vjetar ih napuniše, a brod isplovi, a biskup se smjesti na krmi broda promatrajući otok u daljini. Neko vrijeme je još mogao razabrati pustinjake, ali su polako nestali iz vidnog polja, iako je otok još bio vidljiv. Naposlijetku je i on nestao, te se samo more moglo vidjeti posvuda kako razbija mjesečinu.

Hodočasnici polijegaše, te se sve utiša na palubi. Biskup ne htijedoše zaspati, već ostadoše sam na krmi, zureći prema moru gdje se do nedavno nadzirao otok, misleći na dobre starce. Mislio je kako su bili zadovoljni naučivši Očenaš; te je zahvalio Bogu što ga je poslao da podući i pomogne tim bogolikim ljudima.

I tako je biskup sjedio, mislio i zurio prema moru u smjeru u kojem je nestao otok. Mjesečina je svjetlucala pred njegovim očima, iskrila, tu i tamo, po valovima. Odjedamput je video nešto bijelo i sjajeće, na svijetlom putu kojeg je mjesec posuo svojim zracima na površini mora. Je li to bio galeb, ili malo sjajeće jedro nekog malenog broda? Biskup je zaoštrio svoj pogled na taj object, sav u čudu.

'Mora da je to brod koji jedri za nama,' pomislio je 'ali on nas brzo sustiže. Bio je daleko prije jedne minute, ali sada je mnogo bliže. Ne može biti brod, jer jedra mu ne vidim; ali što god bijaše, to nas slijedi, i sustiže nas.'

Nije mogao razaznati što to bijaše. Niti bijaše brod, niti ptica, niti, pak, riba! Bilo je preveliko za čovjeka, te čovjek zapravo tamo ne bi ni mogao biti po sredini pučine. Biskup se podignu te kaže kormilaru:

'Pogledaj tamo, što je to, prijateju moj? Što je to?' ponovi biskup, iako je sada jasno mogao vidjeti – tri pustinjaka koji su trčali po vodi, svi okupani u svjetleću bijelu boju, njihove brade sjajeći u svjetlu, približavajući se brodu koji kao da se ne miče.

Kormilar pogleda te ispusti kormilo užasnut prizorom.

'Oh Gospode! Pustinjaci trče za nama na vodi kao da trče po zemlji!'

Putnici kada to počuše, skoče te nahrupe ka krmi. Vidjeli su pustinjake kako im se približavaju s rukom u ruci, a ova vanjska dvojica s uzdignutim rukama dajući znak da se brod zaustavi. Sva trojica su klizala po vodi bez da su im se pokretala stopala. Prije nego li se brod uspio zaustaviti, pustinjaci su ga sustigli, i podižući ruke, sva trojica u jedan glas kazaše:

'Zaboravili smo Vaša učenja, sluga Božji. Dokle smo god ponavljali znali smo, ali čim smo nakratko stali, jedna bi riječ bila zaboravljena te bi sve ostalo bilo raspršeno. Ničeg se više ne možemo sjetiti. Nauči nas ponovo.'

Biskup se prekriži, te nagnuvši se na rub broda, kaže : 'Vaša vlastita molitva će stići do Boga, bogoliki ljudi. Nije na meni da vas podučim. Molite za nas grešnike.

I tako se biskup pokloni pred ove starce; oni se okrenu i vrate nazad preko mora. Svjetlo ostane svjetliti do zore na mjestu na kojem su pustinjaci bili sve dok se nisu izgubili iz vida.

Leo Tolstoy

Tri pustinjaka (3)

Pustinjaci su se pogledali smješeći se jedan drugome, ali su ostali šuteći.

'Recite mi,' upita biskup, 'što činite kako bi ste spasili svoje duše, i kako služite Boga na ovom otoku.'

Drugi pustinjak uzdahnu, pogledavši na nastarijeg. Ovaj drugi se nasmiješi i kaže: 'Ne znamo kako služiti Boga. Mi samo služimo i pomažemo jedno drugoga, službeniče Božji.'

'Ali kako se molite Bogu' upita biskup.

'Molimo ovako,' odgovori pustinjak. 'Ti si trojstvo, mi smo troje, podaj nam milosti.'

Kada ovaj stariji pustinjak to reče, sva trojica podignu oči prema nebu te ponove: ''Ti si trojstvo, mi smo troje, podaj nam milosti!'

Biskup se nasmiješi. 'Vi ste zasigurno čuli nešto o Svetom Trojstvu,' kaže on. 'Ali ne molite ispravno. Pridobili ste moje simpatije, vi bogoliki ljudi. Vidim da želite ugoditi Bogu, ali ne znate kako Ga služiti. Tako se ne moli; poslušajte me, pak, i ja ću vas naučiti. Neću vas naučiti mojim načinom, već onim kojeg je Bog u Svetim Spisima naredio ljudima kako Ga moliti.'

Tada je biskup počeo objašnjavati pustinjacima kako se je Bog objavio ljudima; govorio im je o Bogu Ocu, i Bogu Sinu, i Bogu Svetome Duhu.

'Bog Sin se spustio na zemlju,' pojašnjavao im je, 'da spasi ljude, i tako nas je On učio kako moliti. Poslušajte i ponovite za mnom: "Oče naš."

'I prvi pustinjak ponoviše za njim, 'Oče naš,' i drugi za njim ponovi, 'Oče naš,' i treći kaže, 'Oče naš.'

'Koji jesi na nebesima,' nastavi biskup.

Prvi pustinjak ponovi, 'Koji jesi na nebesima,' ali drugi se sapleteše s riječima, a najviši pustinjak te riječi ne mogaše ponoviti ispravno. Njegova kosa izrastaše preko usta tako da i nije mogao jasno govoriti. Najstariji pustinjak, kako nije imao zube, također je mrmljao nerazumno.

Biskup ponoviše riječi, i najstariji ponovi za njim. Biskup sjede na stijenu, a pustinjaci ostanu stajati, promatrjući njegova usta te ponavljajući riječi onako kako ih biskup bijaše izustio. I tako se cijeli dan biskup trudiše, ponavljajući dvadeset, trideset, preko stotinu puta, te jednako tako pustinjaci ponavljajući za njim. Koliko se god puta bijaše saplitali, toliko ih puta biskup ispraviše, čineči ih da ponove uvijek iznova.

Biskup se nije predavao sve dok ih nije naučio cijeli Očenaš, tako dobro da ne samo da su mogli ponavljati za njim već i da su mogli cijelu molitvu napamet izmoliti. Pustinjak koji je bio srednjeg rasta, prvi je naučio, te je mogao sam ponoviti cijeli Očenaš. Biskup ga je potaknuo da ga ponovi iznova i opet iznova, dok i ostala dvojica nisu savladali.

Polako se spuštao mrak, dok se mjesec pojavljivao nad morem te se biskup podiže i vrati svome čamcu. Kada se pozdravljao sa pustinjacima, oni se pokloniše pred njim sve do zemlje. On ih podignu, poljubiše svakog ponaosob, te im kazaše da mole onako kako ih je on naučio. Zatim se uspeo na čamac koji otploviše ka brodu.

Tri pustinjaka (2)

'Eno, sada, Vaša Milosti, možete jasno vidjeti,' reče trgovac, pokazujući rukom.

Biskup je pogledao te je sada uistinu vidio tamnu crtu – koja je bila otok. I tako je neko vrijeme gledao u tom pravcu, a onda je otišao na krmu, te upitao kormilara: 'Koji je to otok?'

'Taj otok,' odgovori čovjek, 'nema imena. Takvih je mnogo na ovom moru.'

'Je li istina da tamo ima pustinjaka koji žive poradi spasenja vlastitih duša?'

'Tako se priča, Vaša Milosti, ali ne znam je li to istina. Ribari su rekli da su ih vidjeli; ali naravno oni možda samo pričaju stare legende.'

'Volio bih se iskrcati na taj otok i vidjeti te ljude,' reče biskup. 'Kako da to izvedem?'

'Brod se ne može približiti otoku,' odgovori kormilar, 'ali možete se odveslati čamcem. Najbolje bi bilo da popričate sa kapetanom.'

Kapetana su pozvali da dođe.

'Volio bih vidjeti te pustinjake,' kaže biskup. 'Kako bi se mogao odveslati do obale?'

Kapetan ga je pokušao odgovoriti.

'Naravno da se to može učiniti,' kaže on, 'ali izgubili bi smo mnogo vremena. Ali ako si uzmem za pravo da vam sugeriram, Vaša Milosti, starci nisu vrijedni tog napora. Čuo sam da su glupasti starci, koji ne razumiju ništa, te nikada ne pričaju, poput riba u moru.'

'Želim ih vidjeti,' reče biskup, 'platit ću vam za vaš trud i gubitak vremena. Molim vas da mi ustupite brod.'

Tu više nije bilo pomoći; te je tako izdano naređenje. Mornari su pripremili jedra, kormilar je namjestio kormilo, te je brod usmjeren ka otoku. Biskupu su postavili stolicu na pramcu, i on je tu sjeo, gledajući naprijed. Putnici su se svi okupili na pramcu i zurili prema otoku. Oni koji su imali najoštiji vid mogli su već razabrati kamenja na njemu, a zatim i kolibu od blata. Naposlijetku je jedan čovjek vidio pustinjake. Kapetan je donio dalekozor te nakon što je i sam pogledao kroz njega dodao ga biskupu.

'Točno je. Tri čovjeka stoje na obali. Tamo, malo na desno od tog velikog grebena.'

Biskup je uzeo dalekozor, namjestio se, i vidio tri čovjeka: visokog, nižega, te veoma malog i prignutog, koji su stajali na obali držeći se međusobno za ruke.
Kapetan se obrati biskupu. 'Brod ne može dalje, Vaša Milosti. Ako želite na obalu morat ćemo Vas zamoliti da uzmete čamac, dok ćemo se mi ovdje usidriti.'

Konop je brzo odvezan, sidro bačeno, a jedra skupljena. Pojavio se trzaj te se brod poljuljaše. Tada se čamac spustio, veslači uskočiše, te se onda biskup spustiše niz ljestve te zasjedne. Veslači su se prihvatili veslanja, a brod se otisnu brzo prema otoku. Kada su stigli na odstojanju na kojem su se mogli baciti kamenom vidjeli su tri starca: visok starac samo sa tkaninom omotanom oko struka; drugi malo niži sa starim seoskim kaputom, a najstariji kojega su godine pogrbile i koji nosi staru svečeničku mantiju – sva trojica stajaše s rukom u ruci.

Veslači su doveslali do obale, a biskup se iskrcao.

Najstariji mu se pokonio, a on im je uzvratio svojim naklonom, na što su oni odvratili još većim naklonom. Tada je biskup započeo razgovor.

'Čuo sam,' reče im, 'da ste vi, bogoliki ljudi, koji ovdje žive kako bi spasili vlastite duše, i kako molite našeg gospodina Isusa Krista za spasenje svojih drugara. Ja, kao jedan nedostojan Kristov sluga, pozvan sam, milošću Boga da podučim njegovo stado. Želio sam vas vidjeti, Božje sluge, i učiniti što je u mojoj moći da i vas podučim.'

(nastavlja se)

Tri pustinjaka (1)

'Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš otac što vam treba i prije negoli ga zaištite.'-- Matej: VI. 7-8


Solovetsky manastir koji gleda na Bijelo more

Biskup je plovio od Archangel prema Solovétsk manastiru; te je na istom brodu bilo više hodočasnika koji su išli posjetiti mnoga mjesta hodočašća. Putovanje je bilo ugodno. Vjetar je bio povoljan, a vrijeme dobro. Hodočasnici su ležali po palubi, jeli su, ili sjedili u grupama i međusobno pričali. Biskup je također došao na palubu, hodajući s jednog kraja broda na drugi ugledao je grupu ljudi koji su stajali blizu pramca broda slušajući ribara koji je pokazivao na more govoreći im nešto. Biskup je zastao, te je pogledao u smijeru prema kojemu je ribar pokazivao. Nije, međutim, ništa mogao vidjeti, ali je more blistalo okupano sunčevim svjetlom. Približio se bliže kako bi bolje čuo, ali kada ga je ribar ugledao, skinuo je kapu i zašutio. I ostali su skinuli kape i poklonili se.

Ne dajte da vas smetem, prijatelji,' reče biskup. 'Došao sam čuti što ovaj dobar čovjek ima za kazati.'

'Ribar nam zbori o pustinjacima,' odgovoriše jedan od njih, trgovac, koji je bio odvažniji od ostalih.

'Koji pustinjaci?' priupitaše biskup, pri tom odmaknuvvši se sa strane broda gdje zasjedne na sanduk. 'Recite mi nešto o njima. Želim više čuti. Prema čemu si pokazivao?'

'Prema onome malome otoku kojeg tamo možete vidjeti,' odgovoriše čovjek, pokazujući na mjesto ispred sebe pomalu udesno . 'To je otok na kojemu žive pustinjaci za spasenje svojih duša.'

'Gdje je otok?' upita biskup. 'Ništa ne vidim.'

'Tamo, u daljini, samo pogledajte tamo u smjeru koje mi ruka pokazuje. Vidite li taj mali oblačak?

Ispod njega i malo na lijevo, nalazi se jedva vidljiva crta. To je otok.'
Biskup pažljivo pogleda, ali njegove oči koje nisu navikle gledati na pučinu, nisu mogle vidjeti ništa osim vode koja je treperila na suncu.

'Ne mogu ga vidjeti,' reče on. Ali tko su ti pustinjaci koji tamo žive?'

'Oni su sveti ljudi,' odgovoriše ribar. 'Mnogo sam puta znao čuti kako govore o njima, ali nikada mi se nije ukazala priIika da ih i sam vidim do prije pretprošle godine.'

I ribar je prepričao kako je jednom, dok je ribario, bio nasukan u noći na tom otoku, ne znajući gdje bijaše. Ujutro dok je tumarao po otoku, nabasao je na glinenu kolibu, i vidio naočitog starca koji stajaše pred njom. Zatim su i druga dvojica izašla, te nakon što su ga nahranila i posušila stvari koje su mu još bile mokre, pomogli su mu popraviti brod.

'I kakvi su?' upitaše biskup.

'Jedan je manjeg rasta i pogrbljen. Nosi svečeničku mantiju i vrlo je star; mora da je preko sto ljeta star. Toliko je star da njegova bijela brada poprima zelenkastu primjesu, ali uvijek je nasmijan, a lice mu je sjajno poput lica nebeskog anđela. Drugi je višeg rasta, ali je isto star. Nosi na sebi ostarjeli seoski kaput. Njegova brada je velika i ima žutosivu boju. Jak je to čovjek. Prije negoli sam mu ponudio pomoć, okrenuo mi je brod kao da je to obično vedro. I on je ljubazan i veseo. Treći je visok te ima bradu bijelu poput snijega koja mu doseže o koljena. Strogog je izgleda, sa obješenim obrvama; te on nosi samo komad tkanine oko struka.'

'I, jesu li razgovarali s tobom?' upitaše biskup.

'Večinu vremena radili su u tišini i prozborili bi po koju riječ jedan drugome. Jedan od njih bi samo pogledao, a ostala dvojica bi odmah razumijela. Upitao sam najvišega da li su dugo na tom otoku. On se namrštio, promrmljao nešto ko da je bio ljut što sam ga to pitao; ali najstariji je od njih podignuo ruku i nasmiješio se, a tada je ovaj koji je bio najviši utihnuo. Najstariji samo rekoše: "Imaj milosti," i pritom se nasmiješi.'

Dok je tako ribar govorio, brod se približio otoku.

(nastavlja se)

Sveta Lucija - spomendan

Sveta Lucija, sicilijanska djevica iz Sirakuze, zaštitnica je vida, slijepih (tjelesnih i duhovnih), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Prema legendi iz 6. stoljeća, sveta Lucija je mučenički umrla 304. godine kad je u Cataniji na grobu svete Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Prezrela je poganskog prosca i opirala se tjeranju u javnu kuću. Lomača i goruće ulje nisu joj naudili pa joj je krvnik probo grlo mačem.

Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima. Umjetnici svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju. Prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici - svjetiljki i po očima koje drži na pladnju.

Lucijino ime znači 'svjetlo', a korijen riječi je isti kao u riječi 'lucidno' što znači 'jasno, sjajno, razumnjivo'. Nažalost, Lucijina povijest pokazuje da njen život ne odgovara imenu. Zaogrnuto vremenom tame, sve što znamo o njoj je ova hrabra žena koja je živjela u Sirakuzi izgubila svoj život u progonima kršćana početkom 4. stoljeća. Njeno štovanje je prošireno Rimom tako da je do 6. stoljeća cijela Crkva priznala njenu hrabrost u obrani vjere.

Kako su ljudi htjeli baciti više svjetla na lucijinu hrabrost, tako su polako rasle i legende. Jedna od njih govori o mladoj kršćanki koja je zavjetovala svoj život u služenju Krista. Njena joj je majka pokušavala ugovoriti brak sa poganinom. Lucija je očigledno znala da njena majka neće biti uvjerena puno u djevojčin zavijet tako je ona skovala plan kako uvjeriti majku da je Krist mnogo moćniji partner u njenom životu. Kroz molitve na grobu svete Agate, dugogodišnja bolest njene majke biva izliječena. Zahvalna majka je sada bila sprmna slušati lucijinu želju da svoj novac da siromašnima i posveti svoj život Kristu.

Nažalost, prema jednoj legendi, odbijeni mladoženja nije njenu želju vidio u istom svjetlu te se žalio guverneru kao kršćanin. Ovaj guverner ju je pokušao poslati u prostituciju ali stražari koji su došli po nju našli su je ukrućenu i tešku poput kamena. Naposlijetku bijaše ubijena.

Koliko god su činjenice o lucijinom životu nepoznate, mi znamo da su mnogi kršćani prolazili veliku torturu i mučeničku smrt poradi svoje vjere za vrijeme vladavine Dioklecijana. Možda Lucija nije bila zapaljena na lomači, ili joj grlo nije bilo probodeno mačem, ali mnogi kršćani jesu i možemo biti sigurni da je njena vjera nadjačala iskušenja koja mi jedva da možemo zamisliti.

Lucijino ime je vjerojatno povezano i sa zdjelom u kojoj nosi svoje oči. Ovo se odnosi na drugu legendu po kojoj su njene oči izvađene prema naputku cara Dioklecijana kao dio mučenja koja je prolazila. Legenda završava time što joj Bog vrača oči.

Zbog toga lucijino ime ima veliku ulogu u njenom proglašenju sveticom zaštitnicom slijepih i onih koji imaju problema sa očima.

Koja god bila istina u legendama koje okružuju Luciju, istina je da njena hrabrost da živi kao kršćanin unatoč mučenjima i smrti jest svjetlo koje nas vodi na našem putovanju kroz život.

Molitva:
Sveta Lucija, ti nisi skrivala svoje svjetlo, već si dopustila da ono sjaji za cijeli svijet u nadolazećim stoljećima. Mi možda nećemo prolaziti mučenja u našim životima kao što si ti prolazila, ali mi smo pozvani da dopustimo svjetlu našeg kršćanstva da osvijetli naše živote. Molimo te da nam pomogneš imati hrabrosti da unesemo kršćanstvo u naš posao, rekreaciju, naše odnose, naše razgovore - u svaki kutak našeg života. Amen

Svijeća

Svijeće same ne mogu moliti,
ali mogu se poistovjetiti sa molitvom.
U drugom smislu
vode nas kroz život.

Svaka svijeća je odraz nekog svjetla,
kao što je tada u Betlehemu
u tami došla na naš svijet.
Kao što svjetlo svijeće osvjetljava tamu,
i ja bi volio da naš život bude svijetao
kroz život Isusa Krista,
da bude poslanik za naš život.

Svijeća nas podsjeća na krštenje,
početak našeg puta sa Isusom
i naš poziv ka istinitom vječnom životu.
Želite li uvijek nešto više iskusiti,
morate imati svjetlo u vašem životu.

Bože,
palim jednu svijeću.
Možda ne znam točno,
što bi trebao moliti.
Ova svijeća je komadić onoga,
što imam i onoga što jesam.

Ona bi htjela biti svjetlo,
s kojim me Ti obasjavaš
u mojim poteškoćama i mojim odlukama.
Ona bi htjela biti vatra,
s kojom Ti u meni sve zlo pališ,
tako da dobro i novo bude u meni.
Ona bi htjela biti vatra,
s kojom Ti griješ moje srce
i učiš me voljeti.

Bože,
ja ne mogu biti dugo u ovoj crkvi.
Sa ovim svijetlom
trebao bi komadić mene ovdje ostati,
što bi Ti ja htio pokloniti.
Pomogni mi,
da moja molitva ostane u meni
i da se nastavi u poslovima ovog dana.

Bože, predamnom stoji jedna svijeća.
Gori nemirno,
malo sa malim, malo sa velikim plamenom.
Bože, i ja sam često nemiran.
Volio biti miran u Tebi.

Ona mi daje Svjetlost i Toplinu.
Bože i ja bi volio biti Svjetlost svijetu.

Svijeća dogorijeva, pokorava se svojoj službi.
Bože i ja bi volio biti sluga.

Sa ovom svijećom mogu upaliti druge svijeće.
Bože i ja bi volio pomoći,
da drugi počnu goriti.

Vienna International Religious Centre

Iz katoličke crkve u Beču kojoj je slika Gospe od Gvadalupe.

Osvrt na knjigu "Krstitelj" od Mira Gavrana

Pročitao sam Krstitelja i knjiga mi se jako svidjela. Jako me je dojmila, i u nekim trenucima me je nagnala da pustim i suze. Ljubav učitelja Ivana za svoje učenike je jedna od stvari zbog koje sam nekoliko trenutaka morao odložiti knjigu i zadubiti se u svoje misli. Njihova predanost, iako na različitim nivoima, jako je inspirativna, te me je nagnala preispitati gdje se moja predanost nalazi. Gavran je očigledno dotakao samu bit duhovnosti, vjere, molitve, predansoti, prijateljstva i svih ostalih odlika čovjeka kao duhovnog, moralnog i emocionalnog bića. Sviđa mi se njegov jezik, jasnoća pisanja i čistoća poruke.

Pronašao sam se ne samo u ulozi Ivanovog najbližeg učenika Elizeja, već i pomalo i u ostalim glavnim ali i sporednim likovima. Knjiga me je nagnala da još više proradim na vrednotama koje i sam nastojim živjeti. Elizej je postao moje nadahnuće i njegovo prianjanje uz Ivana kao zvijezde vodilje moja repatica koju želim slijediti.

Čak i Ivanov učenik Bileam je postupio po svojoj vjeri i uvjerenju i zbog njegove predanosti koje je imao i njegovao dok je bio uz učitelja donjelo mu je blagoslove koji su mu na poslijetku vratili njegovu Helu, posao, ugled, očev blagoslov, a ono što je i najvažnije duhovni mir. Nije mogao shvatiti dublju poruku svoga učitelja i nije ga više mogao slijediti. Ipak njegovo poštenje i iskrenost prema sebi je hvale vrijedna i potiče na razmišljanje. Čak i njegovo izbjegavanje susreta sa Elizejom potkraj priče pokazuje da osjeća kajanje za način na koji je napustio svoj tadašnji poziv i svoje vjerovanje. Da je kojim slučajem ipak pozdravio Elizeja to bi mu donijelo puno boli jer se ne bih s njom mogao suoćiti te nije htio ponovo prolaziti sve emocije koje je ostavio iza sebe.

Čak i Saloma, iako griješnica (po mom sudu ne iz vlastitih pobuda već zbog utjecaja okoline i vremena u kojima je živjela), pokazala je veliko srce i čistoću duše i onu skrivenu nevinost djevojčice koja unatoč razuzdanom životu nije nikada nestala. Velika je, pak, njena hrabrost koju je pokazala ponajprije susretom sa Ivanom (koji je isijavao veliku snagu i ljubav). Nije lako pogledati velikom učitelji i svecu u oči jer u njegovim očima se veoma jasno mogu ozrcaliti sve naše slabosti. A ona, da je bila slaba, to nikada ne bi mogla učiniti. Zatim, kao drugo, njena hrabrost da ponovo vidi Ivana i da se pokaje za sve grijehe te spremnost da učini sve što je u njenoj moće da mu pomogne. Treće, njegova hrabrost se očituje i u tome da je uspjela održati sabranost kada je morala odigrati svoju ulogu kada je zatražila Ivanovu glavu. Odigrala je ulogu koju joj je Bog namijenio. Iako su je ljudi zbog toga prezreli, Bogu je bila mila jer se pokajala te pokazala veliku devociju i ljubav prema Ivanu i Bogu.

I Andrija je, po mom ograničenom sudu, postupio ispravno kada je pristupio Isusu. Zahvalno je pozdravio svoga dojučerašnjeg učitelja te otišao tamo gdje mu srce žudi. Njegov čin neumanjuje ljubav i zahvalnost koju je imao prema svom prvom učitelju. Učitelji, ako su pravi, nikada ne otimaju drugima svoje učenike već su tu da pomognu svakome. Isus je prihvatio Andriju jer njegovo srce je prepoznalo Krista u Isusu te zbog toga što je i dobio Božju suglasnost da Andrija pripada njemu kao jedan od dvanaestorice odabranih. Ivan je otpustio Andriju jer je prepozao od početka Isusa kao Božjeg poslanika te među istinskim učiteljima nema ljubomore iako vjerujem da se Ivanovo srce paralo što mu odlazi učenik ali istodobno radovalo jer je u rukama onoga kojemu nije bio dostojan odvezati remenje na obući.

Puno sam naučio i o učiteljima kao što su Ivan i Isus te dobio bolji uvid o tome na koji način djeluju. Ivan je na kraju, iako veliki učitelj, ipak otkrio da je običan čovjek sa svim slabostima koje prate svakoga čovjeka. Zanimljivo mi je bilo i unutrašnje previranje u Elizeju koji se našao sa obojicom velikih učitelja - Ivanom i Isusom - kad ih je uspoređivao i rekao kako rastreseno sluša Ivanove riječi, ne razabirujući im puno značenja, dok i u najmanjem Isusovom pokretu otkriva poruku. Ipak iako ga je srce vuklo za Isusom, ipak je ostao uz Ivana jer mu je prvi pokazao put do Boga i dao Svjetlo. Odluka nije bila laka, ali da je suprotno postupio izigrao bi povjerenje i ljubav koje je prethodno dao svom prvom učitelju. Ipak mu je Isus na rastanku dao pohvalu i blagoslov za svoju žrtvu i spremnost da zanijeka svoju želju i ispunjenje svoje ugode (da bude sa Isusom). Blagoslov mu se na kraju isplatio, ne samo što je bio glavni oslonac Ivanu u svim njegovim patnjama, pogotovo onim zadnjim i najtežim pred smaknuće, već se je na kraju i priključio Isusovim učenicima i preko svog brata Andrije dobio blagoslov da iscjeljuje i podučava po Isusu koji ga nikada od tada u duhu nije ni napuštao.

Posebno mi je bilo čitati potresno svjedočanstvo Ivana kada je pred samu smrt ipak otkrio svome bliskom učeniku koliko ga voli i cijeni za sve što je za njega učinio. Posebno bih se osvnuo na njegove riječi: "U dugotrajnom postu naučih se kako gospodariti svojim tijelom, kako biti iznad želja, iznad nagona, iznad sitnih radosti koje pokoravaju i najjače. Pri tome zaboravih da je najveći užitak blizina drugog čovjeka, radost što s drugim možemo podijeliti svoje misli i osjećaje, sreća što možemo u zajedništvu s drugim život primati, savladavati ga i radovati mu se... i ja patim zbog blizine kraja, ali ne od straha pred smrću, nego zbog tuge što s tobom više neću dijeliti dodirivanje ove stvarnosti, što Andrijin glas više neću čuti, patim što nikada više neću vidjeti ljude poput Salome, koja ostavi mrak svoje prošlosti i u svjetlu se rodi čista, patim što ni Bileama, naivnog i nesavršenog, s njegovim dječjim zanosima neću više nikada čuti, patim jer zavoljeh ovaj nesavršeni svijet i njegove ljude koje u propovijedima svojim toliko puta osudih i žestokim riječima pozvah na obraćenje... bilo bi mi lakše otići, da mržnju, prezir i osudu sada osjećam prema ovome svijetu, a ja... a ja sam tako preplavljem ljubavlju prema svima i svemu. I ta ljubav narasta kao bol nesavladiva. Život mi bijaše težak, opor, a ja ga ipak uzljubljah u trenutku kada dopustim ljudima da mi se približe i postanu dijelom moga života."

Zaista, mnogo se može isčitati iz ovih redaka, mnogo lekcija naučiti. A moje oči bijahu blagoslovljene što čitaše ovu duhovnu pustolovinu, i moj duh blagoslovljen dok uranjaše u učenja Ivanova i poruku Isusovu.

"Hvalim te, Gospode, jer milošću tvojom bijah svjedok tvoje slave i slave tvojih najuzvišenijih miljenika. Pomozi mi da u zadnjem danu svojega života uzmognem uskliknuti: sretan je onaj koji vijek proživi tebe slaveći!"

Chaturananda