Moj je sin uvelike blagoslovljen (3. dio)

Bila sam protiv njegovih vjerskih sklonosti, ne znam zašto, možda zato što nisam bila religiozna. Vikala bih na njega, “Prestani s pujama.” On bi odgovorio, “Ali ovo je samo molitva.”

U dobi od deset godina, ponašao se kao pandit – išao bi u hram svaki dan raditi puju. Ja sam vikala na njega, “Što radiš? Svako jutro radiš puje kao da si pandit.” On bi mi rekao, “Da, ja želim biti pandit.” Ja bih mu rekla, “Ne, ti nećeš biti pandit, to nije posao.”

Visham bi čuvao novac od škole kako bi mogao kupovati stvari potrebne za njegove molitve. Jedan dan je kupio veliki murti i sakrio ga u tetinoj kući kako ja ne bi vikala na njega. Kupio je glinu i cement kako bi mogao raditi male murtije. Bila sam tako ljuta kada sam čula da pravi murtije da sam otišla u kuću žene koja ga je tome učila. Vikala sam na nju, “Kako se usuđujete učiti mog sina tim stvarima; Ne želim da to radi. On neće postati pandit”. Kasnije mi je Visham rekao da je želio praviti murtije i prodavati ih, da je to posao kojim se želio baviti.

Kad bih izašla iz kuće, Visham bi pustio snimljene puje i molitve i pojačao ih jako glasno. Kad bi vidio da se vraćam, onda bi brzo sve ugasio. Također je nudio puje svugdje sa svojim prijateljima. Često bi uzeo bocu mlijeka te drugih sastojaka i kod prijatelja nudio puje. Jedne takve prilike njegov otac, baka i ja tražili smo ga po cijelom gradu i nismo ga mogli naći, bila sam jako prestrašena. Napokon, netko nas je nazvao da nam kaže gdje je i da radi molitve.
Tijekom tih ranih godina često sam se bojala. Željela sam imati sina kao i sve druge majke, koji ide u školu, ima diplomu, dobro radno mjesto, možda posao u uredu. Visham je samo želio raditi svoje puje i biti pandit. Rekla sam mu da će onog dana kada prestane ići u školu morati učiti za mehaničara. U petnaestoj godini prestao je ići u školu. Sljedećih šest mjeseci je učio za mehaničara. Kad sam vidjela kako se svaki dan vraća kući prljave odjeće i ruku osjetila sam tugu i počela razmišljati da ne želim da moj sin radi te prljave poslove. Nakon šest mjeseci je prestao raditi posao mehaničara i postao pandit. Danas je mnogo više od pandita.

Kada je Visham napunio 16 godina počele su materijalizacije i manifestacije. Jedno jutro dok je čitao knjigu, pozvao me da je pogledam. Pokazao mi je u knjizi slike nekih svetih ljudi na kojima se manifestirao vibhuti. Dok sam se pitala zašto mi Visham pokazuje slike, odjednom sam primjetila da slike na zidovima naše kuće imaju male kuglice vibhutija svuda po sebi. Rekla sam mu, “Stavio si vibhuti po svim slikama kako bi me uvjerio”. Ali Visham je inzistirao, “Ne mama, nisam ništa stavio na slike”. Rekla sam mu da obriše sav vibhuti sa slika i on je to učinio. Pet minuta nakon što je Visham izašao iz kuće, slike su bile opet prekrivene vibhutijem. Bila sam sama u kući, sjedila i pitala se zašto Bog želi da ja vidim fenomen opisan u knjizi koju mi je Visham pokazao.

Moj sin je uvelike blagoslovljen (2. dio)

Jedno jutro, dok sam još spavala, Visham se igrao u kuhinji. Možda je bio žedan; uzeo je bocu benzina i malo popio. Mislila sam da bi mogao umrijeti i brzo pronašla nekoga da nas opet odveze u bolnicu. Kasnije sam shvatila da sam još uvijek odijevena u spavaćicu i papuče te se pitala kako ću se tako obučena vratiti kući.
Od vremena kad je bio jako mali do pete godine Visham je redovito bio bolestan. Često je imao visoke temperature i grčeve. Otprilike svaki mjesec bi imao visoku temperaturu i morali bismo ga odvesti u bolnicu dok se ne bi oporavio. Ponekad bi pojeo otrovne stvari i onda bismo ga morali odvesti u bolnicu, nekada bez svijesti. Doktori bi se pobrinuli za njega. Bila su to teška vremena i za Vishama i za nas, njegovu obitelj; tijekom tog perioda njegovog života bolnica mu je bila kao drugi dom.

Jednom kada je Visham imao tri godine, spremili smo se za vjenčanje rođaka Vishamovog oca. On se igrao s djecom u vrtu gdje je pojeo malo bijelo sjeme koje ima okus po orahu, ali je ustvari jako otrovno. Umjesto da idemo na vjenčanje, opet smo odveli Vishama u bolnicu gdje je ostao tri dana. Tijekom tog boravka u bolnici vidio je čovjeka s vanjske strane bolničkog prozora kako daje slatkiše svoj djeci. Kasnije je otkrio da je taj čovjek bio Babaji, njegov guru.

Visham je bio poslušan i spreman pomoći, ali nestašan. Pomagao mi je očistiti kuću tako što bi oprao suđe ili očistio pod. Njegova mlađa sestra Tina bi rekla, “Ne, neću to napraviti”. Ali Visham mi nikada nije rekao Ne.

Prvog dana vrtića Visham se igrao puje. Učitelj mi je rekao, “Vaš sin je poučio svu djecu u igranju puje. Stavili su sve igračke na hrpu u sredini sobe kao zamjenu za yajna vatru. S Vishamovim ohrabrenjem, sva djeca su provela cijelo posljepodne ponavljajući mantre i molitve koje im je vaš sin doslovno vikao da ponavljaju!”

Također, moj sin je uvijek naređivao koje će igre igrati sa svojom mlađom sestrom Tinom. Jedan dan su u mojoj sobi napravili yajnu. Visham je bacio mnoge stvari u vatru. Vatra je pobjegla iz svog kontejnera i zahvatila zavjesu te je pola izgorjela.

Kad je Visham imao sedam godina jednog dana se obukao kao Krishna u malu ružičastu haljinu i rekao mi da Krishna stavlja crni kajal oko njegovih očiju. Stavio je na sebe chunri, šal i mnogo nakita. Mnogo je volio Krishnu. Plesao je po kući sa sestrom Tinom kao da su Krishna i jedna od Krishninih gopija.

Tijekom Vishamove mladosti mislila sam da je samo nestašan, nisam shvaćala koliko je poseban i koliko je posebno sve što radi, čak i nestašne stvari. Cijelo vrijeme se molio. Ne znam gdje je Visham naučio sve te mantre i molitve u tim ranim godinama. Činilo mi se čudno, kao i svima ostalima da tako malo dijete neprestano moli i pjeva mantre. Ipak, svi su bili iskreno dirnuti malim djetetom koje moli i radi puje. Pitala sam ga, “Koliko se možeš moliti? Stalno se moliš; prestani se sada moliti!” Činio se prestrašen mojim vikanjem da prestane moliti, ali Visham se nikada nije prestao moliti.

„Kažu da se slonovi posebno brinu za ranjene kada se moraju suočiti s borbom. Stvarno, njih i najslabije tada okruže. Tako i ti prihvati u središtu ljubavi bližnjega koji je ranjen i slab.“
Sv. Antun Padovanski

Izvješće iz ašrama 3/2009

Prvog kolovoza imali smo daršan u Springenu. Kao i obično trajao je više od pet sati. Nakon daršana nekoliko momaka iz sela su vukla za sobom drveni karet na kojemu je bio stereo sistem i iz njega treštao tehno. Koji kontrast u odnosu na nekoliko sati provedenih u pjevanju bhajana! Naravno Chatur je bio taj koji se uhvatio na valovima glazbe i sa rukama uvis popratio nekoliko plesnih taktova kada su se još nekolicina pridružila, uglavnom tim koji je ostao pospremiti daršan salu. Ne znam da li je to tradicionalno svake godine (nešto poput pozdrav ljetu – ne zaboravite da ovdje ljeto kasni dobrih mjesec-dva i traje nekoliko tjedana maksimum!) ali momci su vukli karet po cijelom selu. Naravno nas nekoliko se je pješice vraćala u centar te smo im malo davali podršku od ostraga za zvukom školjke u koju smo povremeno puhali.

Kao i obično nakon daršana je teško ići spavati jer se energija digne visoko. Ali ja sam se nekako prisilio jer ujutro u osam sati je nas nekoliko otišla u Baden-Baden, grad udaljen 2-3 sata vožnje. Naime, tamo se održavao music & dance festival na kojem su nastupile nekoliko duhovnih skupina i pojedinaca. To je bio posljednji dan od ukupno tri. Za one koji žele više informacije šaljem link: www.rainbow-spirit.de

Iako s malo sna protekle noći, nas 6 koliko nas je išlo bili smo budni i spremni na ples i pjesmu. Vrhunac festivala je bio glazbenik koji je svih oduševio. Njegovo ime je Steven Walters (www.stevenwaltersmusic.com) i dolazi iz Amerike. Vrhunski je glazbenik i zabavljač, sa duboko ukorjenjenom duhovnošću. Poruku koju kroz svoje glazbene kompozicije prenaša duboko urezuje trag, ne ostavljajući niti jednu osobu ravnodušnom. On zapravo nastoji svaku osobu uključiti u svoj performans. U jednom trenutku počeo je pjevati Hanuman Chalisu, te sam ja bio jedini koji je mogao njega pratiti, što je i njega iznenadilo jer nije očekivao da će se netko naći tko je zna napamet. Hanuman Chalisa, za one koji ne znaju, himna je posvećena Hanumanu, velikom svecu koji je živio prije mnogo stoljeće u Indiji, te mi u ašramu svakodnevno pjevamo tu himnu.

Tako da smo vrlo brzo uspostavili blizak odnos. Naravno s naše strane bio je pozvan da dođe kao gost u ašram, što je, na moje iznenađenje, i napravio. Došao je odmah sutradan. Našao sam ga navečer nakon objeda te sam ga zamolio da mi opjeva jednu pjesmu koja mi se jako svidjela. Na prve taktove pjesme, počele su se lijepiti i druge ašramske pčele te smo tako započeli sankirtan koji je trajao do kasno u noć. To je bilo iskustvo koje nitko od nas neće zaboraviti. Pogotovo mir koji je bio generiran pjesmom i snagom devocije. Čak nam se je i Swami pridružio na kratko – došao je baš u momentu kada je završila jedna pjesma koja se je pjevala preko sat vremena te je na naš mir nadodao svoj što je dalo cijeloj večeri dodatnu snagu.

Inače, u nedjelju je Swami kuhao ručak za sve. Kako smo mi bili na festivalu, propustili smo tu priliku da kušamo njegovu hranu (možda Phalguni može napisati par riječi, jer je ona bila još u ašramu?)

Kako smo se vračali kasno, bilo je sigurno dva u jutro kada smo se stigli nazad, ja sam bio za volanom kada je Kuru pročitao SMS poruku od Swamija. Kao brižni otac, pitao je da li skoro stižemo te se je pitao jesmo li još u oblacima. Očigledno je pokupio „vibru“ koja nas je nosila cijelim putem.

Danas je utorak, moj dan za kuhanje. Spremio sam talijanski specijalitet pod nazivom, Focaccia Barese (čit: fokača bareze). Ljudi su uzimali „repete“ te su brzo „počistili“ posude. Naravno, kao i obično, pljuštali su komplimenti sa svih strana. Sjećam se da sam nekome odgovorio na kompliment riječima: „moj ego ti zahvaljuje“. Ponekad se volimo šaliti na ovaj način da jedan drugoga podsjetimo da uvijek budnim okom držimo ego pod kontrolom.

Nekoliko nesretnika, koju su kasnili na ručak, ostali su bez jela. Međutim, Prajna koja je bila jedna od njih, dosjetila se da možda u hladnjaku ima još nešto od jučer, i gle – bingo! – ostaci od nedjeljnog ručka. Tako da je dobila punu porciju prasadama. Pankaj je bio još dosjetljiviji te pronašao u zamrzivaču picu koju je nabrzinu pogrijao u pečnici. Tako, vuk sit a sve ovce na broju!

Inače Swami je u posljednje vrijeme u nekom Ram raspoloženju jer samo Ramine bhajane pjeva. Te, za divno čudo, često se pojavi na večernjim molitvama i otpjeva nekoliko, uglavnom novih, bhajana. Jai Sai Ram!

Moj sin je uvelike blagoslovljen (1. dio)

Moj sin Visham se rodio na Mauricijusu 13. lipnja 1978. Na tom malom otoku je odrastao. Danas, Visham je poznat i cijenjen diljem svijeta kao Swami Vishwananda. Ja sam također odrasla na Mauricijusu. Tamo, kao i u Indiji, svi se u okolici poznaju. Za razliku od gradova gdje ljudi ne poznaju svoje susjede, na Mauricijusu su ljudi u uskoj blizini kao jedna velika obitelj te svatko sa svakim razgovara.

U svojoj mladosti Visham se igrao sa svom djecom iz susjedstva. Dječaci iz susjedstva su zezali Vishama zbog njegove duhovne prirode i navika te su mu se rugali nazivajući ga Hari Om i Jai Gurudev, ali njega to nije brinulo. Često se, također, i s odraslima družio. Nedaleko od naše kuće bila je mala šuma gdje je sam živio jedan starac imenom Lala. Zbog stare tradicije da se susjedi međusobno pomažu, netko iz susjedstva je kuhao za Lalu. Moj sin je često posjećivao starca. Lala nije mnogo pričao, većinu vremena je šutke sjedio ispred svoje kolibe.

Visham je bio nestašan dječak i kad bi se igrao sa djecom iz susjedstva, napravio bi nered, ali nikada nije bio nevaljao, samo nestašan. Na primjer, jednog dana kad sam kuhala leću, on je podmetnuo mali komad sapuna u lonac. Stalno se negdje penjao, što je briga za majku da ne bi pao i ozlijedio se. Tukla sam Vishama kad je radio ove nestašne stvari. Sada shvaćam da sam ga previše istukla kad je stavio komad sapuna u leću. Sada mi je žao zbog svih batina.

Čak i u dobi od jedne godine, bilo je očito da je Visham drugačiji od druge djece. Obično dijete traži slatkiše, kolače ili igračke, ali moj sin nije nikada tražio takve stvari. On bi rekao, “Daj mi mirisni štapić; daj mi kamfor da izvodim yajne i molitve.” Kada bih mu rekla da ja nemam te stvari, on bi rekao: Idi kupiti ili Idemo kupovati. Kada bih išla s njim u kupovinu, Visham bi me molio da kupim sastojke za njegovu yajnu: agarbathi, mirisne štapiće i kamfor.

U dobi od jedne i po godine Visham je tek počinjao hodati. Ipak, za razliku od druge djece njegovih godina, on se cijelo vrijeme molio i molio. Vishamova baka je išla svako jutro i večer u hram. Od kada je Visham bio mali moglo ga se naći pokraj bake u hramu na jutarnjim i večernjim molitvama. Moja sestra bi imala običaj reći, “Kako ti možeš imati takvog sina? Ti se nikada ne moliš.” Ja bih joj odgovorila, “Stvarno ne znam, uvijek ga je Bog interesirao.”

Ja sam vjerovala u Boga, ali nisam imala potrebu ići moliti u hram ili polivati vodom shiva lingam. U to vrijeme gledala bih kako ljudi prolaze pokraj naše kuće na putu do hrama, ali ja nisam nikad osjetila potrebu tamo ići.

Uskoro, Visham je počeo raditi havan, ritual vatre zvan yajna. Zapalio je veliku vatru usred kuhinje koja je mogla zapaliti kuhinju. Svi koji su tu bili su se bojali, ali ja se nisam bojala i ništa loše se zapravo nije dogodilo. Zatim, kada je imao dvije, tri godine počeo se igrati Krishne. Za Božić bi nekada nešto tražio, ali većinu vremena se igrao puje govoreći, Radim puju s Krishnom.

Molitva dana

"Oče, Ti si iza mog vida kojim vidim Tvoju ljepotu izvana. Ti si iza mog sluha, kojim čujem Tvoj glas u stvorenom. Ti si iza mojih misli. Ti si iza moje čežnje za Tobom. Ti si tik iza vela prirodnih ljepota. Ti si iza zaslona moje ljubavi. Otkrij se onakav kakav jesi, iza ovih mističnih zastora."
Paramhansa Yogananda

Sv. Ignacije Loyola

“Treba da budemo spremniji da radije odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuđujemo. Premda, naime, nisu ni sada, a možda ni prije nisu bili kako treba, ipak protiv njih govoriti, bilo u javnim govorima, bilo raspravljajući o njima s jednostavnim narodom, značilo bi prije izazivati ogovaranje i sablazan nego korist. Pa i narod bi se tako ogorčio na svoje poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne. Stoga, kao što je štetno pred neukim pukom govoriti zlo o svojim pretpostavljenima u njihovoj odsutnosti, tako opet može koristiti ako se njihove pogreške iznesu pred same te osobe koje ih mogu popraviti.”

Chaturananda sa soparnikom

Chaturananda u akciji: hit jelo, soparnik, dalmatinski specijalitet oborio cijeli ašram s nogu.

Izvješće iz ašrama 2/2009 (peti dio)

Kao što rekoh, održao je satsang. Na samom početku je pozvao sve da postavljaju pitanja. U tom trenutku, kako obično biva, mnogi su sramežljivi te se teško odlučuju na taj korak. Ipak bilo je nekih desetak pitanja. Odvažio sam se i ja. Bilo je i jedno zanimljivo pitanje od nekoga ta kako će sve zapamtiti. U svakom slučaju sva pitanja je razmotrio te je počeo satsang u kojem je odgovorio na sva pitanja stvorivši jako lijepu tematsku cjelinu. U nekoliko trenutaka sam mogao primijetiti da itekako može vidjeti mnogo dalje nego što to odaje njegova pojava. Jako je pristupačan. Međutim uskraćen sam za pjevanjem i plesanjem kojem sam se toliko nadao. Bilo je pjesme ali su je izvodili njegovi učenici.

Inače on je u samom predavanju spomenuo da je oženjen i ima dvoje djece. To me je nekako oduševilo, jer u svijetu ima mnogo duhovnih učitelja koji su u celibatu, a malo oni koji svojim životom i poteškoćama koje dijele sa svim običnim smrtnicima daju ohrabljenje duhovno iznemoglim masama koje traže malo nade u svojim životima.

Na kraju se osobno pozdravljao sa svima. Njegov način je kroz zagrljaj. Kada sam mu pristupio pitao me je za ime. Rekao sam mu te spomenuo gdje živim. Tada me je prodornim očima pogledao i ohrabrio, „Sve će biti u redu!“ To je očigledno bio odgovor na moje nepostavljeno pitanje koje je iščitao kroz ono postavljeno.

Moje „pravo“ pitanje na početku satsanga je bilo, „Kako (on) definira predanost?“ Rekao je da pitanje nije jednostavno, ali je u svojoj skromnosti (koja se ne da iščitati na prvi pogled) obećao da će pokušati odgovoriti. I odgovor me je jako oduševio. Bio sam sretan da je Kurunandhan (Divya) ponio snimač, ali poslije sam bio potišten jer ga nije namjestio kako treba pa se ništa nije snimilo.

Sri Vast me je zagrlio i dugo tako držao. Osjetio sam očevski zagrljaj, kao da mi daje neki aspekt kojeg sam bio uskraćen svojim odrastanjem. Osjetio sam isto tako i veliku bliskost s njim. Sličnu onoj koju sam osjetio u prisustvu Swamija Atma Chaithanye. Bio sam mu jako zahvalan. Te sam tek kratko mogao izustiti riječi hvale, ali moje srce je nepogrešivo uzvratilo mnogo rječitije nego same riječi. Za kraj mi je podario poljubac u čelo koje kao da je trenutno transformiralo moje biće. Šaljem i link za one koji žele đoživjeti Sri Vasta: http://www.youtube.com/watch?v=jrfngNq5hiM

Osjećaj te večeri je bio nekako očaravajući, kao nakon (našeg) Swamijevog daršana.

I naravno za kraj riječ-dvije o guru purnimi. Guru purnima je dan kada se slave učitelji i sveci svih religija i duhovnih usmjerenja. Bili smo dupkom puni. Bilo nas je sve skupa preko dvjesto duša okupljenih. Swami je održao dva predavanja na kojima je pozvao sve da postavljaju pitanja. Bilo je nekoliko zanimljivih pitanja. Moje pitanje je bilo kako detektirati ego. Odgovorio je kratko, ali dan kasnije je malo više elaborirao. Neću sada ići u detalje jer sam u procesu pisanja članka na tu temu pod nazivom, Kako biti ego detektiv, gdje sam već citirao Swamija.

Bilo je i pitanje, koje je postavila mataji Bhagyashri, da kad učenik napusti učitelja što se događa sa „ugovorom“. Je li on još uvijek postoji, budući je dan na nivou duše? Swami je odgovorio da učenik napuštajući učitelja pokida tim činom ugovor te on više nije na snazi. Ipak dan kasnije je pojasnio da guru uvijek čuva i vodi učenika, iz života u život, te ga potajno blagoslivlja i štiti.

Na sam dan guru purnime imali smo banquet na kojem smo bili angažirani svi kuhari. Spremali smo mnogo jela koja potječu iz Mauricijusa. To je bio naš skromni poklon Swamiju, ali i svim gostima čije pohvale nisu manjkale.

Otprilike u to vrijeme Swami me je nekoliko puta poticao da pišem, jer je pročitao moje prijašnje radove te mi dao pohvalu. Međutim pročitao je moj um i nesigurnost te mi rekao da samo pišem i to srcem, a ne umom.

Na zadnjoj večeri me je u jednom trenutku pogledao i iznenadio riječima koje su bile zapovjedne: „Piši. Piši i ne brini se ako ne znaš o čemu.“ Što sam drugo mogao učiniti nego klimnuti glavom kao znak da su mi se njegove riječi primile.

Dogodila mi se jedna mala nezgoda nakon te večera kada nisam mogao pokrenuti svoje prenosno računalo. To je značilo da neko vrijeme neću biti u mogućnosti pisati, pogotovo ne na hrvatskom jeziku. Ali Naamdev je bio brz te ga je uspio brzo osposobiti.

Evo dva dana kasnije ja pišem... A mislio sam biti vrlo kratak... mnogo kraći nego moje prvo izvješće. Jai Gurudev

S ljubavlju,
Chaturananda

Springen, 26. srpnja 2009.

PS: Evo završio sam svoj izvještaj oko 20 h pa se spustio isprazniti kante za organski otpad kako me ne bi čekale sutra kada je slobodni dan. Čim sam izlazio iz sobe čuo sam zvuk pjesme. Mislio sam da je netko pustio razglas jer se jako čulo. Umjesto CD naišao sam na 10ak raspjevanih duša pod vodstvom mataji Ambike kako sjede pred slikom Babaji-ja i Gayatri u predvorju. Kirtan se orio. Međutim kako se spuštao mrak odlučio sam najprije obaviti svoju dužnost. Nakon pola sata još uvijek se pjevao isti kirtan. Pridružio sam se te je sigurno još sat i pol trajalo pjevanje Gayatri mantre:

Om
Bhūr Bhuvah Svah
Tat Savitur Varenyam
Bhargo Devasya Dhīmahi
Dhiyo Yo Nah Pracodayāt

Upravo prije nekoliko minuta kada sam se spremao napisati ove posljednje retke Swami je provirio u sobu za internet gdje se sada nalazim prije nego li se uputio u Švicarsku gdje će nekoliko dana održavati intervjue. Pozdravio se i ja sam mu zaželio sretan put i ugodan boravak u Švicarskoj. Kao da je tom gestom dao blagoslov i „točku na i“ ovom raportu!

Izvješće iz ašrama 2/2009 (četvrti dio)

Pjevali smo bhajane i mnogi su se izmijenili prije mene. Onda sam uzeo harmonij te počeo pjevati, Om Kriya Babaji Namaha. Swami je bio iza zastora koji je skrivao Babajijev kip. Nakon nekoliko taktova, žarulja, koje je visjela iznad moje glave je naglo eksplodirala te je izgledalo na trenutak da je nestalo struje. Ipak je netko skočio i doveo produžni kabel te omogućio da pećina ponovo prosvijetli. Isto tako nekoliko ljudi je skočilo te počistilo mjesto kako ne bi slučajno neki komadić stakla ipak ostao i povrijedio nekoga.

Kada je žarulja eksplodirala (a bilo je komadića stakla na mojoj glavi) brzo sam se snašao i žestoko uzviknuo hari bol te time potaknuo sve nazočne da sa još većom gorljivošću pjevaju kirtan i sveto ime Babaji-jevo na što su mnogi odgovorili sa dodatnom snagom i žarom.

Swami se je nakon završene ceremonije latio pjevanja te nas uveo u jedan ili dva bhajana, te nakon toga dao znak da nastavimo. Energija se polako usijavala. Iako je Swami napustio pećinu sankirtan je odzvanjao još sigurno dva-tri sata nesmanjenom žestinom. Nakon toga su mnogi spontano ostali meditirajući uz Babaji-jev murti.

Kada sam došao u sobu i pogledao na sat, prošlo je bilo dva sata. Ujutro me je čekala kuhinja i priprema za ručak. Budući da je bilo puno posla nisam mogao napustiti kuhinju usred posla. Za to vrijeme održavao se abišekam u glavnom hramu i Swami se je također pridružio u jednom trenutku.

Igrom slučaja, posao sam uspio obaviti u kuhinji pa sam si mogao uzeti malo vremena te sam otišao do hrama. Drmalo je pjevanje u „svih šesnaest“ (baš se pitam odakle dolazi ova fraza?). Swamijev glas je bio toliko moćan i nadahnut da nitko nije ostao na mjestu. Čak i oni koji su nastavili sjediti njihove tjelesne stanice su plesale u božanskom ritmu. Netko mi je napomenuo, bila je to Gloria, da nikada do sada Swami nije tako dobro zvučao. Mogao sam se samo sa njom složiti.

Swami je tražio da se donese posvećena voda od Gayatri yagne te je još jednom blagoslovio sve kako je to učinio dan prije. Napustio je hram i otišao u kapelicu te se iz nje vratio sa malo širim snopom slame s kojom je prskao mnoštvo. Kako je Swami dolazio od iza ljudi, te oni nisu očekivali iznenadni „pljusak“ blagoslova to je izazvalo najprije iznenađenje te bujicu smijeha kojoj se je i Swami u svojoj razdraganosti pridružio. Time je završen ova vikend.

Sjetio sam se još jedne smiješne situacije sa Swamijem. Dan prije sam nosio organski otpad te sam ga upravo bio spreman ukrcati u malo golf-auto koje nam služi za više namjenski prijevoz unutar centra. Swami je uočio moju namjeru te potrčao sa mataji Rajani i uskočio u auto. Nakon trenutka-dva, koliko mi je trebalo da se snađem, Swami je već bio za volanom i kao nestašni dječarac se nemoćno nasmiješio. Rajani mi je kratko rekla da će se brzo vratiti. Ja sam bio toliko u šoku da nisam mogao izustiti niti jedni riječ.

Time završava ovo izvješće. Zapravo ne još. Sjetio sam se da sam zaboravio reći u prošlom izvješću da smo imali Om Healing u petom mjesecu (za puni mjesec) i da nas je bilo preko osamdeset u „daršan sali“. Swami nam se je pridružio i koliko se sjećam to je bilo po prvi put da je i on bio u krugu. Slijedeći put smo imali veliki Om Healing iscjeljujući krug za guru purnimu gdje nas je bilo preko 150 ali ovaj put smo bili vani pa učinak nije bio toliko vidljiv. Ovaj put nas se Swami nije pridružio.

Imali smo posjetu jednog indijskog pandita, Satya Narayan Das, koji je bio po drugi put kod nas. Ovaj put je bio dva dana te održao jako nadahnjujući satsang i dva govora. Imao sam osjećaj da je cijelo vrijeme govorio samo meni. Dao je dosta primjera i duhovnih lekcija koje su korisne duhovnom aspirantu pogotovo onima koji žive u ašramu.

Nedugo nakon toga nas nekoliko je otišla u Frankfurt jer smo čuli da je stanoviti Sri Vast u blizini i da ima satsang. O njemu ništa prije nismo čuli niti je on čuo za nas. Jedino smo na Youtube-u pronašli snimku na kojoj pjeva i pleše u ekstazi. Te na njegovoj stranici je pisalo da je „dancing guru“ (tj. plesajući guru). Naravno da je to prvog mene zaintrigiralo te sam se već zamišljao kako s rukom pod ruku plešem i pjevam s njim.

Pjevanje Svetog Imena

"Pjevaj Sveto Ime sa poniznim stavom uma, te misli o sebi manje vrijednim od slamke na ulici. Budi tolerantniji od stabla, lišen svakog osjećaja lažnog prestiža, te budi spreman ponuditi svako poštovanje svima. U takvom stanju uma možeš pjevati Ime Gospodnje neprestano."

Chaitanya Mahaprabhu

Dva cvijeta u ovozemaljskom vrtu

Swami Atma Chaithanya i Swami Vishwananda, 30. svibnja 2009. u kapelici Springen centra