Duhovno promišljanje

“Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen!” (Ivan 8:7)

Prije par dana razgovarao sam s prijateljicom na telefon i razgovarajući o odnosu guru – učenik, posebno u vezi s našim guruom, Swamijem Vishwanandom i prašinom koja se prošle jeseni podigla oko njega, spomenuli smo jednog zajedničkog prijatelja.

Rekla mi je da je taj prijatelj rekao u vezi Vishwanande, njegovog „bivšeg gurua“ kako je sam rekao, kako bi volio jednog dana posjetiti „svog prijatelja“ (misleći na Vishwanandu). Kad sam to čuo, ostao sam bez teksta.

Prvo, taj takozvani učenik je napustio svoga gurua na vrlo negativan način, govoreći o njemu pred drugim učenicima da je varalica, da nije istinski guru, i mnoge druge bogohulne stvari.

Štoviše, „odrekao“ ga se govoreći svima o jednom intimnom iskustvu koje je jednom imao sa svojim guruom, a koje uopće nije bilo seksualne prirode. On je to prenio na takav način da slušatelji osjete sažaljenje nad učenikom i osude gurua. Drugim riječima, pokušao je odsjeći glavu guruu nastojeći sebe učiniti višim ili pravičnijim. Njegovo ponašanje bilo je kratkoročno vrlo uspješno budući je uspio uzdrmati vjeru mnogih učenika, ali nakon nekog vremena većina njih je shvatila o kakvom se zapletu radi i ponovno uspostavila svoj unutarnji mir.

Ne samo da je iznio u javnost svoja „osobna“ iskustva, nego je ponudio i mnoga „sočna“ iskustva drugih, koliko god ih je mogao prikupiti, kako bi dokazao ispravnosti prosudbe svoga perverznog uma. Često sam se pitao koji bi bili razlozi da „razotkriješ“ svoga gurua, čak i kad bi te „činjenice“ bile istinite. Da bi zaštitio druge? Spasio njihove duše? Upozorio ih na prijevaru „lažnog“ gurua? Što?

Tko sada pokušava biti guru? Koliko smo nevrijedni bilo kakve ljubavi, pa ipak volimo preuzimati ulogu spasitelja!

Pada mi na pamet jedna lijepa priča iz „Pustinjskih Otaca“, koju bih ovdje želio ponoviti:

Jedan brat u Sceti počinio je grijeh. Sazvano je vijeće na koje je pozvan i otac Mojsije, ali on odbije poći. Tada svećenik pošalje nekoga da mu kaže da dođe, jer ga svi čekaju. Tako otac Mojsije ustane i krene. Uzme šupalj vrč, napuni ga vodom i ponese ga sa sobom. Ostali mu pođu ususret, te mu rekoše: „Što je to, oče?“ A starac im odgovori, „Moji grijesi ostavljaju trag za mnom, a ja ih ne vidim, pa ipak danas dolazim suditi o greškama drugoga.“ Kad su to čuli, ništa više ne rekoše onome bratu, već mu oprostiše.

Kako lako padamo žrtvom đavoljih zamki! I koliko nam dugo treba da otkrijemo zavjeru sotonske sile! Samo predajući se svom duhovnom vodiču možemo biti spašeni, a ključna riječ je poniznost. Ništa ti ne može nauditi ako razviješ poniznost. Tada ne možeš pogriješiti, što god učinio – kvaliteta poniznosti biti će tvoj štit pred svim nedaćama.

Pa što ako se ispostavi da guru nije pravi? Koji stav bi učenik trebao zauzeti? Pokušati ga izložiti osudama drugih, okrenuti sve protiv njega? Je li to način postupanja s prijateljem? I onda imaš obraza nazivati ga prijateljem. O, moj Bože, oslobodi me takvog licemjerja!

Još jedan citat Pustinjskih Otaca:

Jedan brat upita oca Poemena, „Ako vidim da moj brat griješi, je li u redu ništa ne reći o tome?“ Starac odgovori, „Kad god sakrijemo grijeh brata svojega, Bog će sakriti naš; kad god ljudima govorimo o krivnji brata svojega, Bog će isto učiniti s našom."

S ljubavlju,
Chaturananda

Trogir, Hrvatska, 04. ožujka 2009.

Moj sin je uvelike blagoslovljen (5. dio)

Visham je počeo pjevati bhajane po cijele dane s ljudima koji su došli vidjeti manifestacije i materijalizacije. Bilo je ljudi posvuda u našem domu i činilo se da nema mjesta više za obitelj. Postala sam umorna, gotova! U to vrijeme je počeo proizvoditi lingame također. Tijekom posebne svetkovine materijalizirao je 34 lingama u jednom danu. Ako osoba nije bila prisutna kad bi izbacio lingam, on bi ga ponovno progutao i izbacio kad bi osoba stigla. Plakala sam kad sam vidjela kako je postao umoran te kad sam vidjela kako mu je bilo krvavo i bolno izbacivati lingame iz grla. Svima je dao lingam. S obzirom da je bilo tako bolno, pitala sam ga zašto daje svakom lingam i da bi možda bilo dovoljno dati po jedan lingam svakoj obitelji. On je rekao, “Što mogu kad pitaju?” Bio je tako umoran i meni je bilo jako žao mog sina.

Tijekom Shivaratrija dogodilo se nešto posebno. Svaka kanta stavljena u Vishamovu sobu bi bila napunjena vodom. Nitko ne bi bio u sobi, mogao si samo na trenutak okrenuti leđa i kanta bi već bila puna vode. Cijeli dan ljudi su donosili kante kako bi se napunile vodom. Onda je prestalo. Jedno vrijeme, što god bi se stavilo u Vishamovu sobu bilo bi prekriveno vibhutijem različitih boja. Jedno vrijeme manifestirali su se murtiji ispod njegovog kreveta. Jednog dana kuća je bila puna bindija, crvene točke koju hinduističke žene stavljaju na svoja čela, na zidovima te bi visile u zraku u svakoj sobi. Drugog dana mirisni štapići u svakoj sobi. Manifestirao je nakit svake vrste za svakoga.

Svaki dan se nešto novo dešavalo, svako jutro nakon što bih se probudila pitala bih se što će se novo dogoditi taj dan. Jednog dana Visham nije bio kod kuće. Ušla sam u njegovu sobu i vidjela četiri velika ladoosa, okrugla indijska slatkiša kako leže na njegovom krevetu. Nikad nisam vidjela takve ladoose jer su bili veliki kao teniske loptice, vrući kao da su upravo skuhani i prekriveni medom i bademima. Visham je stigao upravo u tom trenutku i uzviknuo, “Tko je stavio ladoose na moj krevet? Ja sam rekla, “Ja nisam, a cijelo vrijeme sam sama u kući!”

Na kraju je došlo vrijeme kad je Visham napunio 18 godina i počeo putovati diljem svijeta. U to vrijeme je želio ići u Indiju, ali nije imao potreban novac. Jedno jutro kad se probudio na oltaru je našao avionsku kartu za Indiju za dan kad je želio ići te 700 dolara.

Visham je uvijek bio pošten. Neki ljudi su mislili da je kupio prstenove koje je davao ljudima kako bi mu vjerovali. Ja sam pitala, “Kojim novcima bi ih kupio? Nikada ne traži ni novčića od ikoga”. Sve se to dogodilo ispred mojih očiju. Ja poznajem svog sina; on nije prevarant. Kada čujem kako neki ružno govore o Vishamu naljutim se jer on nije takav. Ljudi nekad pričaju bez znanja i razumijevanja. Ja sam bila s njim dan i noć kad se sve to događalo i razvijalo. To je istina. Moj sin, Visham je uvelike blagoslovljen. Ne znam što bih mu poželjela; Bog mu je sve dao.

Bindow, svamijeva majka – Mauricijus (Uzeto iz knjige “Blossoming of the Heart”)

Swamiji pjeva - Guru Purnima 2009.

Moj sin je uvelike blagoslovljen (4. dio)

Postalo je čudno kad je moj sin počeo manifestirati stvari. Jutro nakon što se prvi put pojavio vibhuti cijela hrpa vibhutija je izašla iz Vishamove ruke i vrha glave. Dok je vibhuti izlazio iz njegove ruke rekao je da je mogao osjetiti da ga nešto svrbi i onda bi vibhuti istekao vani. Jednog dana je istjecao med iz njegovih stopala i ruku. Nakon toga su i med i vibhuti naizmjenično izlazili iz njegovih ruku i nogu. Dva tjedna prije početka manifestacija zezala sam se preko telefona sa svojom sestrom, “Znaš, Visham radi toliko molitvi da bi mogao iz njega izlaziti vibhuti, baš kao što se dogodilo sa Shirdi Sai Babom, poznatim indijskim svecem. Ako bude izlazio iz njega vibhuti, naplaćivat ću ljudima da ga dolaze posjediti” Onda kad se moja šala ostvarila, nisam se više uopće smijala.

U početku su samo moja obitelj i sestra znali za te manifestacije. Ali ja nisam mogla spavati od razmišljanja što se to događa mom sinu. Razgovarala sam s jednom starom susjedom. Rekla sam da joj želim nešto reći ako mi obeća da neće nikome kazati. Obećala je, ali do podne sam primjetila da već red ljudi stoji ispred moje kuće. Od tada su ljudi stajali u redovima po cijele dane, svaki dan kako bi vidjeli Vishama.

Jedna gospođa je donijela malu sliku i zamolila Vishama da je stavi u svoju sobu i blagoslovi, što je on i učinio. Rekla sam gospođi, “Ne želim tu sliku u njegovoj sobi; imamo dovoljno slika u našoj kući i zato vas molim da je uzmete nazad”. Ali kad je Visham stavio sliku u svoju sobu, postale su dvije. Gospođa je izašla sa dvije slike Vishama. Potrčala sam za njom moleći je, “Nemojte nikome reći što ste ovdje vidjeli”. Uskoro su svi za to znali. Nakon toga dan za danom, čak prije sedam sati ujutro pa sve do kasno navečer, ljudi su počeli stvarati duge redove ispred naše kuće. Postala sam bolesna i frustrirana zbog ljudi u mojem domu cijelo vrijeme. Nisam više imala vremena za kuhanje niti za sebe. Osjećala sam se kao da mi je život završio i svugdje su bili ljudi u mojoj kući po cijeli dan!

Ljudi bi mi rekli, “Želim vidjeti pandita”. Ja bih im odgovorila, “Kojeg pandita? Ovdje nema pandita.” Rekla sam Vishamu, “Moraš prestati s ovim. Ne želim sve te ljude u mojoj kući”. Napokon sam nazvala “pravog” pandita da dođe u moju kuću. Objasnila sam mu sve što se događalo s Vishamom i da se njegova obitelj boji za njega. On je rekao, “Ja sam pandit, pobrinut ću se za to”. On nikad nešto takvo nije vidio. Došao je s ružom u ruci i izmolio neke molitve. Rekao mi je da će za tjedan dana sve prestati. Ali nakon tjedan dana manifestacije su postale još obilnije. Kasnije sam vidjela tog istog pandita kako dodiruje Vishamove noge.

Nakon pandita bilo je još više vibhutija nego prije; onda se pojavio med, nakon toga privjesci i prstenovi. Jednog dana je Visham iz svoje ruke davao poklon svima koji su ga došli posjetiti. Bilo je zabavno, ja sam bila pod stresom, ali sam se smijala i bila sretna. Otišla sam u kuhinju skuhati nešto hrane. Visham je došao u kuhinju na brzinu pojesti. U šali sam mu rekla, “Svima si dao nešto, ali meni nisi ništa dao”. Dotakla sam mu obraz govoreći, “Ništa za mene?” U trenutku je okrenuo ruku i dao mi lijepi prsten. Ja sam plakala i rekla mu, “Ne, nisam to tražila, drago mi je da si svima nešto dao”.

Moj je sin uvelike blagoslovljen (3. dio)

Bila sam protiv njegovih vjerskih sklonosti, ne znam zašto, možda zato što nisam bila religiozna. Vikala bih na njega, “Prestani s pujama.” On bi odgovorio, “Ali ovo je samo molitva.”

U dobi od deset godina, ponašao se kao pandit – išao bi u hram svaki dan raditi puju. Ja sam vikala na njega, “Što radiš? Svako jutro radiš puje kao da si pandit.” On bi mi rekao, “Da, ja želim biti pandit.” Ja bih mu rekla, “Ne, ti nećeš biti pandit, to nije posao.”

Visham bi čuvao novac od škole kako bi mogao kupovati stvari potrebne za njegove molitve. Jedan dan je kupio veliki murti i sakrio ga u tetinoj kući kako ja ne bi vikala na njega. Kupio je glinu i cement kako bi mogao raditi male murtije. Bila sam tako ljuta kada sam čula da pravi murtije da sam otišla u kuću žene koja ga je tome učila. Vikala sam na nju, “Kako se usuđujete učiti mog sina tim stvarima; Ne želim da to radi. On neće postati pandit”. Kasnije mi je Visham rekao da je želio praviti murtije i prodavati ih, da je to posao kojim se želio baviti.

Kad bih izašla iz kuće, Visham bi pustio snimljene puje i molitve i pojačao ih jako glasno. Kad bi vidio da se vraćam, onda bi brzo sve ugasio. Također je nudio puje svugdje sa svojim prijateljima. Često bi uzeo bocu mlijeka te drugih sastojaka i kod prijatelja nudio puje. Jedne takve prilike njegov otac, baka i ja tražili smo ga po cijelom gradu i nismo ga mogli naći, bila sam jako prestrašena. Napokon, netko nas je nazvao da nam kaže gdje je i da radi molitve.
Tijekom tih ranih godina često sam se bojala. Željela sam imati sina kao i sve druge majke, koji ide u školu, ima diplomu, dobro radno mjesto, možda posao u uredu. Visham je samo želio raditi svoje puje i biti pandit. Rekla sam mu da će onog dana kada prestane ići u školu morati učiti za mehaničara. U petnaestoj godini prestao je ići u školu. Sljedećih šest mjeseci je učio za mehaničara. Kad sam vidjela kako se svaki dan vraća kući prljave odjeće i ruku osjetila sam tugu i počela razmišljati da ne želim da moj sin radi te prljave poslove. Nakon šest mjeseci je prestao raditi posao mehaničara i postao pandit. Danas je mnogo više od pandita.

Kada je Visham napunio 16 godina počele su materijalizacije i manifestacije. Jedno jutro dok je čitao knjigu, pozvao me da je pogledam. Pokazao mi je u knjizi slike nekih svetih ljudi na kojima se manifestirao vibhuti. Dok sam se pitala zašto mi Visham pokazuje slike, odjednom sam primjetila da slike na zidovima naše kuće imaju male kuglice vibhutija svuda po sebi. Rekla sam mu, “Stavio si vibhuti po svim slikama kako bi me uvjerio”. Ali Visham je inzistirao, “Ne mama, nisam ništa stavio na slike”. Rekla sam mu da obriše sav vibhuti sa slika i on je to učinio. Pet minuta nakon što je Visham izašao iz kuće, slike su bile opet prekrivene vibhutijem. Bila sam sama u kući, sjedila i pitala se zašto Bog želi da ja vidim fenomen opisan u knjizi koju mi je Visham pokazao.

Moj sin je uvelike blagoslovljen (2. dio)

Jedno jutro, dok sam još spavala, Visham se igrao u kuhinji. Možda je bio žedan; uzeo je bocu benzina i malo popio. Mislila sam da bi mogao umrijeti i brzo pronašla nekoga da nas opet odveze u bolnicu. Kasnije sam shvatila da sam još uvijek odijevena u spavaćicu i papuče te se pitala kako ću se tako obučena vratiti kući.
Od vremena kad je bio jako mali do pete godine Visham je redovito bio bolestan. Često je imao visoke temperature i grčeve. Otprilike svaki mjesec bi imao visoku temperaturu i morali bismo ga odvesti u bolnicu dok se ne bi oporavio. Ponekad bi pojeo otrovne stvari i onda bismo ga morali odvesti u bolnicu, nekada bez svijesti. Doktori bi se pobrinuli za njega. Bila su to teška vremena i za Vishama i za nas, njegovu obitelj; tijekom tog perioda njegovog života bolnica mu je bila kao drugi dom.

Jednom kada je Visham imao tri godine, spremili smo se za vjenčanje rođaka Vishamovog oca. On se igrao s djecom u vrtu gdje je pojeo malo bijelo sjeme koje ima okus po orahu, ali je ustvari jako otrovno. Umjesto da idemo na vjenčanje, opet smo odveli Vishama u bolnicu gdje je ostao tri dana. Tijekom tog boravka u bolnici vidio je čovjeka s vanjske strane bolničkog prozora kako daje slatkiše svoj djeci. Kasnije je otkrio da je taj čovjek bio Babaji, njegov guru.

Visham je bio poslušan i spreman pomoći, ali nestašan. Pomagao mi je očistiti kuću tako što bi oprao suđe ili očistio pod. Njegova mlađa sestra Tina bi rekla, “Ne, neću to napraviti”. Ali Visham mi nikada nije rekao Ne.

Prvog dana vrtića Visham se igrao puje. Učitelj mi je rekao, “Vaš sin je poučio svu djecu u igranju puje. Stavili su sve igračke na hrpu u sredini sobe kao zamjenu za yajna vatru. S Vishamovim ohrabrenjem, sva djeca su provela cijelo posljepodne ponavljajući mantre i molitve koje im je vaš sin doslovno vikao da ponavljaju!”

Također, moj sin je uvijek naređivao koje će igre igrati sa svojom mlađom sestrom Tinom. Jedan dan su u mojoj sobi napravili yajnu. Visham je bacio mnoge stvari u vatru. Vatra je pobjegla iz svog kontejnera i zahvatila zavjesu te je pola izgorjela.

Kad je Visham imao sedam godina jednog dana se obukao kao Krishna u malu ružičastu haljinu i rekao mi da Krishna stavlja crni kajal oko njegovih očiju. Stavio je na sebe chunri, šal i mnogo nakita. Mnogo je volio Krishnu. Plesao je po kući sa sestrom Tinom kao da su Krishna i jedna od Krishninih gopija.

Tijekom Vishamove mladosti mislila sam da je samo nestašan, nisam shvaćala koliko je poseban i koliko je posebno sve što radi, čak i nestašne stvari. Cijelo vrijeme se molio. Ne znam gdje je Visham naučio sve te mantre i molitve u tim ranim godinama. Činilo mi se čudno, kao i svima ostalima da tako malo dijete neprestano moli i pjeva mantre. Ipak, svi su bili iskreno dirnuti malim djetetom koje moli i radi puje. Pitala sam ga, “Koliko se možeš moliti? Stalno se moliš; prestani se sada moliti!” Činio se prestrašen mojim vikanjem da prestane moliti, ali Visham se nikada nije prestao moliti.

„Kažu da se slonovi posebno brinu za ranjene kada se moraju suočiti s borbom. Stvarno, njih i najslabije tada okruže. Tako i ti prihvati u središtu ljubavi bližnjega koji je ranjen i slab.“
Sv. Antun Padovanski

Izvješće iz ašrama 3/2009

Prvog kolovoza imali smo daršan u Springenu. Kao i obično trajao je više od pet sati. Nakon daršana nekoliko momaka iz sela su vukla za sobom drveni karet na kojemu je bio stereo sistem i iz njega treštao tehno. Koji kontrast u odnosu na nekoliko sati provedenih u pjevanju bhajana! Naravno Chatur je bio taj koji se uhvatio na valovima glazbe i sa rukama uvis popratio nekoliko plesnih taktova kada su se još nekolicina pridružila, uglavnom tim koji je ostao pospremiti daršan salu. Ne znam da li je to tradicionalno svake godine (nešto poput pozdrav ljetu – ne zaboravite da ovdje ljeto kasni dobrih mjesec-dva i traje nekoliko tjedana maksimum!) ali momci su vukli karet po cijelom selu. Naravno nas nekoliko se je pješice vraćala u centar te smo im malo davali podršku od ostraga za zvukom školjke u koju smo povremeno puhali.

Kao i obično nakon daršana je teško ići spavati jer se energija digne visoko. Ali ja sam se nekako prisilio jer ujutro u osam sati je nas nekoliko otišla u Baden-Baden, grad udaljen 2-3 sata vožnje. Naime, tamo se održavao music & dance festival na kojem su nastupile nekoliko duhovnih skupina i pojedinaca. To je bio posljednji dan od ukupno tri. Za one koji žele više informacije šaljem link: www.rainbow-spirit.de

Iako s malo sna protekle noći, nas 6 koliko nas je išlo bili smo budni i spremni na ples i pjesmu. Vrhunac festivala je bio glazbenik koji je svih oduševio. Njegovo ime je Steven Walters (www.stevenwaltersmusic.com) i dolazi iz Amerike. Vrhunski je glazbenik i zabavljač, sa duboko ukorjenjenom duhovnošću. Poruku koju kroz svoje glazbene kompozicije prenaša duboko urezuje trag, ne ostavljajući niti jednu osobu ravnodušnom. On zapravo nastoji svaku osobu uključiti u svoj performans. U jednom trenutku počeo je pjevati Hanuman Chalisu, te sam ja bio jedini koji je mogao njega pratiti, što je i njega iznenadilo jer nije očekivao da će se netko naći tko je zna napamet. Hanuman Chalisa, za one koji ne znaju, himna je posvećena Hanumanu, velikom svecu koji je živio prije mnogo stoljeće u Indiji, te mi u ašramu svakodnevno pjevamo tu himnu.

Tako da smo vrlo brzo uspostavili blizak odnos. Naravno s naše strane bio je pozvan da dođe kao gost u ašram, što je, na moje iznenađenje, i napravio. Došao je odmah sutradan. Našao sam ga navečer nakon objeda te sam ga zamolio da mi opjeva jednu pjesmu koja mi se jako svidjela. Na prve taktove pjesme, počele su se lijepiti i druge ašramske pčele te smo tako započeli sankirtan koji je trajao do kasno u noć. To je bilo iskustvo koje nitko od nas neće zaboraviti. Pogotovo mir koji je bio generiran pjesmom i snagom devocije. Čak nam se je i Swami pridružio na kratko – došao je baš u momentu kada je završila jedna pjesma koja se je pjevala preko sat vremena te je na naš mir nadodao svoj što je dalo cijeloj večeri dodatnu snagu.

Inače, u nedjelju je Swami kuhao ručak za sve. Kako smo mi bili na festivalu, propustili smo tu priliku da kušamo njegovu hranu (možda Phalguni može napisati par riječi, jer je ona bila još u ašramu?)

Kako smo se vračali kasno, bilo je sigurno dva u jutro kada smo se stigli nazad, ja sam bio za volanom kada je Kuru pročitao SMS poruku od Swamija. Kao brižni otac, pitao je da li skoro stižemo te se je pitao jesmo li još u oblacima. Očigledno je pokupio „vibru“ koja nas je nosila cijelim putem.

Danas je utorak, moj dan za kuhanje. Spremio sam talijanski specijalitet pod nazivom, Focaccia Barese (čit: fokača bareze). Ljudi su uzimali „repete“ te su brzo „počistili“ posude. Naravno, kao i obično, pljuštali su komplimenti sa svih strana. Sjećam se da sam nekome odgovorio na kompliment riječima: „moj ego ti zahvaljuje“. Ponekad se volimo šaliti na ovaj način da jedan drugoga podsjetimo da uvijek budnim okom držimo ego pod kontrolom.

Nekoliko nesretnika, koju su kasnili na ručak, ostali su bez jela. Međutim, Prajna koja je bila jedna od njih, dosjetila se da možda u hladnjaku ima još nešto od jučer, i gle – bingo! – ostaci od nedjeljnog ručka. Tako da je dobila punu porciju prasadama. Pankaj je bio još dosjetljiviji te pronašao u zamrzivaču picu koju je nabrzinu pogrijao u pečnici. Tako, vuk sit a sve ovce na broju!

Inače Swami je u posljednje vrijeme u nekom Ram raspoloženju jer samo Ramine bhajane pjeva. Te, za divno čudo, često se pojavi na večernjim molitvama i otpjeva nekoliko, uglavnom novih, bhajana. Jai Sai Ram!

Moj sin je uvelike blagoslovljen (1. dio)

Moj sin Visham se rodio na Mauricijusu 13. lipnja 1978. Na tom malom otoku je odrastao. Danas, Visham je poznat i cijenjen diljem svijeta kao Swami Vishwananda. Ja sam također odrasla na Mauricijusu. Tamo, kao i u Indiji, svi se u okolici poznaju. Za razliku od gradova gdje ljudi ne poznaju svoje susjede, na Mauricijusu su ljudi u uskoj blizini kao jedna velika obitelj te svatko sa svakim razgovara.

U svojoj mladosti Visham se igrao sa svom djecom iz susjedstva. Dječaci iz susjedstva su zezali Vishama zbog njegove duhovne prirode i navika te su mu se rugali nazivajući ga Hari Om i Jai Gurudev, ali njega to nije brinulo. Često se, također, i s odraslima družio. Nedaleko od naše kuće bila je mala šuma gdje je sam živio jedan starac imenom Lala. Zbog stare tradicije da se susjedi međusobno pomažu, netko iz susjedstva je kuhao za Lalu. Moj sin je često posjećivao starca. Lala nije mnogo pričao, većinu vremena je šutke sjedio ispred svoje kolibe.

Visham je bio nestašan dječak i kad bi se igrao sa djecom iz susjedstva, napravio bi nered, ali nikada nije bio nevaljao, samo nestašan. Na primjer, jednog dana kad sam kuhala leću, on je podmetnuo mali komad sapuna u lonac. Stalno se negdje penjao, što je briga za majku da ne bi pao i ozlijedio se. Tukla sam Vishama kad je radio ove nestašne stvari. Sada shvaćam da sam ga previše istukla kad je stavio komad sapuna u leću. Sada mi je žao zbog svih batina.

Čak i u dobi od jedne godine, bilo je očito da je Visham drugačiji od druge djece. Obično dijete traži slatkiše, kolače ili igračke, ali moj sin nije nikada tražio takve stvari. On bi rekao, “Daj mi mirisni štapić; daj mi kamfor da izvodim yajne i molitve.” Kada bih mu rekla da ja nemam te stvari, on bi rekao: Idi kupiti ili Idemo kupovati. Kada bih išla s njim u kupovinu, Visham bi me molio da kupim sastojke za njegovu yajnu: agarbathi, mirisne štapiće i kamfor.

U dobi od jedne i po godine Visham je tek počinjao hodati. Ipak, za razliku od druge djece njegovih godina, on se cijelo vrijeme molio i molio. Vishamova baka je išla svako jutro i večer u hram. Od kada je Visham bio mali moglo ga se naći pokraj bake u hramu na jutarnjim i večernjim molitvama. Moja sestra bi imala običaj reći, “Kako ti možeš imati takvog sina? Ti se nikada ne moliš.” Ja bih joj odgovorila, “Stvarno ne znam, uvijek ga je Bog interesirao.”

Ja sam vjerovala u Boga, ali nisam imala potrebu ići moliti u hram ili polivati vodom shiva lingam. U to vrijeme gledala bih kako ljudi prolaze pokraj naše kuće na putu do hrama, ali ja nisam nikad osjetila potrebu tamo ići.

Uskoro, Visham je počeo raditi havan, ritual vatre zvan yajna. Zapalio je veliku vatru usred kuhinje koja je mogla zapaliti kuhinju. Svi koji su tu bili su se bojali, ali ja se nisam bojala i ništa loše se zapravo nije dogodilo. Zatim, kada je imao dvije, tri godine počeo se igrati Krishne. Za Božić bi nekada nešto tražio, ali većinu vremena se igrao puje govoreći, Radim puju s Krishnom.

Molitva dana

"Oče, Ti si iza mog vida kojim vidim Tvoju ljepotu izvana. Ti si iza mog sluha, kojim čujem Tvoj glas u stvorenom. Ti si iza mojih misli. Ti si iza moje čežnje za Tobom. Ti si tik iza vela prirodnih ljepota. Ti si iza zaslona moje ljubavi. Otkrij se onakav kakav jesi, iza ovih mističnih zastora."
Paramhansa Yogananda

Sv. Ignacije Loyola

“Treba da budemo spremniji da radije odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuđujemo. Premda, naime, nisu ni sada, a možda ni prije nisu bili kako treba, ipak protiv njih govoriti, bilo u javnim govorima, bilo raspravljajući o njima s jednostavnim narodom, značilo bi prije izazivati ogovaranje i sablazan nego korist. Pa i narod bi se tako ogorčio na svoje poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne. Stoga, kao što je štetno pred neukim pukom govoriti zlo o svojim pretpostavljenima u njihovoj odsutnosti, tako opet može koristiti ako se njihove pogreške iznesu pred same te osobe koje ih mogu popraviti.”

Chaturananda sa soparnikom

Chaturananda u akciji: hit jelo, soparnik, dalmatinski specijalitet oborio cijeli ašram s nogu.