Ljubav mog Swamija

Jai Gurudev!
Draga braćo i sestre, danas sam neizmjerno sretna i tu sreću želim podijeliti s vama, svojom voljenom obitelji.
U mojih četrdeset i pet godina života snalazile su me razne nevolje, neke od njih su ostavile tragove u mom životu, a neke sam lako prebrodila. Svjesna sam Božje prisutnosti i vodstva.
Znam da mi dragi Bog na leđa stavi baš onoliko koliko mogu izdržati. On zna točnu dozu.
Ovih dana imala sam dosad najveću životnu kušnju. Ništa nije zauvijek. Sve je prolazno. Čak i naše zdravlje i život.

U punom zanosu mojeg duhovnog traganja za Bogom, doktor me jednom jedinom rečenicom spustio na zemlju. "Gospođo, vi imate rak!"

Vjera me spasila da zadržim zdrav razum. Zazivala sam u molitvama svog voljenog Gurua da mi pomogne, da mi da snage da sve to prebrodim na što bezbolniji način, da zadržim svoj mir i prepustila sam sve Njemu.
Dragi Swami ( rekla sam mu u svojim molitvama)TEBI predajem svoje tijelo i svoju dušu, Tebi predajem svu bol i patnju, Neka bude onako kako Ti misliš da je najbolje za mene. Neka bude VOLJA TVOJA!

U meni je nastao mir. Bila sam svjesna Njegove prisutnosti u svakom djeliću sekunde, minute, sata i dana. Bio je stalno uz mene. Dok sam bila u bolnici svi, znači i doktori i sestre, odnosili su se prema meni kao da je sam Swami u njima. Određeni zahvat podnijela sam bez anestezije, bez tableta protiv bolova. Sve je moj Voljeni Swami preuzeo na sebe. Poslali su me kući da mirujem, a kad budu gotovi nalazi slijedi dogovor za operaciju.

Peti dan nakon zahvata, bila sam na putu prema Štefecu. Naravno moja obitelj i prijatelji mislili su da nisam normalna što idem na tako dalek put, ali LJUBAV me zove i tu nema dvojbe.

Još uvijek u neizvjesnosti (jer sam čekala pataloški nalaz), prišla sam Swamiju s punim povjerenjem i zamolila ga za razgovor. Odgovorio mi je da to nije potrebno jer se on već molio za mene.

Taj tren takvu milost nisam prepoznala. Moj se um bunio, nametao mi osjećaj tuge, Zašto me Swami ignorira? Tri dana sam plakala u duši za Njim, baš kao dijete koje se nije zadovoljilo samo s igračkom nego hoće da mu priđe majka, da ga tješi, zagrli. To sam tražila i ja. Tek treći dan Božanska Majka u liku našeg voljenog Swamija mi je prišla, uzela za ruku i tješila riječima ne budi tužna i zabrinuta i da će biti sve u redu. Tim riječima me otpratio kući u miru i radosti.

A danas kad sam bila na kontroli i podigla nalaze, potvrđene su Swamijeve riječi. Sve je u najboljem redu, operativni zahvat nije potreban.

Hvala ti dragi Swami, voljeni moj Guru, moja zvijezdo vodiljo, moja majko i oče, živote moj, moja naveća radost i srećo, hvala ti što si tu, što si samnom i što me vodiš sigurnim putem do Boga!

Jai Gurudev!

Kanupriya
Zagreb, svibanj 2008.

Izvješće iz ašrama 2/2009 (drugi dio)

„Da čujem pitanje?“ A ja ne bih bio Chatur (the clever one) da nisam uzeo u obzir neke parametre kao npr moja zaboravljivost koja kažu ide s godinama. Yogiji bi valjda trebali biti otporni na to. Dan prije ištampao sam pitanja osjećajući da kad me upita za njih da ih se neću točno sjetiti pa bih ispao smiješan i neozbiljan.
Zavukao sam ruku u džep te izvadio papir smijući se u sebi kako sam smiješan samom sebi. Pročitao sam prvo pitanje. Te dobio odgovor. Drugo pitanje također.

Inače kada mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja usput je napomenuo da je odgovor jednostavan. Inače moja pitanja su bila pola stranice A4 formata duga. Pozvao sam bio mataji Vidyavani iz Amerike da prođe pogledom kroz moja pitanja jer su mi se učinile malo prekomplicirane gramatičke konstrukcije znajući da ona ima dobro „editorsko“ oko. Tu je bio i mladi prabhu iz Njemačke, s imenom Dyutidharananda, (koga sam nagovorio da napiše svoje iskustvo sa Swamijem kojeg ću uskoro prevesti i objaviti na blogu). Ona je prolazila kroz pitanja te ni njoj nije bio jednostavan posao. Meni je bila ideja u glavi samo da malo pojednostavim prekomplicirane rečenice, za što sam nju zamolio. Tako da smo se nas troje na kraju dobro nasmijali mojim kompliciranjem. Ali ja ne bih bio ja, opet tvrdoglavo odaberem svoju prvu kompliciranu verziju. Dok sam je čitao Swamiju opet mi je bila misao „pa kad će više kraj tom pitanju“. Evo opet sam počeo komplicirati, pa ću stati s ovim.

Nakon drugog mog pitanja tražio je da ga još pitam, pa još, pa još... Meni opet um, „pa što još hoće od mene, i drugi čekaju za večeru“ Onda su se neka pitanja prirodno otvorila. Ali opet blokada. On me potiče da ga još pitam. Bio je spreman da mi otvori cijelo nebo.

Pitanja su se uglavnom odnosila na guru-učenik odnos, posao koji guru ima nad svojim učenicima, te dio koji učenici moraju obaviti. Moje prvo pitanje se odnosilo na priču o Eklavyi i Dronacharyi. Priča ide tako da je Dronacharya bio poznati učitelj streljaštva te bio učitelj prinčevima i kraljevićima. Njegov najpoznatiji i najjnadobudniji učenik bio je poznati Arjuna iz Bhagavad-gite. On je htio biti nabolji strijelac. Znajući da je njegov učitelj strijeljaštva najbolji koji postoji na svijetu, nije bilo nikakve sumnje da će i on jednog dana biti najbolji, a i sâm mu je učitelj to obečao. Međutim bio je jedan neuki i siromašni momak koji se zvao Eklavya koji je žarko želio biti strijelac i imati učitelja Dronacharyu.

Jednog dana kada je Dronacharya izveo svoje učenike na vježbu približio mu se mladi Eklavya, ponizno i sa srcem punim ljubavi, i tražio da bude njegov učenik. Dronacharya ga je odbio jer je bio učitelj visokom plemstvu te prihvatiti nekoga iz nižeg staleža bilo bi neprimjereno. To nije ražalostilo mladog Eklavyu već je Dronacharyu prihvatio duboko u srcu za svog učitelja te je dio zemlje na kojem je Dronacharya stajao sačuvao te od nje napravio kip kojeg je štovao svakog dana. Kada bi vježbao iznutra bi pozvao svog učitelja da ga vodi prema savršenstvu. Svaki dan bi započeo sa svojom duhovno vježbom štujući Dronacharyu kao svog gurua a tek onda bi vježba streljaštvo. Njegova ljubav za učitelja je bila velika te je rasla iz dana u dan kao i njegovo majstorstvo nad streličarstvom.

Jednog dana, nakon mnogo vremena, učitelj Dronacharya je sa svojim učenicima prolazio kroz šumu u kojoj je boravio Eklavya. U jednom trenutku naišla je divlja zvijer te su njihovi životi dovedeni u opasnost. U tom trenutku prema zvijeri proletjela je kiša strijela te se zabila u njezina usta. Jedna za drugom su letjele dok se njezina usta nisu ispunila strijelama toliko da više nije bilo mjesta za niti jednu. Zvijer više nije mogla zavijati i biti opasnost, ali je životinja ipak bila neozlijeđena.

Učenici, kao i njihov učitelj, bili su zabezeknuti ovom vještinom strjelaštva. Arjuna je bio zaprepašten također, ali još više povrijeđen budući da nije znao tko ga je nadjačao u toj vještini. Trebao je postati najbolji strijelac, a nikada nije naučen ovoj vještini te i da pokuša ne bi mogao ponoviti ovo.

Grupica je potražila lokalitet pronađu tko je odaslao ove strijele te našla Eklavyu. On je bio presretan što vidi svog gurudevu te je odmah pao pred njegova stopala. Dronacharya ga je podigao i pohvalio na vještini. Eklavya je odgovorio da je to bila milost njegova učitelja. Kroz umove svih učenika je prošla misao tko bi mogao biti taj učitelj. Nato ga je Dronacharya upitao za učitelja. Eklavya se nasmijao te rekao da je to sâm Dronacharya. Učenici su bili šokirani i uznemireni. Kako je njihov učitelj mogao podučavati ikoga bez njihova znanja? Arjuna je bio povrijeđen jer ako je Eklavya bio učenik Dronacharye onda njegov učitelj nije održao riječ. Dronacharya, kako bi podučio svoje učenike o guru-bhakti, tražio je od Eklavye da mu objasni kako je naučio tako dobro streljaštvo. Eklavya je objasnio te je svima time pokazao kako moć gurua nema ograničenja i da kada netko potpuno ima povjerenja i predanosti, može se postići sve.

Priča ide dalje jer je sada problem kako sa obećanjem Arjuni. Ili bi Arjuna trebao dodatnu poduku i vježbanje kako bi bio bolji od Eklavye ili se nešto drugo mora dogoditi.

Dronacharya je odmah upitao Eklavyu za guru-dakšinu (ponuda učitelju kao zahvala za primljenu poduku). Eklavya je bio sretan da ponudi sve što ga guru upita. Dronacharya je tražio palac desne ruke. (To je već pravi izazov! Jer za strelca desni prst je jako bitan u postizanju vještine. Bez palca njegova vještina bi bila od nikakve koristi jer ne bi mogao koristiti luk.)

Bez oklijevanja, uzeo je nož te si je prerezao prst i položio pred stopala svog gurua.

Ovo izgleda jako okrutan čin. Dronacharya nije bio bezdušan kako ga priča opisuje. Ovim je htio opisati veličinu Eklavye. Nitko nije imao takvu predanost guruu. Iako je Arjuna poznat po svojoj vještini streljaštva čak i više od toga će se pamtiti Eklavya po predanosti svom guruu. Tko može imati toliko predanosti? Ni u jednom trenutku nije posumnjao u svog gurua. Niti jednom nije osjećao povrijeđenost. Većina nas bi bila ustuknula onog trenutka kada bi nas učitelj odbio.

Izvješće iz ašrama 2/2009 (prvi dio)

Evo prošlo je točno mjesec i pol od mojeg zadnjeg javljanja. Kao što mnogi od vas znate ovaj smo vikend imali Gayatri yagnu posvećenu božici Gayatri. Kao i obično svaki ovakav događaj ispunjen je mnogim zbivanjima. Za nas koji živimo u ašramu vrijeme je uvijek ispunjeno služenjem svih vas koji dođete na kratko tako da ne možemo mnogo učestvovati u programima. To znači i mnoge neprospavane noći. Tako da će i ovaj izvještaj biti osobni doživljaj.

Kao što mnogi od vas već znate ja osobno ne provodim mnogo vremena uz Swamija kao neka moja subraća u ašramu, ali ne misim da sam time uopće zakinut. Čak i kad ga usput zateknem nastojim se neprimjetno odšetati. Ne želim mu dati iti malo razloga da misli da se vrtim okolo samo da bih dobio malo pažnje, jer je ionako ne tražim. Jer znam da od njega dobivam mnogo, mnogo više nego li moj um to može shvatiti. Pa što da još radim sa malo „ukradene“ pažnje.

Isto tako više od tri godine je prošlo od kada živim uz njega, a da nikada nisam imao niti tražio osobni razgovor, niti sam imao neka posebna pitanja koja su me mučila gdje mi je on bio potreban da ih odgovori.

Međutim, čitajući priču o Eklavyi i njegovom učitelju Dronacharyi pojavila su mi se dva pitanja koja sam sročio na papir i poslao Swamiju na njegov mail dok je još bio na putu. Kada je stigao usput mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja slijedećeg dana.

Bio je petak pa si mislim da će ta pitanja odgovoriti za vrijeme daršana kada zna održati neki govor. Kada sam mu se približio po blagoslov, poklonuo sam se, te namjestio sa sklopljenim dlanovima i pogledom usmjerenim u njegove oči. Na mojim prvim daršanima običavao sam ruke blago podignuti u zrak (kao širim ruke da primim blagoslove). U tom trenutku dok sam sklapao ruke, prošla mi je misao da podignem ruke, ali mi je zbog ne znam čega bilo neugodno. On me je pogledao i oštrim glasom rekao da podignem ruke. Moje srce je samo poletjelo uvis, brže nego same ruke.

Položio je svoj palac desne ruke na moje čelo i prst lijeve ruke na bazu lubanje, kako uvijek i čini pri blagoslovu i držao ih je tako sigurno vremenski duplo duže nego ostalima. Moja misao, koju nisam mogao negirati, je bila: „a jadan li sam i nevojan“ kad mu treba toliko da me očisti. Njegov pogled, koji je inače stabilan tijekom blagoslova, mijenjao je raspoloženja. Ja sam cijelo vrijeme pokušao dokučiti što mi pokušava prenijeti, i sl.

Onda se nagnuo, te sam mu se i ja približio kako bi ga bolje čuo, dok je u mojoj glavi opet bilo, „O, O, opet sam nešto zabrljao“. Tada mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja tijekom večere. Drugim riječima pozvao me je da večeram s njim.

Neposredno prije daršana ohrabljivao sam mataji Lakshmi iz Londona da piše o svojim iskustvima sa Swamijom. Ona mi je rekla da nema toga puno za napisati. Ja sam joj na to odgovorio da ja još manje imam jer jako malo vremena provodim s njim a ipak nekako pišem. Rekao sam joj da bar ona svaki put kad dođe u ašram ima priliku biti s njim dosta vremena i gotovo uvijek i večera s njim. Pa valjda se može koja pričica sklepati. Moja misao je bila da ona napiše priču, a ja da je prevedem i objavim na hrvatskom blogu. Već sam jednog brahmacharija „natantao“ da napiše priču koju ću uskoro objaviti. Potakao sam još nekoliko ljudi pa ćemo vidjeti koliko će ih se odazvati.

U svakom slučaju Pritala mi je prišao i rekao da me Swami pozvao. Tako ja i on sami na večeri. Meni u glavi misao, „pa kad će ostala ekipa doći; neću valjda sam biti s njime“.

Znam da je ostala ekipa (londonci kao i obično) čekala ispred nestrpljivo nadajući se da će ih Swami pozvati unutra kao što ih je navikao pozivati svaki dan. Nestrpljivi oni, a nestrpljiv i ja. A Swami? Miran i staložen kao i uvijek!

Gayatri Mantra

Ovaj vikend je bio posvećen hinduističkoj božici Gayatri. Na ovaj link možete pročitati više o Gayatri mantri. Pozdrav iz Springena...

http://www.bhaktimarga.org/pdfs/GAYATRI_MANTRA_cro.pdf

Swami Vishwananda u Indiji, 25. veljače 2008.

Kao riba na suhom (3. dio)

Mnoge su nacije sebi prilagođavale čak i njegov lik, pa tako možemo vidjeti Krista s plavim očima i kosom, koji odgovara predodžbi čistog arijevca, ili pak Krista crne boje kože kako bi se pridobili oni tamne puti. Danas ga čak možemo vidjeti prikazanog kako odjeven u traperice sjedi na motoru s cigaretom između kažiprsta i srednjaka. Još samo čekam da ga vidim s punk frizurom svih boja koja strši u zrak kao u Irokeza, sa srebrnim lancima koji mu vise oko struka. No, šalu na stranu...

Lijepo je zaljubiti se u lijepu sliku koja visi na zidu u kuhinji ili spavaćoj sobi, i povremeno pročitati koju inspirativnu riječ iz Biblije, ali kad se suočimo s nedaćama, zaboravljamo sav sladunjavi religionizam i padamo žrtvom naše niže prirode.

Nema problema, pobjeći ćemo dok oluja ne prođe i sunce ponovno ne izađe, i neće biti nikakve promjene u našem karakteru i ponašanju. Problem riješen. Naizgled.

A koliko kršćana zaista razmišlja o tome da slijedi živućeg Krista, od krvi i mesa? Koliko njih se pokušava staviti u položaj da ima tu Živu Silu uza se kod rješavanja situacija koje život stavlja pred njih?

Koliko njih iskreno pokušava slijediti život i put Isusov stavljajući se u položaj njegovih bliskih učenika, preispitujući svoja srca i pokušavajući ih pročistiti vatrom božanske ljubavi i mudrosti?

Nije lako pogledati unutra. Učitelj, onaj koji je jedno sa svjesnošću Boga, čist je odraz svoga učenika. On daje obilje ljubavi, a kada nas njena moć obuzme, ona iz dubokih, mračnih zakutaka našeg srca čisti svu prašinu koja se nakupila kroz mnoge živote. I mi se gušimo, odjednom ništa ne vidimo. A što je u stvari ta prašina? To su naše potisnute emocije, naše boli, nesigurnosti, kompleksi, stid, žaljenje, što god hoćete!

Umjesto da budemo zahvalni svom duhovnom vodiču što nam pomaže da vidimo što treba ukloniti, i što se doista i uklanja, što mi činimo? Mi ga pljujemo, nazivamo ga pogrdnim imenima, kujemo zavjere protiv njega, ili bježimo od njega u velikoj agoniji, kao da smo vidjeli samog đavla. A to i jest istina: suočili smo se s demonom u nama samima, koji se samo zrcalio na učitelju.

Mnogi kažu da bi umrli za njega, ali koliko njih želi živjeti za njega, u njemu i s njim? Lako je umrijeti, u djeliću sekunde si otrgnut, nastupa veliko olakšanje i ti si siguran od svake patnje i krivice.

Ali trpjeti s njime progone, nositi dio njegovog tereta... kao što reče Isus: žetva je obilna, ali je radnika malo. Duhovni učitelji često govore kako ima mnogo gurua, ali malo pravih učenika. Doista, rijetki su oni koji su spremni prihvatiti bilo koju vrstu discipline, zaboraviti sebe i napraviti u svom srcu mjesta za svoje pravo Ja.

Dakle, opet pitanje: Zašto moć ljubavi, koja je tako velika, uzmiče pred negativnim osobinama srca?

Kamo odlazi ljubav kada prolazni brzaci nečistoća obuzmu našu dušu?

Ako je ljubav zaista jedina stvarnost koja postoji, što je sa svim onim prolaznim emocijama s kojima se susrećemo na svom duhovnom putu?

Autor: Chaturananda
Prijevod s engleskog: Radha

Kao riba na suhom (2. dio)

Zapravo, vjernici i ne-vjernici, svi smo mi djeca jednoga i jedinoga Boga, koja se bore i pokušavaju puževim korakom pronaći put natrag do svoga istinskog doma u Njemu.
A što je s većinom ostalih, koji slijede druge religije, učitelje i staze?

Sve religije, svi učitelji, svi različiti duhovni putevi imaju isti cilj: jedinstvo s Bogom. Budisti to zovu nirvana, jogini samadhi, kršćani pričest, itd. A svi sveti spisi tvrde da postoji samo jedan Bog. Pa zašto onda ja mislim da je moj Bog jedini i pravi, a tvoj da je lažnjak?

U kršćanstvu imamo deset zapovijedi, sljedbenici puta joge imaju Patanjalijeve yame i niyame, upute o tome što činiti a što ne, koje vrlo nalikuju na deset zapovijedi. Muslimani imaju svoje svete spise i zapovijedi. Razne hinduističke sekte također slijede slične propise.

Istina je da se svi oni slažu u temeljnim postavkama. Mi slušamo mudre riječi svećenika, proroka i učenjaka, čitamo krasne formule ljudskog ponašanja, ali kad to treba primijeniti u svom vlastitom životu i izazovima koje životne okolnosti stavljaju pred nas, onda posrćemo i lutamo kao obezglavljeni.

Kako to da nam je problem prihvatiti činjenicu da su i drugi na pravom putu, kao što smo i mi?

Bojimo li se možda za sebe, iz prostog razloga što nismo sigurni u put koji slijedimo?

Zašto toliki Isusovi sljedbenici imaju problem prihvaćanja drugih Isusovih sljedbenika? Isti Bog i isti učitelj, pa ipak svi oni imaju isti problem jedni s drugima.

Zašto su Isusa toliki koji su ga duboko voljeli i slijedili napustili kada je prolazio kroz svoju vlastitu agoniju? On je bio tu kad je njima trebalo iscjeljenje tijela, uma, duše i srca. Nakon što ih je izliječio, zaboravili su i instrument i izvor.

Isus mora da je „učinio“ nešto užasno loše kad su se čak i najbliži učenici, kad je došlo vrijeme velikih kušnji, zgražavali od pomisli da imaju bilo kakve veze s „tim tipom“.

Kamo je nestala njihova ljubav, u samo nekoliko sati?

Milijuni njegovih današnjih sljedbenika pjevaju hvalospjeve i kunu se na doživotnu posvećenost, predanost i odanost Isusu koji je Krist.

On je tako lijep, njegove riječi tako prodorne, a Crkva tako moćna sa svojom dugom tradicijom neprekinute linije papinstva. Rijetki shvaćaju da je zapravo mnoštvo „ne-svetih“ papa nebrojeno puta prekinulo liniju učeništva. Mnogi su njegove riječi izvrtali i pogrešno tumačili kako bi bile prikladne politici onih koji su na vlasti.

Kao riba na suhom 1. dio

Ima Isus mnoge koji ljube njegovo nebesko kraljevstvo, ali malo je onih koji će ponijeti njegov križ.
Ima mnoge koji žele utjehu, a malo njih koji prihvaćaju patnju.
Mnogi mu se pridružuju kod stola, a malo njih kod posta.
Svi se s Kristom žele radovati, a malo će njih trpjeti za njega ili s njim.
Mnogi Isusa slijede do lomljenja kruha, a malo će njih s njim popiti čašu muka.
Mnogi časte njegova čudesa, ali malo je onih koji ga slijede do križa.
Mnogi vole Isusa dok ih ne stignu nevolje.

Ovi citati iz knjige Tome Kempenca “Nasljeduj Krista” točno opisuju koliko je teško hodati učiteljevim stopama. Isus Krist je bio utjelovljenje ljubavi, i svima jednako dijelio blagoslov božanske ljubavi, a razapeli su ga isti oni koji su ga nedugo prije toga slavili.

Što je to u ljudskoj prirodi što čini da smo danas duboko zaljubljeni u nekoga, a sutra bacamo na nj kamenje osude i svetogrđa?

Zašto se mi ljudi, bića satkana od atoma ljubavi, bića čija je svaka tjelesna stanica, atom, elektron, svaka molekula, prožeta blaženstvom i ljubavlju prisutnosti božje, uporno odmičemo od tvari od koje smo sazdani, smanjujući sebe same?

Kako to da mi, ljudske ribe, žeđamo usred oceana ljubavi?

Ova su me pitanja godinama zbunjivala, i još uvijek nemam odgovor na njih.

Što je to što nas sprječava da uvijek svjesno boravimo u blaženoj prisustnosti sat-chit-anande?

Naša je pažnja usredotočena, bolje rečeno raspršena, u toliko mnogo smjerova da čak i kad dotaknemo taj izvor naše istinske biti, ne možemo ga dugo zadržati jer naša energija „leti“ tamo – amo, zahvaljujući našem nezaustavljivom umu i željama srca. Statičke smetnje našeg uma ne prestaju, osim u povremenim kratkim prekidima.

Isus Krist danas ima milijune sljedbenika, u tisućama različitih crkava i sekti. Svi oni misle da su jedinstveni i pravi sljedbenici Isusovi, osuđujući time druge grupe zbog toga što „ne slijede pravi put“. Moj put je jedini i najbolji – to je njihov prešutni stav.

Pa, mogli bismo te različite grupe promatrati kao stada ovaca, koristeći Isusovu metaforu. I njegovim riječima, kad bi mu netko prišao da se raspita o nekome tko liječi u ime Isusa, Isus bi odgovorio: Imam mnogo ovaca koje nisu iz ovoga stada.

Iz njegovog blagog prijekora upućenog jednom učeniku možemo iščitati poruku da treba poštivati i prihvaćati svakoga koji slijedi istu istinu, bez obzira koliko se ona izvana činila različita.

Misao dana

Neću svaki dan tražiti svoj duhovni cvijet. Posijat ću sjeme, zalijevati ga molitvom i ispravnim nastojanjem, a kada proklija, brinut ću se za njegovo zdravlje, čupajući korov sumnje, neodlučnosti i neaktivnosti. Na koncu ću uživati u dugo traženom duhovnom Cvijetu Spoznaje.
Paramhansa Yogananda "Meditations and Affirmations"

Kratak osvrt na guru-učenik odnos

Dragi brate po Bogu,

Osjećam tvoju patnju u ovoj bitci tvoga života. Veliki Učitelji uvijek prolaze kroz određene vanjske poteškoće prilikom pomaganja bolom pogođenom čovječanstvu i zbog toga nekada zauzvrat bivaju razapeti.

Pretpostavimo da je tvoj guru u ovom životu homoseksualac. Želio je iskusiti takvu vrstu ljubavnog odnosa kako bi razumio i pomogao svojim učenicima. Trebao je proći kroz to iskustvo kako bi potpuno razumio cijeli aspekt homoseksualnosti. Netko će pitati zašto je to trebao ako je prosvjetljen i ima izravan pristup cjelokupnom znanju?

Pretpostavimo da je tvoj guru bogospoznat. Što to znači? To znači da može biti u zajedništvu s Bogom kad god to poželi. Kada to ne prizove, on se ponaša kao i svaki obični čovjek. Sjeti se u Bibliji: sin čovječji…sin Božji. Silaskom dolje oblačeći ljudsko tijelo, čak i avatar pada pod utjecaj bolesti i tjelesnog propadanja te tjelesnih želja, jer je takav zakon materijalnog postojanja. Ali budući da je učitelj ostvario slobodu od ropstva želja i vezanosti on se može uzdignuti iznad njih kad kod poželi, za razliku od običnog čovjeka. Tako da on može uživati ‘plodove’ i u isto vrijeme ne biti vezan za njih te se pri tom ne mora zaplitati u beskonačan krug želja. Odnosno, ako postoji želja za tjelesnim užitkom, on je može zadovoljiti i zaboraviti na to bez stvaranja bilo kakve karme. Avatarovo djelovanje je kao pisanje po vodi, jer ne ostavlja nikakav trag.

Pretpostavimo da je osoba bogospoznata… čak ako ta osoba još uvijek ima određene nerealizirane želje, (što je slučaj sa dušama koje zovemo jivan mukta – osobe oslobođene za vrijeme života), takve osobe su dostigle nirbikalpa samadhi, ali još nisu potpuno oslobođene jer još uvijek imaju neodrađenu karmu. Tako da je moguće da je osoba bogospoznata, ali još ima neodrađenih želja. Yogananda je izjavio da ima učitelja koji nisu potpuno oslobođeni, odnosno imaju još neku karmu koju moraju odraditi. Dakle, oni jesu s Bogom…zar je ostalo onda bitno? Ne mogu stvoriti novu karmu jer su razotkrili božansku igru – kozmičku iluziju, dakle ništa ih ne može dotaknuti. Ponovno su se sjetili božanskosti koja u njima leži. Ali zato što još uvijek moraju, prema zakonu materije, odraditi određenu karmu – neke postupke ili reakcije proistekle iz prošlih djela – zbog toga moraju proći kroz određena iskustva koja mi možemo gledati kao crna ili bijela. Ali u Božjim očima to drugačije izgleda. Samo sjene svjetla bacaju sjenku, kako se Yogananda izrazio.

Jer su ionako slobodni, oni mogu raditi što žele, možda kako bi zadovoljili želje učenika koje im je Bog poslao….

Kada duša čezne za Bogom i kada je spremna za duhovno putovanje Bog šalje toj duši božanskoga glasnika. On šalje toj duši gurua, koji ne mora biti potpuno oslobođen ili potpuno svjestan svoje božanske prirode, niti mora biti svjestan svoje misije. Guru osjeća da ima određenu misiju i po božanskom zakonu koji upravlja svim dušama oni su međusobno privučeni i pomažu jedan drugome te u skladu sa učenikovom prijemčivošću on dobiva više ili manje od Boga kroz taj guru-kanal. Guru uglavnom nije svjestan tog procesa, ali s obzirom da on također duhovno raste on počinje sve više shvaćati svoju ulogu na zemlji.

Ne mora sebe nužno zvati guru ili učitelj, ali tu ulogu svojim primjerom ispunjava, kao i sa nastojanjem da svoj život učini boljim. I tako će se život za životom učenik i guru sretati kako bi pomagali jedan drugome. Guru služeći kao kanal, čega većinom nije svjestan, pomaže učeniku, a zauzvrat učenik njemu pomaže svojom otvorenošću, jer što si više spreman dati, više ćeš dobiti i tako rasteš u realizaciji. Počinješ shvaćati svoju ulogu koju ti je povjerio Bog. Kad uvidiš to, tada počinješ biti ponizan, jer osjećaš i vidiš da je Bog taj koji upravlja tvojim životom te kada igraš Njegovu igru ti si siguran i zaštićen, ali kada odstupiš od svoje uloge ti patiš. Tako učiš korak po korak praveći mnogo grešaka. Možeš se pitati zašto te Bog poslao? Nije važno tko je izabran da bude guru-vodič, ali možda si zbog određenih kvaliteta koje imaš više kvalificiran; recimo, na primjer, da imaš više suosjećanja kad vidiš da drugi pate ili možda imaš više kshatriya kvaliteta u sebi koje su ti potrebne u ovom životu kako bi izborio svoje unutarnje borbe i služio drugima na taj način ili već nešto drugo.

Tako se ponekad dogodi da učenik preraste svog gurua u realizaciji Boga, to se dešava jer svi imamo neke prepreke koje trebamo nadići, a neke zahtijevaju više vremena i strpljenja i možda se s njima guru bori duže, a učenik je od toga slobodan i onda on može bez prepreka koračati brže te u određenom trenutku prestiže gurua u duhovnoj realizaciji, ali ako misli da je bolji od gurua, tada pada i treba se naučiti poniznosti, poštovanju i ljubavi. Ta igra se nastavlja sve dok se oboje, i guru i učenik, ne oslobode. Bog ponekad šalje na zemlju “problematične” gurue jer samo kroz učenje i pomaganje drugima oni mogu nadići svoje osobne prepreke. Ne radi se o tome da je guru na višoj razini od učenika ili obrnuto. Svatko je u Božjim očima isti. Ali On nam daje različite uloge u skladu sa našom specifičnom i jedinstvenom prirodom. Zbog toga On nas voli jednako nezavisno od naših vanjskih uloga jer je Sebe podijelio u mnogo oblika. Dakle, svatko od nas je utijelovljenje određene kvalitete i nema usporedbe. To je jednostavno tako.

Dakle, čak i ako tvoj guru nije potpuno oslobođen ili čak svjestan svoje uloge, nema veze jer ionako je Bog tvoj Guru, ali On mora djelovati kroz Svoje glasnike. Zato oslobođenje može doći samo kroz gurua. Bog je ionako taj koji djeluje, čak i ako guru zastrani to je Božja odgovornost, ali učenik mora ostati odan do kraja. Ako se guru pokaže nevrijednim Bog će poslati učeniku boljega u skladu s njegovom spremnošću da krene duhovnim putem. Ali ključno je da učenik ostane odan do kraja, jer njegova odanost predstavlja njegovu predanost Božjoj volji. Kad on nije lojalan time šalje poruku da će radije slijediti svoj put, želje i sklonosti koristeći pri tom "pad" gurua kao ispriku za podilaženje svojoj nižoj prirodi, svojim ego-vođenim putima. Ali ako učenik postane ponosan jer vidi neke nedostatke kod svoga gurua, tada samo piše smrtnu presudu svom duhovnom životu. Jer obično ponos spriječava duhovni razvitak duše. Ne možeš rasti ako sebe smatraš vrijednijim i boljim, posebno ako odguruješ kanal koji ti je Bog poslao. Ponosom sam sebi kopaš grob, jer više ne možeš učiti. Stojiš na mjestu, ili još gore hodaš natraške. Padaš još niže od stupnja s kojeg si započeo duhovni put. Ponos je najveća prepreka na duhovnom putu.

Sada pretpostavi da je tvoj guru potpuno prosvijetljen, bez ikakve osobne karme. Čak i on, kao što sam ranije utvrdio, ima dvostruku ulogu: ljudsku i božansku prirodu. Njegova božanska priroda je uvijek slobodna te može kad god poželi boraviti na najvišim razinama svijesti ili se može spustiti dolje te se ponašati i djelovati normalno u ovom svijetu. Kad učitelj silazi prihvačajući ulogu gurua, on mora obući ljudsku osobnost sa svim svojim dobrim i lošim stranama. On može voljeti različitu vrstu hrane i uživati u njoj, a unutar sebe ne biti za nju vezan. Može uživati u jedrenju ili nekom drugom sportu, ali unutar sebe uvijek biti slobodan, može preuzeti ulogu poslovnog čovjeka ili ratnika i vršiti sve dužnosti koje taj poziv donosi sa sobom, ali unutar sebe je uvijek svjestan svoje slobode u Bogu. Onda, zašto je važno koju ulogu netko igra? Guru se može oženiti, a nikad se ne upustiti u bračne odnose ili im se u potpunosti prepustiti, a ne biti vezan za njih, kao Lahiri Mahasaya. Zbog svega toga učenik ne može suditi svog gurua po onome što on izvanjski čini, ako mu ikada uopće može suditi, već zbog onoga što on jest iznutra – božanski mornar, kapetan čija je misija prevesti duše prema pravoj sigurnosti – ka Bogu, jedinom pravom domu.

Dakle, ako učenik vidi nemoralno ponašanje svoga gurua, kako može biti siguran da li je guru nevezan za to ponašanje koje čini za dobrobit svojih učenika ili je još uvijek duša koja se bori za svoje spasenje?

To sam već prije odgovorio. Za učenika je najbolje da se potpuno preda i bude odan do kraja. To su njegove sigurne “dionice i obveznice”.

Kako se mogu predati i biti odan nekome tko se može pokazati kao prevarant? Tada nastupa nešto što se naziva – vjera! Moraš imati povjerenje u Boga da je On s tobom svakoga dana, osigurava ti hranu i odjeću, brine se da udišeš slobodan zrak, itd. Duhovno putovanje započinje onog trenutka kada duša počinje vjerovati da Bog postoji i da je ljudsko postojanje bezvrijedno bez Njega. Tada počinješ vjerovati i tako dan za danom, godina za godinom, život za životom, Bog napokon odlučuje odgovoriti na tvoje molitve jer si spreman za ubrzanje tvog povratka jedinstvu s Kreatorom. U početku ti šalje duhovne knjige i ‘obične’ učitelje, sve dok te to više ne zadovoljava. Guru je samo kanal koji ti je Bog poslao kako bi ti pomogao u procesu ujedinjenja svoje svijesti ponovno s Njim.

Zato trebaš vjerovati svom prvom osjećaju kada sretneš takvog vodiča. I provjeri ga, ispitaj ga, itd. Ali jednom kad si siguran u ono što ti srce govori i što izvana razmijeniš s njim, tada znaš pravi odgovor. Tvoja potraga je završena! Nema više preispitivanja gurua, njegovog vodstva ili ponašanja, ili njegovih načina. Tvoja dužnost je samo da ga pustiš da te vodi.

Ne možeš uistinu znati tko ili što je tvoj guru, jer kad bi znao (znači: već si na njegovoj razini) ne bi ga ni trebao. Ako si zdrav, ne trebaš doktora. Ali ako si bolestan moraš prihvatiti savjet doktora, inače će ti biti još gore. Zato moraš imati VJERE. Vjera gradi tvoj život iz ruševina. Puno je prepreka na duhovnom putu, posebno u vlastitom umu, koji se nekad pokazuje kao najgori neprijatelj. Zato je guru potreban. On to vidi. On je već prošao te borbe i zna izlaz iz njih. Ako slijediš svoga gurua možeš biti siguran da će te voditi krajnjem cilju. A koji je tvoj krajnji cij? Ako je to jedinstvo s Bogom, možeš biti siguran da ćeš ga dobiti! Jai Gurudev!

Autor: Chaturananda
Prijevod s engleskog: Phalguni

Rabi'a al Basri

O Djeco Ništavila!
Istina ne može uči lako,
niti govor može izaći iz vaših ustiju da Ga pronađete;
slušanje vodi govornika na put tjeskoban,
i slijedite li svoje ruke i stopala stići će te pred pomutnju-
Pravi posao leži u Srcu:
Probudite svoje Srce! Jer kada je Ono potpuno probuđeno,
tada ne zahtijeva nikakvog Prijatelja.

- Rabi’a al Basri (Muslimanska svetica, 717-801 A.D., Irak)

Blaženi Gracija iz Mula

Redovnik augustinac, pustinjak (Muo u Boki Kotorskoj, 27. XI. 1438. - Venecija, 9. XI. 1508.) svetac euharistije, pomiritelj ljudi i zaštitnik ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika, pomoraca

U malome ribarskom mjestu Muo, u Boki kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti. Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima. Ulaskom u augustinski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja Evanđelja Isusa Krista, njegovoga krsnog zaštitnika i Gracija (Milost) koju označavaju tri oblika plemenitosti - davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava - milost je svetiste blljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život „našega sveca“.
Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijevo srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegovoga novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkog života.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija. Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovome molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju. Noćna su bdijenja bila njegova osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija. Kad god je radi službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Iako daleko od rodne Boke, bl. Gracija je bio pravi Bokelj, kao i svi Bokelji cijeloga je života ostao istinski štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.

relikvija blGracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da je postao za sve ljude u potrebi milosno protočan. Gotovo da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama. Za ono što mu je Bog učinio Gracija je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini. Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko mnoštvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim. Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira“. Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.

Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te se cijeli samostan našao u pogibeljnoj nestašici pitke vode. Tada su po Gracijevom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napunio pitkom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po njegovom zagovoru od tad pronalazili pitku vodu koja na otocima i kršnim predjelima osobito život znači. Tamo gdje bi se pojavio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogodila bi se ljubav. On je i danas liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca koje krase svetište bl. Gracija.
Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su oltar bl2tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svijetlo. Kad su nakon deset godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo bl. Gracije od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracija raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracija pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki kotorskoj na daljnje čuvanje.

Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula Gracijevo tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. Gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora. Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu poblaženja na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga u 15 sati svake godine.
Svake se godine ponavlja svečanost puna ushita i radosti koju sumještani blaženikovi pripremaju 9. studenoga. Ponos i radost kojom je Svevišnji obdario Boku i njen narod po Graciji ne jenjava kroz sva ova stoljeća. I u najteža vremena ratova i neslaganja Graciji za milosti koje po njemu od Boga primaju, zahvaljuju pravoslavni i katolici, a u svakoj župnoj crkvi Kotorske biskupije časti se slika bl. Gracija.

Čuda koja su se dogodila po zagovoru bl. Gracija mogu se razvrstati u nekoliko skupina, više puta Gracija je bio pomoćnik u pomorskim nesrećama, u ozdravljenjima od raznih teških bolesti pluća, dišnih putova i grla ili drugih vitalnih organa, posrednik u pronalaženju pitke vode za sušnih vremena, pomiritelj onih u svađi i osobito liječnik bračne ljubavi. I danas se događaju i pamte čuda spasenja bilo na moru ili na kopnu, oslobođenja i ozdravljenja po zagovorniku s Mula. S osobitim ponosom pamte ribari jedno Gracijevo posredništvo u ribolovu. Nakon tri dana neuspješnog pokušavanja, ribari su s molitvom bl. Graciji usprkos svake nade pošli na more i vratili se sa nezapamćenim ulovom od 6000 palamida, što se dogodilo trećega dana trodnevnog slavlja na čast blaženika i nikad prije ni poslije u Boki nije zabilježen toliki ulov te vrste ribe.

Vjerni puk je čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji „imaju uši da čuju“ blaženik s oltara dovikuje: „Približite se izvoru spasa, euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama“. Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.

Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije“. Djetinje iskrena pobožnost bl. Gracije prema Mariji dala je njegovom liku onu ljupku toplinu koje su svjedoci siromasi i prosjaci, koji su mu uvijek bili na srcu kako onda dok su dolazili na samostanska vrata, tako i danas kad se nađu pred njegovim tijelom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga četvrtka narod se uz pjevanje svečanih himni „Ribaru skromni“ i „Nut slavno tijelo našeg odvjetnika“ okuplja oko njegovoga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracija kotorskog 8. studenoga.

Tekst uzet sa stranice
www.kotorskabiskupija.net