Pjevanje Svetog Imena

"Pjevaj Sveto Ime sa poniznim stavom uma, te misli o sebi manje vrijednim od slamke na ulici. Budi tolerantniji od stabla, lišen svakog osjećaja lažnog prestiža, te budi spreman ponuditi svako poštovanje svima. U takvom stanju uma možeš pjevati Ime Gospodnje neprestano."

Chaitanya Mahaprabhu

Dva cvijeta u ovozemaljskom vrtu

Swami Atma Chaithanya i Swami Vishwananda, 30. svibnja 2009. u kapelici Springen centra

Izvješće iz ašrama 2/2009 (treći dio)

Moje pitanje je bilo slijedeće: je li Dronacharya uistinu bio Eklavyin guru? Ako jeste, je li bi svjestan toga i vodio Eklavyu kroz proces učeništva i predanosti? Odnosno ako nije bio njegov guru je li je Eklavyin čin predanosti aktivirao kozmički zakon po kojem Bog upravlja i vodi sve u skladu da zaslugama pojedinaca te kroz to postigao čin milosti?

Swamijev odgovor je bio potvrdan. Dronacharya je bio njegov guru, a razlog zašto ga nije „prihvatio“ za učenika pred njegovim učenicima je dvojak. To je bio test, kako za ostale učenike tako i za Eklavyu. Drugi razlog je taj što je morao slijediti određene norme ponašanja koja su bila tada uvriježena. Zadovoljio je i Arjunu koji je ipak bio poznat kao najbolji strijelac, te Eklavyu koji je postigao guru-bhakti. Jer njegov cilj nije bio streljaštvo, jer je on to nadišao, već mu je krajnji cilj bio – Guru-Bhakti (predanost guruu)!

Swami mi je rekao da sama činjenica što je Dronacharya tražio guru-dakšinu ukazuje na to da mu je on bio guru, inače je ne bi tražio.

Eto, kao što mi je i Swami bio natuknuo, odgovor (za razliku od mog pitanja) bio je jednostavan.

Da sada uđem u drugo pitanje zahtjevalo bi još mnogo pojašnjenja pa ću ipak skratiti kako bih dovršio ovaj izvještaj.

Večera je bila ukusna te me je Swami doista hranio i nahranio. Bio je nježan i brižan poput majke, te istodobno imao sam dojam da pored mene sjedi otac koji dugo nije bio sa svojim sinom te kao da je htio „nadoknaditi vrijeme“. A ja kao dobri sin koji kao da je iznutra govorio, „Pa ne trebaš mi pokazivati da me toliko voliš i čuvaš. Znam da imaš puno posla sa svojom drugom djecom. Ne zamjeram ti što mi 'ponekad ne daješ pažnju' kao drugoj djeci. Zaista razumijem. Dovoljno mi je da znam iznutra da si tu uvijek sa mnom, u mome srcu, u mojim mislima i da nevidljiv korakom kročiš put po kojim ja moram ići kako bi sigurno našao put nazad svom pravom domu.“

Njegov nedokučiv pogled mi je davao naslutiti da pored mene stoji veličina koja je bila daleko od mog poimanja, kojom nisam dorastao. Pitao me je što želim. Da sam zaželio bilo što, imao sam osjećaj da bi mi tog trenutka bio spreman to dati. Rekao mi je da je jako bitno kontrolirati um; da je to ključ duhovnog uspjeha. Ja sam mu na to rekao zar nije važnije tražiti od Boga ljubav, jer, nastavio sam, kada osjećaš ljubav u svome srcu sve ostalo se složi kako treba te je put jednostavniji. Odmah se složio s mojom konstatacijom.

Razgovor je i dalje tekao tim slijedom. Upitao sam ga koja je molitva najbolja koju učenik može zahtijevati od Boga? To pitanje je proizašlo iz nekoliko drugih izmjenjenih razmišljanja te smo se nekako u isto vrijeme usuglasili da je nabolje tražiti prihvaćanje božje volje u svakom trenutku.

Rekao sam mu da je teško slijediti duhovni put jer su zamke velike. On je rekao da nije jer da je on tu da pomogne.

Pitao sam koji je prvi korak prema razvijanju predanosti. Odgovor je bio iskrenost. Shvatio sam u tom trenutka da bez obzira koliko je duhovni put težak, naporan i dug, ako imaš iskrenost sve se lako premosti.

Pitao sam ga zašto se teško odreći samovolje jer ona je glavna prepreka predanosti guruu. Ne sjećam se, na žalost, odgovora ali mi je dao na znanje da je najbitnija lojalnost i odanost guruu te sve ostalo dođe na svoje mjesto.

Rekao mi je (dio odgovora na drugo pitanje!) da je on izvan karme i da na spoznatog učitelja ne utječe karmički zakon jer je on gospodar karme. Učitelj na sebe ne uzima karmu već služi kao apsorber.

Pitao sam ga je li teško igrati i ljudsku i božansku ulogu u isto vrijeme. Zamislio se duboko na trenutak i s nekakvom težinom je rekao da je teško igrati ljudsku ulogu. Teško je zbog učenika koji ne razumiju.

Pitanje je bilo kako učenik može znati što je volja učiteljeva nakon što učitelj ode iz tijela. Rekao mi je da je učitelj mnogo slobodniji i da čini mnogo više nakon što napusti tijelo. Rekao mi je za sebe da mu tijelo predstavlja veliko ograničenje. Tada sam se sjetio iste misli koje je izrekao Yogananda svojim učenicima kada su ga upitali isto.

Bilo je prilično kasno kada se Swami polagano ustajao sa svog stolca, provjeravajući više puta da li sam siguran da više nemam pitanja. Meni je malo bilo krivo što mi nije padalo na pamet ništa više.

Bez obzira što je bilo kasno, nije niti malo pokazivao nestrpljivost da ode ili da ima drugog posla. Ja sam mu u tom trenutku bio najvažniji i moja sveopća dobrobit.

Shvatio sam te večeri koliko sam sam nespreman da duhovno uzletim u visine. Imam veliku priliku, a ja ne znam kako je iskoristiti.

Tu noć nisam spavao kao što to često biva kada sam blizu Swamija. Ali ionako je već skoro bila zora. Jer daršan je te večeri završio nakon jedan sat poslije ponoći. A večera sigurno oko tri. U sedam sam već bio u kuhinji pripravljajući tijesto za puri – indijski specijalitet. U deset sati je počela yagna posvećena, kao što već rekoh, Majci Gayatri. Priču o njoj ću jednom drugom prilikom ispričati. Za one koji znaju engleski, već je dan kasnije bio u prodaji DVD sa daršana i gayatri yagne tako da se tu mogu naći Swamijevi govori i tumačenja.

Taj isti dan je bio komemoracijski dan posvećen Babaji-ju. U špilji, koja je u njegovu čast podignuta u bivšoj kuglani u podrumu centra, održala se mala proslava koja je trebala biti kratka. Swami nije bio predviđen doći ali kako ne može nešto tako proći bez njegovog pečata svojom energijom je dao na snazi cjelokupnom programu.

Ljubav mog Swamija

Jai Gurudev!
Draga braćo i sestre, danas sam neizmjerno sretna i tu sreću želim podijeliti s vama, svojom voljenom obitelji.
U mojih četrdeset i pet godina života snalazile su me razne nevolje, neke od njih su ostavile tragove u mom životu, a neke sam lako prebrodila. Svjesna sam Božje prisutnosti i vodstva.
Znam da mi dragi Bog na leđa stavi baš onoliko koliko mogu izdržati. On zna točnu dozu.
Ovih dana imala sam dosad najveću životnu kušnju. Ništa nije zauvijek. Sve je prolazno. Čak i naše zdravlje i život.

U punom zanosu mojeg duhovnog traganja za Bogom, doktor me jednom jedinom rečenicom spustio na zemlju. "Gospođo, vi imate rak!"

Vjera me spasila da zadržim zdrav razum. Zazivala sam u molitvama svog voljenog Gurua da mi pomogne, da mi da snage da sve to prebrodim na što bezbolniji način, da zadržim svoj mir i prepustila sam sve Njemu.
Dragi Swami ( rekla sam mu u svojim molitvama)TEBI predajem svoje tijelo i svoju dušu, Tebi predajem svu bol i patnju, Neka bude onako kako Ti misliš da je najbolje za mene. Neka bude VOLJA TVOJA!

U meni je nastao mir. Bila sam svjesna Njegove prisutnosti u svakom djeliću sekunde, minute, sata i dana. Bio je stalno uz mene. Dok sam bila u bolnici svi, znači i doktori i sestre, odnosili su se prema meni kao da je sam Swami u njima. Određeni zahvat podnijela sam bez anestezije, bez tableta protiv bolova. Sve je moj Voljeni Swami preuzeo na sebe. Poslali su me kući da mirujem, a kad budu gotovi nalazi slijedi dogovor za operaciju.

Peti dan nakon zahvata, bila sam na putu prema Štefecu. Naravno moja obitelj i prijatelji mislili su da nisam normalna što idem na tako dalek put, ali LJUBAV me zove i tu nema dvojbe.

Još uvijek u neizvjesnosti (jer sam čekala pataloški nalaz), prišla sam Swamiju s punim povjerenjem i zamolila ga za razgovor. Odgovorio mi je da to nije potrebno jer se on već molio za mene.

Taj tren takvu milost nisam prepoznala. Moj se um bunio, nametao mi osjećaj tuge, Zašto me Swami ignorira? Tri dana sam plakala u duši za Njim, baš kao dijete koje se nije zadovoljilo samo s igračkom nego hoće da mu priđe majka, da ga tješi, zagrli. To sam tražila i ja. Tek treći dan Božanska Majka u liku našeg voljenog Swamija mi je prišla, uzela za ruku i tješila riječima ne budi tužna i zabrinuta i da će biti sve u redu. Tim riječima me otpratio kući u miru i radosti.

A danas kad sam bila na kontroli i podigla nalaze, potvrđene su Swamijeve riječi. Sve je u najboljem redu, operativni zahvat nije potreban.

Hvala ti dragi Swami, voljeni moj Guru, moja zvijezdo vodiljo, moja majko i oče, živote moj, moja naveća radost i srećo, hvala ti što si tu, što si samnom i što me vodiš sigurnim putem do Boga!

Jai Gurudev!

Kanupriya
Zagreb, svibanj 2008.

Izvješće iz ašrama 2/2009 (drugi dio)

„Da čujem pitanje?“ A ja ne bih bio Chatur (the clever one) da nisam uzeo u obzir neke parametre kao npr moja zaboravljivost koja kažu ide s godinama. Yogiji bi valjda trebali biti otporni na to. Dan prije ištampao sam pitanja osjećajući da kad me upita za njih da ih se neću točno sjetiti pa bih ispao smiješan i neozbiljan.
Zavukao sam ruku u džep te izvadio papir smijući se u sebi kako sam smiješan samom sebi. Pročitao sam prvo pitanje. Te dobio odgovor. Drugo pitanje također.

Inače kada mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja usput je napomenuo da je odgovor jednostavan. Inače moja pitanja su bila pola stranice A4 formata duga. Pozvao sam bio mataji Vidyavani iz Amerike da prođe pogledom kroz moja pitanja jer su mi se učinile malo prekomplicirane gramatičke konstrukcije znajući da ona ima dobro „editorsko“ oko. Tu je bio i mladi prabhu iz Njemačke, s imenom Dyutidharananda, (koga sam nagovorio da napiše svoje iskustvo sa Swamijem kojeg ću uskoro prevesti i objaviti na blogu). Ona je prolazila kroz pitanja te ni njoj nije bio jednostavan posao. Meni je bila ideja u glavi samo da malo pojednostavim prekomplicirane rečenice, za što sam nju zamolio. Tako da smo se nas troje na kraju dobro nasmijali mojim kompliciranjem. Ali ja ne bih bio ja, opet tvrdoglavo odaberem svoju prvu kompliciranu verziju. Dok sam je čitao Swamiju opet mi je bila misao „pa kad će više kraj tom pitanju“. Evo opet sam počeo komplicirati, pa ću stati s ovim.

Nakon drugog mog pitanja tražio je da ga još pitam, pa još, pa još... Meni opet um, „pa što još hoće od mene, i drugi čekaju za večeru“ Onda su se neka pitanja prirodno otvorila. Ali opet blokada. On me potiče da ga još pitam. Bio je spreman da mi otvori cijelo nebo.

Pitanja su se uglavnom odnosila na guru-učenik odnos, posao koji guru ima nad svojim učenicima, te dio koji učenici moraju obaviti. Moje prvo pitanje se odnosilo na priču o Eklavyi i Dronacharyi. Priča ide tako da je Dronacharya bio poznati učitelj streljaštva te bio učitelj prinčevima i kraljevićima. Njegov najpoznatiji i najjnadobudniji učenik bio je poznati Arjuna iz Bhagavad-gite. On je htio biti nabolji strijelac. Znajući da je njegov učitelj strijeljaštva najbolji koji postoji na svijetu, nije bilo nikakve sumnje da će i on jednog dana biti najbolji, a i sâm mu je učitelj to obečao. Međutim bio je jedan neuki i siromašni momak koji se zvao Eklavya koji je žarko želio biti strijelac i imati učitelja Dronacharyu.

Jednog dana kada je Dronacharya izveo svoje učenike na vježbu približio mu se mladi Eklavya, ponizno i sa srcem punim ljubavi, i tražio da bude njegov učenik. Dronacharya ga je odbio jer je bio učitelj visokom plemstvu te prihvatiti nekoga iz nižeg staleža bilo bi neprimjereno. To nije ražalostilo mladog Eklavyu već je Dronacharyu prihvatio duboko u srcu za svog učitelja te je dio zemlje na kojem je Dronacharya stajao sačuvao te od nje napravio kip kojeg je štovao svakog dana. Kada bi vježbao iznutra bi pozvao svog učitelja da ga vodi prema savršenstvu. Svaki dan bi započeo sa svojom duhovno vježbom štujući Dronacharyu kao svog gurua a tek onda bi vježba streljaštvo. Njegova ljubav za učitelja je bila velika te je rasla iz dana u dan kao i njegovo majstorstvo nad streličarstvom.

Jednog dana, nakon mnogo vremena, učitelj Dronacharya je sa svojim učenicima prolazio kroz šumu u kojoj je boravio Eklavya. U jednom trenutku naišla je divlja zvijer te su njihovi životi dovedeni u opasnost. U tom trenutku prema zvijeri proletjela je kiša strijela te se zabila u njezina usta. Jedna za drugom su letjele dok se njezina usta nisu ispunila strijelama toliko da više nije bilo mjesta za niti jednu. Zvijer više nije mogla zavijati i biti opasnost, ali je životinja ipak bila neozlijeđena.

Učenici, kao i njihov učitelj, bili su zabezeknuti ovom vještinom strjelaštva. Arjuna je bio zaprepašten također, ali još više povrijeđen budući da nije znao tko ga je nadjačao u toj vještini. Trebao je postati najbolji strijelac, a nikada nije naučen ovoj vještini te i da pokuša ne bi mogao ponoviti ovo.

Grupica je potražila lokalitet pronađu tko je odaslao ove strijele te našla Eklavyu. On je bio presretan što vidi svog gurudevu te je odmah pao pred njegova stopala. Dronacharya ga je podigao i pohvalio na vještini. Eklavya je odgovorio da je to bila milost njegova učitelja. Kroz umove svih učenika je prošla misao tko bi mogao biti taj učitelj. Nato ga je Dronacharya upitao za učitelja. Eklavya se nasmijao te rekao da je to sâm Dronacharya. Učenici su bili šokirani i uznemireni. Kako je njihov učitelj mogao podučavati ikoga bez njihova znanja? Arjuna je bio povrijeđen jer ako je Eklavya bio učenik Dronacharye onda njegov učitelj nije održao riječ. Dronacharya, kako bi podučio svoje učenike o guru-bhakti, tražio je od Eklavye da mu objasni kako je naučio tako dobro streljaštvo. Eklavya je objasnio te je svima time pokazao kako moć gurua nema ograničenja i da kada netko potpuno ima povjerenja i predanosti, može se postići sve.

Priča ide dalje jer je sada problem kako sa obećanjem Arjuni. Ili bi Arjuna trebao dodatnu poduku i vježbanje kako bi bio bolji od Eklavye ili se nešto drugo mora dogoditi.

Dronacharya je odmah upitao Eklavyu za guru-dakšinu (ponuda učitelju kao zahvala za primljenu poduku). Eklavya je bio sretan da ponudi sve što ga guru upita. Dronacharya je tražio palac desne ruke. (To je već pravi izazov! Jer za strelca desni prst je jako bitan u postizanju vještine. Bez palca njegova vještina bi bila od nikakve koristi jer ne bi mogao koristiti luk.)

Bez oklijevanja, uzeo je nož te si je prerezao prst i položio pred stopala svog gurua.

Ovo izgleda jako okrutan čin. Dronacharya nije bio bezdušan kako ga priča opisuje. Ovim je htio opisati veličinu Eklavye. Nitko nije imao takvu predanost guruu. Iako je Arjuna poznat po svojoj vještini streljaštva čak i više od toga će se pamtiti Eklavya po predanosti svom guruu. Tko može imati toliko predanosti? Ni u jednom trenutku nije posumnjao u svog gurua. Niti jednom nije osjećao povrijeđenost. Većina nas bi bila ustuknula onog trenutka kada bi nas učitelj odbio.

Izvješće iz ašrama 2/2009 (prvi dio)

Evo prošlo je točno mjesec i pol od mojeg zadnjeg javljanja. Kao što mnogi od vas znate ovaj smo vikend imali Gayatri yagnu posvećenu božici Gayatri. Kao i obično svaki ovakav događaj ispunjen je mnogim zbivanjima. Za nas koji živimo u ašramu vrijeme je uvijek ispunjeno služenjem svih vas koji dođete na kratko tako da ne možemo mnogo učestvovati u programima. To znači i mnoge neprospavane noći. Tako da će i ovaj izvještaj biti osobni doživljaj.

Kao što mnogi od vas već znate ja osobno ne provodim mnogo vremena uz Swamija kao neka moja subraća u ašramu, ali ne misim da sam time uopće zakinut. Čak i kad ga usput zateknem nastojim se neprimjetno odšetati. Ne želim mu dati iti malo razloga da misli da se vrtim okolo samo da bih dobio malo pažnje, jer je ionako ne tražim. Jer znam da od njega dobivam mnogo, mnogo više nego li moj um to može shvatiti. Pa što da još radim sa malo „ukradene“ pažnje.

Isto tako više od tri godine je prošlo od kada živim uz njega, a da nikada nisam imao niti tražio osobni razgovor, niti sam imao neka posebna pitanja koja su me mučila gdje mi je on bio potreban da ih odgovori.

Međutim, čitajući priču o Eklavyi i njegovom učitelju Dronacharyi pojavila su mi se dva pitanja koja sam sročio na papir i poslao Swamiju na njegov mail dok je još bio na putu. Kada je stigao usput mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja slijedećeg dana.

Bio je petak pa si mislim da će ta pitanja odgovoriti za vrijeme daršana kada zna održati neki govor. Kada sam mu se približio po blagoslov, poklonuo sam se, te namjestio sa sklopljenim dlanovima i pogledom usmjerenim u njegove oči. Na mojim prvim daršanima običavao sam ruke blago podignuti u zrak (kao širim ruke da primim blagoslove). U tom trenutku dok sam sklapao ruke, prošla mi je misao da podignem ruke, ali mi je zbog ne znam čega bilo neugodno. On me je pogledao i oštrim glasom rekao da podignem ruke. Moje srce je samo poletjelo uvis, brže nego same ruke.

Položio je svoj palac desne ruke na moje čelo i prst lijeve ruke na bazu lubanje, kako uvijek i čini pri blagoslovu i držao ih je tako sigurno vremenski duplo duže nego ostalima. Moja misao, koju nisam mogao negirati, je bila: „a jadan li sam i nevojan“ kad mu treba toliko da me očisti. Njegov pogled, koji je inače stabilan tijekom blagoslova, mijenjao je raspoloženja. Ja sam cijelo vrijeme pokušao dokučiti što mi pokušava prenijeti, i sl.

Onda se nagnuo, te sam mu se i ja približio kako bi ga bolje čuo, dok je u mojoj glavi opet bilo, „O, O, opet sam nešto zabrljao“. Tada mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja tijekom večere. Drugim riječima pozvao me je da večeram s njim.

Neposredno prije daršana ohrabljivao sam mataji Lakshmi iz Londona da piše o svojim iskustvima sa Swamijom. Ona mi je rekla da nema toga puno za napisati. Ja sam joj na to odgovorio da ja još manje imam jer jako malo vremena provodim s njim a ipak nekako pišem. Rekao sam joj da bar ona svaki put kad dođe u ašram ima priliku biti s njim dosta vremena i gotovo uvijek i večera s njim. Pa valjda se može koja pričica sklepati. Moja misao je bila da ona napiše priču, a ja da je prevedem i objavim na hrvatskom blogu. Već sam jednog brahmacharija „natantao“ da napiše priču koju ću uskoro objaviti. Potakao sam još nekoliko ljudi pa ćemo vidjeti koliko će ih se odazvati.

U svakom slučaju Pritala mi je prišao i rekao da me Swami pozvao. Tako ja i on sami na večeri. Meni u glavi misao, „pa kad će ostala ekipa doći; neću valjda sam biti s njime“.

Znam da je ostala ekipa (londonci kao i obično) čekala ispred nestrpljivo nadajući se da će ih Swami pozvati unutra kao što ih je navikao pozivati svaki dan. Nestrpljivi oni, a nestrpljiv i ja. A Swami? Miran i staložen kao i uvijek!

Gayatri Mantra

Ovaj vikend je bio posvećen hinduističkoj božici Gayatri. Na ovaj link možete pročitati više o Gayatri mantri. Pozdrav iz Springena...

http://www.bhaktimarga.org/pdfs/GAYATRI_MANTRA_cro.pdf

Swami Vishwananda u Indiji, 25. veljače 2008.

Kao riba na suhom (3. dio)

Mnoge su nacije sebi prilagođavale čak i njegov lik, pa tako možemo vidjeti Krista s plavim očima i kosom, koji odgovara predodžbi čistog arijevca, ili pak Krista crne boje kože kako bi se pridobili oni tamne puti. Danas ga čak možemo vidjeti prikazanog kako odjeven u traperice sjedi na motoru s cigaretom između kažiprsta i srednjaka. Još samo čekam da ga vidim s punk frizurom svih boja koja strši u zrak kao u Irokeza, sa srebrnim lancima koji mu vise oko struka. No, šalu na stranu...

Lijepo je zaljubiti se u lijepu sliku koja visi na zidu u kuhinji ili spavaćoj sobi, i povremeno pročitati koju inspirativnu riječ iz Biblije, ali kad se suočimo s nedaćama, zaboravljamo sav sladunjavi religionizam i padamo žrtvom naše niže prirode.

Nema problema, pobjeći ćemo dok oluja ne prođe i sunce ponovno ne izađe, i neće biti nikakve promjene u našem karakteru i ponašanju. Problem riješen. Naizgled.

A koliko kršćana zaista razmišlja o tome da slijedi živućeg Krista, od krvi i mesa? Koliko njih se pokušava staviti u položaj da ima tu Živu Silu uza se kod rješavanja situacija koje život stavlja pred njih?

Koliko njih iskreno pokušava slijediti život i put Isusov stavljajući se u položaj njegovih bliskih učenika, preispitujući svoja srca i pokušavajući ih pročistiti vatrom božanske ljubavi i mudrosti?

Nije lako pogledati unutra. Učitelj, onaj koji je jedno sa svjesnošću Boga, čist je odraz svoga učenika. On daje obilje ljubavi, a kada nas njena moć obuzme, ona iz dubokih, mračnih zakutaka našeg srca čisti svu prašinu koja se nakupila kroz mnoge živote. I mi se gušimo, odjednom ništa ne vidimo. A što je u stvari ta prašina? To su naše potisnute emocije, naše boli, nesigurnosti, kompleksi, stid, žaljenje, što god hoćete!

Umjesto da budemo zahvalni svom duhovnom vodiču što nam pomaže da vidimo što treba ukloniti, i što se doista i uklanja, što mi činimo? Mi ga pljujemo, nazivamo ga pogrdnim imenima, kujemo zavjere protiv njega, ili bježimo od njega u velikoj agoniji, kao da smo vidjeli samog đavla. A to i jest istina: suočili smo se s demonom u nama samima, koji se samo zrcalio na učitelju.

Mnogi kažu da bi umrli za njega, ali koliko njih želi živjeti za njega, u njemu i s njim? Lako je umrijeti, u djeliću sekunde si otrgnut, nastupa veliko olakšanje i ti si siguran od svake patnje i krivice.

Ali trpjeti s njime progone, nositi dio njegovog tereta... kao što reče Isus: žetva je obilna, ali je radnika malo. Duhovni učitelji često govore kako ima mnogo gurua, ali malo pravih učenika. Doista, rijetki su oni koji su spremni prihvatiti bilo koju vrstu discipline, zaboraviti sebe i napraviti u svom srcu mjesta za svoje pravo Ja.

Dakle, opet pitanje: Zašto moć ljubavi, koja je tako velika, uzmiče pred negativnim osobinama srca?

Kamo odlazi ljubav kada prolazni brzaci nečistoća obuzmu našu dušu?

Ako je ljubav zaista jedina stvarnost koja postoji, što je sa svim onim prolaznim emocijama s kojima se susrećemo na svom duhovnom putu?

Autor: Chaturananda
Prijevod s engleskog: Radha

Kao riba na suhom (2. dio)

Zapravo, vjernici i ne-vjernici, svi smo mi djeca jednoga i jedinoga Boga, koja se bore i pokušavaju puževim korakom pronaći put natrag do svoga istinskog doma u Njemu.
A što je s većinom ostalih, koji slijede druge religije, učitelje i staze?

Sve religije, svi učitelji, svi različiti duhovni putevi imaju isti cilj: jedinstvo s Bogom. Budisti to zovu nirvana, jogini samadhi, kršćani pričest, itd. A svi sveti spisi tvrde da postoji samo jedan Bog. Pa zašto onda ja mislim da je moj Bog jedini i pravi, a tvoj da je lažnjak?

U kršćanstvu imamo deset zapovijedi, sljedbenici puta joge imaju Patanjalijeve yame i niyame, upute o tome što činiti a što ne, koje vrlo nalikuju na deset zapovijedi. Muslimani imaju svoje svete spise i zapovijedi. Razne hinduističke sekte također slijede slične propise.

Istina je da se svi oni slažu u temeljnim postavkama. Mi slušamo mudre riječi svećenika, proroka i učenjaka, čitamo krasne formule ljudskog ponašanja, ali kad to treba primijeniti u svom vlastitom životu i izazovima koje životne okolnosti stavljaju pred nas, onda posrćemo i lutamo kao obezglavljeni.

Kako to da nam je problem prihvatiti činjenicu da su i drugi na pravom putu, kao što smo i mi?

Bojimo li se možda za sebe, iz prostog razloga što nismo sigurni u put koji slijedimo?

Zašto toliki Isusovi sljedbenici imaju problem prihvaćanja drugih Isusovih sljedbenika? Isti Bog i isti učitelj, pa ipak svi oni imaju isti problem jedni s drugima.

Zašto su Isusa toliki koji su ga duboko voljeli i slijedili napustili kada je prolazio kroz svoju vlastitu agoniju? On je bio tu kad je njima trebalo iscjeljenje tijela, uma, duše i srca. Nakon što ih je izliječio, zaboravili su i instrument i izvor.

Isus mora da je „učinio“ nešto užasno loše kad su se čak i najbliži učenici, kad je došlo vrijeme velikih kušnji, zgražavali od pomisli da imaju bilo kakve veze s „tim tipom“.

Kamo je nestala njihova ljubav, u samo nekoliko sati?

Milijuni njegovih današnjih sljedbenika pjevaju hvalospjeve i kunu se na doživotnu posvećenost, predanost i odanost Isusu koji je Krist.

On je tako lijep, njegove riječi tako prodorne, a Crkva tako moćna sa svojom dugom tradicijom neprekinute linije papinstva. Rijetki shvaćaju da je zapravo mnoštvo „ne-svetih“ papa nebrojeno puta prekinulo liniju učeništva. Mnogi su njegove riječi izvrtali i pogrešno tumačili kako bi bile prikladne politici onih koji su na vlasti.

Kao riba na suhom 1. dio

Ima Isus mnoge koji ljube njegovo nebesko kraljevstvo, ali malo je onih koji će ponijeti njegov križ.
Ima mnoge koji žele utjehu, a malo njih koji prihvaćaju patnju.
Mnogi mu se pridružuju kod stola, a malo njih kod posta.
Svi se s Kristom žele radovati, a malo će njih trpjeti za njega ili s njim.
Mnogi Isusa slijede do lomljenja kruha, a malo će njih s njim popiti čašu muka.
Mnogi časte njegova čudesa, ali malo je onih koji ga slijede do križa.
Mnogi vole Isusa dok ih ne stignu nevolje.

Ovi citati iz knjige Tome Kempenca “Nasljeduj Krista” točno opisuju koliko je teško hodati učiteljevim stopama. Isus Krist je bio utjelovljenje ljubavi, i svima jednako dijelio blagoslov božanske ljubavi, a razapeli su ga isti oni koji su ga nedugo prije toga slavili.

Što je to u ljudskoj prirodi što čini da smo danas duboko zaljubljeni u nekoga, a sutra bacamo na nj kamenje osude i svetogrđa?

Zašto se mi ljudi, bića satkana od atoma ljubavi, bića čija je svaka tjelesna stanica, atom, elektron, svaka molekula, prožeta blaženstvom i ljubavlju prisutnosti božje, uporno odmičemo od tvari od koje smo sazdani, smanjujući sebe same?

Kako to da mi, ljudske ribe, žeđamo usred oceana ljubavi?

Ova su me pitanja godinama zbunjivala, i još uvijek nemam odgovor na njih.

Što je to što nas sprječava da uvijek svjesno boravimo u blaženoj prisustnosti sat-chit-anande?

Naša je pažnja usredotočena, bolje rečeno raspršena, u toliko mnogo smjerova da čak i kad dotaknemo taj izvor naše istinske biti, ne možemo ga dugo zadržati jer naša energija „leti“ tamo – amo, zahvaljujući našem nezaustavljivom umu i željama srca. Statičke smetnje našeg uma ne prestaju, osim u povremenim kratkim prekidima.

Isus Krist danas ima milijune sljedbenika, u tisućama različitih crkava i sekti. Svi oni misle da su jedinstveni i pravi sljedbenici Isusovi, osuđujući time druge grupe zbog toga što „ne slijede pravi put“. Moj put je jedini i najbolji – to je njihov prešutni stav.

Pa, mogli bismo te različite grupe promatrati kao stada ovaca, koristeći Isusovu metaforu. I njegovim riječima, kad bi mu netko prišao da se raspita o nekome tko liječi u ime Isusa, Isus bi odgovorio: Imam mnogo ovaca koje nisu iz ovoga stada.

Iz njegovog blagog prijekora upućenog jednom učeniku možemo iščitati poruku da treba poštivati i prihvaćati svakoga koji slijedi istu istinu, bez obzira koliko se ona izvana činila različita.

Misao dana

Neću svaki dan tražiti svoj duhovni cvijet. Posijat ću sjeme, zalijevati ga molitvom i ispravnim nastojanjem, a kada proklija, brinut ću se za njegovo zdravlje, čupajući korov sumnje, neodlučnosti i neaktivnosti. Na koncu ću uživati u dugo traženom duhovnom Cvijetu Spoznaje.
Paramhansa Yogananda "Meditations and Affirmations"