Sri Swami Vishwananda - Hrvatska

subota, 10. listopada 2009.

Sreća i sigurnost (1)

Prije nekog vremena osjetio sam nadahnuće da napišem nekoliko riječi o ovoj temi koja me je zaintrigirala budući da sam nekako intuitivno shvatio da nekako svi mi težimo istome, a to je sigurnost i sreća ma gdje god se nalazili i što god radili u životu. Čak i himalajski jogi traži sigurnost u nekoj od pečina od vremenskih neprilika, ali i od opasnih životinja, pa možemo reći i od neželjenih posjetitelja prije svega zapadnjaka koji nose mnogo nemira u sebi. Čak i prosjak sa ono malo krpa na sebi s koricom kruha koji nađe mjesto negdje pod mostom na starom madracu može biti puno vezaniji za tu trenutnu sigurnost koju mu pruža to utočište nego neki poslovni čovjek sa velikim mjesečnim primanjima. Pa da dalje ne davim pročitajte i sami. Komentari na ovu temu su poželjni.

Svi na ovom svijetu u principu tražimo dvije stvari: sreću (vječno blaženstvo i radost) i sigurnost (sigurno utočište).

Duhovni ljudi (oni koji svjesno traže vrata za bijeg iz okova ove maye – iluzije) i takozvani svjetovni ili materijalno orijentirani ljudi (oni koji većinom nesvjesno pokušavaju zadovoljiti čežnju duše pretpostavljajući da će ovaj svijet zadovoljiti želje njihovih srdaca) nalaze se na istom, da tako kažem, brodu jer se bore s istim stvarima.

Obično duhovni ljudi (značenje riječi duhovni, po mom skromnom mišljenju, se pogršno interpretira) smatraju sebe vrjednijima od materijalnih ljudi misleći da su na višoj razini jer su na neki način svjesni puta kojim hodaju, ali to je pogrešno. Često puta ne vide zamke svog razmišljanja. Duhovni razvoj ne zavisi o toga koliko si svjestan svoje duhovnosti, već o poniznosti i prihvaćanju svega što ti Bog stavi na put.

Neki ljudi možda ne znaju ništa o duhovnim učenjima i vježbama, ali ako prihvaćaju bogomdane dužnosti, ma kojegod one to bile, obavljajućijih ih s ispravnim stavom te ako slijede temeljna načela moralnog ponašanja, koja su sastavni dio svih svjetskih religija i urođena su svim ljudskim bićima, bez obzira koliko to duboko spavalo u njima, oni se prirodno razvijaju; njihova srca se pročišćavaju i spremaju primiti više božanske ljubavi.

Po svijetu možete naći mnogo jednostavnih seljaka koji su utjelovljenje te prirodne radosti i ljubavi. Oni ne vježbaju jogu i meditaciju, ne pristupaju seminarima za samoizlječenje niti čitaju knjige za samopomoć te New Age psihologiju.

Zašto onda duhovni ljudi koji znaju sva ta učenja napamet i mogu dati savijet za bilo koji problem sami sebi ne mogu pomoći?

Mnogi lebde visoko na duhovnim visinama među oblacima tuđih interpretacija svetih pisama i mudrosti (obično se skrivajući iza njih), ali u isto vrijeme ne mogu vidjeti oblake vlastite oholosti a time i neznanja.

Hodajući sa visoko podugnutim nosevima prema nebu zaobilaze ono što bi u prvom redu trebali činit: raditi na sebi! Često sude onima koji se s njima ne slažu, gledajući druge s visine, posebno one koji nisu “duhovni”.

Prije ili poslje dolaze u slijepu ulicu svog prosuđivanja. Nije moguće izaći iz tog mentalnog labirinta bez duhovnog vodiča, bez učitelja koji će im ukazati na njihova pogrešna dijelovanja i osvijetliti im put koji vodi cjelokupnom duševnom ispunjenju.

(nastavlja se)