Sri Swami Vishwananda - Hrvatska

petak, 31. prosinca 2010.

Božićni govor (drugi dio)


Ako uzmete citat is evanđelja po Ivanu, 14. Poglavlje, kada je Krist rekao: moj Otac je u meni, ja sam u mom Ocu i ja sam u svima vama. To znači da Bog prožima sve. Dođete do spoznaje da je zapravo samo On taj koji djeluje. Ali doći do te spoznaje... svi možete o tome čitati, govoriti, ali spoznati... ljudi odabiru najčešće lijeni način. Oni ne čine maksimalni napor. Želja za Bogom je veoma mlaka. Ako uistinu žudite za Bogom, On vam ne može reći 'ne' i ne doći vam. On ne može reći 'ne' i uskratiti vam svoje objelodanjenje. On to hoće! Kroz pojavu Isusa on je pokazao da su ljudi od Boga i da Bog prožimlje sve.

Svi sveci koje vidite naokolo (u kapelici... op.pr.), ali ne samo u Kršćanstvu već i drugim religijama: Hinduizmu, Islamu... u svim religijama se radio istome: žudnji, iskrenoj žudnji za spoznajom jedinstva s Bogom. Nije dovoljno reći da volite Boga... siguran sa da Ga svi volite, ali stupanj ljubavi je različit. Morate shvatiti da kada odlučite voljeti Boga na niskoj frekvenciji onda će vam On i odgovoriti na vašu ljubav na niskoj frekvenciji. Ali ako odlučite voljeti Boga zbog žudnje za Njim, i ne samo zbog toga, već u želji da vam se u potpunosti objelodani, to će i napraviti – objelodanit će vam se u svoj svojoj punini. Naravno to zahtjeva vrijeme. Ne možete reći: Swami nam je danas to rekao, a sutra će se to već dogoditi. Ili sjediti tjedan dana i ponavljati: volim Boga, volim Boga, volim Boga... To se tako neće dogoditi. Potrebno će biti neko vrijeme, ali će se dogoditi.

Kada pogledamo ikonu Krista sa tri kralja, vidjet ćemo da su mu oni donjeli tri dara. Prvi je zlato, drugi miris, a treći tamjan. Ova tri dara... što ona predstavljaju?

Što zlato predstavlja? Najveću odliku duhovnosti! Ne zlato koje možete vidjeti... kilo zlata i slično. Misli se na kilogram duhovnog bogatstva. Ovo pokazuje da je on kralj svih. On predstavlja najvišu moć, najvišu silu, koja vlada.

Zatim miris, on predstavlja punoću čovječnosti te moć nad svom opipljivom materijom.

Zatim imamo tamjan, koja predstavlja punoću božanskosti. Ovo je kvaliteta rajasa.

Ova tri dara, koja su dana Kristu, predstavljena kroz tri Kralja,simboliziraju jedinstvo tijela, uma i duše. Kada se dogodi jedinstvo ovih troje, Bog će nam se razotkriti. Sve dokle god su tijelo, um i duša odvojeni jedno od drugoga, Bog se neće očitovati. Čak i kada ponavljate cijeli dan da ste od Boga, On vam se neće otkriti. Zašto? Jer iskrenost vas samih nije prisutna. Ali kada ste iskreni dvije minute su puno; u jednoj minuti se to može dogoditi. A kada se to dogodi to se ne može riječima opisati, već se to treba njegovati.

Evanđelje nam govori da je Marija sve njegovala iznutra. On je sve držala za sebe jer znala je kakvi su ljudi. Kad kažete nekome da nešto ne čini, on će to još više raditi. Zato, kad je Krist govorio, on je to činio kroz parabole jer koja je korist govoriti čovjeku direktno da je Bog, neće povjerovati. Čak i da povjeruju to će biti za kratko vrijeme. Tek kada uistinu žude tada će biti spremni i primiti to što dobiju.

Često se dogodi da netko dobije zgoditak na lutriji. Oni ne znaju kako se nositi s time. Potroše sve kao ludi. Kada netko radi i za to dobije plaču on zna kako potrošiti, sigurno neće potratiti novac. Svi vi koji radite znate kako potrošiti novac, zar ne? Nećete ga trošiti tako da ga bacate kroz prozor. Ali kada biste ga dobili tek tako, tada bi ste ga zloupotrijebili. To je priroda čovjeka; to je priroda životinjske kvalitete u kojoj kada dobijete nešto to i zloupotrijebite. Ali kada radite za to onda se možete i s time nositi.

Isto tako je u duhovnoj praksi... vi je ne napuštate, bez obzira koliko vam je to teško činiti. Isto je i sa unutrašnjom snagom, ako je razvijete, ako vam Bog podari milost, znajte da ćete Ga uskoro spoznati - mnogo brže nego što očekujete. Vi ste živuće očitovanje Boga, ali morate se odreći stare kvalitete. Ako to ne učinite ona će vam se stalno priljubljivati i onda vam se Bog neće očitovati.

Zato ste došli na ovu zemlju kao ljudska bića, da spoznate svoju božansku pririodu i da je ponovo postignete te da pomognete drugima to učiniti. Čim spoznate svoju božansku prirodu, dokle god ste ovdje na zemlji, želit ćete pomagati drugima da postignu isto.

To je što evanđelja govore, ali i drugi sveti spisi da je čovjek božanski i da je čovjek ako zaboravi na ograničenja kroz milost Božja spoznat će ovo jedinstvo.

(kraj)

četvrtak, 30. prosinca 2010.

Božićni govor (prvi dio)

Danas je veliki dan, kada ne samo Kršćani, nego i cijeli svijet slave Isusovo rođenje. Tako je i na Mauricijusu. Djeca znaju da će za Božić dobiti darove. Na Mauricijusu, u hinduističkim obiteljima možete vidjeti božićno drvce. Naravno i osjećaj Božića je prisutan. On se ne smatra samo kršćanskih festivalom već kulturalnim – koji je za sve.

Ovaj festival kojeg slavimo – rođenje Krista – je veoma mističan. Krist se ponovo rađa svake godina u srcima ljudi kada slavimo njegovo rođenje. Moramo razumijeti misterij koji je skriven iza rođenja Isusa. Kada pogledamo ikonu Krista vidimo da je rođen u štalici. Zašto bi Bog poslao svojeg sina da se rodi u štalici? Mogao se roditi u palači. Pogledajte samo Krišnu. Roditelji su mu bili kralj i kraljica ali se odlučio roditi u zatvoru.

Isus se odlučio roditi u štalici poradi poniznosti. Danas kad smo čitali kako Gospod reče da je napustio nebo kako bi se rodio kao sluga. Istina je. Nije došao da ga se služi već da služi. Ovo je važno shvatiti. Koliko žudimo za Bogom toliko i Bog žudi da se svi vratimo u naše iskonsko stanje – božansko. Krist je došao da nam pokaže kako se sjediniti s Bogom. Pokazao nam je kako kroz poniznost možemo percipirati Boga. Tada možemo spoznati što leži iznutra – istinska ljubav i radost. Čak i kraljevi su mu se poklonili – tri kralja koja se vide i na ovoj ikoni su mu se poklonila.

Tri mudraca koja predstavljaju gune. Gune: sattva, rajas i tamas, pomažu nam da se uspinjemo na viši nivo duhovnosti. Ipak, one služe samo kao sredstvo postizavanja cilja. To su tri kralja.

Ova životinja koja se nalazi na ikoni predstavlja dušu čovjeka kroz životinjski nagon. Dok osoba nije spoznala božansku prirodu smatra se da je još uvijek životinja. Bez obzira što imaju ljudsko tijelo. Često možete vidjeti ljude kako misle ili djeluju... kako možete te ljude zvati ljudima kada se ponašaju poput životinje. To je najniže stanje ljudske evolucije kada je životinjski nagon još uvijek jako prisutan. Unatoč tome, kada se i na toj razini priziva Boga, On će zasigurno udijeliti svoju milost. Sve se ionako događa Božjom voljom.

Prvi korak prema spoznaji Boga je odlučiti se promijeniti od životinjskih nagona prema stvarnosti – prema onome što mi jesmo. Prvi korak kojeg Bog kroz svoju milost daje, potraga odnosno odmak od životinjskog nagona. Napuštanje životinjskog nagona čovjek se uziže prema čovječnosti, a onda prema božanskosti kada čovjek spoznaje živuće jedinstvo s Bogom. Zato je Krist došao da pokaže put čovječanstvu da je moguće te da je sve u Božjoj milosti i da Bog žudi za nama na isti način kao i mi za njim. On čini sve kako bi nama omogućio povratak k Njemu. Unatoč svim vrlinama koje imamo tu je još i Božja milost.

Kada analizirate On čini da Ga upoznamo, da Ga tražimo, dok na poslijetku ne spoznamo da je Bog s nama. Zato se u Psalmu 104 spominje: tražite svog Gospoda koji je vaša snaga; tražite lice Božje uvijek. Osoba ne treba prestati tražiti Boga. Čak i da znate.... to je prvi korak. Kada pitate nekoga svi će reći da dolaze od Boga. Od prve spoznaje, što je prvi korak, trebate to uistinu željeti. Zatim trebate Boga pitati za milost kako bi ste Ga mogli spoznati. Znajte jedno, da je sve Božja milost. Možete sve pokušati sa svoje strane... morate dati sve od sebe. Morate učiniti taj napor. Jer bez napora ništa se ne događa. Promjena se dogodi samo kada učinite napor. Ako samo sjedite i kažete da ste učinili sve i da nema svrhe, tada se neće ni dogoditi ništa. Jer niste dali sve od sebe. Ali ako jeste, znajte da će se i dogoditi.

(nastavlja se)


(napomena: ovu sliku je načinio Jan Gossaert 1508, a nije ona koja je u kapelici. Usijem li dobiti sliku u kapelici objavit ću je.)

srijeda, 29. prosinca 2010.

Moje iskustvo Božića (treći dio)


U nedjelju, 26.12 imali smo daršan u velikoj sali u selu Springen. Ne trebam ni naglašavati da je ovaj Božić za mene bio duhovno jako ispunjen. Sam period dok se približavao Božić je bio ispunjen nekim neobičnim mirom. Daršan je bio kulminacija i radost koju sam osjećao izlijevala se iz pjesme u pjesmu, bez obzira jesam li je ja poveo ili netko drugi. Dugo je vremena prošlo od kada sam osjećao takvo radost, koja nije bila lebdeća kao što ljudi često osjećaju na daršanima i kako sam se i ja sam znao osjećati. Ova radost je bila pravo ispunjenje i nagrada za sam uloženi duhovni napor u proteklom periodu.

Kad sam prije nekoliko dana pričao sa Kalpetom, rekao sam mu da osjećam neki poseban mir, i da je nekako energija u kuhinji izuzetno skladna što i nije tako čest fenomen. On mi je rekao da je to tako jer sam se ja promijenio. Nisam znao kako na njegove riječi odgovoriti, ali složio sam se i rekao mu da je vjerojatno u pravu. Naravno na male promjene koji sami učinimo Bog i Guru stotinu puta više nadodaju na to.

Zaboravio sam spomenuti, da to Božićno jutro, dok sam spremao fritule, netko je svratio u kuhinju i rekao da nas Guruji poziva u kapelicu jer za stanovnike ašrama daje poklone. Ovo je prvi put da tako daje poklone. Doduše i prošle godine je svima davao poklon koji (svi su tada bili jednaki, a radilo se o slici majke Božje, ako se ne varam). Ja nisam dobio jer me nitko na vrijeme nije obavijestio da Guruji daje poklone. Bilo mi je neugodno kasnije doći kod Swamija da dobijem 'svoje sljedovanje'. Smatrao sam, ako mi želi dati, naći će načina. Ali osobno, iako mi je bilo malo krivo, kad sam malo razmislio shvatio sam da mi je zapravo svejedno.

Ove godine je, pak, svakome uručio osobni poklon, kojeg je prije toga umotao i svojom rukom ispisao ime na maloj naljepnici. To je sigurno bio jako dirljiv čin, jer do sada nikada nije tako osobno svakome dao pažnju.

Eto, ovaj Božić je zaista bio ispunjen, ne samo sa vanjskim darovima koji su lako uočljivi (čak je i snijeg doprinio uljepšavanju izvanjskog dojma), već i sa unutrašnjim darovima, na božićnom drvcu samospoznaje, na kojemu su svjetlili darovi mira, radosti i ljubavi. Om Namo Isus Krist Namaha!

(kraj)

utorak, 28. prosinca 2010.

Moje iskustvo Božića (drugi dio)


Nakon večere, u 22 sata, nastavili smo sa molitvom u kapelici. Naravno bilo je puno pjesme. U jednom trenutku jedan od swamijevih pomagača u liturgiji dao mi je znak da nosim štap koji ima na vrhu krug na kojem je reljefni oblik nečega poput sunca. Zapravo uopće ne znam kako se to zove ali lice toga je trebalo biti usmjereno prema bebi Isusu kojeg je nosio Pritala. Pred nama se išla dvojica lučonoša. A Swami odmah iza nas. Naravno, ja sam se pokušao izmigoljiti iz kapelice neposredno prije, ali kada mi je ta uloga bila namijenjena nisam mogao nestati. Ne trebam ni napomenuti da mi i to nije baš previše nikada bilo drago, ali kao što rekoh nisam mogao odbiti. Zapravo ponekad i ne znam zašto mi neke stvari nisu bitne ili privlačne, dok bi mnogi dali sve da dobiju neku od prilika koje ja olako propuštam ili prepuštam drugima.

U svakom slučaju, to sve nije ni bilo tako strašno kako sam se 'pribojavao'... u nedostatku nekog boljeg izraza. Na kraju kad je Isus bio postavljen u jasle pred kapelicu, drugi momak koji je držao isto štap kao i ja stajali smo i dalje sa štapovima okrenuti prema bebi Isusu. Mislio sa u sebi: ah, napokon kraj, te sad mogu poći. Na moje razočaranje, Swami je rekao da ostanemo na mjestu te je sam prepravio moj štap kojeg sam držao da bolje osvjetljava lice Isusa.

Swami je, zatim, stajao s moje desne strane te pozvao da svi nazočni priđu bebi Isusu i da se poklone, te im je on nakon toga davao komad posvećenog kolača-kruha. Naravno bilo je situacija smiješnih na što je on još više podigravao svojim humorom. I tako sam ja, ni kriv ni dužan - štono se kaže, tu stajao pored Swamija dok se svi nisu izredali. Ne trebam ni napominjati da je to, pored Swamijeve prisutnosti bio jako dirljiv trenutak za mene; pogotovo gledati kako se ljudi sa ljubavlju i predanošću klanjaju djetetu Isusu, te pogotovo promatrajući prekrasnu bebu Isusa koja je bilo skoro kao i da je živo.

Ponoćka je tako davno prošla. Ispred kapele smo nastavili pjevati mnoge božićne pjesme svih kršćanskih tradicija na više jezika. Hit te večeri je bila pjesma Laudate si O Signore koja je pjevana na više jezika i bilo je gotovo nemoguće stati sa pjevanjem jer je pjesma jako zarazna. Prošlo je tri sata kada sam se odlučio povući. Umjesto da idem u lijevom smjeru, nešto me vuklo da idem u desnom. Tada sam vidio Swamija kako sjedi u atriju pored akvarija sa ribicama tako sam se još tu malo zadržao i uživao u njegovoj prisutnosti. (Neke će sve ovo iznenaditi budući da često kažem da rijetko imam prilike biti uz Swamija, te ga uistinu često i ne vidim iako je često ovdje. Ali ovaj Božić je nekako namjestio da budem više uz njega. Samo on zna zašto je tako.)

Te noći me san uzeo svega dva-tri sata. Spavao sam onako obučen i pod lampom, jer nisam htio dugo ležati budući da sam obećao napraviti dalmatinsku deliciju za Božić - fritule. Tako je i bilo. Umijesio sam tijesto po receptu kojeg mi je dala naša Ksenija-Lohini. Bilo je predviđeno da će biti preko dvjesto ljudi. Zato sam morao već početi mijesiti tijesto od ranog jutra. Do dva sata sam uspio sve isfrigati. Ne samo da su svi uspjeli dobiti dobru porciju (6-8 fritula) već je bilo ostalo i za večeru. Naravno mnogi su uzeli po nekoliko 'repeta'.

Ja sam uživao služiti goste i onako pred njima bih pojedinačne porcije dodatno posuo sa šećerom u prahu, poradi štimunga. Puno je radosti bilo za uočiti na licima naših dragih gostiju koji su bili puni hvale na hranu, služenje koje su dobili od svih nas. Swami je u jednom trenutku prišao tamo gdje sam ja stajao služeći ljude te dok je pitao od čega su napravljene fritule prstići su mu već dobrano poletjeli prema fritulama te ih je onako usput pojeo nekoliko. To su neki od trenutaka koje ću sigurno pamtiti.

Neki detalji kada me je držao da lakat dok je 'tamanio' fritule te ljubav i zahvalnost koju sam od njega osjetio i primio za sav trud uloženi. Unatoč tome što mi je često krivo da za vrijeme ovakvih blagdana ja moram 'čamiti' u kuhinji dok su svi uživaju uz Swamija i proslavama, pjesmama i molitvama; ipak mi je dao iznutra do znanja da sam s njim i da je on sa mnom, bez obzira gdje se nalazim.

(nastavlja se)

ponedjeljak, 27. prosinca 2010.

Moje iskustvo Božića (prvi dio)


Jai Gurudev i Sretan Božić!

Još jedan Božić je iza nas. Ovdje u Shree Peetha Nilaya ašramu u Springenu proslavili smo Božić onako kako dolikuje - s puno pjesme, radosti i mira. Program je bio ispunjen sa mnogim liturgijama, abišekom na djetetu Isusu, procesijom (koja se zbog velikog snijega i hladnoće održala unutar zgrade). Tu je bio i daršan, om iscjeljujući krugovi, molitve...

Teško mi je sve nekako kronološki povezati jer je bilo mnogih događanja. Dobar dio programa sam morao izostati zbog svoje dužnosti u kuhinji, ali unatoč tome blagoslovi me nisu zaobišli.

Za Badnjak program je počeo oko 17h u kapelici. Bilo je oko 100ak gostiju koji su uglavnom odsjeli u okolnim mjestima, jer je još uvijek centar službeno zatvoren. Swami je vodio liturgiju koja je trajala do 20h. Uslijedila je večera. Prošle godine je Swami pozvao nas troje koji činimo kuharski tim za svoj stol na večeru za Božić.

Ambika se prisjetila tog trenutka i emocija koje su pratile tu večer. Svi troje (Bhagyashree kao treći član tima) smo bili toliko iscrpljeni da su nam misli tijekom večere sa Swamijem bile još uvijek u kuhinji te kako pozavršavati započete poslove.

Ove godine, nakon što je Ambika razmišljala na glas o prošlom Božiću ja sam komentirao da ovaj Božić sigurno nećemo biti time počašćeni. Zanimljivo je da mnogi sigurno požele biti pozvani da sjede za istim stolom sa Swamijem, međutim nama koji smo tu u trenucima kada smo prebukirani obavezama to toliko i ne predstavlja veliki užitak.

Ipak bio sam u krivu. Iako osobno nisam njegovao takvu želju, prilika se ipak ukazala. Sasvim slučajno sam se našao pokraj ulaza kada je Swami naletio te upitao nas trojicu koji smo bili u društvu jesmo li jeli. Oni su negativno odgovorili i Swami im je dao znak rukom da se pridruže njemu za stol. Ja se nisam htio nametati i ostao sam na svom mjestu. Swami je ponovo pogledao u mome smjeru te ponovio pitanje. Kada sam na njegovo pitanje odgovorio niječno tada je i meni dao znak da priđem stolu.

Tada sam se sjetio razgovora sa Ambikom te sam sam sa sobom prokomentirao da sa Swamijem nikada ne možeš znati na čemu si. Svaki put nas nanovo iznenadi svojom gracioznošću, šarmom, toplinom te beskrajnom ljubavi. Prije toga Ambika me zamolila da pripremim voćnu salatu za Swamija. Pitanje je bilo da li bi volio... ja sam rekao da i ne baš ali ću učiniti (poradi dužnosti, a ne neke želje). Jer Swami je majstor u uništavanju naših želja, te kad ih uništi onda ih i ispuni, a tada nam je više-manje svejedno. Barem je takav moj doživljaj.

I tako sam je više od sat vremena spremao nekoliko zdjela različitog tropskog voća, aranžirao na oku ugodan način. Uvijek sam imao averziju prema ovakvim stvarima te mi je uvijek drago kada netko drugi to napravi, pa makar se radilo za Swamiju. Međutim kao često nema tko, tada sam ja taj koga se zamoli. U svakom slučaju, nastojao sam obaviti zadatak najbolje što mogu, znajući da Swami može osjetiti svaku misao i vibraciju koja prlazi kroz naš um i tijelo pripremajući hranu za njega. A to je i dobra sadhana za isključiti um od svega i koncentrirati se samo na japu-ponavljanje Božjih imena.

Ja sam na kraju bio očaran uratkom, te se pohvalio ostalom timu u kuhinji. Poželio sam i pojesti koji komad voća (kaki, papaja, kiwi, liči, ananas, nektarinke), ali naravno to ne bi bilo umjesno. Ali moju je želju Swami zadovoljio iste večeri kada sam mu se pridružio za stol.

(nastavlja se)

nedjelja, 26. prosinca 2010.

Majka Božja


Marija je sišla na zemlju da bi porodila Sina Božjega, Velikog Učitelja. Ali to nije bila jedina inkarnacija Božanske Majke na zemlji. Prije Marije bilo je još mnogo njenih inkarnacija. Prije nego je stvoren cijeli svijet, cijeli univerzum, Majka je bila tamo.

Bog postoji u vječnosti, ali tamo je potpuna praznina. Kroz svoju milost on uzima oblike. Pojavljuje se u atomima, molekulama, u svemu. Ali proces nastajanja atoma, proces nastajanja molekula predstavlja aspekt Božanske Majke, Shakti, Snage Božje. Cijela kreacija je nastala kroz Shakti, kroz tu kreativnu moć. Pa tako imamo prirodu (prakriti) koju zovemo Majka Priroda. Ona ima mnogo aspekata, mnogo oblika u kojima se pojavljuje. Sada na Zemlji možemo vidjeti te različite oblike: tako imamo majku Ganges, imamo majku zemlju, majku stablo, i ostale aspekte njenog Božanstva.

Majka koja nas je rodila također je jedna od inkarnacija Božanske Majke. Majka je dio nas Samih, Shakti-aspekt svakog živog bića. Kad pogledamo ljudsko tijelo primjećujemo da su svi organi u paru. Imamo dva oka, dvije nosnice, usta su također podijeljena na gornju i donju usnu, dvije noge, dvije ruke. Mi nismo toga svjesni ali zar mislite da bi Bog manifestirao samo polovicu Sebe. S jednim okom, s pola nosa…? Ali ne, sve sadrži oba aspekta muške i ženske energije: Shiva-Shakti, Ying-Yang, kako god vi to zvali. Bog je jednako i muškarac i žena. Molimo se majci Shakti svaki dan, prizivajmo je. Njezini različiti oblici, kao što su Durga ili Kali, u biti predstavljaju istu Prakriti. Ona se ne nalazi samo u onom obliku u kojem je mi prizivamo. Njezin oblik nam služi da bismo mogli fokusirati svoj um i tako se koncentrirati na Nju.

Zbog toga što je naš um tako slab mi trebamo nešto na što ćemo usmjeriti svoju pažnju, trebamo neki oblik. Za prosječne ljude oblik je vrlo važan. Svi veliki učitelji su počeli svoj duhovni put sa štovanjem nekog oblika Božanske Majke. Pomoću tog oblika oni su spoznali sveprisutnost iza oblika. I ovaj posao osvještavanja predstavlja milost Božanske Majke.

Kad se Krishna rodio na zemlji, i Božanska Majka je bila inkarnirana. Kao što znate Krishna je rođen u zatvoru, ali je otac otišao u drugo selo zamijeniti dijete kako bi ga sačuvao od sigurne smrti. Njegov ujak je ubijao svu mušku djecu svoje vlastite sestre. Tako je otac odnio Krishnu u Brindavan i zamijenio bebu. Zamijenio ju je za Shakti koja je u to vrijeme bila tamo inkarnirana. Otac je uzeo bebu Shakti i vratio je u zatvor. Tada je došao kralj i upitao: ,,Gdje je beba koja se rodila? Pokažite mi je’’. Otac reče: ,,To je žensko dijete, ne možeš ubiti žensko dijete’’. A kralj će na to: ,,Nije moguće da je dijete žensko, pokažite mi ga’’. Tada otac pokaže dijete, malo žensko dijete. Kralj uzme dijete i baci ga prema zidu. U tom trenutku dijete se pretvori u Durgu i reče kralju: ,,Onaj koji te je došao ubiti, onaj koji je poslan od Boga da promijeni budućnost čovječanstva, već je rođen. Ja sam samo glasnik i ti me ne možeš ubiti’’.

Božanska Majka predstavlja samilost, ljubav, nježnost. Ona je glasnik Božanske Ljubavi. Pozovimo taj aspekt koji nas vodi do Boga. Ne možete realizirati Boga ako ste tvrdog srca. Prvo vaše srce treba postati mekano, vaš um treba postati mekan da bi se Bog otkrio u vama.

Pomolimo se Božanskoj Majci.

O Božanska Majko, blagoslovi nas. Kroz Tvoju božansku milost, vodi nas. Vodi nas do vječnosti i pomozi nam da osvijestimo svoje jedinstvo s Bogom. Neka ostvarimo svoju misiju ovdje na zemlji i neka osvijestimo svoje vlastito Jastvo. Neka sve prepreke iluzije budu rastjerane, neka sve prepreke koje nam stoje na putu budu uklonjene. Ispuni naša srca kao što je Tvoje srce ispunjeno ljubavlju za svakoga. Pomozi nam da Ga vidimo u našem vlastitom Jastvu. Božanska Majko, prizivamo Tvoju ljubav. Neka postanemo jedno s ovom ljubavlju i neka ova ljubav vječno teče prema svima - iz ovog sela, iz ovog grada, iz ove države prema cijelom svijetu.

AMEN

(napomena: ovaj govor Swamija Vishwanande nalazi se u knjizi njegovih govora koja je prevedena i na Hrvatski jezik a može se nabaviti u splitskom centru Bhakti Marge)

subota, 25. prosinca 2010.

Božić - Rođenje Isusa Krista (4)


Evo kako se rodi Isus Krist: Njegova majka Marija je bila obećana Josipu, ali prije nego se oni sastadoše, ona sazna da nosi dijete po Duhu Svetomu. Josip, njezin muž, bijaše pravedan čovjek i nije ju želio izvrgnuti javnoj sramoti, pa je imao na pameti od nje se rastati u tajnosti. Razmišljajući tako o tome, ukaza mu se Božji anđeo u snu i reče mu; "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za svoju ženu, jer ono što je u njoj, začeto je od Duha Svetoga. Roditi će sina, a ti ćeš mu dati ime Isus, jer će On spasiti svoj narod od njegovih grijeha".

To se sve dogodi kako bi ispunilo obećanje koje Gospod da kroz proroke: "Djevica će začeti dijete i rodit će sina i svi će ga zvati Immanuel" - što znači "Bog s nama".
Kad se Josip probudi, on učini što mu anđeo Božji zapovjedi i uze Mariju kući kao svoju ženu. Ali oni se ne sastadoše dok ona ne rodi sina. I nazva Ga Isus".

Marija je predstavlja čistoću, djevicu. Često ju se prikazuje s ljiljanima, bijelim ljiljanima koji su sasvim čisti, bez ikakvih mrlja. To je čistoća ljudskog srca, srca čovječanstva – koje je čisto, bez ikakvih mrlja. I iz srca, iz čistoće, Bog se može roditi. Gospod je duboko unutra, čeka da izađe. Ali što se događa? Sjena uma stalno postavlja; jedan sloj, drugi sloj, sloj na sloj. Tako da ga svjetlo ne može obasjati. Čistoća je pokrivena.

Zavirimo duboko u svoja srca. Zatvorite oči i zamislite - upotrijebite svoju maštu, poput filma - vidite Majku Mariju i Josipa. Majka Marija je trudna i oni hodaju naokolo tražeći mjesto gdje će prenoćiti i gdje će ona roditi djetešce. Gdje god da dođu, odbijaju ih. Hladna je i vedra noć. Tada dolaze do jednog mjesta, pokucaju na vrata i čovjek im kaže da im može ponuditi staju. Radosno su to prihvatili i odlaze u staju. Sjeli su i čekali. Negdje oko ponoći, Marija je osjećala veliku bol i porodila predivnog dječačića. Kad se dijete rodilo, u zraku je bila velika radost. Hladan vjetar pretvara se u vrlo toplu atmosferu. Radost je velika, životinje naokolo radosno uživaju u Gospodu u Njegovom ljudskom obličju. Kako li su blagoslovljene te životinje! Sa svojim unutarnjim okom vidite Gospoda unutar sebe.

Vidite dijete Isusa u svome srcu. Kako li je razigran! Uživajte u Njegovoj prisutnosti duboko u svome srcu. Igrajte se s Njim! On je Bog - On je u vama! On nema granica i On želi da i vi postanete kao On. Igrajte se s Njim kao što biste se igrali sa svojim djetetom! Igrajte se s Njim kao što biste se igrali sa svojom braćom, s bilo kojim djetetom s kojim ste se igrali. Gledajte u Njega i uživajte Ga!

(napomena: ovaj se govor kao i prethodna tri nalaze u knjizi govora Swamija Vishwanande koja je prevedena i na Hrvatski. Za one koji žele nabaviti knjigu najbolje je kontaktirati splitski Bhakti Marga centar)

petak, 24. prosinca 2010.

Božić - Rođenje Isusa Krista (3)


To me podsjetilo na jednog sveca. Njegovo ime je Sv. Bishoy iz Egipta. U kršćanskoj je tradiciji običaj da kad god dođete k nekom pustinjaku ili redovniku, oni vam zažele dobrodošlicu tako što vam operu ruke, a ponekad i stopala. Benediktincima je bilo normalno to da rade, danas to više nije običaj. I tako, jednog dana dođe jedan čovjek Sv. Bishoyu i posjeti ga u njegovoj spilji gdje je ovaj meditirao. Sv. Bishoy je radosno primio čovjeka, oprao je njegove ruke, oprao je njegova stopala. Kad je podigao pogled i pogledao u čovjeka vidio je Isusa kako tu sjedi. Počeo je plakati i rekao je: „O, moj Gospode, Ti si ovdje!“. I tada je Isus ponovo nestao.

Nije potrebno da vam Bog uvijek dođe u nekom predivnom obliku. On vam čak može doći i kao neprijatelj. Jer vas On tako uči da volite, da volite bezuvjetno.
U Švicarskoj je bila jedna žena, ta žena je bila i ovdje jednom, i dok je hodala prosjak ju je zatražio da mu da nešto. Njezina jedina reakcija je tada bila takva da je izvadila nešto novaca i dala mu. U trenutku kad je dotaknuo prosjakovu ruku, novac je nestao. Žena je pogledala u oči toga čovjeka koji je bio samo svjetlo, i on je jednostavno nestao, na licu mjesta. Mogao bih vam ispričati mnogo ovakvih priča, mnogo činjenica koje su mnogi ljudi izrekli. Kroz dobročinstvo, kroz služenje, kroz ljubav oni su toliko toga iskusili. Ako i vi želite iskusiti isto, otvorite svoje srce i dopustite da Isus radi za vas, dopustite da Krishna radi za vas, dopustite da Bog radi za vas. Kroz to ćete upoznati Njegovu ljubav, shvatit ćete da je On uvijek uz vas, shvatit ćete koliko vas On voli, a isto tako, koliko i vi možete voljeti. Iako um ne može ovo shvatiti, iako je riječ Ljubav premala za ono što vi možete dati. Ali morate biti voljni to dati, i tada, to može teći kroz vas. Sve dok to ne želite dati, teško je! Imajući to na umu, meditirajmo kratko.

Meditirajmo na ljubav koju je Isus imao, na ono što ovaj poseban dan donosi.
Oživimo u našim umovima, u našim srcima isto ono što su prije 2033 godine Marija i Josip doživjeli. Pročitat ćemo kratki odlomak iz Biblije. Pokušajte meditirati na ovaj mali odlomak i pokušajte zamisliti kako vidite Isusa, kako vidite Mariju. Stvorite to unutar svog uma".

četvrtak, 23. prosinca 2010.

Božić - Rođenje Isusa Krista (2)


Jastvo je vječno davanje! Stalno se podsjećajte na to zašto ste ovdje. Sve što je oko vas će proći i otići, nove stvari će doći, ali Jastvo ne može ostarjeti. Jastvo ne može umrijeti, ono je vječno. Bolje da sad osvijestite da ste vječni nego kad dođe kraj i vrijeme odlaska, a vi ste već uneredili cijeli svoj život u potrazi za materijalnim stvarima. Ono je ovdje, upravo sada s vama! Pokušajte postići taj krajnji cilj, ostvariti Sebe. To vaš um zna. Zasigurno, nije bilo, niti će biti brzo i lako, tako da samo pomislite na to - i eto ga! Ali nastavite to prakticirati, svaki dan kažite sebi: „Ja sam Duh, ja sam Krist“ i neka se to reflektira prema van. Kad kažete: „U redu, ja sam Božje dijete, ja sam dio Stvoritelja, ja sam dio Oca“, ali bez reflektiranja toga prema van, to ne pomaže. Koliko je god moguće - pomažite!

Pomognite tko god da vam priđe. Pomozite bez ikakvog razmišljanja da pomažete. Ako je moguće, kad god možete, pomozite ljudima oko sebe koji to trebaju. Na primjer, ako živite u gradu, sigurno postoje mnogi kojima bi koristila vaša pomoć. Pa čak i ako oni u početku to i odbijaju, ustrajte! Tako ćete zaista naći Boga u svakoj osobi - shvaćajući da to činite za Isusa, da to radite za Boga. Podsjetite se na ono što je On rekao: "Što učiniste najmanjem od moje braće, učiniste meni!"
Isto je rečeno i u Vishnupuranu: "Manav Seva - Madhav Seva", što znači: služenje čovječanstvu je služenje Narayani (Bogu).

Zato pokušajte taj božanski aspekt vidjeti u svima, jer, ako gledate izvana, uvijek ćete doći u priliku da sudite u umu. Um ima dvojnosti: volite/ne volite, ovakvi ste/onakvi ste. Da biste savladali tu dvojnost trebate gledati jedino kroz svoje srce. I to je najljepša stvar: godine dolaze, godine prolaze, nitko ne napreduje ako mu srce nije otvoreno. Ali kad dajete najbolje od sebe, srce će vam se otvoriti.

Koliki sveci su počeli pomalo, pomažući ljudima pomalo. Uskoro, njihovi su životi postali nesebično posvećeni ljudima, pomaganju drugima. Zato što u svojim umovima nisu očekivali ništa za uzvrat. Jednostavno su radili to zato što su voljeli to raditi.

srijeda, 22. prosinca 2010.

Božić - Rođenje Isusa Krista (1)


Prije svega, želio bih vam poželjeti sretan Božić, radostan Božić! Ovo je vrijeme kad su svi vrlo sretni - gdje god da odete, puno sreće i radosti vibrira u zraku - ali ta radost ne bi trebala trajati samo u ovo vrijeme godine, zar ne? Ljudi započinju slavlje vrlo sretni: priređuju velike gozbe i radosni su do Nove godine. Onda, nakon nekog vremena, ta radost ponovo nestane do sljedeće godine. Ali, znate, Isus nije samo jednom u godini rođen. Čovjek zapravo mora probuditi u sebi rođenje Krista - to je razlog Njegovog inkarniranja; da nas podsjeti da mi nismo samo ljudski aspekt, da nismo ono što mislimo da jesmo i što se čini izvana, nego smo također Božje dijete. Mi smo isto tako dio Stvoritelja. Naravno, Stvoritelj..., sam Stvoritelj je bez ikakvog ega - On je bezobličan Bog.

Krishna, Isus - postoje i mnogi drugi sveci, mnogi sveti ljudi koji su došli i podijelili svoje predivne živote sa svima, ali koliko ljudi zapravo razumije o čemu se tu radi? To nisu samo predivne priče da bi ih se pročitalo i onda zaboravilo na njih. Treba ih provesti u praksu u životu. Danas se govori o Isusu, slavimo Njegovo rođenje. Svi smo sretni. Pokušajte zadržati ovu radost cijelo vrijeme. Na taj način podsjećate sami sebe na svoju božansku prirodu - tako što uzimate primjer Isusa, Krishne, svih svetih ljudi, i to primijenite u svom životu.

Dok živite ovaj život, shvatit ćete da su Njihovi životi i vaš život tako slični. Jedan aspekt koji je Isus naučavao dok je bio, i još je uvijek s nama… je ljubav! Gdje god pogledate, On nikad ni o čemu drugom nije govorio osim o ljubavi i vjeri. U hinduizmu se to naziva bhakti - vjera, predanost i ljubav. Kad volite, nemate nikakva očekivanja, ne želite ništa ni od koga. Jednostavno ste ovdje da dajete.

Isus nije nikad ništa očekivao ni od koga - je li očekivao nešto od nekoga? Ne - bio je ovdje samo da bi dao. Uvijek samo davanje. On je dao svoj život slobodno. Dao ga je bez ikakvih očekivanja, čak i bez ikakvog razmišljanja ili govora o tome. Govorio je ljudima da ostanu u tišini što god da se dogodi. U jednoj paraboli je rekao : "Kada tvoja desna ruka daje, tvoja lijeva ruka o tome ne bi trebala znati". To znači, dajte i zaboravite na to. Isto tako, kad nešto dobijete, vrlo ste sretni zbog toga neko vrijeme, ali nakon nekog vremena zaboravite na to, nije li tako? Na isti način, tako biste trebali dati i zaboraviti na to. Ljudi često učine mnoge dobre stvari, ali nakon toga puno pričaju o tome. Ali tako ne bi trebalo biti. Morate dati i zaboraviti na to, tada to niste vi, nego Jastvo.

nedjelja, 19. prosinca 2010.

Ususret novoj knjizi govora Swamija Vishwanande - Just Love (Samo ljubav)


Iz knjige izdvajamo...

Ovo me podsjeća na kad sam bio u Hrvatskoj na sedam dana i svaki dan smo pjevali i plesali do ranog jutra. To bi trajalo od kasnih večernjih sati do 4 ili 5 sati ujutro. Svaki dan je bio takav. To je bilo poput opijata. Bilo je prekrasno.

Poslijednjeg dana mojeg posjeta bio sam u kući u kojoj smo noćili i tamo je bilo oko 70 ljudi u dnevnoj sobi jer su tamo bili svi učenici. Za daršan bilo ih je mnogo više - bilo ih je 600 ili 700. Nakon daršana došli smo u kuću, te smo sjedili i pjevali cijelo vrijeme. Pojeli smo, te smo onda pjevali imena Krišne, Isusa i svih imena Božjih. Kasnije, kad sam pogledao na sat, rekao sam: "Ujutro moram ići na avion, znate; moram se vratiti u ašram." Zato sam ih morao utišati.

Tako sam išao gore prema sobi; svi su se razišli, a ja sam bio na balkonu. Nisam mogao spavati. Vidio sam ženu kako pokušava ići na spavanje. Ona se gibala malo u lijevo, malo u desno, znate, ali u isto vrijeme pjesma, bhajan kojeg smo pjevali, bio joj je u glavi i ona je pjevala poput... uistinu, ona je bila opijena sa božanskim imenima. Tada sam rekao osobi koja je stajala pored mene: "Vidiš, Božje ime čini svih zaluđenim u Njegovoj ljubavi."

Pogledao sam u njega a onda prema nebu - razdanjivalo se, te sam rekao: "Siguran sam da je Bog veoma sretan kada vidi svu svoju djecu poludjelu na ovaj način?" Čim sam to rekao pojavila se velika kugla svjetla, plavog svjetla. On se razdijelila na dva dijela te se opet spojila... svugdje su prštali plamsaji. Bilo je očaravajuće. On je na svoj način dao svoju potvrdu: "Da, sretan sam da ste svi opijeni ovim božanskim nektarom."

Isječak satsanga kojeg je Gurudev dao u Bernu u svibnju 2007

petak, 17. prosinca 2010.

O molitvi...


Kada ste u središtu, kada se koncentrirate, kada molite, kada pjevate Božje ime, taj trenutak je između vas i Boga. Krist je rekao: Ako želite moliti, ne činite predstavu. Trčite u najmračniji kutak gdje vi i vaš Otac možete biti sami, gdje možete razgovarati sa Bogom. A taj kutak, gdje možete bit, vaš je srce.

Boulder, Colorado, USA, za vrijeme daršana u srpnju 2007.

četvrtak, 16. prosinca 2010.

Tri pustinjaka (4)


Dok je sjedio na čamcu koji se veslajući približavao brodu, mogao je čuti tri glasa pustinjaka u daljini kako izgovaraju Očenaš. Kako se čamac približavao brodu, njihovi se glasovi više nisu mogli čuti, ali su i dalje bili vidljivi na mjesečini, stajajući upravo onako kako ih je bio ostavio na obali, najmanji u sredini, najviši s desne strane, a onaj srednje visine sa lijeve strane. Kada je biskup stigao na brod, sidro je podignuto, a jedra razvijena. Vjetar ih napuniše, a brod isplovi, a biskup se smjesti na krmi broda promatrajući otok u daljini. Neko vrijeme je još mogao razabrati pustinjake, ali su polako nestali iz vidnog polja, iako je otok još bio vidljiv. Naposlijetku je i on nestao, te se samo more moglo vidjeti posvuda kako razbija mjesečinu.

Hodočasnici polijegaše, te se sve utiša na palubi. Biskup ne htijedoše zaspati, već ostadoše sam na krmi, zureći prema moru gdje se do nedavno nadzirao otok, misleći na dobre starce. Mislio je kako su bili zadovoljni naučivši Očenaš; te je zahvalio Bogu što ga je poslao da podući i pomogne tim bogolikim ljudima.

I tako je biskup sjedio, mislio i zurio prema moru u smjeru u kojem je nestao otok. Mjesečina je svjetlucala pred njegovim očima, iskrila, tu i tamo, po valovima. Odjedamput je video nešto bijelo i sjajeće, na svijetlom putu kojeg je mjesec posuo svojim zracima na površini mora. Je li to bio galeb, ili malo sjajeće jedro nekog malenog broda? Biskup je zaoštrio svoj pogled na taj object, sav u čudu.

'Mora da je to brod koji jedri za nama,' pomislio je 'ali on nas brzo sustiže. Bio je daleko prije jedne minute, ali sada je mnogo bliže. Ne može biti brod, jer jedra mu ne vidim; ali što god bijaše, to nas slijedi, i sustiže nas.'

Nije mogao razaznati što to bijaše. Niti bijaše brod, niti ptica, niti, pak, riba! Bilo je preveliko za čovjeka, te čovjek zapravo tamo ne bi ni mogao biti po sredini pučine. Biskup se podignu te kaže kormilaru:

'Pogledaj tamo, što je to, prijateju moj? Što je to?' ponovi biskup, iako je sada jasno mogao vidjeti – tri pustinjaka koji su trčali po vodi, svi okupani u svjetleću bijelu boju, njihove brade sjajeći u svjetlu, približavajući se brodu koji kao da se ne miče.

Kormilar pogleda te ispusti kormilo užasnut prizorom.

'Oh Gospode! Pustinjaci trče za nama na vodi kao da trče po zemlji!'

Putnici kada to počuše, skoče te nahrupe ka krmi. Vidjeli su pustinjake kako im se približavaju s rukom u ruci, a ova vanjska dvojica s uzdignutim rukama dajući znak da se brod zaustavi. Sva trojica su klizala po vodi bez da su im se pokretala stopala. Prije nego li se brod uspio zaustaviti, pustinjaci su ga sustigli, i podižući ruke, sva trojica u jedan glas kazaše:

'Zaboravili smo Vaša učenja, sluga Božji. Dokle smo god ponavljali znali smo, ali čim smo nakratko stali, jedna bi riječ bila zaboravljena te bi sve ostalo bilo raspršeno. Ničeg se više ne možemo sjetiti. Nauči nas ponovo.'

Biskup se prekriži, te nagnuvši se na rub broda, kaže : 'Vaša vlastita molitva će stići do Boga, bogoliki ljudi. Nije na meni da vas podučim. Molite za nas grešnike.

I tako se biskup pokloni pred ove starce; oni se okrenu i vrate nazad preko mora. Svjetlo ostane svjetliti do zore na mjestu na kojem su pustinjaci bili sve dok se nisu izgubili iz vida.

Leo Tolstoy

srijeda, 15. prosinca 2010.

Tri pustinjaka (3)


Pustinjaci su se pogledali smješeći se jedan drugome, ali su ostali šuteći.

'Recite mi,' upita biskup, 'što činite kako bi ste spasili svoje duše, i kako služite Boga na ovom otoku.'

Drugi pustinjak uzdahnu, pogledavši na nastarijeg. Ovaj drugi se nasmiješi i kaže: 'Ne znamo kako služiti Boga. Mi samo služimo i pomažemo jedno drugoga, službeniče Božji.'

'Ali kako se molite Bogu' upita biskup.

'Molimo ovako,' odgovori pustinjak. 'Ti si trojstvo, mi smo troje, podaj nam milosti.'

Kada ovaj stariji pustinjak to reče, sva trojica podignu oči prema nebu te ponove: ''Ti si trojstvo, mi smo troje, podaj nam milosti!'

Biskup se nasmiješi. 'Vi ste zasigurno čuli nešto o Svetom Trojstvu,' kaže on. 'Ali ne molite ispravno. Pridobili ste moje simpatije, vi bogoliki ljudi. Vidim da želite ugoditi Bogu, ali ne znate kako Ga služiti. Tako se ne moli; poslušajte me, pak, i ja ću vas naučiti. Neću vas naučiti mojim načinom, već onim kojeg je Bog u Svetim Spisima naredio ljudima kako Ga moliti.'

Tada je biskup počeo objašnjavati pustinjacima kako se je Bog objavio ljudima; govorio im je o Bogu Ocu, i Bogu Sinu, i Bogu Svetome Duhu.

'Bog Sin se spustio na zemlju,' pojašnjavao im je, 'da spasi ljude, i tako nas je On učio kako moliti. Poslušajte i ponovite za mnom: "Oče naš."

'I prvi pustinjak ponoviše za njim, 'Oče naš,' i drugi za njim ponovi, 'Oče naš,' i treći kaže, 'Oče naš.'

'Koji jesi na nebesima,' nastavi biskup.

Prvi pustinjak ponovi, 'Koji jesi na nebesima,' ali drugi se sapleteše s riječima, a najviši pustinjak te riječi ne mogaše ponoviti ispravno. Njegova kosa izrastaše preko usta tako da i nije mogao jasno govoriti. Najstariji pustinjak, kako nije imao zube, također je mrmljao nerazumno.

Biskup ponoviše riječi, i najstariji ponovi za njim. Biskup sjede na stijenu, a pustinjaci ostanu stajati, promatrjući njegova usta te ponavljajući riječi onako kako ih biskup bijaše izustio. I tako se cijeli dan biskup trudiše, ponavljajući dvadeset, trideset, preko stotinu puta, te jednako tako pustinjaci ponavljajući za njim. Koliko se god puta bijaše saplitali, toliko ih puta biskup ispraviše, čineči ih da ponove uvijek iznova.

Biskup se nije predavao sve dok ih nije naučio cijeli Očenaš, tako dobro da ne samo da su mogli ponavljati za njim već i da su mogli cijelu molitvu napamet izmoliti. Pustinjak koji je bio srednjeg rasta, prvi je naučio, te je mogao sam ponoviti cijeli Očenaš. Biskup ga je potaknuo da ga ponovi iznova i opet iznova, dok i ostala dvojica nisu savladali.

Polako se spuštao mrak, dok se mjesec pojavljivao nad morem te se biskup podiže i vrati svome čamcu. Kada se pozdravljao sa pustinjacima, oni se pokloniše pred njim sve do zemlje. On ih podignu, poljubiše svakog ponaosob, te im kazaše da mole onako kako ih je on naučio. Zatim se uspeo na čamac koji otploviše ka brodu.

utorak, 14. prosinca 2010.

Tri pustinjaka (2)

'Eno, sada, Vaša Milosti, možete jasno vidjeti,' reče trgovac, pokazujući rukom.

Biskup je pogledao te je sada uistinu vidio tamnu crtu – koja je bila otok. I tako je neko vrijeme gledao u tom pravcu, a onda je otišao na krmu, te upitao kormilara: 'Koji je to otok?'

'Taj otok,' odgovori čovjek, 'nema imena. Takvih je mnogo na ovom moru.'

'Je li istina da tamo ima pustinjaka koji žive poradi spasenja vlastitih duša?'

'Tako se priča, Vaša Milosti, ali ne znam je li to istina. Ribari su rekli da su ih vidjeli; ali naravno oni možda samo pričaju stare legende.'

'Volio bih se iskrcati na taj otok i vidjeti te ljude,' reče biskup. 'Kako da to izvedem?'

'Brod se ne može približiti otoku,' odgovori kormilar, 'ali možete se odveslati čamcem. Najbolje bi bilo da popričate sa kapetanom.'

Kapetana su pozvali da dođe.

'Volio bih vidjeti te pustinjake,' kaže biskup. 'Kako bi se mogao odveslati do obale?'

Kapetan ga je pokušao odgovoriti.

'Naravno da se to može učiniti,' kaže on, 'ali izgubili bi smo mnogo vremena. Ali ako si uzmem za pravo da vam sugeriram, Vaša Milosti, starci nisu vrijedni tog napora. Čuo sam da su glupasti starci, koji ne razumiju ništa, te nikada ne pričaju, poput riba u moru.'

'Želim ih vidjeti,' reče biskup, 'platit ću vam za vaš trud i gubitak vremena. Molim vas da mi ustupite brod.'

Tu više nije bilo pomoći; te je tako izdano naređenje. Mornari su pripremili jedra, kormilar je namjestio kormilo, te je brod usmjeren ka otoku. Biskupu su postavili stolicu na pramcu, i on je tu sjeo, gledajući naprijed. Putnici su se svi okupili na pramcu i zurili prema otoku. Oni koji su imali najoštiji vid mogli su već razabrati kamenja na njemu, a zatim i kolibu od blata. Naposlijetku je jedan čovjek vidio pustinjake. Kapetan je donio dalekozor te nakon što je i sam pogledao kroz njega dodao ga biskupu.

'Točno je. Tri čovjeka stoje na obali. Tamo, malo na desno od tog velikog grebena.'

Biskup je uzeo dalekozor, namjestio se, i vidio tri čovjeka: visokog, nižega, te veoma malog i prignutog, koji su stajali na obali držeći se međusobno za ruke.
Kapetan se obrati biskupu. 'Brod ne može dalje, Vaša Milosti. Ako želite na obalu morat ćemo Vas zamoliti da uzmete čamac, dok ćemo se mi ovdje usidriti.'

Konop je brzo odvezan, sidro bačeno, a jedra skupljena. Pojavio se trzaj te se brod poljuljaše. Tada se čamac spustio, veslači uskočiše, te se onda biskup spustiše niz ljestve te zasjedne. Veslači su se prihvatili veslanja, a brod se otisnu brzo prema otoku. Kada su stigli na odstojanju na kojem su se mogli baciti kamenom vidjeli su tri starca: visok starac samo sa tkaninom omotanom oko struka; drugi malo niži sa starim seoskim kaputom, a najstariji kojega su godine pogrbile i koji nosi staru svečeničku mantiju – sva trojica stajaše s rukom u ruci.

Veslači su doveslali do obale, a biskup se iskrcao.

Najstariji mu se pokonio, a on im je uzvratio svojim naklonom, na što su oni odvratili još većim naklonom. Tada je biskup započeo razgovor.

'Čuo sam,' reče im, 'da ste vi, bogoliki ljudi, koji ovdje žive kako bi spasili vlastite duše, i kako molite našeg gospodina Isusa Krista za spasenje svojih drugara. Ja, kao jedan nedostojan Kristov sluga, pozvan sam, milošću Boga da podučim njegovo stado. Želio sam vas vidjeti, Božje sluge, i učiniti što je u mojoj moći da i vas podučim.'

(nastavlja se)

ponedjeljak, 13. prosinca 2010.

Tri pustinjaka (1)

'Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš otac što vam treba i prije negoli ga zaištite.'-- Matej: VI. 7-8


Solovetsky manastir koji gleda na Bijelo more

Biskup je plovio od Archangel prema Solovétsk manastiru; te je na istom brodu bilo više hodočasnika koji su išli posjetiti mnoga mjesta hodočašća. Putovanje je bilo ugodno. Vjetar je bio povoljan, a vrijeme dobro. Hodočasnici su ležali po palubi, jeli su, ili sjedili u grupama i međusobno pričali. Biskup je također došao na palubu, hodajući s jednog kraja broda na drugi ugledao je grupu ljudi koji su stajali blizu pramca broda slušajući ribara koji je pokazivao na more govoreći im nešto. Biskup je zastao, te je pogledao u smijeru prema kojemu je ribar pokazivao. Nije, međutim, ništa mogao vidjeti, ali je more blistalo okupano sunčevim svjetlom. Približio se bliže kako bi bolje čuo, ali kada ga je ribar ugledao, skinuo je kapu i zašutio. I ostali su skinuli kape i poklonili se.

Ne dajte da vas smetem, prijatelji,' reče biskup. 'Došao sam čuti što ovaj dobar čovjek ima za kazati.'

'Ribar nam zbori o pustinjacima,' odgovoriše jedan od njih, trgovac, koji je bio odvažniji od ostalih.

'Koji pustinjaci?' priupitaše biskup, pri tom odmaknuvvši se sa strane broda gdje zasjedne na sanduk. 'Recite mi nešto o njima. Želim više čuti. Prema čemu si pokazivao?'

'Prema onome malome otoku kojeg tamo možete vidjeti,' odgovoriše čovjek, pokazujući na mjesto ispred sebe pomalu udesno . 'To je otok na kojemu žive pustinjaci za spasenje svojih duša.'

'Gdje je otok?' upita biskup. 'Ništa ne vidim.'

'Tamo, u daljini, samo pogledajte tamo u smjeru koje mi ruka pokazuje. Vidite li taj mali oblačak?

Ispod njega i malo na lijevo, nalazi se jedva vidljiva crta. To je otok.'
Biskup pažljivo pogleda, ali njegove oči koje nisu navikle gledati na pučinu, nisu mogle vidjeti ništa osim vode koja je treperila na suncu.

'Ne mogu ga vidjeti,' reče on. Ali tko su ti pustinjaci koji tamo žive?'

'Oni su sveti ljudi,' odgovoriše ribar. 'Mnogo sam puta znao čuti kako govore o njima, ali nikada mi se nije ukazala priIika da ih i sam vidim do prije pretprošle godine.'

I ribar je prepričao kako je jednom, dok je ribario, bio nasukan u noći na tom otoku, ne znajući gdje bijaše. Ujutro dok je tumarao po otoku, nabasao je na glinenu kolibu, i vidio naočitog starca koji stajaše pred njom. Zatim su i druga dvojica izašla, te nakon što su ga nahranila i posušila stvari koje su mu još bile mokre, pomogli su mu popraviti brod.

'I kakvi su?' upitaše biskup.

'Jedan je manjeg rasta i pogrbljen. Nosi svečeničku mantiju i vrlo je star; mora da je preko sto ljeta star. Toliko je star da njegova bijela brada poprima zelenkastu primjesu, ali uvijek je nasmijan, a lice mu je sjajno poput lica nebeskog anđela. Drugi je višeg rasta, ali je isto star. Nosi na sebi ostarjeli seoski kaput. Njegova brada je velika i ima žutosivu boju. Jak je to čovjek. Prije negoli sam mu ponudio pomoć, okrenuo mi je brod kao da je to obično vedro. I on je ljubazan i veseo. Treći je visok te ima bradu bijelu poput snijega koja mu doseže o koljena. Strogog je izgleda, sa obješenim obrvama; te on nosi samo komad tkanine oko struka.'

'I, jesu li razgovarali s tobom?' upitaše biskup.

'Večinu vremena radili su u tišini i prozborili bi po koju riječ jedan drugome. Jedan od njih bi samo pogledao, a ostala dvojica bi odmah razumijela. Upitao sam najvišega da li su dugo na tom otoku. On se namrštio, promrmljao nešto ko da je bio ljut što sam ga to pitao; ali najstariji je od njih podignuo ruku i nasmiješio se, a tada je ovaj koji je bio najviši utihnuo. Najstariji samo rekoše: "Imaj milosti," i pritom se nasmiješi.'

Dok je tako ribar govorio, brod se približio otoku.

(nastavlja se)

Sveta Lucija - spomendan

Sveta Lucija, sicilijanska djevica iz Sirakuze, zaštitnica je vida, slijepih (tjelesnih i duhovnih), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Prema legendi iz 6. stoljeća, sveta Lucija je mučenički umrla 304. godine kad je u Cataniji na grobu svete Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Prezrela je poganskog prosca i opirala se tjeranju u javnu kuću. Lomača i goruće ulje nisu joj naudili pa joj je krvnik probo grlo mačem.

Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima. Umjetnici svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju. Prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici - svjetiljki i po očima koje drži na pladnju.

Lucijino ime znači 'svjetlo', a korijen riječi je isti kao u riječi 'lucidno' što znači 'jasno, sjajno, razumnjivo'. Nažalost, Lucijina povijest pokazuje da njen život ne odgovara imenu. Zaogrnuto vremenom tame, sve što znamo o njoj je ova hrabra žena koja je živjela u Sirakuzi izgubila svoj život u progonima kršćana početkom 4. stoljeća. Njeno štovanje je prošireno Rimom tako da je do 6. stoljeća cijela Crkva priznala njenu hrabrost u obrani vjere.

Kako su ljudi htjeli baciti više svjetla na lucijinu hrabrost, tako su polako rasle i legende. Jedna od njih govori o mladoj kršćanki koja je zavjetovala svoj život u služenju Krista. Njena joj je majka pokušavala ugovoriti brak sa poganinom. Lucija je očigledno znala da njena majka neće biti uvjerena puno u djevojčin zavijet tako je ona skovala plan kako uvjeriti majku da je Krist mnogo moćniji partner u njenom životu. Kroz molitve na grobu svete Agate, dugogodišnja bolest njene majke biva izliječena. Zahvalna majka je sada bila sprmna slušati lucijinu želju da svoj novac da siromašnima i posveti svoj život Kristu.

Nažalost, prema jednoj legendi, odbijeni mladoženja nije njenu želju vidio u istom svjetlu te se žalio guverneru kao kršćanin. Ovaj guverner ju je pokušao poslati u prostituciju ali stražari koji su došli po nju našli su je ukrućenu i tešku poput kamena. Naposlijetku bijaše ubijena.

Koliko god su činjenice o lucijinom životu nepoznate, mi znamo da su mnogi kršćani prolazili veliku torturu i mučeničku smrt poradi svoje vjere za vrijeme vladavine Dioklecijana. Možda Lucija nije bila zapaljena na lomači, ili joj grlo nije bilo probodeno mačem, ali mnogi kršćani jesu i možemo biti sigurni da je njena vjera nadjačala iskušenja koja mi jedva da možemo zamisliti.

Lucijino ime je vjerojatno povezano i sa zdjelom u kojoj nosi svoje oči. Ovo se odnosi na drugu legendu po kojoj su njene oči izvađene prema naputku cara Dioklecijana kao dio mučenja koja je prolazila. Legenda završava time što joj Bog vrača oči.

Zbog toga lucijino ime ima veliku ulogu u njenom proglašenju sveticom zaštitnicom slijepih i onih koji imaju problema sa očima.

Koja god bila istina u legendama koje okružuju Luciju, istina je da njena hrabrost da živi kao kršćanin unatoč mučenjima i smrti jest svjetlo koje nas vodi na našem putovanju kroz život.

Molitva:
Sveta Lucija, ti nisi skrivala svoje svjetlo, već si dopustila da ono sjaji za cijeli svijet u nadolazećim stoljećima. Mi možda nećemo prolaziti mučenja u našim životima kao što si ti prolazila, ali mi smo pozvani da dopustimo svjetlu našeg kršćanstva da osvijetli naše živote. Molimo te da nam pomogneš imati hrabrosti da unesemo kršćanstvo u naš posao, rekreaciju, naše odnose, naše razgovore - u svaki kutak našeg života. Amen

nedjelja, 12. prosinca 2010.

Svijeća


Svijeće same ne mogu moliti,
ali mogu se poistovjetiti sa molitvom.
U drugom smislu
vode nas kroz život.

Svaka svijeća je odraz nekog svjetla,
kao što je tada u Betlehemu
u tami došla na naš svijet.
Kao što svjetlo svijeće osvjetljava tamu,
i ja bi volio da naš život bude svijetao
kroz život Isusa Krista,
da bude poslanik za naš život.

Svijeća nas podsjeća na krštenje,
početak našeg puta sa Isusom
i naš poziv ka istinitom vječnom životu.
Želite li uvijek nešto više iskusiti,
morate imati svjetlo u vašem životu.

Bože,
palim jednu svijeću.
Možda ne znam točno,
što bi trebao moliti.
Ova svijeća je komadić onoga,
što imam i onoga što jesam.

Ona bi htjela biti svjetlo,
s kojim me Ti obasjavaš
u mojim poteškoćama i mojim odlukama.
Ona bi htjela biti vatra,
s kojom Ti u meni sve zlo pališ,
tako da dobro i novo bude u meni.
Ona bi htjela biti vatra,
s kojom Ti griješ moje srce
i učiš me voljeti.

Bože,
ja ne mogu biti dugo u ovoj crkvi.
Sa ovim svijetlom
trebao bi komadić mene ovdje ostati,
što bi Ti ja htio pokloniti.
Pomogni mi,
da moja molitva ostane u meni
i da se nastavi u poslovima ovog dana.

Bože, predamnom stoji jedna svijeća.
Gori nemirno,
malo sa malim, malo sa velikim plamenom.
Bože, i ja sam često nemiran.
Volio biti miran u Tebi.

Ona mi daje Svjetlost i Toplinu.
Bože i ja bi volio biti Svjetlost svijetu.

Svijeća dogorijeva, pokorava se svojoj službi.
Bože i ja bi volio biti sluga.

Sa ovom svijećom mogu upaliti druge svijeće.
Bože i ja bi volio pomoći,
da drugi počnu goriti.

Vienna International Religious Centre

Iz katoličke crkve u Beču kojoj je slika Gospe od Gvadalupe.

petak, 10. prosinca 2010.

Osvrt na knjigu "Krstitelj" od Mira Gavrana


Pročitao sam Krstitelja i knjiga mi se jako svidjela. Jako me je dojmila, i u nekim trenucima me je nagnala da pustim i suze. Ljubav učitelja Ivana za svoje učenike je jedna od stvari zbog koje sam nekoliko trenutaka morao odložiti knjigu i zadubiti se u svoje misli. Njihova predanost, iako na različitim nivoima, jako je inspirativna, te me je nagnala preispitati gdje se moja predanost nalazi. Gavran je očigledno dotakao samu bit duhovnosti, vjere, molitve, predansoti, prijateljstva i svih ostalih odlika čovjeka kao duhovnog, moralnog i emocionalnog bića. Sviđa mi se njegov jezik, jasnoća pisanja i čistoća poruke.

Pronašao sam se ne samo u ulozi Ivanovog najbližeg učenika Elizeja, već i pomalo i u ostalim glavnim ali i sporednim likovima. Knjiga me je nagnala da još više proradim na vrednotama koje i sam nastojim živjeti. Elizej je postao moje nadahnuće i njegovo prianjanje uz Ivana kao zvijezde vodilje moja repatica koju želim slijediti.

Čak i Ivanov učenik Bileam je postupio po svojoj vjeri i uvjerenju i zbog njegove predanosti koje je imao i njegovao dok je bio uz učitelja donjelo mu je blagoslove koji su mu na poslijetku vratili njegovu Helu, posao, ugled, očev blagoslov, a ono što je i najvažnije duhovni mir. Nije mogao shvatiti dublju poruku svoga učitelja i nije ga više mogao slijediti. Ipak njegovo poštenje i iskrenost prema sebi je hvale vrijedna i potiče na razmišljanje. Čak i njegovo izbjegavanje susreta sa Elizejom potkraj priče pokazuje da osjeća kajanje za način na koji je napustio svoj tadašnji poziv i svoje vjerovanje. Da je kojim slučajem ipak pozdravio Elizeja to bi mu donijelo puno boli jer se ne bih s njom mogao suoćiti te nije htio ponovo prolaziti sve emocije koje je ostavio iza sebe.

Čak i Saloma, iako griješnica (po mom sudu ne iz vlastitih pobuda već zbog utjecaja okoline i vremena u kojima je živjela), pokazala je veliko srce i čistoću duše i onu skrivenu nevinost djevojčice koja unatoč razuzdanom životu nije nikada nestala. Velika je, pak, njena hrabrost koju je pokazala ponajprije susretom sa Ivanom (koji je isijavao veliku snagu i ljubav). Nije lako pogledati velikom učitelji i svecu u oči jer u njegovim očima se veoma jasno mogu ozrcaliti sve naše slabosti. A ona, da je bila slaba, to nikada ne bi mogla učiniti. Zatim, kao drugo, njena hrabrost da ponovo vidi Ivana i da se pokaje za sve grijehe te spremnost da učini sve što je u njenoj moće da mu pomogne. Treće, njegova hrabrost se očituje i u tome da je uspjela održati sabranost kada je morala odigrati svoju ulogu kada je zatražila Ivanovu glavu. Odigrala je ulogu koju joj je Bog namijenio. Iako su je ljudi zbog toga prezreli, Bogu je bila mila jer se pokajala te pokazala veliku devociju i ljubav prema Ivanu i Bogu.

I Andrija je, po mom ograničenom sudu, postupio ispravno kada je pristupio Isusu. Zahvalno je pozdravio svoga dojučerašnjeg učitelja te otišao tamo gdje mu srce žudi. Njegov čin neumanjuje ljubav i zahvalnost koju je imao prema svom prvom učitelju. Učitelji, ako su pravi, nikada ne otimaju drugima svoje učenike već su tu da pomognu svakome. Isus je prihvatio Andriju jer njegovo srce je prepoznalo Krista u Isusu te zbog toga što je i dobio Božju suglasnost da Andrija pripada njemu kao jedan od dvanaestorice odabranih. Ivan je otpustio Andriju jer je prepozao od početka Isusa kao Božjeg poslanika te među istinskim učiteljima nema ljubomore iako vjerujem da se Ivanovo srce paralo što mu odlazi učenik ali istodobno radovalo jer je u rukama onoga kojemu nije bio dostojan odvezati remenje na obući.

Puno sam naučio i o učiteljima kao što su Ivan i Isus te dobio bolji uvid o tome na koji način djeluju. Ivan je na kraju, iako veliki učitelj, ipak otkrio da je običan čovjek sa svim slabostima koje prate svakoga čovjeka. Zanimljivo mi je bilo i unutrašnje previranje u Elizeju koji se našao sa obojicom velikih učitelja - Ivanom i Isusom - kad ih je uspoređivao i rekao kako rastreseno sluša Ivanove riječi, ne razabirujući im puno značenja, dok i u najmanjem Isusovom pokretu otkriva poruku. Ipak iako ga je srce vuklo za Isusom, ipak je ostao uz Ivana jer mu je prvi pokazao put do Boga i dao Svjetlo. Odluka nije bila laka, ali da je suprotno postupio izigrao bi povjerenje i ljubav koje je prethodno dao svom prvom učitelju. Ipak mu je Isus na rastanku dao pohvalu i blagoslov za svoju žrtvu i spremnost da zanijeka svoju želju i ispunjenje svoje ugode (da bude sa Isusom). Blagoslov mu se na kraju isplatio, ne samo što je bio glavni oslonac Ivanu u svim njegovim patnjama, pogotovo onim zadnjim i najtežim pred smaknuće, već se je na kraju i priključio Isusovim učenicima i preko svog brata Andrije dobio blagoslov da iscjeljuje i podučava po Isusu koji ga nikada od tada u duhu nije ni napuštao.

Posebno mi je bilo čitati potresno svjedočanstvo Ivana kada je pred samu smrt ipak otkrio svome bliskom učeniku koliko ga voli i cijeni za sve što je za njega učinio. Posebno bih se osvnuo na njegove riječi: "U dugotrajnom postu naučih se kako gospodariti svojim tijelom, kako biti iznad želja, iznad nagona, iznad sitnih radosti koje pokoravaju i najjače. Pri tome zaboravih da je najveći užitak blizina drugog čovjeka, radost što s drugim možemo podijeliti svoje misli i osjećaje, sreća što možemo u zajedništvu s drugim život primati, savladavati ga i radovati mu se... i ja patim zbog blizine kraja, ali ne od straha pred smrću, nego zbog tuge što s tobom više neću dijeliti dodirivanje ove stvarnosti, što Andrijin glas više neću čuti, patim što nikada više neću vidjeti ljude poput Salome, koja ostavi mrak svoje prošlosti i u svjetlu se rodi čista, patim što ni Bileama, naivnog i nesavršenog, s njegovim dječjim zanosima neću više nikada čuti, patim jer zavoljeh ovaj nesavršeni svijet i njegove ljude koje u propovijedima svojim toliko puta osudih i žestokim riječima pozvah na obraćenje... bilo bi mi lakše otići, da mržnju, prezir i osudu sada osjećam prema ovome svijetu, a ja... a ja sam tako preplavljem ljubavlju prema svima i svemu. I ta ljubav narasta kao bol nesavladiva. Život mi bijaše težak, opor, a ja ga ipak uzljubljah u trenutku kada dopustim ljudima da mi se približe i postanu dijelom moga života."

Zaista, mnogo se može isčitati iz ovih redaka, mnogo lekcija naučiti. A moje oči bijahu blagoslovljene što čitaše ovu duhovnu pustolovinu, i moj duh blagoslovljen dok uranjaše u učenja Ivanova i poruku Isusovu.

"Hvalim te, Gospode, jer milošću tvojom bijah svjedok tvoje slave i slave tvojih najuzvišenijih miljenika. Pomozi mi da u zadnjem danu svojega života uzmognem uskliknuti: sretan je onaj koji vijek proživi tebe slaveći!"


Chaturananda

srijeda, 8. prosinca 2010.

Muhamed i arapski pripravnik


Arapski učitelj Jalal-ud-din Rumi uživao bi pričajući ovo:

Jednog jutra Muhamed se molio u džamiji. Među mnoštvom koje se s Prorokom molilo, bio je i jedan arapski pripravnik.

Muhamed je počeo čitati Kuran i naišao je na redak u kojem faraon svojata:

"Ja sam vaš pravi bog."

Čuvši to, nadobudni pripravnik, u izljevu spontanog negodovanja, viknu:

"Hvalisavi pasji sin!"

Prorok ne reče ništa. Kad je završila molitva, drugi su počeli grditi Arapina:

"Sram te bilo! Tvoja se molitva sigurno nije svidjela Bogu, jer ne samo što si prekinuo svetu šutnju, nego si govorio i prostim jezikom u Prorokovoj nazočnosti."

Jadni je Arapin drhtao od straha sve dok se Gabrijel nije ukazao Proroku i rekao mu:

"Bog ti šalje pozdrave i želi da zaustaviš one ljude da ne grde jednostavnog Arapina; uistinu, njegova spontana prostota više je dirnula moje srce negoli svete molitve drugih."

ponedjeljak, 6. prosinca 2010.

Jedna priča o svetome Nikoli



Tri trgovca su prenosili svoju robu na tržište preko mora. Njih trojica su bili jedini kršćani na brodu. U noći, drugi su se poput gusara dogovorili da trgovce bace sa broda u more i ukradu njihovu robu. Kada su oni bivali bačeni tako su i zavapili za pomoći Svetom Nikoli.

Dvojica su počeli plivati. Treći, koji nije znao plivati, brzo potonuše na dno mora. Kako su druga dvojica postajala sve više iscrpljena zbog dugotrajnog plivanja, najednom se pojavi velika stijena koja je nastavila plutati na valovima. Njih su se dvojica uspela na stijenu, a stijena zatim otplovi. Dok su tako sjedili, tugovali su za izgubljenim prijateljem.

Rano ujutro slijedećeg dana divovski kit je doplivao do stijene te otvorio svoje čeljusti. Ta dva trgovca bila su jako prestrašena te očekivala da će ih kit progutati. Na njihovo zaprepaštenje, iz velikih čeljusti izašao je čovjek, koji je nosio veliku vreću na ramenima. To je bio njihov prijatelj za kojega su mislili da se utopio na dnu mora.

Zaprepašteni su ga zapitali što se dogodilo. Trgovac je opisao da kako se polako utapao u dubinu mora kit se najednom pojavi i proguta ga. U kitu pronađe cijeli brod sa svim teretom. Kada je kit otvorio čeljust zgrabio je jednu vreću i zakoračio na stijenu. Kada su otvorili vreću, ona je bila ispunjena zlatom.

Nakon dva dana plovidbe, stijena je doplovila do Bizanta. Tri kršćanska trgovca su odvedena do kraljevića kojemu su ispričali cijelu priču. Nakon nekog vremena trgovci naiđoše na ljude koji su ih bacili u more. Oni su ovo ispričali kraljeviću koji ih je sve pozvao na večeru. Kraljević je tražio od trgovaca da budu na služenju svima, a kada su 'žrtve' prepoznate, gusari su bili užasnusti.

Kraljević je naredio da se gusari bace u more a njihova roba dade trojici trgovaca. Trgovci su uzeli samo ono što bijaše njihovo, a ostalo dadoše siromašnima.

Sveti Nikola


Danas je svetkovina velikog kršćanskog sveca svetoga Nikole kojeg slave podjednako katolici i pravoslavci. Nikola je rođen u 3. stoljeću. Postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Uskoro mu umire stric, biskup Mire i svi misle da će ga Nikola naslijediti. No, on skroman i u strahu od te časti bježi u Palestinu gdje živi samačkim životom. Vraća se za nekoliko godina upravo kad umire biskup, nasljednik njegova strica. Ovaj puta nije mogao pobjeći te postaje biskup. Od tada noći provodi moleći, a dane pomažući nevoljnima i šireći vjeru.

Legenda
Danas je poznat kao lik koji djecu obraduje svojim darovima. Ta tradicija vuče korijene iz sljedeće legende.

U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.

Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotane zlatnike kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao tako veliki novac. Vidjevši kako je svota dovoljna, čak i prevelika da časno uda jednu kćer, opremio je i dade joj miraz. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer. Dalje priča ima dva kraja:

* A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.
* Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i od tuda dolazi stavljanje poklona bilo u čarape ili čizmice, i Djed Mraz koji poklone spušta kroz dimnjak.

Prema narodnom vjerovanju, činio je i čudesa. Poput Isusa smiruje uzburkano more i zato je zaštitnik mornara. Svojim blagoslovom ozdravlja dijete kojem je zapela riblja kost u grlu, te ga nazivamo i zaštitnikom djece.

U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.

Danas u kapelici u Springenu imati ćemo liturgiju i svetovanje ovoga velikog sveca.

subota, 4. prosinca 2010.

Swamijeva poruka preko twittera


Kada predanik žudi sa iskrenom ljubavi i predanosti, tada će spoznati malo o tome tko sam ja.

When the devotees long with sincere love and devotion, then they shall know a bit of who I am.

http://twitter.com/vishwananda

petak, 3. prosinca 2010.

Nekoliko riječi od autora bloga

Dragi, prijatelji, čitatelji bloga, evo javljam se nakon poduže stanke. Kao što već neki od vas znadete, početkom studenoga sam otputovao u Hrvatsku te se potkraj istog mjeseca i vratio u Springen. U tom periodu imao sam priliku vidjeti i provesti neko vrijeme sa obitelji i mnogim dragim ljudima. Nedugo nakon dolaska u Hrvatsku prenosno računalo koje sam imao nisam mogao pokrenuti tako da je s time privremeno i stala moja aktivnost na blogu. Međutim sa novim računalom, i osvježenim duhom, ponovo sam se evo latio posla. Iako me čekaju mnoge obaveze ovdje (naime već prvog jutra po dolasku morao sam preuzeti spremanje ručka), ipak ću se truditi svakodnevno ponešto staviti na ove stranice bloga.

Vrijeme koje sam ostavio za sobom u Splitu bilo je oblačno i kišovito, ali imak ugodno toplo s obzirom da je studeni mjesec. U Njemačkoj me je dočekao snijeg i hladnoća od -10 C. Srećom, centralno grijanje u sobama uglavnom radi, kao i topla voda, mada povremeno postoje teškoće i kvarovi budući da još nije pokrenut novi sustav grijanja na sunce i drvo. Ostali prostori se ne griju zbog štednje, osim naravno blagavaone i nekoliko uredskih prostorija hram.

Swami je održao satsang dan nakon babađijevog dana ali ja tada još nisam stigao u ašram pa ne mogu posvjedoćiti o čem je zborio, ali nadam se da ću dobiti snimku ili barem transkript te čim smognem objaviti ću prijevod na ovim stranicama.

Swami je jučer otputovao za Brazil gdje će davati daršane i mudra radionice.

Božić se polako osjeća u zraku. U glavnom atriju zgrade postavljen je bor sa božićnim ukrasima te jasle. Sve je tako lijepo i toplo dekorirano, ali bilo bi još udobnije da je moguće ugrijati atrij te se onako udobno smjestiti pored jaslica kao pored peći na drva uz ugodan razgovor ili satsang sa Swamijem.

Ali eto, misli su me odvukle u neka druga prostranstva, pa ću nekako završiti ovo kratko javljanje.

Skoro sam zaboravio... Swami je počeo koristiti Twitter. To je računalni program za slanje kratkih poruka. Drugim riječima na tim stranicama možete pronaći swamijeve kratke poruke koje povremo objavi. Swami je za poklon dobio novi appleov iphone4 tako da se nikada ne zna kada može poslati novu poruku. Kako bi ste bili uvijek u tijeku tada je korisno učlaniti se na twitter što je besplatno te će te moži slijediti swamijeve poruke veoma lako. Evo kako izgleda njegova stranica:
A do nje možete doći kada kliknete na ovaj link: http://twitter.com/vishwananda

četvrtak, 25. studenoga 2010.

Pismo indijanskog poglavice Seattle - 1854


Indijanski poglavica Seattle uputio je 1854. godine Pismo američkome predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu da bijelci kupe Indijansku zemlju.

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod.

Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda.

Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas.
Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca.

Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas.

Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se.

On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit.

Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem.

Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način.

Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj.

Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga.

Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je.
To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.