Sri Swami Vishwananda - Hrvatska

petak, 31. srpnja 2009.

Izvješće iz ašrama 2/2009 (peti dio)

Kao što rekoh, održao je satsang. Na samom početku je pozvao sve da postavljaju pitanja. U tom trenutku, kako obično biva, mnogi su sramežljivi te se teško odlučuju na taj korak. Ipak bilo je nekih desetak pitanja. Odvažio sam se i ja. Bilo je i jedno zanimljivo pitanje od nekoga ta kako će sve zapamtiti. U svakom slučaju sva pitanja je razmotrio te je počeo satsang u kojem je odgovorio na sva pitanja stvorivši jako lijepu tematsku cjelinu. U nekoliko trenutaka sam mogao primijetiti da itekako može vidjeti mnogo dalje nego što to odaje njegova pojava. Jako je pristupačan. Međutim uskraćen sam za pjevanjem i plesanjem kojem sam se toliko nadao. Bilo je pjesme ali su je izvodili njegovi učenici.

Inače on je u samom predavanju spomenuo da je oženjen i ima dvoje djece. To me je nekako oduševilo, jer u svijetu ima mnogo duhovnih učitelja koji su u celibatu, a malo oni koji svojim životom i poteškoćama koje dijele sa svim običnim smrtnicima daju ohrabljenje duhovno iznemoglim masama koje traže malo nade u svojim životima.

Na kraju se osobno pozdravljao sa svima. Njegov način je kroz zagrljaj. Kada sam mu pristupio pitao me je za ime. Rekao sam mu te spomenuo gdje živim. Tada me je prodornim očima pogledao i ohrabrio, „Sve će biti u redu!“ To je očigledno bio odgovor na moje nepostavljeno pitanje koje je iščitao kroz ono postavljeno.

Moje „pravo“ pitanje na početku satsanga je bilo, „Kako (on) definira predanost?“ Rekao je da pitanje nije jednostavno, ali je u svojoj skromnosti (koja se ne da iščitati na prvi pogled) obećao da će pokušati odgovoriti. I odgovor me je jako oduševio. Bio sam sretan da je Kurunandhan (Divya) ponio snimač, ali poslije sam bio potišten jer ga nije namjestio kako treba pa se ništa nije snimilo.

Sri Vast me je zagrlio i dugo tako držao. Osjetio sam očevski zagrljaj, kao da mi daje neki aspekt kojeg sam bio uskraćen svojim odrastanjem. Osjetio sam isto tako i veliku bliskost s njim. Sličnu onoj koju sam osjetio u prisustvu Swamija Atma Chaithanye. Bio sam mu jako zahvalan. Te sam tek kratko mogao izustiti riječi hvale, ali moje srce je nepogrešivo uzvratilo mnogo rječitije nego same riječi. Za kraj mi je podario poljubac u čelo koje kao da je trenutno transformiralo moje biće. Šaljem i link za one koji žele đoživjeti Sri Vasta: http://www.youtube.com/watch?v=jrfngNq5hiM

Osjećaj te večeri je bio nekako očaravajući, kao nakon (našeg) Swamijevog daršana.

I naravno za kraj riječ-dvije o guru purnimi. Guru purnima je dan kada se slave učitelji i sveci svih religija i duhovnih usmjerenja. Bili smo dupkom puni. Bilo nas je sve skupa preko dvjesto duša okupljenih. Swami je održao dva predavanja na kojima je pozvao sve da postavljaju pitanja. Bilo je nekoliko zanimljivih pitanja. Moje pitanje je bilo kako detektirati ego. Odgovorio je kratko, ali dan kasnije je malo više elaborirao. Neću sada ići u detalje jer sam u procesu pisanja članka na tu temu pod nazivom, Kako biti ego detektiv, gdje sam već citirao Swamija.

Bilo je i pitanje, koje je postavila mataji Bhagyashri, da kad učenik napusti učitelja što se događa sa „ugovorom“. Je li on još uvijek postoji, budući je dan na nivou duše? Swami je odgovorio da učenik napuštajući učitelja pokida tim činom ugovor te on više nije na snazi. Ipak dan kasnije je pojasnio da guru uvijek čuva i vodi učenika, iz života u život, te ga potajno blagoslivlja i štiti.

Na sam dan guru purnime imali smo banquet na kojem smo bili angažirani svi kuhari. Spremali smo mnogo jela koja potječu iz Mauricijusa. To je bio naš skromni poklon Swamiju, ali i svim gostima čije pohvale nisu manjkale.

Otprilike u to vrijeme Swami me je nekoliko puta poticao da pišem, jer je pročitao moje prijašnje radove te mi dao pohvalu. Međutim pročitao je moj um i nesigurnost te mi rekao da samo pišem i to srcem, a ne umom.

Na zadnjoj večeri me je u jednom trenutku pogledao i iznenadio riječima koje su bile zapovjedne: „Piši. Piši i ne brini se ako ne znaš o čemu.“ Što sam drugo mogao učiniti nego klimnuti glavom kao znak da su mi se njegove riječi primile.

Dogodila mi se jedna mala nezgoda nakon te večera kada nisam mogao pokrenuti svoje prenosno računalo. To je značilo da neko vrijeme neću biti u mogućnosti pisati, pogotovo ne na hrvatskom jeziku. Ali Naamdev je bio brz te ga je uspio brzo osposobiti.

Evo dva dana kasnije ja pišem... A mislio sam biti vrlo kratak... mnogo kraći nego moje prvo izvješće. Jai Gurudev

S ljubavlju,
Chaturananda

Springen, 26. srpnja 2009.

PS: Evo završio sam svoj izvještaj oko 20 h pa se spustio isprazniti kante za organski otpad kako me ne bi čekale sutra kada je slobodni dan. Čim sam izlazio iz sobe čuo sam zvuk pjesme. Mislio sam da je netko pustio razglas jer se jako čulo. Umjesto CD naišao sam na 10ak raspjevanih duša pod vodstvom mataji Ambike kako sjede pred slikom Babaji-ja i Gayatri u predvorju. Kirtan se orio. Međutim kako se spuštao mrak odlučio sam najprije obaviti svoju dužnost. Nakon pola sata još uvijek se pjevao isti kirtan. Pridružio sam se te je sigurno još sat i pol trajalo pjevanje Gayatri mantre:

Om
Bhūr Bhuvah Svah
Tat Savitur Varenyam
Bhargo Devasya Dhīmahi
Dhiyo Yo Nah Pracodayāt

Upravo prije nekoliko minuta kada sam se spremao napisati ove posljednje retke Swami je provirio u sobu za internet gdje se sada nalazim prije nego li se uputio u Švicarsku gdje će nekoliko dana održavati intervjue. Pozdravio se i ja sam mu zaželio sretan put i ugodan boravak u Švicarskoj. Kao da je tom gestom dao blagoslov i „točku na i“ ovom raportu!

četvrtak, 30. srpnja 2009.

Izvješće iz ašrama 2/2009 (četvrti dio)

Pjevali smo bhajane i mnogi su se izmijenili prije mene. Onda sam uzeo harmonij te počeo pjevati, Om Kriya Babaji Namaha. Swami je bio iza zastora koji je skrivao Babajijev kip. Nakon nekoliko taktova, žarulja, koje je visjela iznad moje glave je naglo eksplodirala te je izgledalo na trenutak da je nestalo struje. Ipak je netko skočio i doveo produžni kabel te omogućio da pećina ponovo prosvijetli. Isto tako nekoliko ljudi je skočilo te počistilo mjesto kako ne bi slučajno neki komadić stakla ipak ostao i povrijedio nekoga.

Kada je žarulja eksplodirala (a bilo je komadića stakla na mojoj glavi) brzo sam se snašao i žestoko uzviknuo hari bol te time potaknuo sve nazočne da sa još većom gorljivošću pjevaju kirtan i sveto ime Babaji-jevo na što su mnogi odgovorili sa dodatnom snagom i žarom.

Swami se je nakon završene ceremonije latio pjevanja te nas uveo u jedan ili dva bhajana, te nakon toga dao znak da nastavimo. Energija se polako usijavala. Iako je Swami napustio pećinu sankirtan je odzvanjao još sigurno dva-tri sata nesmanjenom žestinom. Nakon toga su mnogi spontano ostali meditirajući uz Babaji-jev murti.

Kada sam došao u sobu i pogledao na sat, prošlo je bilo dva sata. Ujutro me je čekala kuhinja i priprema za ručak. Budući da je bilo puno posla nisam mogao napustiti kuhinju usred posla. Za to vrijeme održavao se abišekam u glavnom hramu i Swami se je također pridružio u jednom trenutku.

Igrom slučaja, posao sam uspio obaviti u kuhinji pa sam si mogao uzeti malo vremena te sam otišao do hrama. Drmalo je pjevanje u „svih šesnaest“ (baš se pitam odakle dolazi ova fraza?). Swamijev glas je bio toliko moćan i nadahnut da nitko nije ostao na mjestu. Čak i oni koji su nastavili sjediti njihove tjelesne stanice su plesale u božanskom ritmu. Netko mi je napomenuo, bila je to Gloria, da nikada do sada Swami nije tako dobro zvučao. Mogao sam se samo sa njom složiti.

Swami je tražio da se donese posvećena voda od Gayatri yagne te je još jednom blagoslovio sve kako je to učinio dan prije. Napustio je hram i otišao u kapelicu te se iz nje vratio sa malo širim snopom slame s kojom je prskao mnoštvo. Kako je Swami dolazio od iza ljudi, te oni nisu očekivali iznenadni „pljusak“ blagoslova to je izazvalo najprije iznenađenje te bujicu smijeha kojoj se je i Swami u svojoj razdraganosti pridružio. Time je završen ova vikend.

Sjetio sam se još jedne smiješne situacije sa Swamijem. Dan prije sam nosio organski otpad te sam ga upravo bio spreman ukrcati u malo golf-auto koje nam služi za više namjenski prijevoz unutar centra. Swami je uočio moju namjeru te potrčao sa mataji Rajani i uskočio u auto. Nakon trenutka-dva, koliko mi je trebalo da se snađem, Swami je već bio za volanom i kao nestašni dječarac se nemoćno nasmiješio. Rajani mi je kratko rekla da će se brzo vratiti. Ja sam bio toliko u šoku da nisam mogao izustiti niti jedni riječ.

Time završava ovo izvješće. Zapravo ne još. Sjetio sam se da sam zaboravio reći u prošlom izvješću da smo imali Om Healing u petom mjesecu (za puni mjesec) i da nas je bilo preko osamdeset u „daršan sali“. Swami nam se je pridružio i koliko se sjećam to je bilo po prvi put da je i on bio u krugu. Slijedeći put smo imali veliki Om Healing iscjeljujući krug za guru purnimu gdje nas je bilo preko 150 ali ovaj put smo bili vani pa učinak nije bio toliko vidljiv. Ovaj put nas se Swami nije pridružio.

Imali smo posjetu jednog indijskog pandita, Satya Narayan Das, koji je bio po drugi put kod nas. Ovaj put je bio dva dana te održao jako nadahnjujući satsang i dva govora. Imao sam osjećaj da je cijelo vrijeme govorio samo meni. Dao je dosta primjera i duhovnih lekcija koje su korisne duhovnom aspirantu pogotovo onima koji žive u ašramu.

Nedugo nakon toga nas nekoliko je otišla u Frankfurt jer smo čuli da je stanoviti Sri Vast u blizini i da ima satsang. O njemu ništa prije nismo čuli niti je on čuo za nas. Jedino smo na Youtube-u pronašli snimku na kojoj pjeva i pleše u ekstazi. Te na njegovoj stranici je pisalo da je „dancing guru“ (tj. plesajući guru). Naravno da je to prvog mene zaintrigiralo te sam se već zamišljao kako s rukom pod ruku plešem i pjevam s njim.

srijeda, 29. srpnja 2009.

Pjevanje Svetog Imena

"Pjevaj Sveto Ime sa poniznim stavom uma, te misli o sebi manje vrijednim od slamke na ulici. Budi tolerantniji od stabla, lišen svakog osjećaja lažnog prestiža, te budi spreman ponuditi svako poštovanje svima. U takvom stanju uma možeš pjevati Ime Gospodnje neprestano."

Chaitanya Mahaprabhu

Dva cvijeta u ovozemaljskom vrtu


Swami Atma Chaithanya i Swami Vishwananda, 30. svibnja 2009. u kapelici Springen centra

Izvješće iz ašrama 2/2009 (treći dio)

Moje pitanje je bilo slijedeće: je li Dronacharya uistinu bio Eklavyin guru? Ako jeste, je li bi svjestan toga i vodio Eklavyu kroz proces učeništva i predanosti? Odnosno ako nije bio njegov guru je li je Eklavyin čin predanosti aktivirao kozmički zakon po kojem Bog upravlja i vodi sve u skladu da zaslugama pojedinaca te kroz to postigao čin milosti?

Swamijev odgovor je bio potvrdan. Dronacharya je bio njegov guru, a razlog zašto ga nije „prihvatio“ za učenika pred njegovim učenicima je dvojak. To je bio test, kako za ostale učenike tako i za Eklavyu. Drugi razlog je taj što je morao slijediti određene norme ponašanja koja su bila tada uvriježena. Zadovoljio je i Arjunu koji je ipak bio poznat kao najbolji strijelac, te Eklavyu koji je postigao guru-bhakti. Jer njegov cilj nije bio streljaštvo, jer je on to nadišao, već mu je krajnji cilj bio – Guru-Bhakti (predanost guruu)!

Swami mi je rekao da sama činjenica što je Dronacharya tražio guru-dakšinu ukazuje na to da mu je on bio guru, inače je ne bi tražio.

Eto, kao što mi je i Swami bio natuknuo, odgovor (za razliku od mog pitanja) bio je jednostavan.

Da sada uđem u drugo pitanje zahtjevalo bi još mnogo pojašnjenja pa ću ipak skratiti kako bih dovršio ovaj izvještaj.

Večera je bila ukusna te me je Swami doista hranio i nahranio. Bio je nježan i brižan poput majke, te istodobno imao sam dojam da pored mene sjedi otac koji dugo nije bio sa svojim sinom te kao da je htio „nadoknaditi vrijeme“. A ja kao dobri sin koji kao da je iznutra govorio, „Pa ne trebaš mi pokazivati da me toliko voliš i čuvaš. Znam da imaš puno posla sa svojom drugom djecom. Ne zamjeram ti što mi 'ponekad ne daješ pažnju' kao drugoj djeci. Zaista razumijem. Dovoljno mi je da znam iznutra da si tu uvijek sa mnom, u mome srcu, u mojim mislima i da nevidljiv korakom kročiš put po kojim ja moram ići kako bi sigurno našao put nazad svom pravom domu.“

Njegov nedokučiv pogled mi je davao naslutiti da pored mene stoji veličina koja je bila daleko od mog poimanja, kojom nisam dorastao. Pitao me je što želim. Da sam zaželio bilo što, imao sam osjećaj da bi mi tog trenutka bio spreman to dati. Rekao mi je da je jako bitno kontrolirati um; da je to ključ duhovnog uspjeha. Ja sam mu na to rekao zar nije važnije tražiti od Boga ljubav, jer, nastavio sam, kada osjećaš ljubav u svome srcu sve ostalo se složi kako treba te je put jednostavniji. Odmah se složio s mojom konstatacijom.

Razgovor je i dalje tekao tim slijedom. Upitao sam ga koja je molitva najbolja koju učenik može zahtijevati od Boga? To pitanje je proizašlo iz nekoliko drugih izmjenjenih razmišljanja te smo se nekako u isto vrijeme usuglasili da je nabolje tražiti prihvaćanje božje volje u svakom trenutku.

Rekao sam mu da je teško slijediti duhovni put jer su zamke velike. On je rekao da nije jer da je on tu da pomogne.

Pitao sam koji je prvi korak prema razvijanju predanosti. Odgovor je bio iskrenost. Shvatio sam u tom trenutka da bez obzira koliko je duhovni put težak, naporan i dug, ako imaš iskrenost sve se lako premosti.

Pitao sam ga zašto se teško odreći samovolje jer ona je glavna prepreka predanosti guruu. Ne sjećam se, na žalost, odgovora ali mi je dao na znanje da je najbitnija lojalnost i odanost guruu te sve ostalo dođe na svoje mjesto.

Rekao mi je (dio odgovora na drugo pitanje!) da je on izvan karme i da na spoznatog učitelja ne utječe karmički zakon jer je on gospodar karme. Učitelj na sebe ne uzima karmu već služi kao apsorber.

Pitao sam ga je li teško igrati i ljudsku i božansku ulogu u isto vrijeme. Zamislio se duboko na trenutak i s nekakvom težinom je rekao da je teško igrati ljudsku ulogu. Teško je zbog učenika koji ne razumiju.

Pitanje je bilo kako učenik može znati što je volja učiteljeva nakon što učitelj ode iz tijela. Rekao mi je da je učitelj mnogo slobodniji i da čini mnogo više nakon što napusti tijelo. Rekao mi je za sebe da mu tijelo predstavlja veliko ograničenje. Tada sam se sjetio iste misli koje je izrekao Yogananda svojim učenicima kada su ga upitali isto.

Bilo je prilično kasno kada se Swami polagano ustajao sa svog stolca, provjeravajući više puta da li sam siguran da više nemam pitanja. Meni je malo bilo krivo što mi nije padalo na pamet ništa više.

Bez obzira što je bilo kasno, nije niti malo pokazivao nestrpljivost da ode ili da ima drugog posla. Ja sam mu u tom trenutku bio najvažniji i moja sveopća dobrobit.

Shvatio sam te večeri koliko sam sam nespreman da duhovno uzletim u visine. Imam veliku priliku, a ja ne znam kako je iskoristiti.

Tu noć nisam spavao kao što to često biva kada sam blizu Swamija. Ali ionako je već skoro bila zora. Jer daršan je te večeri završio nakon jedan sat poslije ponoći. A večera sigurno oko tri. U sedam sam već bio u kuhinji pripravljajući tijesto za puri – indijski specijalitet. U deset sati je počela yagna posvećena, kao što već rekoh, Majci Gayatri. Priču o njoj ću jednom drugom prilikom ispričati. Za one koji znaju engleski, već je dan kasnije bio u prodaji DVD sa daršana i gayatri yagne tako da se tu mogu naći Swamijevi govori i tumačenja.

Taj isti dan je bio komemoracijski dan posvećen Babaji-ju. U špilji, koja je u njegovu čast podignuta u bivšoj kuglani u podrumu centra, održala se mala proslava koja je trebala biti kratka. Swami nije bio predviđen doći ali kako ne može nešto tako proći bez njegovog pečata svojom energijom je dao na snazi cjelokupnom programu.

utorak, 28. srpnja 2009.

Ljubav mog Swamija

Jai Gurudev!
Draga braćo i sestre, danas sam neizmjerno sretna i tu sreću želim podijeliti s vama, svojom voljenom obitelji.
U mojih četrdeset i pet godina života snalazile su me razne nevolje, neke od njih su ostavile tragove u mom životu, a neke sam lako prebrodila. Svjesna sam Božje prisutnosti i vodstva.
Znam da mi dragi Bog na leđa stavi baš onoliko koliko mogu izdržati. On zna točnu dozu.
Ovih dana imala sam dosad najveću životnu kušnju. Ništa nije zauvijek. Sve je prolazno. Čak i naše zdravlje i život.

U punom zanosu mojeg duhovnog traganja za Bogom, doktor me jednom jedinom rečenicom spustio na zemlju. "Gospođo, vi imate rak!"

Vjera me spasila da zadržim zdrav razum. Zazivala sam u molitvama svog voljenog Gurua da mi pomogne, da mi da snage da sve to prebrodim na što bezbolniji način, da zadržim svoj mir i prepustila sam sve Njemu.
Dragi Swami ( rekla sam mu u svojim molitvama)TEBI predajem svoje tijelo i svoju dušu, Tebi predajem svu bol i patnju, Neka bude onako kako Ti misliš da je najbolje za mene. Neka bude VOLJA TVOJA!

U meni je nastao mir. Bila sam svjesna Njegove prisutnosti u svakom djeliću sekunde, minute, sata i dana. Bio je stalno uz mene. Dok sam bila u bolnici svi, znači i doktori i sestre, odnosili su se prema meni kao da je sam Swami u njima. Određeni zahvat podnijela sam bez anestezije, bez tableta protiv bolova. Sve je moj Voljeni Swami preuzeo na sebe. Poslali su me kući da mirujem, a kad budu gotovi nalazi slijedi dogovor za operaciju.

Peti dan nakon zahvata, bila sam na putu prema Štefecu. Naravno moja obitelj i prijatelji mislili su da nisam normalna što idem na tako dalek put, ali LJUBAV me zove i tu nema dvojbe.

Još uvijek u neizvjesnosti (jer sam čekala pataloški nalaz), prišla sam Swamiju s punim povjerenjem i zamolila ga za razgovor. Odgovorio mi je da to nije potrebno jer se on već molio za mene.

Taj tren takvu milost nisam prepoznala. Moj se um bunio, nametao mi osjećaj tuge, Zašto me Swami ignorira? Tri dana sam plakala u duši za Njim, baš kao dijete koje se nije zadovoljilo samo s igračkom nego hoće da mu priđe majka, da ga tješi, zagrli. To sam tražila i ja. Tek treći dan Božanska Majka u liku našeg voljenog Swamija mi je prišla, uzela za ruku i tješila riječima ne budi tužna i zabrinuta i da će biti sve u redu. Tim riječima me otpratio kući u miru i radosti.

A danas kad sam bila na kontroli i podigla nalaze, potvrđene su Swamijeve riječi. Sve je u najboljem redu, operativni zahvat nije potreban.

Hvala ti dragi Swami, voljeni moj Guru, moja zvijezdo vodiljo, moja majko i oče, živote moj, moja naveća radost i srećo, hvala ti što si tu, što si samnom i što me vodiš sigurnim putem do Boga!

Jai Gurudev!

Kanupriya
Zagreb, svibanj 2008.

Izvješće iz ašrama 2/2009 (drugi dio)

„Da čujem pitanje?“ A ja ne bih bio Chatur (the clever one) da nisam uzeo u obzir neke parametre kao npr moja zaboravljivost koja kažu ide s godinama. Yogiji bi valjda trebali biti otporni na to. Dan prije ištampao sam pitanja osjećajući da kad me upita za njih da ih se neću točno sjetiti pa bih ispao smiješan i neozbiljan.
Zavukao sam ruku u džep te izvadio papir smijući se u sebi kako sam smiješan samom sebi. Pročitao sam prvo pitanje. Te dobio odgovor. Drugo pitanje također.

Inače kada mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja usput je napomenuo da je odgovor jednostavan. Inače moja pitanja su bila pola stranice A4 formata duga. Pozvao sam bio mataji Vidyavani iz Amerike da prođe pogledom kroz moja pitanja jer su mi se učinile malo prekomplicirane gramatičke konstrukcije znajući da ona ima dobro „editorsko“ oko. Tu je bio i mladi prabhu iz Njemačke, s imenom Dyutidharananda, (koga sam nagovorio da napiše svoje iskustvo sa Swamijem kojeg ću uskoro prevesti i objaviti na blogu). Ona je prolazila kroz pitanja te ni njoj nije bio jednostavan posao. Meni je bila ideja u glavi samo da malo pojednostavim prekomplicirane rečenice, za što sam nju zamolio. Tako da smo se nas troje na kraju dobro nasmijali mojim kompliciranjem. Ali ja ne bih bio ja, opet tvrdoglavo odaberem svoju prvu kompliciranu verziju. Dok sam je čitao Swamiju opet mi je bila misao „pa kad će više kraj tom pitanju“. Evo opet sam počeo komplicirati, pa ću stati s ovim.

Nakon drugog mog pitanja tražio je da ga još pitam, pa još, pa još... Meni opet um, „pa što još hoće od mene, i drugi čekaju za večeru“ Onda su se neka pitanja prirodno otvorila. Ali opet blokada. On me potiče da ga još pitam. Bio je spreman da mi otvori cijelo nebo.

Pitanja su se uglavnom odnosila na guru-učenik odnos, posao koji guru ima nad svojim učenicima, te dio koji učenici moraju obaviti. Moje prvo pitanje se odnosilo na priču o Eklavyi i Dronacharyi. Priča ide tako da je Dronacharya bio poznati učitelj streljaštva te bio učitelj prinčevima i kraljevićima. Njegov najpoznatiji i najjnadobudniji učenik bio je poznati Arjuna iz Bhagavad-gite. On je htio biti nabolji strijelac. Znajući da je njegov učitelj strijeljaštva najbolji koji postoji na svijetu, nije bilo nikakve sumnje da će i on jednog dana biti najbolji, a i sâm mu je učitelj to obečao. Međutim bio je jedan neuki i siromašni momak koji se zvao Eklavya koji je žarko želio biti strijelac i imati učitelja Dronacharyu.

Jednog dana kada je Dronacharya izveo svoje učenike na vježbu približio mu se mladi Eklavya, ponizno i sa srcem punim ljubavi, i tražio da bude njegov učenik. Dronacharya ga je odbio jer je bio učitelj visokom plemstvu te prihvatiti nekoga iz nižeg staleža bilo bi neprimjereno. To nije ražalostilo mladog Eklavyu već je Dronacharyu prihvatio duboko u srcu za svog učitelja te je dio zemlje na kojem je Dronacharya stajao sačuvao te od nje napravio kip kojeg je štovao svakog dana. Kada bi vježbao iznutra bi pozvao svog učitelja da ga vodi prema savršenstvu. Svaki dan bi započeo sa svojom duhovno vježbom štujući Dronacharyu kao svog gurua a tek onda bi vježba streljaštvo. Njegova ljubav za učitelja je bila velika te je rasla iz dana u dan kao i njegovo majstorstvo nad streličarstvom.

Jednog dana, nakon mnogo vremena, učitelj Dronacharya je sa svojim učenicima prolazio kroz šumu u kojoj je boravio Eklavya. U jednom trenutku naišla je divlja zvijer te su njihovi životi dovedeni u opasnost. U tom trenutku prema zvijeri proletjela je kiša strijela te se zabila u njezina usta. Jedna za drugom su letjele dok se njezina usta nisu ispunila strijelama toliko da više nije bilo mjesta za niti jednu. Zvijer više nije mogla zavijati i biti opasnost, ali je životinja ipak bila neozlijeđena.

Učenici, kao i njihov učitelj, bili su zabezeknuti ovom vještinom strjelaštva. Arjuna je bio zaprepašten također, ali još više povrijeđen budući da nije znao tko ga je nadjačao u toj vještini. Trebao je postati najbolji strijelac, a nikada nije naučen ovoj vještini te i da pokuša ne bi mogao ponoviti ovo.

Grupica je potražila lokalitet pronađu tko je odaslao ove strijele te našla Eklavyu. On je bio presretan što vidi svog gurudevu te je odmah pao pred njegova stopala. Dronacharya ga je podigao i pohvalio na vještini. Eklavya je odgovorio da je to bila milost njegova učitelja. Kroz umove svih učenika je prošla misao tko bi mogao biti taj učitelj. Nato ga je Dronacharya upitao za učitelja. Eklavya se nasmijao te rekao da je to sâm Dronacharya. Učenici su bili šokirani i uznemireni. Kako je njihov učitelj mogao podučavati ikoga bez njihova znanja? Arjuna je bio povrijeđen jer ako je Eklavya bio učenik Dronacharye onda njegov učitelj nije održao riječ. Dronacharya, kako bi podučio svoje učenike o guru-bhakti, tražio je od Eklavye da mu objasni kako je naučio tako dobro streljaštvo. Eklavya je objasnio te je svima time pokazao kako moć gurua nema ograničenja i da kada netko potpuno ima povjerenja i predanosti, može se postići sve.

Priča ide dalje jer je sada problem kako sa obećanjem Arjuni. Ili bi Arjuna trebao dodatnu poduku i vježbanje kako bi bio bolji od Eklavye ili se nešto drugo mora dogoditi.

Dronacharya je odmah upitao Eklavyu za guru-dakšinu (ponuda učitelju kao zahvala za primljenu poduku). Eklavya je bio sretan da ponudi sve što ga guru upita. Dronacharya je tražio palac desne ruke. (To je već pravi izazov! Jer za strelca desni prst je jako bitan u postizanju vještine. Bez palca njegova vještina bi bila od nikakve koristi jer ne bi mogao koristiti luk.)

Bez oklijevanja, uzeo je nož te si je prerezao prst i položio pred stopala svog gurua.

Ovo izgleda jako okrutan čin. Dronacharya nije bio bezdušan kako ga priča opisuje. Ovim je htio opisati veličinu Eklavye. Nitko nije imao takvu predanost guruu. Iako je Arjuna poznat po svojoj vještini streljaštva čak i više od toga će se pamtiti Eklavya po predanosti svom guruu. Tko može imati toliko predanosti? Ni u jednom trenutku nije posumnjao u svog gurua. Niti jednom nije osjećao povrijeđenost. Većina nas bi bila ustuknula onog trenutka kada bi nas učitelj odbio.

ponedjeljak, 27. srpnja 2009.

Izvješće iz ašrama 2/2009 (prvi dio)

Evo prošlo je točno mjesec i pol od mojeg zadnjeg javljanja. Kao što mnogi od vas znate ovaj smo vikend imali Gayatri yagnu posvećenu božici Gayatri. Kao i obično svaki ovakav događaj ispunjen je mnogim zbivanjima. Za nas koji živimo u ašramu vrijeme je uvijek ispunjeno služenjem svih vas koji dođete na kratko tako da ne možemo mnogo učestvovati u programima. To znači i mnoge neprospavane noći. Tako da će i ovaj izvještaj biti osobni doživljaj.

Kao što mnogi od vas već znate ja osobno ne provodim mnogo vremena uz Swamija kao neka moja subraća u ašramu, ali ne misim da sam time uopće zakinut. Čak i kad ga usput zateknem nastojim se neprimjetno odšetati. Ne želim mu dati iti malo razloga da misli da se vrtim okolo samo da bih dobio malo pažnje, jer je ionako ne tražim. Jer znam da od njega dobivam mnogo, mnogo više nego li moj um to može shvatiti. Pa što da još radim sa malo „ukradene“ pažnje.

Isto tako više od tri godine je prošlo od kada živim uz njega, a da nikada nisam imao niti tražio osobni razgovor, niti sam imao neka posebna pitanja koja su me mučila gdje mi je on bio potreban da ih odgovori.

Međutim, čitajući priču o Eklavyi i njegovom učitelju Dronacharyi pojavila su mi se dva pitanja koja sam sročio na papir i poslao Swamiju na njegov mail dok je još bio na putu. Kada je stigao usput mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja slijedećeg dana.

Bio je petak pa si mislim da će ta pitanja odgovoriti za vrijeme daršana kada zna održati neki govor. Kada sam mu se približio po blagoslov, poklonuo sam se, te namjestio sa sklopljenim dlanovima i pogledom usmjerenim u njegove oči. Na mojim prvim daršanima običavao sam ruke blago podignuti u zrak (kao širim ruke da primim blagoslove). U tom trenutku dok sam sklapao ruke, prošla mi je misao da podignem ruke, ali mi je zbog ne znam čega bilo neugodno. On me je pogledao i oštrim glasom rekao da podignem ruke. Moje srce je samo poletjelo uvis, brže nego same ruke.

Položio je svoj palac desne ruke na moje čelo i prst lijeve ruke na bazu lubanje, kako uvijek i čini pri blagoslovu i držao ih je tako sigurno vremenski duplo duže nego ostalima. Moja misao, koju nisam mogao negirati, je bila: „a jadan li sam i nevojan“ kad mu treba toliko da me očisti. Njegov pogled, koji je inače stabilan tijekom blagoslova, mijenjao je raspoloženja. Ja sam cijelo vrijeme pokušao dokučiti što mi pokušava prenijeti, i sl.

Onda se nagnuo, te sam mu se i ja približio kako bi ga bolje čuo, dok je u mojoj glavi opet bilo, „O, O, opet sam nešto zabrljao“. Tada mi je rekao da će mi odgovoriti na pitanja tijekom večere. Drugim riječima pozvao me je da večeram s njim.

Neposredno prije daršana ohrabljivao sam mataji Lakshmi iz Londona da piše o svojim iskustvima sa Swamijom. Ona mi je rekla da nema toga puno za napisati. Ja sam joj na to odgovorio da ja još manje imam jer jako malo vremena provodim s njim a ipak nekako pišem. Rekao sam joj da bar ona svaki put kad dođe u ašram ima priliku biti s njim dosta vremena i gotovo uvijek i večera s njim. Pa valjda se može koja pričica sklepati. Moja misao je bila da ona napiše priču, a ja da je prevedem i objavim na hrvatskom blogu. Već sam jednog brahmacharija „natantao“ da napiše priču koju ću uskoro objaviti. Potakao sam još nekoliko ljudi pa ćemo vidjeti koliko će ih se odazvati.

U svakom slučaju Pritala mi je prišao i rekao da me Swami pozvao. Tako ja i on sami na večeri. Meni u glavi misao, „pa kad će ostala ekipa doći; neću valjda sam biti s njime“.

Znam da je ostala ekipa (londonci kao i obično) čekala ispred nestrpljivo nadajući se da će ih Swami pozvati unutra kao što ih je navikao pozivati svaki dan. Nestrpljivi oni, a nestrpljiv i ja. A Swami? Miran i staložen kao i uvijek!

nedjelja, 26. srpnja 2009.

Gayatri Mantra

Ovaj vikend je bio posvećen hinduističkoj božici Gayatri. Na ovaj link možete pročitati više o Gayatri mantri. Pozdrav iz Springena...

http://www.bhaktimarga.org/pdfs/GAYATRI_MANTRA_cro.pdf

srijeda, 22. srpnja 2009.

Kao riba na suhom (3. dio)

Mnoge su nacije sebi prilagođavale čak i njegov lik, pa tako možemo vidjeti Krista s plavim očima i kosom, koji odgovara predodžbi čistog arijevca, ili pak Krista crne boje kože kako bi se pridobili oni tamne puti. Danas ga čak možemo vidjeti prikazanog kako odjeven u traperice sjedi na motoru s cigaretom između kažiprsta i srednjaka. Još samo čekam da ga vidim s punk frizurom svih boja koja strši u zrak kao u Irokeza, sa srebrnim lancima koji mu vise oko struka. No, šalu na stranu...

Lijepo je zaljubiti se u lijepu sliku koja visi na zidu u kuhinji ili spavaćoj sobi, i povremeno pročitati koju inspirativnu riječ iz Biblije, ali kad se suočimo s nedaćama, zaboravljamo sav sladunjavi religionizam i padamo žrtvom naše niže prirode.

Nema problema, pobjeći ćemo dok oluja ne prođe i sunce ponovno ne izađe, i neće biti nikakve promjene u našem karakteru i ponašanju. Problem riješen. Naizgled.

A koliko kršćana zaista razmišlja o tome da slijedi živućeg Krista, od krvi i mesa? Koliko njih se pokušava staviti u položaj da ima tu Živu Silu uza se kod rješavanja situacija koje život stavlja pred njih?

Koliko njih iskreno pokušava slijediti život i put Isusov stavljajući se u položaj njegovih bliskih učenika, preispitujući svoja srca i pokušavajući ih pročistiti vatrom božanske ljubavi i mudrosti?

Nije lako pogledati unutra. Učitelj, onaj koji je jedno sa svjesnošću Boga, čist je odraz svoga učenika. On daje obilje ljubavi, a kada nas njena moć obuzme, ona iz dubokih, mračnih zakutaka našeg srca čisti svu prašinu koja se nakupila kroz mnoge živote. I mi se gušimo, odjednom ništa ne vidimo. A što je u stvari ta prašina? To su naše potisnute emocije, naše boli, nesigurnosti, kompleksi, stid, žaljenje, što god hoćete!

Umjesto da budemo zahvalni svom duhovnom vodiču što nam pomaže da vidimo što treba ukloniti, i što se doista i uklanja, što mi činimo? Mi ga pljujemo, nazivamo ga pogrdnim imenima, kujemo zavjere protiv njega, ili bježimo od njega u velikoj agoniji, kao da smo vidjeli samog đavla. A to i jest istina: suočili smo se s demonom u nama samima, koji se samo zrcalio na učitelju.

Mnogi kažu da bi umrli za njega, ali koliko njih želi živjeti za njega, u njemu i s njim? Lako je umrijeti, u djeliću sekunde si otrgnut, nastupa veliko olakšanje i ti si siguran od svake patnje i krivice.

Ali trpjeti s njime progone, nositi dio njegovog tereta... kao što reče Isus: žetva je obilna, ali je radnika malo. Duhovni učitelji često govore kako ima mnogo gurua, ali malo pravih učenika. Doista, rijetki su oni koji su spremni prihvatiti bilo koju vrstu discipline, zaboraviti sebe i napraviti u svom srcu mjesta za svoje pravo Ja.

Dakle, opet pitanje: Zašto moć ljubavi, koja je tako velika, uzmiče pred negativnim osobinama srca?

Kamo odlazi ljubav kada prolazni brzaci nečistoća obuzmu našu dušu?

Ako je ljubav zaista jedina stvarnost koja postoji, što je sa svim onim prolaznim emocijama s kojima se susrećemo na svom duhovnom putu?

Autor: Chaturananda
Prijevod s engleskog: Radha

utorak, 21. srpnja 2009.

Kao riba na suhom (2. dio)

Zapravo, vjernici i ne-vjernici, svi smo mi djeca jednoga i jedinoga Boga, koja se bore i pokušavaju puževim korakom pronaći put natrag do svoga istinskog doma u Njemu.
A što je s većinom ostalih, koji slijede druge religije, učitelje i staze?

Sve religije, svi učitelji, svi različiti duhovni putevi imaju isti cilj: jedinstvo s Bogom. Budisti to zovu nirvana, jogini samadhi, kršćani pričest, itd. A svi sveti spisi tvrde da postoji samo jedan Bog. Pa zašto onda ja mislim da je moj Bog jedini i pravi, a tvoj da je lažnjak?

U kršćanstvu imamo deset zapovijedi, sljedbenici puta joge imaju Patanjalijeve yame i niyame, upute o tome što činiti a što ne, koje vrlo nalikuju na deset zapovijedi. Muslimani imaju svoje svete spise i zapovijedi. Razne hinduističke sekte također slijede slične propise.

Istina je da se svi oni slažu u temeljnim postavkama. Mi slušamo mudre riječi svećenika, proroka i učenjaka, čitamo krasne formule ljudskog ponašanja, ali kad to treba primijeniti u svom vlastitom životu i izazovima koje životne okolnosti stavljaju pred nas, onda posrćemo i lutamo kao obezglavljeni.

Kako to da nam je problem prihvatiti činjenicu da su i drugi na pravom putu, kao što smo i mi?

Bojimo li se možda za sebe, iz prostog razloga što nismo sigurni u put koji slijedimo?

Zašto toliki Isusovi sljedbenici imaju problem prihvaćanja drugih Isusovih sljedbenika? Isti Bog i isti učitelj, pa ipak svi oni imaju isti problem jedni s drugima.

Zašto su Isusa toliki koji su ga duboko voljeli i slijedili napustili kada je prolazio kroz svoju vlastitu agoniju? On je bio tu kad je njima trebalo iscjeljenje tijela, uma, duše i srca. Nakon što ih je izliječio, zaboravili su i instrument i izvor.

Isus mora da je „učinio“ nešto užasno loše kad su se čak i najbliži učenici, kad je došlo vrijeme velikih kušnji, zgražavali od pomisli da imaju bilo kakve veze s „tim tipom“.

Kamo je nestala njihova ljubav, u samo nekoliko sati?

Milijuni njegovih današnjih sljedbenika pjevaju hvalospjeve i kunu se na doživotnu posvećenost, predanost i odanost Isusu koji je Krist.

On je tako lijep, njegove riječi tako prodorne, a Crkva tako moćna sa svojom dugom tradicijom neprekinute linije papinstva. Rijetki shvaćaju da je zapravo mnoštvo „ne-svetih“ papa nebrojeno puta prekinulo liniju učeništva. Mnogi su njegove riječi izvrtali i pogrešno tumačili kako bi bile prikladne politici onih koji su na vlasti.

ponedjeljak, 20. srpnja 2009.

Kao riba na suhom 1. dio

Ima Isus mnoge koji ljube njegovo nebesko kraljevstvo, ali malo je onih koji će ponijeti njegov križ.
Ima mnoge koji žele utjehu, a malo njih koji prihvaćaju patnju.
Mnogi mu se pridružuju kod stola, a malo njih kod posta.
Svi se s Kristom žele radovati, a malo će njih trpjeti za njega ili s njim.
Mnogi Isusa slijede do lomljenja kruha, a malo će njih s njim popiti čašu muka.
Mnogi časte njegova čudesa, ali malo je onih koji ga slijede do križa.
Mnogi vole Isusa dok ih ne stignu nevolje.

Ovi citati iz knjige Tome Kempenca “Nasljeduj Krista” točno opisuju koliko je teško hodati učiteljevim stopama. Isus Krist je bio utjelovljenje ljubavi, i svima jednako dijelio blagoslov božanske ljubavi, a razapeli su ga isti oni koji su ga nedugo prije toga slavili.

Što je to u ljudskoj prirodi što čini da smo danas duboko zaljubljeni u nekoga, a sutra bacamo na nj kamenje osude i svetogrđa?

Zašto se mi ljudi, bića satkana od atoma ljubavi, bića čija je svaka tjelesna stanica, atom, elektron, svaka molekula, prožeta blaženstvom i ljubavlju prisutnosti božje, uporno odmičemo od tvari od koje smo sazdani, smanjujući sebe same?

Kako to da mi, ljudske ribe, žeđamo usred oceana ljubavi?

Ova su me pitanja godinama zbunjivala, i još uvijek nemam odgovor na njih.

Što je to što nas sprječava da uvijek svjesno boravimo u blaženoj prisustnosti sat-chit-anande?

Naša je pažnja usredotočena, bolje rečeno raspršena, u toliko mnogo smjerova da čak i kad dotaknemo taj izvor naše istinske biti, ne možemo ga dugo zadržati jer naša energija „leti“ tamo – amo, zahvaljujući našem nezaustavljivom umu i željama srca. Statičke smetnje našeg uma ne prestaju, osim u povremenim kratkim prekidima.

Isus Krist danas ima milijune sljedbenika, u tisućama različitih crkava i sekti. Svi oni misle da su jedinstveni i pravi sljedbenici Isusovi, osuđujući time druge grupe zbog toga što „ne slijede pravi put“. Moj put je jedini i najbolji – to je njihov prešutni stav.

Pa, mogli bismo te različite grupe promatrati kao stada ovaca, koristeći Isusovu metaforu. I njegovim riječima, kad bi mu netko prišao da se raspita o nekome tko liječi u ime Isusa, Isus bi odgovorio: Imam mnogo ovaca koje nisu iz ovoga stada.

Iz njegovog blagog prijekora upućenog jednom učeniku možemo iščitati poruku da treba poštivati i prihvaćati svakoga koji slijedi istu istinu, bez obzira koliko se ona izvana činila različita.

nedjelja, 19. srpnja 2009.

Misao dana

Neću svaki dan tražiti svoj duhovni cvijet. Posijat ću sjeme, zalijevati ga molitvom i ispravnim nastojanjem, a kada proklija, brinut ću se za njegovo zdravlje, čupajući korov sumnje, neodlučnosti i neaktivnosti. Na koncu ću uživati u dugo traženom duhovnom Cvijetu Spoznaje.
Paramhansa Yogananda "Meditations and Affirmations"

Kratak osvrt na guru-učenik odnos

Dragi brate po Bogu,

Osjećam tvoju patnju u ovoj bitci tvoga života. Veliki Učitelji uvijek prolaze kroz određene vanjske poteškoće prilikom pomaganja bolom pogođenom čovječanstvu i zbog toga nekada zauzvrat bivaju razapeti.

Pretpostavimo da je tvoj guru u ovom životu homoseksualac. Želio je iskusiti takvu vrstu ljubavnog odnosa kako bi razumio i pomogao svojim učenicima. Trebao je proći kroz to iskustvo kako bi potpuno razumio cijeli aspekt homoseksualnosti. Netko će pitati zašto je to trebao ako je prosvjetljen i ima izravan pristup cjelokupnom znanju?

Pretpostavimo da je tvoj guru bogospoznat. Što to znači? To znači da može biti u zajedništvu s Bogom kad god to poželi. Kada to ne prizove, on se ponaša kao i svaki obični čovjek. Sjeti se u Bibliji: sin čovječji…sin Božji. Silaskom dolje oblačeći ljudsko tijelo, čak i avatar pada pod utjecaj bolesti i tjelesnog propadanja te tjelesnih želja, jer je takav zakon materijalnog postojanja. Ali budući da je učitelj ostvario slobodu od ropstva želja i vezanosti on se može uzdignuti iznad njih kad kod poželi, za razliku od običnog čovjeka. Tako da on može uživati ‘plodove’ i u isto vrijeme ne biti vezan za njih te se pri tom ne mora zaplitati u beskonačan krug želja. Odnosno, ako postoji želja za tjelesnim užitkom, on je može zadovoljiti i zaboraviti na to bez stvaranja bilo kakve karme. Avatarovo djelovanje je kao pisanje po vodi, jer ne ostavlja nikakav trag.

Pretpostavimo da je osoba bogospoznata… čak ako ta osoba još uvijek ima određene nerealizirane želje, (što je slučaj sa dušama koje zovemo jivan mukta – osobe oslobođene za vrijeme života), takve osobe su dostigle nirbikalpa samadhi, ali još nisu potpuno oslobođene jer još uvijek imaju neodrađenu karmu. Tako da je moguće da je osoba bogospoznata, ali još ima neodrađenih želja. Yogananda je izjavio da ima učitelja koji nisu potpuno oslobođeni, odnosno imaju još neku karmu koju moraju odraditi. Dakle, oni jesu s Bogom…zar je ostalo onda bitno? Ne mogu stvoriti novu karmu jer su razotkrili božansku igru – kozmičku iluziju, dakle ništa ih ne može dotaknuti. Ponovno su se sjetili božanskosti koja u njima leži. Ali zato što još uvijek moraju, prema zakonu materije, odraditi određenu karmu – neke postupke ili reakcije proistekle iz prošlih djela – zbog toga moraju proći kroz određena iskustva koja mi možemo gledati kao crna ili bijela. Ali u Božjim očima to drugačije izgleda. Samo sjene svjetla bacaju sjenku, kako se Yogananda izrazio.

Jer su ionako slobodni, oni mogu raditi što žele, možda kako bi zadovoljili želje učenika koje im je Bog poslao….

Kada duša čezne za Bogom i kada je spremna za duhovno putovanje Bog šalje toj duši božanskoga glasnika. On šalje toj duši gurua, koji ne mora biti potpuno oslobođen ili potpuno svjestan svoje božanske prirode, niti mora biti svjestan svoje misije. Guru osjeća da ima određenu misiju i po božanskom zakonu koji upravlja svim dušama oni su međusobno privučeni i pomažu jedan drugome te u skladu sa učenikovom prijemčivošću on dobiva više ili manje od Boga kroz taj guru-kanal. Guru uglavnom nije svjestan tog procesa, ali s obzirom da on također duhovno raste on počinje sve više shvaćati svoju ulogu na zemlji.

Ne mora sebe nužno zvati guru ili učitelj, ali tu ulogu svojim primjerom ispunjava, kao i sa nastojanjem da svoj život učini boljim. I tako će se život za životom učenik i guru sretati kako bi pomagali jedan drugome. Guru služeći kao kanal, čega većinom nije svjestan, pomaže učeniku, a zauzvrat učenik njemu pomaže svojom otvorenošću, jer što si više spreman dati, više ćeš dobiti i tako rasteš u realizaciji. Počinješ shvaćati svoju ulogu koju ti je povjerio Bog. Kad uvidiš to, tada počinješ biti ponizan, jer osjećaš i vidiš da je Bog taj koji upravlja tvojim životom te kada igraš Njegovu igru ti si siguran i zaštićen, ali kada odstupiš od svoje uloge ti patiš. Tako učiš korak po korak praveći mnogo grešaka. Možeš se pitati zašto te Bog poslao? Nije važno tko je izabran da bude guru-vodič, ali možda si zbog određenih kvaliteta koje imaš više kvalificiran; recimo, na primjer, da imaš više suosjećanja kad vidiš da drugi pate ili možda imaš više kshatriya kvaliteta u sebi koje su ti potrebne u ovom životu kako bi izborio svoje unutarnje borbe i služio drugima na taj način ili već nešto drugo.

Tako se ponekad dogodi da učenik preraste svog gurua u realizaciji Boga, to se dešava jer svi imamo neke prepreke koje trebamo nadići, a neke zahtijevaju više vremena i strpljenja i možda se s njima guru bori duže, a učenik je od toga slobodan i onda on može bez prepreka koračati brže te u određenom trenutku prestiže gurua u duhovnoj realizaciji, ali ako misli da je bolji od gurua, tada pada i treba se naučiti poniznosti, poštovanju i ljubavi. Ta igra se nastavlja sve dok se oboje, i guru i učenik, ne oslobode. Bog ponekad šalje na zemlju “problematične” gurue jer samo kroz učenje i pomaganje drugima oni mogu nadići svoje osobne prepreke. Ne radi se o tome da je guru na višoj razini od učenika ili obrnuto. Svatko je u Božjim očima isti. Ali On nam daje različite uloge u skladu sa našom specifičnom i jedinstvenom prirodom. Zbog toga On nas voli jednako nezavisno od naših vanjskih uloga jer je Sebe podijelio u mnogo oblika. Dakle, svatko od nas je utijelovljenje određene kvalitete i nema usporedbe. To je jednostavno tako.

Dakle, čak i ako tvoj guru nije potpuno oslobođen ili čak svjestan svoje uloge, nema veze jer ionako je Bog tvoj Guru, ali On mora djelovati kroz Svoje glasnike. Zato oslobođenje može doći samo kroz gurua. Bog je ionako taj koji djeluje, čak i ako guru zastrani to je Božja odgovornost, ali učenik mora ostati odan do kraja. Ako se guru pokaže nevrijednim Bog će poslati učeniku boljega u skladu s njegovom spremnošću da krene duhovnim putem. Ali ključno je da učenik ostane odan do kraja, jer njegova odanost predstavlja njegovu predanost Božjoj volji. Kad on nije lojalan time šalje poruku da će radije slijediti svoj put, želje i sklonosti koristeći pri tom "pad" gurua kao ispriku za podilaženje svojoj nižoj prirodi, svojim ego-vođenim putima. Ali ako učenik postane ponosan jer vidi neke nedostatke kod svoga gurua, tada samo piše smrtnu presudu svom duhovnom životu. Jer obično ponos spriječava duhovni razvitak duše. Ne možeš rasti ako sebe smatraš vrijednijim i boljim, posebno ako odguruješ kanal koji ti je Bog poslao. Ponosom sam sebi kopaš grob, jer više ne možeš učiti. Stojiš na mjestu, ili još gore hodaš natraške. Padaš još niže od stupnja s kojeg si započeo duhovni put. Ponos je najveća prepreka na duhovnom putu.

Sada pretpostavi da je tvoj guru potpuno prosvijetljen, bez ikakve osobne karme. Čak i on, kao što sam ranije utvrdio, ima dvostruku ulogu: ljudsku i božansku prirodu. Njegova božanska priroda je uvijek slobodna te može kad god poželi boraviti na najvišim razinama svijesti ili se može spustiti dolje te se ponašati i djelovati normalno u ovom svijetu. Kad učitelj silazi prihvačajući ulogu gurua, on mora obući ljudsku osobnost sa svim svojim dobrim i lošim stranama. On može voljeti različitu vrstu hrane i uživati u njoj, a unutar sebe ne biti za nju vezan. Može uživati u jedrenju ili nekom drugom sportu, ali unutar sebe uvijek biti slobodan, može preuzeti ulogu poslovnog čovjeka ili ratnika i vršiti sve dužnosti koje taj poziv donosi sa sobom, ali unutar sebe je uvijek svjestan svoje slobode u Bogu. Onda, zašto je važno koju ulogu netko igra? Guru se može oženiti, a nikad se ne upustiti u bračne odnose ili im se u potpunosti prepustiti, a ne biti vezan za njih, kao Lahiri Mahasaya. Zbog svega toga učenik ne može suditi svog gurua po onome što on izvanjski čini, ako mu ikada uopće može suditi, već zbog onoga što on jest iznutra – božanski mornar, kapetan čija je misija prevesti duše prema pravoj sigurnosti – ka Bogu, jedinom pravom domu.

Dakle, ako učenik vidi nemoralno ponašanje svoga gurua, kako može biti siguran da li je guru nevezan za to ponašanje koje čini za dobrobit svojih učenika ili je još uvijek duša koja se bori za svoje spasenje?

To sam već prije odgovorio. Za učenika je najbolje da se potpuno preda i bude odan do kraja. To su njegove sigurne “dionice i obveznice”.

Kako se mogu predati i biti odan nekome tko se može pokazati kao prevarant? Tada nastupa nešto što se naziva – vjera! Moraš imati povjerenje u Boga da je On s tobom svakoga dana, osigurava ti hranu i odjeću, brine se da udišeš slobodan zrak, itd. Duhovno putovanje započinje onog trenutka kada duša počinje vjerovati da Bog postoji i da je ljudsko postojanje bezvrijedno bez Njega. Tada počinješ vjerovati i tako dan za danom, godina za godinom, život za životom, Bog napokon odlučuje odgovoriti na tvoje molitve jer si spreman za ubrzanje tvog povratka jedinstvu s Kreatorom. U početku ti šalje duhovne knjige i ‘obične’ učitelje, sve dok te to više ne zadovoljava. Guru je samo kanal koji ti je Bog poslao kako bi ti pomogao u procesu ujedinjenja svoje svijesti ponovno s Njim.

Zato trebaš vjerovati svom prvom osjećaju kada sretneš takvog vodiča. I provjeri ga, ispitaj ga, itd. Ali jednom kad si siguran u ono što ti srce govori i što izvana razmijeniš s njim, tada znaš pravi odgovor. Tvoja potraga je završena! Nema više preispitivanja gurua, njegovog vodstva ili ponašanja, ili njegovih načina. Tvoja dužnost je samo da ga pustiš da te vodi.

Ne možeš uistinu znati tko ili što je tvoj guru, jer kad bi znao (znači: već si na njegovoj razini) ne bi ga ni trebao. Ako si zdrav, ne trebaš doktora. Ali ako si bolestan moraš prihvatiti savjet doktora, inače će ti biti još gore. Zato moraš imati VJERE. Vjera gradi tvoj život iz ruševina. Puno je prepreka na duhovnom putu, posebno u vlastitom umu, koji se nekad pokazuje kao najgori neprijatelj. Zato je guru potreban. On to vidi. On je već prošao te borbe i zna izlaz iz njih. Ako slijediš svoga gurua možeš biti siguran da će te voditi krajnjem cilju. A koji je tvoj krajnji cij? Ako je to jedinstvo s Bogom, možeš biti siguran da ćeš ga dobiti! Jai Gurudev!

Autor: Chaturananda
Prijevod s engleskog: Phalguni

subota, 18. srpnja 2009.

Rabi'a al Basri

O Djeco Ništavila!
Istina ne može uči lako,
niti govor može izaći iz vaših ustiju da Ga pronađete;
slušanje vodi govornika na put tjeskoban,
i slijedite li svoje ruke i stopala stići će te pred pomutnju-
Pravi posao leži u Srcu:
Probudite svoje Srce! Jer kada je Ono potpuno probuđeno,
tada ne zahtijeva nikakvog Prijatelja.

- Rabi’a al Basri (Muslimanska svetica, 717-801 A.D., Irak)

petak, 17. srpnja 2009.

Blaženi Gracija iz Mula

Redovnik augustinac, pustinjak (Muo u Boki Kotorskoj, 27. XI. 1438. - Venecija, 9. XI. 1508.) svetac euharistije, pomiritelj ljudi i zaštitnik ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika, pomoraca

U malome ribarskom mjestu Muo, u Boki kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti. Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima. Ulaskom u augustinski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja Evanđelja Isusa Krista, njegovoga krsnog zaštitnika i Gracija (Milost) koju označavaju tri oblika plemenitosti - davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava - milost je svetiste blljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život „našega sveca“.
Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijevo srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegovoga novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkog života.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija. Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovome molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju. Noćna su bdijenja bila njegova osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija. Kad god je radi službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Iako daleko od rodne Boke, bl. Gracija je bio pravi Bokelj, kao i svi Bokelji cijeloga je života ostao istinski štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.

relikvija blGracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da je postao za sve ljude u potrebi milosno protočan. Gotovo da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama. Za ono što mu je Bog učinio Gracija je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini. Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko mnoštvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim. Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira“. Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.

Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te se cijeli samostan našao u pogibeljnoj nestašici pitke vode. Tada su po Gracijevom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napunio pitkom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po njegovom zagovoru od tad pronalazili pitku vodu koja na otocima i kršnim predjelima osobito život znači. Tamo gdje bi se pojavio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogodila bi se ljubav. On je i danas liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca koje krase svetište bl. Gracija.
Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su oltar bl2tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svijetlo. Kad su nakon deset godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo bl. Gracije od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracija raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracija pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki kotorskoj na daljnje čuvanje.

Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula Gracijevo tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. Gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora. Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu poblaženja na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga u 15 sati svake godine.
Svake se godine ponavlja svečanost puna ushita i radosti koju sumještani blaženikovi pripremaju 9. studenoga. Ponos i radost kojom je Svevišnji obdario Boku i njen narod po Graciji ne jenjava kroz sva ova stoljeća. I u najteža vremena ratova i neslaganja Graciji za milosti koje po njemu od Boga primaju, zahvaljuju pravoslavni i katolici, a u svakoj župnoj crkvi Kotorske biskupije časti se slika bl. Gracija.

Čuda koja su se dogodila po zagovoru bl. Gracija mogu se razvrstati u nekoliko skupina, više puta Gracija je bio pomoćnik u pomorskim nesrećama, u ozdravljenjima od raznih teških bolesti pluća, dišnih putova i grla ili drugih vitalnih organa, posrednik u pronalaženju pitke vode za sušnih vremena, pomiritelj onih u svađi i osobito liječnik bračne ljubavi. I danas se događaju i pamte čuda spasenja bilo na moru ili na kopnu, oslobođenja i ozdravljenja po zagovorniku s Mula. S osobitim ponosom pamte ribari jedno Gracijevo posredništvo u ribolovu. Nakon tri dana neuspješnog pokušavanja, ribari su s molitvom bl. Graciji usprkos svake nade pošli na more i vratili se sa nezapamćenim ulovom od 6000 palamida, što se dogodilo trećega dana trodnevnog slavlja na čast blaženika i nikad prije ni poslije u Boki nije zabilježen toliki ulov te vrste ribe.

Vjerni puk je čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji „imaju uši da čuju“ blaženik s oltara dovikuje: „Približite se izvoru spasa, euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama“. Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.

Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije“. Djetinje iskrena pobožnost bl. Gracije prema Mariji dala je njegovom liku onu ljupku toplinu koje su svjedoci siromasi i prosjaci, koji su mu uvijek bili na srcu kako onda dok su dolazili na samostanska vrata, tako i danas kad se nađu pred njegovim tijelom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga četvrtka narod se uz pjevanje svečanih himni „Ribaru skromni“ i „Nut slavno tijelo našeg odvjetnika“ okuplja oko njegovoga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracija kotorskog 8. studenoga.

Tekst uzet sa stranice
www.kotorskabiskupija.net

četvrtak, 16. srpnja 2009.

NEBESKI HRT, Francis Thompson

Bježao sam od Njega noćima i danima;
Bježao sam od Njega po lukovima godina;
Bježao sam od Njega po labirintskim putovima mog vlastitog uma;
I u maglici suza
Skrivao se od Njega iza grgoljivog smijeha.
Žurio sam u susret nadama
I strelimice se strmoglavljivao,
Niz Titanikov mračni bezdan strahova,
Od onih snažnih Stopa koje me slijediše, slijediše me.

Al` u potjeri bez žurbe,
Smirenim korakom,
Promišljenom brzinom, vilnim pritiskom,
One udaraše – i Glas udara
Još silnije od Stopa –
«Sve izdaje tebe, koji izdaš Mene.»

Branio sam se kao odmetnik,
Pregrštom srcolikih medaljona s crvenim zastorima,
Urešenom redovima milosrdnog pletara;
(Jer, premda sam znao ljubav Onog koji me slijediše, ipak, bih bolno prestravljen; da ne bih, dobio Njega, bez svega ostao.)
Ali, kako padne okvir pred Njega,
Sudari se sa zamahom Njegove blizine –
Strah ne zna napasti, kako Ljubav zna goniti.

Bježao sam s kraja na kraj svijeta
Lupao po zlatnim vratnicama zvijezda,
Tražeći zaklon na njihovim zveketavim šipkama;
Jadao se milozvučnim peharima i srebrnastom mjesecu.
Rekoh zori: Svići, a noći: Požuri!
Zatrpaj me mladim nebeskim bohorima
Pred ovim groznim Ljubavnikom!
Pokrij me svojim mračnim velom da me ne vidi!

Izazivah sve Njegove sluge,
Al` u postojanosti njihovoj
Svoju izdaju nađoh,
U vjeri Njemu kolebljivost za me.
Izdajničku im istinu i poslušnu im izdaju!
Svemu brzom, tužio sam brzinu;
Hvatao se za fijukavu grivu svakog vjetra.
No, mele glatko hitrinom,
Duge savane plavetnila,
Il` na olujnim krilima zvečale
Njegove kočije preko nebesa,
Prokislim stopama, oni odbijahu strelice munja.
Strah ne zna napasti, kako Ljubav zna goniti.

I dalje, potjerom bez žurbe
I mirnim korakom,
Promišljenom brzinom, silnim pritiskom,
Dođoše tragaočeve Stope,
A glas iznad njih udaraše –
«Ništa ne štiti tebe, koji ne štitiš Mene».

Od te duge potjere
Dođe Glas do mene –
Oko mene je kao more koje kipi:
«Zar je tvoja zemlja jad nad jadom,
Krš od krhotine nad krhotinom?
Ej, sve ti bježi, koji bježiš meni!
Čudna, bijedna, prazna stvari?
Vidim nikog, al` i činim ništa» (On reče),
«Ljudskoj voli, ljudske su zasluge.
Što si zaslužio?
Od ove ljudske gline, najblatnija grudo!
E, ti ne znaš
Kako malo vrijediš ikakve ljubavi!
Koga da nađeš da te takva voli,
Osim Mene, samo Mene?
Sve što uzeh od tebe,
Ne uzeh ti na štetu,
Već da tražiš iz Mojih ruku.
Sve što tvoja dječja mašta hini izgubljenim,
Ja ti čuvam kod kuće:
Ustani, primi Moju ruku, i pođi.»

Stane kraj mene onaj Korak –
Nije li moja tama
Tek sjen Njegove ruke,
S ljubavlju ispružene?
«Ah, najlakovjerniji, najsljeplji, najslabiji,
Ja sam Onaj koga tražiš!
Ti tjeraš ljubav od sebe, koji Mene tjeraš!»

Misao dana

"Kako čovjek čezne za Bogom,

tako još više Bog čezne za čovjekom."

Sv. Ivan od Križa

SV. MALA TEREZIJA - Kratki prikaz vremena i života

I
U ovome kratkom prikazu života naše zaštitnice, sv. Terezije od Djeteta Isusa (više možete naći na web stranici sestara Karmelićanki ili na službenoj web stranici naše svetice), susrest ćemo se s mnogim povijesnim podatcima pa ih je korisno već na početku povezati, kako bismo shvatili pozadinu nekih događaja.

Terezija je Francuskinja: iz naroda koji je prvi u Europi prihvatio kršćanstvo nakon seobe narodâ i stvaranja današnje Europe. U Francuskoj su kroz cijelu europsku povijest nastajali katolički pokreti, gradile se crkve i samostani. Terezijino devetnaesto stoljeće doba je nastajanja najvećeg broja redovničkih zajednica u Crkvi. Postoji čak i redoslijed isticanja raznih pobožnosti: primjerice, Imena Isusova (u 16. stoljeću su je promicali franjevci sv. Bernardin Sijenski i sv. Ivan Kapistran pa je sv. Ignacije osnovao red nazvan imenom Isusovim – isusovci), zatim Srca Isusova (što su promicali isusovci, a u 19. stoljeću nastale su mnoge zajednice koje su uzele i ime Srca Isusova: u Francuskoj Leon Dehon – dehonijanci), Muke Isusove (pasionisti), Krvi Kristove, Bezgrješne Djevice, Malog Isusa (bl. papa Pio IX. i nadbiskup Josip Stadler, koji je osnovao red Služavki Malog Isusa), Euharistije (sv. Pio X., papa), Krista Kralja (Pio XI., papa i Katolička akcija), Srca Marijina (pod utjecajem Fatime – Pio XII., papa), Milosrdnom Isusu (s. Faustina i današnji Papa).

Iz ovoga kratkog uvoda slijedi da govoriti o sv. Maloj Tereziji kao svetici obljubljenoj u svim narodima i kao naučiteljici Crkve znači početi od povezivanja raznih Gospodnjih putova. Mi ih, doduše, nazivamo slučajnostima, ali kod Boga su bili nacrti i planovi.

Mladi Francuz imenom Luj Josip Stanislav Martin došao je jednoga dana u samostan sv. Bernarda u Švicarskoj da postane monah. Nije primljen jer nije završio školu pa se vratio svojim roditeljima u Alençon. U isto vrijeme u Alençon je stigla mlada djevojka u pratnji svoje majke. Djevojka se zvala Marija Azelija Guerin i željela je postati časna sestra. No poglavarica sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog uspjela ju je odgovoriti. Djevojka je to prihvatila pomolivši se Bogu da se uda i da joj Bog dâ puno djece te ih posveti. Niz okolnosti i znaci Božje providnosti doveli su to dvoje mladih da se upoznaju i zaljube. Vjenčanje se slavilo u crkvi Notre Dame u Alençonu. Imali su već osmero djece kada se usred zime, 2. siječnja 1873. rodila djevojčica, krsnim imenom Marija Franciska Terezija. Na krštenju joj je kuma bila najstarija sestra Maria Louisa.

Terezija, taj nježan cvjetić koji će uvijek spominjati cvijeće i ruže što će bacati na putove kojima prolazi, postala je kućna mezimica. Tata ju je zvao »moja mala kraljica«. Bila je vrlo oštroumna, ali i vrlo živa i nestašna. Klanjala se pred kipom Gospe od Osmijeha. Dosjetljiva, s tri godine upitala je mamu: »Hoću li i ja ići u raj?« Mama je odgovorila: »Da, ako budeš dobra.« A Terezija je zaključila: »A ako ne budem dobra, ići ću u pakao, ali u tom slučaju znam što bih učinila: pobjegla bih tebi u raj, ti bi me čvrsto stegnula u zagrljaj i tako me dobri Bog ne bi mogao uzeti i staviti u pakao.« Kakav primjer potpunog pouzdanja u majku! No majka joj je umrla kada je imala četiri i pol godine, 28. kolovoza 1877., pa joj je Gospa koju su u obitelji jako štovali preuzela ulogu majke. Otac, sam s toliko djece, odlučio se preseliti u Lisieux. Tamo je živio ženin brat sa svojom vrlo pobožnom ženom, koja će preuzeti brigu o nećakinjama.

Prva riječ koju je Terezija napisala bila je »nebo«, prva propovijed koju je razumjela bila je o muci Isusovoj. Jedne večeri, vraćajući se sa šetnje, vidjela je zviježđe Orion u obliku slova T i uskliknula: »Moje ime je zapisano na nebesima.« Uistinu će biti tako proslavljena na nebu da će je štovati mnogi, a vojnici će za vrijeme ratova u svojim lisnicama nositi njezinu sliku.

Terezija se divila cvijeću, zvijezdama – Božjoj veličini. Njezina najvoljenija sestra koja joj je zamjenjivala mamu, Paulina, 2. listopada 1882. godine postala je karmelićanka: s. Agneza od Isusa. Terezija je plakala zbog rastanka i razboljela se, ali zagovor Gospe od Pobjede u Parizu učinio je čudo. Sa svojega bolesničkog kreveta ugledala je kip Gospe od Osmijeha kako joj se smiješi te je ozdravila. Pristupajući prvoj pričesti i krizmi, neprestano je ponavljala: »Ljubim te, Gospodine! Tebi se predajem zauvijek i živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.«
Jedne nedjelje, zatvarajući molitvenik na kraju mise, Terezijino se oko zaustavilo na sličici Krista raspetoga. Ranjena i raskrvavljena ruka duboko je dirnula djevojčicu. Krv Spasiteljeva pada na zemlju a nitko je ne skuplja! Ona će biti tu da bi tom krvlju škropila duše i svojim molitvama svakoga grešnika nastojala istrgnuti plamenim jezicima pakla.

Kada je njezina sestra Maria Louisa otišla u karmel i postala s. Marija od Presvetog Srca, u Tereziji je sazrela želja da i ona uđe u karmel. Bio je baš blagdan Duhova kada je skupila hrabrost te ocu priopćila svoju želju. Otac je u vrtu ubrao bijeli cvijetak sličan ljiljanu i objašnjavao joj s koliko ju je ljubavi Bog odgajao i čuvao sve od trenutka njezina rođenja. Taj cvijet postaje relikvija na slici Gospe od Pobjede.

II
Terezija je bila premlada za karmel i ujak kod kojega je stanovala nije joj dopustio da tamo ode. No Terezija je bila uporna pa je ujak uvidio da je to ipak Božja volja. Popustio je te su otišli biskupu, koji ih je poslao poglavaru karmela. No ovaj nije htio ni čuti o ulasku u karmel prije 21. godine života. Biskup ju je stoga poslao Svetom Ocu u Rim da on to odobri. Mislio je da će to nezaboravno putovanje skrenuti njezina razmišljanja u drugom smjeru.
Posjetivši kip Gospe od Pobjede u Parizu, krenula je preko švicarskih planina u Milano gdje je razgledala katedralu. Zatim je posjetila Veneciju, Padovu, Bolognu, Loreto i konačno stigla u Rim. Iz crkve sv. Agneze htjela je ponijeti neku relikviju svojoj sestri, koja nosi ime po toj svetici, i tada joj jedan komadić crvenog mramora, baš kao suvenir, padne pred noge.

Papa Lav XIII. s drugim je hodočasnicima primio i Tereziju koja je zatražila ulazak u karmel sa samo 15 godina. Zadivljen njezinom žarkom željom i odlučnošću, Papa je blagoslivlja. Na povratku kući Terezija je posjetila Asiz, Firenzu, Pisu i Genovu, pa se uz morsku obalu vratila u Francusku, prolazeći ravnicama punima naranči, maslina i palmi. No njezino je srce žudjelo za drugim ljepotama, ljepotama karmela.
Otada je Terezija neprestano činila pokoru u malim stvarima te napredovala u poniznosti i poslušnosti. Konačno, 9. travnja 1888. ulazi u karmel u Lisieuxu, sa željom da ostane zauvijek. Osjetila je duboki mir. Nije joj bilo lako prilagoditi se, ali je odvažno vršila svoje male kreposti, budući da za velike nije imala mogućnosti.

Za onoga koji ne živi u njemu, karmel se može činiti idealnim mjestom u kojem vladaju prijateljstvo, mir i tišina, no istina je to da djevojke koje ulaze sa sobom donose svoje ja, tj. oholost, navezanost na stvari i osobne interese. Ti »mali svjetovi« moraju se rastopiti u moru žarke Božje ljubavi.
Terezija je željela postati sveta, no između planine i zrnca pijeska ipak ima razlike. Morala je izmisliti neko »dizalo« koje će je podići do Isusa jer je previše mala da bi se popela trnovitim i teškim putem savršenstva. Dizalo je prepoznala u Isusovim rukama. Zato ostaje malena i to postaje sve više i više.
Svečanost oblačenja bila je 10. siječnja 1889., a 8. rujna 1890. na blagdan rođenja Majke Božje položila je svečani zavjet. Dana 29. srpnja 1894. Bog je pozvao k sebi tatu Martina. Nakon toga još jedna njegova kći, Celina, postaje karmelićanka i uzima ime s. Genoveva od sv. Terezije.

Terezija postaje učiteljica novakinja. Poniznošću, strpljenjem i razboritošću nastoji utisnuti Isusovu sliku u duše mladih kandidatica. Jednoga dana s. Paulina, koja je u međuvremenu postala poglavarica, pozove je na stranu i pročita joj pismo. U njemu jedan mladi misionar želi da se jedna sestra posveti njegovu spasenju i da moli za njegov apostolat. Terezija obeća da će molitvom i pismima pomagati mladom misionaru.

Na Veliki četvrtak 1896. godine legla je i osjetivši krv na usnama shvatila da joj se bliži kraj. Pred slikom Gospe od Osmijeha počela je, po želji poglavara, objašnjavati svoj osobni način poimanja duhovnog života: »Evo, moja misija počinje: ona je da navedem druge da ljube Boga kao što ga ljubim ja i da pokažem dušama svoj 'mali put'. Želim proći svoje nebo čineći dobro na zemlji. Nakon moje smrti dat ću da na zemlju pada kiša ruža.«

Stranicu po stranicu rodilo se prekrasno djelo. Tekst poznat preko granica katoličkog svijeta. U njemu pripovijeda »mali put« kojim je sama išla: kratak i ravan put, upotpunjen onim malenim pothvatima koji su joj tako dobro uspijevali. »Jer jedinu stvar treba činiti ovdje na zemlji: pružiti Isusu cvjetiće malih žrtava.«
Terezija je puno trpjela, no, kako je sama govorila, bila bi sretna da može umrijeti. Dana 5. lipnja 1897. bilo joj je toliko loše da su sestre u samostanu započele devetnicu Gospi od Pobjede. Zdravlje joj se pogoršalo pa je 30. srpnja primila bolesničko pomazanje. Nadala se brzo umrijeti, no Bog joj je dao još dva mjeseca mučeništva. Kada se poveća trpljenje, poraste i snaga. Govorila je: »Ponestaje mi zemaljskog zraka. Kada će mi biti dano da udišem onaj vječni?«
Cijeloga dana 30. rujna jako je trpjela. No neki slatki osmijeh lebdio je na njezinim usnama, a pogled joj je bio upravljen u nebo. Navečer upre pogled u Raspetoga, čvrsto ga je držala u rukama, i prošapta: »Pa dobro … idemo! Bože moj, ja te ljubim.« To su bile njezine posljednje riječi. Otišla je Onomu komu je cijeli život žudjela.

III
Samo 26 godina nakon njezine smrti papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 29. travnja 1923., a svetom 17. svibnja 1925. Nazvao ju je »zvijezdom svoga pontifikata i sigurnim putem kroz tamu našega vremena«. Već je papa Pio X., kada je u Rimu započeo proces za proglašenje blaženom Male Terezije, rekao: »Evo najveće svetice suvremenog doba«, pokazujući na njezinu sliku.

U prigodi stote obljetnice Terezijina rođenja, u siječnju 1973., papa Pavao VI. u pismu biskupu Lisieuxa uzdiže Terezijine vrline, molitveni život i povezanost s Bogom. Molitveni život bio je običan. Mistični doživljaj bio je samo pri jednom križnom putu. Sve što je činila moralo je biti dohvatno malim dušama.
Njezino remek-djelo nastalo u posljednjim danima života – spis koji je sama pisala kao pokazatelj puta svetosti, Povijest jedne duše – u roku od 25 godina prevedeno je na 35 jezika i prošireno u više od milijun primjeraka. Knjiga je pripremljena za tisak tek 1956. godine, i to s toliko kritičnosti kao ni jedna druga knjiga. A zahvatila je i one ljude koji jedva da uzimaju u ruke ikakav religiozni spis.
Njezino pisanje o duhovnom životu možda obiluje sladunjavošću i sentimentalnošću, no ispod toga snažno odzvanjaju riječi: smionost, odvažnost i hrabrost. Nije to herojski duh Paula Claudela ni Bernanosa, ali je spoj duha junaštva Ivane Arške i hrabrosti u podnošenju patnji vlastite Ivanu od Križa. Terezija se pokazala kao uzor spremnosti da se ide putem tame, jer u duhovnoj suhoći biti vjeran svakodnevnim molitvenim vježbama znači ispunjavati Očevu volju.

Spoj pobožnosti prema Raspetome i prema Bogu Ocu, dakle, isticanje muke Isusove i milosrđa Božjega daje pečat pobožnosti i našoj novoj blaženici Mariji od Propetog Petković, vjerojatno stoga što je svoju mladost živjela upravo u vrijeme općeg oduševljenja za Malu Tereziju.

Posve predana Božjoj volji, bez očekivanja čudesa, pokazala je put svetosti: male kreposti sive svakidašnjice – poniznost, poslušnost, siromaštvo, čistoća, požrtvovnost, jednostavnost srca, povezanost s Bogom. U jednoj je prigodi zapisala: »Crkva ima tijelo od udova, ali ima i srce koje gori od ljubavi; ljubav oživljuje udove Crkve i kad bi se ljubav ugasila, ne bi bilo apostola, ne bi bilo mučenika ni svjedoka. Ljubav obuhvaća sva zvanja, ljubav je sve: obuhvaća sva vremena i mjesta – jednom riječju, ona je vječna. Ljubav mi je dala ključ moga zvanja i tako je našla svoje zvanje. Moje zvanje je ljubav. Bit ću ljubav i tako će se ostvariti moj san iz mladosti: mučeništvo, a ono se postiže ljubavlju. Najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi. Ljubav je najizvrsniji put koji vodi Bogu jer Bog je ljubav. I stoga: kršćaninovo poslanje jest ljubav.«

Ovako opisan put savršenosti koji je primjeren i za laike, prvi je od vremena Franje Saleškoga. Novi Katekizam Katoličke Crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisâ Male Terezije, tako da je logično da je papa Ivan Pavao II. sv. Tereziju od Djeteta Isusa 19. listopada 1997. godine proglasio naučiteljicom Crkve.

Mala Terezija proglašena je 14. prosinca 1927. godine i zaštitnicom misija, iako nikada nije bila u misijama. Najveća misionarka u povijesti, dobitnica Nobelove nagrade za mir, utemeljiteljica reda Misionarki ljubavi, Majka Terezija iz Indije bit će uzdignuta na čast oltara ove godine baš na Misijsku nedjelju, i to istoga datuma kada je njezina zaštitnica, čije je ime uzela, prije 6 godina proglašena naučiteljicom Crkve. Majka Terezija bila je već za života ideal svetosti, a naša Mala Terezija zasigurno je najomiljenija svetica u svijetu.

IV
Završavajući ovaj kratki prikaz povijesnih okolnosti i životnog puta Male Terezije, spomenimo još i to da je ime dobila po Tereziji Avilskoj, obnoviteljici karmela, koja je i sama pripadala karmelskom redu. Roditelji su joj bili pobožni i željeli su stupiti u duhovni stalež, ali su prema Božjem planu odgojili svoju djecu te su ona stupila u redovništvo. Bili su uzor roditeljstva, odgoja i pobožnosti pa ih je današnji papa Ivan Pavao II. uzdigao na oltar kao uzor bračnog para. To je prvi put da jedan bračni par zajedno postane svet. Njihova kći Terezija uzela je ime »od Djeteta Isusa« da bi pokazala kako želi biti malena, a i da bi se razlikovala od Terezije Avilske, koja ima naziv Velika, po kojoj je ime uzela njezina sestra Celina.
Nekoliko je pobožnosti kod Male Terezije posebice dolazilo do izražaja: Majka Božja, križ, Raspeti, ruže, ljubav i poslušnost, te biti malen i ponizan s predanjem u Boga. To je put koji je Tereziju doveo za učiteljicu svima nama vjernicima. Nasljedujmo je i ispunit ćemo poslanje na koje nas je Bog pozvao: biti katolik, biti zahvaćen Kristom, biti kršćanin.

Izvješće iz ašrama 1/2009

Springen, 13. lipnja 2009.
Jai Gurudev svima!
Danas sam posjetio Steffenshof, možda i po posljednji put. Bio sam sa Naamdevom i Vishwaparthanandom jer su potpisali ugovor o najmu. Možda su to i potencijalno novi vlasnici. Vidjet ćemo. Zanimljivo da je danas Swamijev rođendan. Točno godinu dana prije Steffenshof je bio dupkom pun. Više od 450 ljudi je bilo na tom malom posjedu; u šatoru smo imali veliki program; bila je jako radna atmosfera za sve nas koji smo tamo živjeli i služili. A danas? Sve zjapi prazno. U hramu nema slika niti murtija; kuhinja je prazna; sve su sobe ispražnjene. Bio sam i u Swamijevoj sobi i ponio mali suvenir. Na zidu poviše njegova uzglavlja bila je selotejpom zalijepljena djetelina s četiri lista. Polako sam je odlijepio i spremio na sigurno. Ne znam što bi to značilo, ali eto htio sam to podijeliti sa svima. Inače ima dosta cvijeća naokolo. Ubrao sam malo crvenih ruža koje su rasle iza muške kuće za oltar Gurudevi. Trava je izrasla visoko, nije onako lijepo pokošena kakvu smo je navikli viđati. Iako pomalo djeluje otužno, moj osjećaj nije bio takav. Pun sjećanja na više od dvije, možda i najljepše do sada u mom životu, godine provedene u tom malom selu probudile su mnoge emocije. Nisam ni kapelicu pored puta zaobišao. Svaki kamen sam nastojao osjetiti. Svaki miris i ono što se ne može opipati, a još uvijek je živo u zraku. Mnoga sjećanja su mi navrnula. Bio je lijep i sunčan dan koji je doprinio općem dojmu. Ponio sam jednu kesu da uberem malo trešanja sa stabla iza muške kuće za stanovnike ashrama u Springenu, ali još je rano za njih. Sjećam se njihovog ukusa proteklih godina.

Inače danas je u Springenu program bio pun. Ujutro u 6 bila je molitva. U 10 sati yagna; u 17-18h Om Healing, a u 18:30-21:30 bhajani sa abishekom na Swamijeve paduke te nakon toga kratak program u kapelici povodom dana sv. Ante. Nakon večere imali smo video i slide show u kojem smo imali prilike vidjeti rijetke fotke i kratke filmove Gurujija. Bilo je dosta smiješnih slika i video ulomaka tako da smo se dobro nasmijali. Na jednom od njih Swami pleše u ritmu popularne glazbe, dok u jednom igra monopol, te još mnogo sličnih isječaka. Po programu je bila i “Dancing Yoga” i “Guru Disco”, međutim program se je odužio tako da su ljudi bili spremni za “Sleeping Yogu”.

Imali smo lijepi ručak i Swamijev stol je bio lijepo uređen i poslužen s mnogo voća, a tu je bila, naravno, i rođendanska torta. Njegovu stolicu je krasila lijepa slika sa vijencem. Pjevali smo rođendansku mantru, obasipajući laticama njegovu sliku, i naravno nezaostavni napjev “Sretan rođendan” na više jezika.

U roku od tri dana bila je završena babajijeva pećina u nekadašnjoj kuglani. Bilo je puno posla za sve, ali nekim čudom u zadnji tren je sve bilo spremno za procesiju Babaji-jevog murtija i abishek te om healing koji se jučer održao u njoj. Bilo je inspirativno vidjeti mnogo vrijednih ruku kako zajedno doprinosi ovom projektu. To će biti lijep poklon i “iznenadenje” Gurudevu. Iste večeri se održala mala meditacija iz nove knjige o Babaji-ju u tom novom svetištu. Mataji iz Portugala je naslikala lijepu pozadinu. Slike će sigurno biti vrlo skoro objavljene na web stranici. Ne znam hoće li moći dočarati ugodu u živo ali za to vrijedi “protegnuti noge” do Springena.

Evo skoro mjesec dana je prošlo otkad sam stigao u Springen. Nemojte mi zamjeriti što se nisam prije javljao. Ovako mi je lakše kada mogu uputiti jedno pismo zajedno svima. Ne obećajem koliko ću često napisati koji redak, ali nastojat ću kada bude nešto zanimljivo prenijeti svoj dojam na papir.

Evo sjetih se da će nekoga zanimati kako je protekao moj prvi susret sa Swamijem nakon više od sedam mjeseci. Kao da je proteklo 7 dana. Njegov komentar je bio da nisam dobio ništa kila i da izgledam mlađe.

Kasnije me pozvao za svoj stol. Nismo ništa pričali jer je jedna Mataji došla i pitala ga za savjet. To se malo odužilo jer taj savjet je morala “platiti” time što je morala “pročitati" njegovo lice. Naime, ona se bavi jednom drevnom kineskom metodom terapije čitanja lica. Bilo je zanimljivo kako se njezino znanje o čitanju lica poklapa sa stvarnim stanjem njezinog Učitelja. Moj dojam je bio da me je pozvao kako bi me snimio, ali kako nije vidio ništa sumnjivo, pustio me je na miru, ali i ja njega. (hahahaha). Iako tih dana nisam bio oko njega; jer kao prvo nemam potrebu biti uz njega da bih dobio blagoslove, a kao drugo ne želim da dobije dojam kako ja nešto želim od njega. Ipak tu i tamo bi me pronašao (čitaj: iznenadio) negdje u vrtu te bi mi poklonio malo vremena.

Imali smo i darshan prije tjedan dana. Skoro sam i zaboravio osjećaj kojeg sam doživljavao nakon darshana. Tako sam se počišćeno i ispunjeno osjećao da cijelu noć nisam imao potrebe spavati. Bilo je oko 200 ljudi i Swami je održao lijepi govor. Pričao je o guru-učenik odnosu. Rekao je kako često učenici pokušavaju podučavati gurua, misleći kako guru ne zna. Ispričao je nekoliko nadahnutih pričica kako bi u nama probudio još više žara za božanskim.

***

Imali smo posjetu Swamija Atma Chaithanye prije dva tjedna. Ja sam ga imao priliku vidjeti tjedan dana prije u Koblenzu. Moje iskustvo s njim je više nego pozitivno. Osjetio sam ga kao starog prijatelja kojeg nisam vidio dugo vremena. A i on mi je mnogo puta izrazio naklonost tijekom svojeg boravka u njegovoj blizini ali i za njegova posjeta u Springenu. Cijelu večer smo nas 12, koliko nas je došlo, provelo sa njim u malom stanu, sa nekoliko drugih ljudi, mnoge ugodne trenutke. U takvoj intimnoj atmosferi mogli smo bolje osjetiti božanski nektar koji je neprestano tekao iz njega prema svima nama. Promatrajući ga vidio sam svoga Gurua. Pokreti ruku, pogled, izraz lica, govor i sve ostalo odisalo je energijom i vibracijom Swamija Vishwanande. Svi smo se nakon toga osjećali kao da lebdimo u zagrljaju ljubavi.
Bili smo sretni kada je obećao posjetiti nas u Springenu što se i dogodilo tjedan dana kasnije. Sigurno ste svi već vidjeli slike na Internet stranici.
Eto toliko od mene. Šaljem mnogo ljubavi i blagoslova.

U božanskom prijateljstvu,
Chaturananda

"Ja sam To", Sri Nisargadatta Maharaj

Savršenstvo kao svačija sudbina

Poklonik: Kad god te pitaju kako postići samoostvarenje, neprestano naglašavaš kako je važno da se um zadržava na osjećaju „ja jesam“. Gdje je tu uzročna veza? Zašto bi upravo ta misao morala kao posljedicu imati oslobođenje? Na koji način utječe na mene kontempliranje osjećaja „ja jesam“?

Maharaj: Sam čin promatranja mijenja i promatrača i promatranog. Naposljetku, ono što pojedinca sprečava da uvidi svoju istinsku prirodu jest slabost i tupost njegova uma, kao i tendencija da izbjegava suptilno i usmjerava se isključivo na grubo. Budeš li slijedio moj savjet pa se pokušavao stalno držati osjećaja „ja jesam“, postat ćeš potpuno svjestan svojeg uma i njegovih mušica. Svijest, koja je blistava uravnoteženost (sattva) u djelovanju, raspršuje tromost i uklanja nemir uma te nježno, ali postojano, mijenja njegovu građu. Ta promjena ne mora biti spektakularna. Ona će se možda jedva zamjećivati, ali istovremeno će predstavljati dubok i temeljit pomak iz tame u svjetlost, iz nesvjesnosti u svijest.

P: Mora li to biti upravo formula „ja jesam“? Ne bi li to mogla učiniti i neka druga rečenica? Budem li se koncentrirao na misao „postoji stol“, neće li i ona poslužiti istoj svrsi?

M: Kao vježba koncentracije sigurno hoće. Ali ona te neće odvesti onkraj ideje o stolu. Tebe ne zanimaju stolovi, ti želiš spoznati vlastito sebstvo. Da bi to postigao, moraš u fokusu svoje svjesnosti neprestano držati jedinu nit vodilju koju imaš: svoju sigurnost da jesi. Drži je se, igraj se s njom, razmišljaj o njoj, duboko je preispituj, sve dok se ne rastvori školjka neznanja, a ti izroniš u kraljevstvo stvarnosti.

P: Postoji li bilokakva uzročna veza između mog fokusiranja na osjećaj „ja jesam“ i rastvaranja školjke?

M: Poriv za pronalaženjem sebstva znak je da si spreman za to. Poticaj uvijek dolazi iznutra. Sve dok ne dođe tvoje vrijeme nećeš imati ni želje ni snage da se svim srcem upustiš u samoispitivanje.

P: Nije li milost gurua odgovorna za tu želju i njezino ispunjenje? Zar njegovo blistavo lice nije mamac na koji se hvatamo i koji nas izvlači iz ovog gliba patnje?

M: Tvoj unutarnji guru (sadguru) dovest će te do tvog vanjskog gurua kao što majka vodi dijete do učitelja. Vjeruj svojem guruu i slušaj ga, zato što je on glasnik tvog stvarnog sebstva.

P: Kako da nađem gurua kojem mogu vjerovati?

M: Pokazat će ti ga tvoje srce. Nećeš imati nikakvih poteškoća da nađeš svog gurua zato što i on traži tebe. Guru je uvijek spreman, ali ti nisi. Moraš biti spreman za učenje. Inače, mogao bi sresti gurua i propustiti šansu zbog puke nesmotrenosti i tvrdoglavosti. Uzmi moj primjer. Ništa u meni nije obećavalo, ali kad sam sreo svojeg gurua, slušao sam ga, vjerovao mu i slijedio njegove upute.

P: Ne bih li morao dobro ispitati učitelja prije negoli se prepustim u njegove ruke?

M: Svakako ga ispitaj! Ali što možeš time saznati? Saznat ćeš samo na koji ti se način on pojavljuje na tvojoj razini svjesnosti.

P: Promatrat ću je li dosljedan i postoji li sklad između njegova života i učenja.

M: Možda ćeš otkriti obilje nesklada. Ali što ćeš s tim? To ništa ne dokazuje. Jedino su motivi važni. Kako ćeš saznati koji su njegovi motivi?

P: Očekujem da on bude osoba koja ima nadzor nad sobom i živi ispravnim životom.

M: Takvih ćeš naći napretek, ali nijedna ti od njih neće biti od koristi. Guru ti može pokazati put kući, put do tvojeg pravog „ja“. U kakvoj je to vezi s karakterom i temperamentom osobe kakvom se on pokazuje? Ne kaže li ti on jasno da nije osoba? Jedini način na koji možeš prosuđivati gurua jesu promjene koje se događaju u tebi kad si u njegovu društvu. Osjećaš li se mirnijim i sretnijim nego obično, razumiješ li sebe s većom jasnoćom i dubinom, znači da si sreo pravog sveca. Ne požuruj se, ali kad jednom odlučiš da mu vjeruješ, vjeruj mu u potpunosti te dosljedno i iskreno slijedi svaku njegovu uputu. Nije važno ako ga ne prihvatiš kao gurua, već se zadovoljiš samo njegovim društvom. I sam satsang može te dovesti do cilja, pod uvjetom da je čist i neometan. Ali kad jednom nekog prihvatiš kao svojeg gurua, slušaj ga, pamti njegove upute i slijedi ih. Nedovoljna srčanost ozbiljna je mana i uzrok goleme patnje koju stvaraš sam. Guru nikada ne čini pogreške. Krivnju uvijek snosi zatupljenost učenikova uma i svojeglavost u disciplini.

P: Odbacuje li i napušta li guru tada učenika?

M: On ne bi bio guru kad bi to učinio! Guru daje učeniku vremena i čeka ga sve dok se sam ne vrati k njemu, oplemenjen, otriježnjen i prijemčiviji.

P: Što ga pokreće? Zašto se guru toliko brine za učenika?

M: Guruov je motiv učenikova patnja i želja da ona prestane. On vidi koliko ljudi trpe u svojim snovima i zato želi da se probude. Ljubav teško podnosi bol i muku. Guruova je strpljivost bezgranična i zbog toga ne može pretrpjeti poraz. On nikada ne doživljava neuspjeh.

P: Je li moj prvi guru ujedno i posljednji ili moram ići od gurua do gurua?

M: Cijeli je univerzum tvoj guru. Ako si pažljiv i inteligentan, možeš učiti od svega. Kad bi tvoj um bio bistar, a srce čisto, učio bi od svakog slučajnog prolaznika. Ali zato što si nemaran i nemiran, tvoje unutarnje sebstvo očituje se kao vanjski guru pa te potiče da mu vjeruješ i da ga slušaš.

P: Je li nužno imati gurua?

M: To je kao da me pitaš je li nužno imati majku. Da bi čovjek podigao svjesnost iz jedne dimenzije u drugu, potrebna mu je pomoć. Pomoć ne mora uvijek doći u obliku ljudskog bića. To može biti suptilna prisutnost nekog sveca ili iskra intuicije. Ali pomoć mora na neki način doći. Unutarnje sebstvo promatra i čeka da se izgubljeni sin vrati svojem ocu. Kad dođe pravo vrijeme, ono sve priprema s ljubavlju i djelotvornošću. Treba li netko glasnika ili vodiča, šalje mu gurua.

srijeda, 15. srpnja 2009.

Tibetanski lama i djevojka

„Veliki je lama proveo cijeli svoj život besposličareći. Iako je u mladosti imao odlične tutore, i naslijedio od svojih predaka značajnu knjižnicu, a pritom uvijek bio okružen ljudima od knjige, on je jedva znao čitati. I taj lama umre.

U to doba, ondje je živio neobičan čovjek, čudotvorac i filozof grubog izražavanja, čija je ekscentričnost – ponekad prosta – često pretjerivana sa strane njegovih biografa, rodila mnoge priče u stilu Rabelaisa, i koje su vrlo cijenjene u Tibetu.

Dugpa Kunlegs, tako je bilo njegovo ime, putovao je prerušen u protuhu. Stigavši na obalu potoka, ugledao je djevojku koja je ondje došla po vodu. Iznenada ju je napao, i ne rekavši ni riječ pokušao je silovati.

Djevojka je bila snažna, a Dugpa Kunlegs bio je zašao u godine. Ona se obranila tako silovito da mu je umakla, i dotrčavši u selo ispričala je majci što joj se dogodilo.

Dobra je žena bila jako zapanjena. Ljudi iz sela bili su dobrog ponašanja, ni na jednog od njih nije se moglo sumnjati. Nasilnik mora da je stranac. Tražila je od kćerke da joj minuciozno opiše grešnog bijednika.

Slušajući kćer, majka se čudila. Opis je u svakom detalju odgovarao Dugpa Kunlegsu, onome ekscentričnom i svetom lami kojega je srela za vrijeme hodočašća. Dvojbi nije bilo mjesta. Sam Dugpa Kunlegs htio je obeščastiti njenu kćer.

Počela je razmišljati o neobičnom ponašanju svetog čovjeka. Uobičajeni moralni principi koji rukovode ponašanjem običnog puka ne vrijede za ljude nadnaravne mudrosti – pomislila je. Dubthab (mudrac i čudotvorac) nije obvezan slijediti nikakav zakon. Njegovo djelovanje pristiže iz viših promišljanja koja su neuhvatljiva običnom promatraču. Zbog toga je svojoj kćeri rekla:

„Čovjek kojega si vidjela je veliki Dugpa Kunlegs. Što god on učini, dobro je učinjeno. Zbog toga, vrati se do potoka, klekni ispred njega i pristani na bilo što što on želi.“

Djevojka se vratila i našla dubthaba kako sjedi na kamenu, zanijet svojim mislima. Poklonila mu se i ispričala što mu se usprotivila ne znajući tko je on i izjavila da mu u potpunosti stoji na usluzi.

Sveti čovjek je slegnuo ramenima.

„Moje dijete“, rekao je, „žena u meni ne budi nikakvu želju. Međutim, Veliki Lama u obližnjem samostanu umro je u neznanju, propustivši priliku da bude upućen. Vidio sam njegov „duh“ kako luta u bardu, vučen prema nepovoljnom ponovnom rođenju, i iz sućuti, poželio sam ishoditi mu ljudsko tijelo. Ali snaga njegovih loših dijela to nije dopustila. Ti si pobjegla, i dok si bila u selu, magarci u obližnjem polju su se sparili. Veliki Lama rodit će se ponovno kao magarac.“

*Tekst je iz knjige „Tibet“ by Alexandra David Neel