Sri Swami Vishwananda - Hrvatska

subota, 26. lipnja 2010.

Savladavanje ega (treći dio)


Samosvijest
„Zar ne mogoste jedan čas postražiti (promatrati) sa mnom? – Matej 26:40

Jedan od najboljih načina da se održi napredak na putu prema Bogu je da se raspoznaju ključne riječi te shvate njihova značenja. Jedna ot takvih je pojam koji se u Novom Zavjetu prevađa kao „postražiti“. Ponavlja se mnogo puta u Evanđeljima, Djelima, Poslanicama, i Otkrovenjima.

Lako je previdjeti značenje ove riječi. Isus Krist je zapovijedio da se „postraži i pomoli“, a mi na to odgovaramo, „naravno, znam da je molitva važna“. Zatim provedemo neko vrijeme pokušavajući naučiti kako moliti, ali veoma lako zanemarimo riječ postražiti pretpostavljajući da znamo što ona znači i da zapravo nije ni bitna. Zapravo ni ne možemo moliti ako najprije nismo naučili kako promatrati. Nije slučajno da ta riječ dolazi prije riječi moliti. Niti je slučajna ta dvojna zapovijed koja se tako često ponavlja. Duhovna činjenica velike važnosti je sadržana ovdje i vrijedno bi bilo razmotriti o čemu se radi.

„Postražiti“ nije netočan prijevod ali je pomalo neadekvatan. Grčka riječ je gregoreite, a ona zapravo znači „bdijenje, obrati pozornost, promatraj“, ali ona isto tako znači „probuditi se, održati budnim.“ Veliki je dinamit sadržan te cijela duhovna disciplina sažeta u ovoj zapovijedi, „promatraj!“ Dinamit je u tome da ako bi smo mogli počuti i poslušati ova zapovijed će uspješno promijeniti naše živote i lansirati nas usitinu – ne samo sentimentalno ili terotski – prema putu k Bogu.

Što to trebamo promatrati? Moramo promatrati sebe – objektivno, nepristrano, nekritički, te iznad svega, iskreno.

A ono što slijedi nakon toga je to da smo sposobni moliti. Sada možemo iskreno moliti jer znamo i osjećamo naše potrebe. Promatranje daje iskustvo naše duhovne bijede. A to je i prvo blaženstvo, osnovni blagoslov na kojim se odmaraju ljestve ushita. Kada se uistinu (a ne teoretski ili sentimentalnoi ili štoviše „ponizno“) probudimo i osmotrimo sebe mi počinjemo osjećati veliku potrebu za Božjom pomoći kao što i gladan čovjek osjeća potrebu za hranom.

Čovjek kojemu je dana milost da počne promatrati prije ili kasnije dobiva dodatnu milost te počinje sebe gledati kao objektivnu osobu. Počinje gledati sebe kao što bi gledao drugog čovjeka. I tako njegovo promatranje postaje nepristrano, smireno, oštroumno i točno. On više nije blag prema sebi niti je oštar kao što je prije bio. On razvija majčinsko srce i kiruršku ruku. On ponire u sebe te u isto vrijeme se uzdiže iznad sebe. Sa ovog stanovišta te samo iz ovog stanovišta, posao suradnje započete nad vlastitom duhovnom obnovom može se sigurno nastaviti.

(nastavlja se)