Sri Swami Vishwananda - Hrvatska

četvrtak, 14. travnja 2016.

Priče sa hodočašća u Mauricijusu (prvi dio)

Zaključiti ćemo reportažu Gurujijevog putovanja u Mauricijus sa nekoliko priča sa puta. Jedna od priča je o velikom Bhakti imena Dhanajara, koju je Guruji pričao mnogo puta na njegovom proputovanju kroz otok. U sljedećoj objavi na blogu podijeliti ćemo priču sa izleta na koje smo išli tijekom hodočašća, te kako smo uz Gurujievu milost bili u mogućnosti izbjeći jaku tropsku kišu kako bi mogli uživati u predivnoj sunčanoj šetnji. Podijeliti ćemo prijevod aratija kojeg Guruji svakoga dana pjeva tijekom puje za njegovo osobna božanstva. Ovaj je arati napisala Mirabai, te pruža krasan uvid u ljubavnu vezu koju svi mi tražimo i uživamo na bhakti putu. Također ćemo podijeliti priču o "slučajnom" susretu sa Hinduističkim bhaktom u hramu, što je bilo veoma dirljivo – jednostavno iskustvo, ali prepuno ljubavi – istoj kao i onoj o kojoj je pjevala Mirabai u Mane Chakhar Rakho Ji aratiju.

Priča o Dhanajari Raji Thakuru

Guruji je ispričao priču o djetetu bhakti Dhanajari mnogo puta tijekom putovannja, na mnogim daršanima i satsanzima.

PRVI DIO: RAJA THAKUR

Dhanajara je bio maleni dječak star oko četiri godine, a živio je u selu u Indiji. Seoski guru je bio sadhu, kojega je on promatrao kako izvodi puju na saligram shili – MahaVishnuu u obliku kamena.

Guruji izvodi puju na dva saligram shile i Giridhariju u Ganga Talau, Mauricijusu.

Dhanajara je upitao sadhua ako može dobiri saligram. Sadhu mu je ponudio na izbor: ili će izabrati "Raja Thakur", što je u stvarnosti bio običan kamen kojega je sadhu pokupio na cesti kojega ljudi svakodnevno šutiraju – ili Dhanajara može izabrati "normalni" Thakur – koji je ustvari bio pravi saligram, što dječak nije znao.

Evo što je Guruji ispripovjedao:

Sadhu mu je rekao da odabere kojeg želi. Dhanajara je znao da "Raja" predstavlja nešto posebno. Rekao je, "želim Raju!". Sadhu ga uzme i dade dječaku. Dhanajra je bio veoma sretan. Nije znao da li je to bio kamen ili saligram. Zagrlio je kamen, bio je toliko sretan da je zaplakao – suze su tekle iz njegovih očiju. Pojurio je svojoj majci i rekao, "Pogledaj! Guruji mi je dao onaj saligram!". Naravno, majka je odmah shvatila da je to bio kamen, pa kako ga ne neraspoložila rekla mu je "ok", samo mu se nasmijala. Zamolio je majku "Molim te daj mi sav pribor za puju. Želim se moliti saligramu isto kao što to Guruji čini." Kako ga ne bi uvrijedila rekla je, "Ok, slušaj, sada nemam ništa ali sutra u jutro ću otići na tržnicu i kupiti ga." Te noći je Dhana držao kamen. Plakao je. S vremena na vrijeme bi se probudio i zaplakao. Bio je toliko željan, čekajući na jutro da svane kada će otići na tržnicu i kupiti pribor. Kada je jutro stiglo pojurio je svojoj majci i rekao, " Kada ćeš otići na tržnicu i kupiti pribor?". Majka mu reče, "Slušaj dijete moje, kako bi se molio Thakurjiju moraš učiniti jednu stvar. Ne možeš uzimati stvari od drugih ljudi već moraš ponudi svoje stvari. Sve moraš sam obezbjediti. Tada on postade odlučan. Čuo je što mu je majka rekla . Bio je odlučan da će služiti Thakurji. Dakle, ono što je napravio jest da je sakupio nešto cvijeća i lišća. Nije niti znao što su to listovi Tulsija, pa je sakupio obično lišće odasvuda, što god je bilo dostupno. Za chandan – pastu od sandalovine – uzeo je cigle iz kuće, jer je vidio Gurudeva kako koristi nekakvu crvenu pastu. Uzeo je ciglu te ju zdrobio i dodao joj vode. Naravno, cigla je napravljena od zemlje pa kada ju trljate ona postaje crvena. Isto kao i chandan. Bio je veoma sretan što je imao cvijeće i chandan, a za mirisne štapiće uzeo je obične grančice. Nije uzeo agarbhati, ništa. Samo obično drvo. To je sve što je sakupio. I tako, sretan i sa radošću, prikupio je kruh od svog doručka i jogurt – nešto šećera, slatkiše – koje mu je majka dala. Sve to je sakupio za svoju molitvu. Uzeo je nešto vode, kako bi oprao kamen.

Za njega je to bio saligram shila. Za njega, to je bio Krišna. Zvao ga je Raja Thakur – kralj svih Thakura. Molio je. Kupao je saligram shilu. Nudio mu je cvijeće, lišće i chandan. Ponudio mu je grančicu umjesto mirisnog štapića. Nudio je chandan. Naravno, za njega je to bio chandan. Za njega je to bio mirisno štapić. Bio je to Tulsi. Također, bilo je to za njega i Thakurjija.Imajmo na umu da je to bio samo običan kamen.

Zatim je ponudio kruh i šećer. Učinio je to onako kako mu je Gurudev pokazao. Navukao je zastor, jer kada se ponudi bhog Bhagavanu navuće se zastor, znate to? Kažemo da Bhagavan ne jede, zar ne? Ali Bhagavan dođe i jede. Ako ponudiš čisto kao što je Sabari ponudio Ramjiju, On će doći i jesti. Dakle, on nije znao niti jednu mantru. Nije ništa znao. Nije niti znao tko je Bhagavan. Stoga je radio nuđenja na način koji je to vidio od Gurua Maharaja. Čekao je da Thakur pojede hranu.

Što bi on radio: navukao bi zastor. Pa bi gledao. Virio bi unutra: "Oh, On nije jeo." Pa bi čekao. Vidite, zbog njegove predanosti, u tom se običnom kamenu, kojeg su na cesti šutali ljudi i životinje, zbog dječakove nesebične predanosti manifestirao sam Bhagavan. Znate, Bhagavan se ne manifestira tek tako. On želi onoga koji u u potpunosti predan.

Kada je netko u potpunosti predan,što On čini? On čeka. On se skriva. Na isti način kao što je činio sa gopikama. Zvao bi gopike i rekao im, "Dođite, dođite, dođite!", a zatim bi rekao "Zašto ste došle" Idite,idite,idite!". Prvo kaže "Dođite!", a zatim "Idite!". Ono što se dešava tijekom tog razdoblja jest ono što izlazi iz nutrine. Što se duže čeka voće postaje slađe. Što prije dođete do nečega prije to i izgubite. Ali kada znate kako rukovati sa određenim stvarima, one ostaju duže. Ostaju zauvijek.


(nastavak slijedi)