Zaključiti ćemo reportažu
Gurujijevog putovanja u Mauricijus sa nekoliko priča sa puta. Jedna
od priča je o velikom Bhakti imena Dhanajara, koju je Guruji pričao
mnogo puta na njegovom proputovanju kroz otok. U sljedećoj objavi na
blogu podijeliti ćemo priču sa izleta na koje smo išli tijekom
hodočašća, te kako smo uz Gurujievu milost bili u mogućnosti
izbjeći jaku tropsku kišu kako bi mogli uživati u predivnoj
sunčanoj šetnji. Podijeliti ćemo prijevod aratija kojeg Guruji
svakoga dana pjeva tijekom puje za njegovo osobna božanstva. Ovaj je
arati napisala Mirabai, te pruža krasan uvid u ljubavnu vezu koju
svi mi tražimo i uživamo na bhakti putu. Također ćemo podijeliti
priču o "slučajnom" susretu sa Hinduističkim bhaktom u
hramu, što je bilo veoma dirljivo – jednostavno iskustvo, ali
prepuno ljubavi – istoj kao i onoj o kojoj je pjevala Mirabai u
Mane Chakhar Rakho Ji aratiju.
Priča o Dhanajari Raji Thakuru
Guruji je ispričao priču o djetetu
bhakti Dhanajari mnogo puta tijekom putovannja, na mnogim daršanima
i satsanzima.
PRVI DIO: RAJA THAKUR
Dhanajara je bio maleni dječak star
oko četiri godine, a živio je u selu u Indiji. Seoski guru je bio
sadhu, kojega je on promatrao kako izvodi puju na saligram shili –
MahaVishnuu u obliku kamena.
Guruji izvodi
puju na dva saligram shile i Giridhariju u Ganga Talau, Mauricijusu.
Dhanajara je
upitao sadhua ako može dobiri saligram. Sadhu mu je ponudio na
izbor: ili će izabrati "Raja Thakur", što je u stvarnosti
bio običan kamen kojega je sadhu pokupio na cesti kojega ljudi
svakodnevno šutiraju – ili Dhanajara može izabrati "normalni"
Thakur – koji je ustvari bio pravi saligram, što dječak nije
znao.
Evo što je
Guruji ispripovjedao:
Sadhu mu je
rekao da odabere kojeg želi. Dhanajara je znao da "Raja"
predstavlja nešto posebno. Rekao je, "želim Raju!". Sadhu
ga uzme i dade dječaku. Dhanajra je bio veoma sretan. Nije znao da
li je to bio kamen ili saligram. Zagrlio je kamen, bio je toliko
sretan da je zaplakao – suze su tekle iz njegovih očiju. Pojurio
je svojoj majci i rekao, "Pogledaj! Guruji mi je dao onaj
saligram!". Naravno, majka je odmah shvatila da je to bio kamen,
pa kako ga ne neraspoložila rekla mu je "ok", samo mu se
nasmijala. Zamolio je majku "Molim te daj mi sav pribor za puju.
Želim se moliti saligramu isto kao što to Guruji čini." Kako
ga ne bi uvrijedila rekla je, "Ok, slušaj, sada nemam ništa
ali sutra u jutro ću otići na tržnicu i kupiti ga." Te noći
je Dhana držao kamen. Plakao je. S vremena na vrijeme bi se probudio
i zaplakao. Bio je toliko željan, čekajući na jutro da svane kada
će otići na tržnicu i kupiti pribor. Kada je jutro stiglo pojurio
je svojoj majci i rekao, " Kada ćeš otići na tržnicu i
kupiti pribor?". Majka mu reče, "Slušaj dijete moje, kako
bi se molio Thakurjiju moraš učiniti jednu stvar. Ne možeš
uzimati stvari od drugih ljudi već moraš ponudi svoje stvari. Sve
moraš sam obezbjediti. Tada on postade odlučan. Čuo je što mu je
majka rekla . Bio je odlučan da će služiti Thakurji. Dakle, ono
što je napravio jest da je sakupio nešto cvijeća i lišća. Nije
niti znao što su to listovi Tulsija, pa je sakupio obično lišće
odasvuda, što god je bilo dostupno. Za chandan – pastu od
sandalovine – uzeo je cigle iz kuće, jer je vidio Gurudeva kako
koristi nekakvu crvenu pastu. Uzeo je ciglu te ju zdrobio i dodao joj
vode. Naravno, cigla je napravljena od zemlje pa kada ju trljate ona
postaje crvena. Isto kao i chandan. Bio je veoma sretan što je imao
cvijeće i chandan, a za mirisne štapiće uzeo je obične grančice.
Nije uzeo agarbhati, ništa. Samo obično drvo. To je sve što je
sakupio. I tako, sretan i sa radošću, prikupio je kruh od svog
doručka i jogurt – nešto šećera, slatkiše – koje mu je majka
dala. Sve to je sakupio za svoju molitvu. Uzeo je nešto vode, kako
bi oprao kamen.
Za njega je to
bio saligram shila. Za njega, to je bio Krišna. Zvao ga je Raja
Thakur – kralj svih Thakura. Molio je. Kupao je saligram shilu.
Nudio mu je cvijeće, lišće i chandan. Ponudio mu je grančicu
umjesto mirisnog štapića. Nudio je chandan. Naravno, za njega je to
bio chandan. Za njega je to bio mirisno štapić. Bio je to Tulsi.
Također, bilo je to za njega i Thakurjija.Imajmo na umu da je to bio
samo običan kamen.
Zatim je
ponudio kruh i šećer. Učinio je to onako kako mu je Gurudev
pokazao. Navukao je zastor, jer kada se ponudi bhog Bhagavanu navuće
se zastor, znate to? Kažemo da Bhagavan ne jede, zar ne? Ali
Bhagavan dođe i jede. Ako ponudiš čisto kao što je Sabari ponudio
Ramjiju, On će doći i jesti. Dakle, on nije znao niti jednu mantru.
Nije ništa znao. Nije niti znao tko je Bhagavan. Stoga je radio
nuđenja na način koji je to vidio od Gurua Maharaja. Čekao je da
Thakur pojede hranu.
Što bi on
radio: navukao bi zastor. Pa bi gledao. Virio bi unutra: "Oh, On
nije jeo." Pa bi čekao. Vidite, zbog njegove predanosti, u tom
se običnom kamenu, kojeg su na cesti šutali ljudi i životinje,
zbog dječakove nesebične predanosti manifestirao sam Bhagavan.
Znate, Bhagavan se ne manifestira tek tako. On želi onoga koji u u
potpunosti predan.
Kada je netko u
potpunosti predan,što On čini? On čeka. On se skriva. Na isti
način kao što je činio sa gopikama. Zvao bi gopike i rekao im,
"Dođite, dođite, dođite!", a zatim bi rekao "Zašto
ste došle" Idite,idite,idite!". Prvo kaže "Dođite!",
a zatim "Idite!". Ono što se dešava tijekom tog razdoblja
jest ono što izlazi iz nutrine. Što se duže čeka voće postaje
slađe. Što prije dođete do nečega prije to i izgubite. Ali kada
znate kako rukovati sa određenim stvarima, one ostaju duže. Ostaju
zauvijek.
(nastavak slijedi)