Sri Swami Vishwananda - Hrvatska

četvrtak, 1. srpnja 2010.

Lekcija iz poniznosti


Netko me je nedavno pitao da ispričam koju zgodu sa Swamijem. Malo sam razmislio te se nisam mogao sjetiti niti jedne anegdote ili priče koja bi mogla nekoga zainteresirati ili nadahnuti. Iako sam u ašramu svog gurua već četiri godine kada treba ispričati priču ne pada mi ništa na pamet.

Kada sam ova razmišljanja nekome prenio tada mi je ta osoba rekla da ima mnogo priča ali ih mi zapravo ne zapisujemo niti im dajemo neku važnost te one ispare. Mnoge lekcije se tako sigurno izgube.

Prije neki dan se dogodila jedna smiješna ili posramljujuća situacija koju bih volio ispričati. Možda više za sebe tek tako da se jednog dana mogu ponovo vratiti na nju i možda izvući neku pouku ili samo osjetiti trenutak u vječnosti, ili susret sa Bogom-guruom, kako god hoćete.

Nakon što sam skuhao večeru pripremio sam posudicu za Krišnu, jer je običaj ponuditi hranu božanstvima u hramu prije nego se ona servira svima.

Tako sam se sa pladnjem uputio prema hramu u kojem se upravo održavala večernja molitva. Nabasao sam na Swamija točno pred ulazom u hram. Pozdravio sam ga sa uobičajenim pozdravom Jai Gurudev te mu dao znak da uđe prvi. Barem sam imao takav dojam da hoće ući. On mi je pokazao da uđem prvi, a ja sam nastojao biti još učtiviji te sam oklijevao želeće mu ustupiti prednost ulaska.

Situacija se malo zakomplicirala na smiješnu ili možda posramljujuću (ne)zgodu s moje strane. Swami je iskoristio moju trenutnu zbunjenost, ili što god već, te rekao: „Zar hoćeš da ti i vrata za tobom otvorim?“ Stao sam za trenutak u nevjerici promatrajući situaciju, koju sam ipak sa dozom humora prihvatio. Tada je kao popustio te otvorio vrata kao nekom „gosponu“ te nešto promrmljao u stilu da što je to došlo kad mi on mora otvarati vrata.

Zanimljiva je činjenica da kad Swami pokušava usaditi neku lekciju ili staviti učenika na kušnju prije toga mu doda svoje pozitivne energije i ljubavi te situaciju posloži kao da pred mnom ne stoji Bog-Otac (kojeg doživljavam kroz Swamija) već jedan „običan“ čovjek-prijatelj.

Tako sam se zapravo i osjećao u tom trenutku. Jedna opuštena radost i ljubav, ali u isto vrijeme crvena lampica koja mi je pokušavala nešto reći. Poniznosti nikada dovoljno – to mi je odavno jasno. A što još? Nadam se da će vrijeme donijeti odgovore i naučene lekcije. Jai Gurudev!