Moj Satguru (4)

Jedne večeri stajao sam na ulazu u kapelicu gdje su izložene ikone svetaca. Oko mene je bilo također i drugih učenika i svi su bili zaokupljeni svojim zadacima. Ja sam samo uživao u atmosferi prisutnosti svoga gurua. Znajući da nikada ne pokazuje da je svjestan što se dešava u našim glavama, osjećao sam se slobodnim izraziti svoju božansku čežnju za Božanskom Majkom koju sam upravo promatrao u obličju svog gurua. Osjećajući se sigurno unutar svog uma misleći da će me potpuno ignorirati, kao što to inače i radi, kako mi ne bi napumpavao taštinu čak i u njenom nafinijem obliku, te se topio u rukama Božanske Majke.

Nježno sam ispuštao suze ljubavi i čežnje za Njom s primjesom tuge što mi još nije došla, pomiješane s veselim isčekivanjem Njenog dugo očekivanog dolaska. Upravo u tom trenutku, prišao mi je gurudev, pogledao me u oči i pitao najslađim milozvučjem, “Zašto plačeš?” Ustuknuo sam, jer nisam očekivao ovakav razvoj događaja. Pokušao sam sakriti svoje osjećaje zamuckujući, pokušavajući pronaći prave riječi, kako bih sakrio svoju ljubav. Skrivao sam se od gurua! Sram me bilo, kasnije sam mislio. Zar svi ne činimo istu stvar uvijek iznova svaki dan? Igramo se skrivača s našim Stvoriteljem, koji se nalazi iza svake naše misli, svakog otkucaja srca, u svakom atomu našega bića i svuda oko nas, koji nas razumije bolje nego naš najbolji prijatelj, bolje nego naša vlastita majka ili otac – i onda se još pitamo zašto se skriva od nas. Mi bježimo od Njega, (kao djeca koja pobjegnu od doma da uživaju u užitcima života a koja se kasnije vrate pognute glave sa mnogo razočaranja), a ne On od nas! A On uvijek strpljivo čeka ne bismo li slučajno podigli naša srca, bar jednom kako bismo primili Njegovu ljubav.

Drugom prilikom, dok sam stajao na parkirnom mjestu Swami mi je prišao i s najdubljom ljubavlju položio svoju ruku na moje srce i nježno masirao to područje, bez izgovorene iti jedne riječi, a pogled mu je imao nedokućivu puninu. Nakon toga me je samo čvrsto zagrlio kako bi još jednom potvrdio svoju ljubav prema meni. Ponekad se pitam: Zašto me, pobogu, tako puno voli? Ja čak njega ne volim koliko on mene voli. Znam da nisam poseban. Nemam posebne vještine koje bih mu ponudio, niti novac ili nasljedstvo, ništa. Prilično često osjećam da je moja ljubav bezveze, a to je jedina stvar koju bi učenik trebao ponuditi svom guruu. Što mu onda ponuditi kada se tako osjećaš? Srećom, guru vidi daleko iznad naših taština i umova.

Jer ljubav koja živi u našim srcima, čista i netaknuta, uvijek je spremna proklijati, iako prekrivena blatom naših nemirnih misli i taština. Swami se probija kroz naše vanjske oklope duboko u nutrinu i vodi nas direktno iz nivoa duše i nije ga briga za naše povrijeđene taštine i umove, jer mi to nismo. Oni su kao stare haljine kojih se trebamo riješiti. On nas voli onakve kakvi mi uistinu jesmo – Božja djeca, čista ljubav i blaženstvo. Uči nas kako nadići ego i um; da gledamo duboko unutar sebe te da ponovno probudimo božansko sjećanje da nismo smrtna bića osuđena da se valjamo u blatu naših loših djela. Došao je posijati sjeme ljubavi u ljudskim srcima te nam pokazati put natrag našem istinskom domu, u Bogu. On je pravi svjetionik, zvijezda vodilja naših brodolomnih srdaca. Njemu nudim svoju zahvalnost i ljubav. Neka je slava Bogu koji mi je došao u obliku mog sadgurua. Jai Gurudeva!

Autor: Chaturananda
Prijevod: Phalguni

Ovo svjedočanstvo kao i mnoga druga mogu se pročitati u knjizi Blossoming of the Heart, objavljeno u ediciji Bhakti Marga