Popodnevni susret sa Guruji-jem

Jučer smo imali nenadni satsang sa Swamijem. Swami se tek vratio sa svog odmora gdje je proveo svoj 33. rođendan i izrazio je želju da se vidi sa svima nama (što jako rijetko imamo prilike iskusiti u poslijednje vrijeme). Naravno, mi smo se isto malo pripremili te ispekli kolače i napravili indijski chai. U ugodno uređenom bhajan cafeu smo se svi smjestili te strplivo čekali na Gurujijev dolazak. Kada je ušao mi smo najprije otpjevali tradicionalni pjesmuljak: Sretan rođendan na engleskom i njemačkom. Prvo što nas je Swami upitao kad smo ponovo sjeli je kako je bilo na Rainbow festivalu. Naravno, tu smo iznjeli svoje dojmove, svatko ono čega se u tom trenutku sjetio. Sve je to bilo prožeto sa puno humora jer smo naravno na tom festivalu imali prilike vidjeti svakoga (probi-)svijeta. Netko je nakon festivala izjavio da večina ljudi koji tamo dolaze, ali i općenito duhovnjaci, samo žive poput duhovnjaka (preuzimajući njihov životni stil), ali malo njih je uistinu duhovno. Swami se složio sa tom tvrdnjom te je započeo sa svojom besjedom. Pričao je da postoje tri vrste učenika: oni koji unaprijed čine ono što trebaju činiti jer su usklađeni sa svojim učiteljem bez da dobiju od njega upute, zatim u drugu skupinu spadaju oni učenici koji čine samo ono što im učitelj izričito kaže, te u treću oni koji se odupiru učitelju i čine suprotno ili ne čine ništa. Nastavio je sa pričom koje se nalazi u Shirdi Sai Baba knjizi o tri učenika koji opisuju gornju tvrdnju. Tom pričom nam je želio utisnuti stav da budemo kao učenici iz prve grupe tj, da se uskladimo s učiteljem iznutra i da ne čekamo da nam kaže ono što trebamo učiniti već da to činimo bez da čekamo njegov pristanak ili naredbu.

Mene je zanimala fotografija Babajija koju smo zamijenili sa starim slikama. Swami na to reče da je to materijalizirana fotografija koju je Babaji dao jednom svom učeniku 1954.g te da je ta fotka trebala ostati tajna. Međutim izgleda da je netko tajno slikao u tom ashramu gdje je bila pohranjena te se pojavila na internetu. Swami je spomenuo da mu je osobno Babaji dao fotografiju, ali da ta fotografija nije ista ovoj koju imamo prilike sada imati te je spomenuo da nikome ne smije pokazati tu fotografiju. Ali je nestašno spomenuo da je ok što se tiče ove jer je on osobno nije stavio u javnost. Tada je netko dobacio: to upravo liči na tebe! Svi su se nasmijali toj dosjetki, odnosno komentaru.

I za kraj još malo šaljivosti. Nakon što smo se polako počeli razilazati Swami mi priđe te uhvati objema rukama za bradu (već ima 15 mjeseci od kada se nisam brijao) i usklikne: Želio sam ovo učiniti već duže vremena. Naravno potegao je vlasi brade što je jače mogao poprativši to sa velikim osmjehom. Nisam ni ja bio zbunjen... odmah sam se dosjetio te dobacio svima da tko želi može dobiti malo relikvije (tj. dlaka s moje brade) budući da ih je Swami osobno dotakao sa svojim svetim prstima. Naravno, nekima to nije bilo previše duhovito jer tko želi imati vlase s moje brade.

Ponekad se mi znamo šaliti na svoj način jer u ubrzanom ritmu kakav je ašramski život, treba naći vremena i za malo opuštanja. Jer put ka svetosti i samospoznaji ne treba biti previše ozbiljan i krut. Bog je izvor sve radosti i radosni učenici lakše prolaze teškoće i prepreke na svom putu. Biti spreman primiti šalu na vlastiti račun, pa čak i kada nije baš ugodna, dio je puta ostvarenja kojeg svi težimo. Spoznati sebe, kako je bio Sokratom moto, vrijedi i za sve svece, mudrace i jogije, ali i za sve koji teže samoostvarenju.

Ponekad nije ugodno kada otkrijemo neke karakterne crte koje nama ne pripadaju ali su se nekako ukorijenili u nama. Ali kroz prepoznavanje istih, kao iluzorne a time i prolazne, mi činimo prvi korak otklanjanju istih, pogotovo ako svoje mane kroz šalu upakiramo. Tada one ne izgledaju više toliko opasno, tj. mi ih razotkrivamo te se one više ne mogu skrivati duboku u nama i mi ih možemo lako odbaciti.

Toliko od mene za danas.