Tri pustinjaka (1)

'Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš otac što vam treba i prije negoli ga zaištite.'-- Matej: VI. 7-8


Solovetsky manastir koji gleda na Bijelo more

Biskup je plovio od Archangel prema Solovétsk manastiru; te je na istom brodu bilo više hodočasnika koji su išli posjetiti mnoga mjesta hodočašća. Putovanje je bilo ugodno. Vjetar je bio povoljan, a vrijeme dobro. Hodočasnici su ležali po palubi, jeli su, ili sjedili u grupama i međusobno pričali. Biskup je također došao na palubu, hodajući s jednog kraja broda na drugi ugledao je grupu ljudi koji su stajali blizu pramca broda slušajući ribara koji je pokazivao na more govoreći im nešto. Biskup je zastao, te je pogledao u smijeru prema kojemu je ribar pokazivao. Nije, međutim, ništa mogao vidjeti, ali je more blistalo okupano sunčevim svjetlom. Približio se bliže kako bi bolje čuo, ali kada ga je ribar ugledao, skinuo je kapu i zašutio. I ostali su skinuli kape i poklonili se.

Ne dajte da vas smetem, prijatelji,' reče biskup. 'Došao sam čuti što ovaj dobar čovjek ima za kazati.'

'Ribar nam zbori o pustinjacima,' odgovoriše jedan od njih, trgovac, koji je bio odvažniji od ostalih.

'Koji pustinjaci?' priupitaše biskup, pri tom odmaknuvvši se sa strane broda gdje zasjedne na sanduk. 'Recite mi nešto o njima. Želim više čuti. Prema čemu si pokazivao?'

'Prema onome malome otoku kojeg tamo možete vidjeti,' odgovoriše čovjek, pokazujući na mjesto ispred sebe pomalu udesno . 'To je otok na kojemu žive pustinjaci za spasenje svojih duša.'

'Gdje je otok?' upita biskup. 'Ništa ne vidim.'

'Tamo, u daljini, samo pogledajte tamo u smjeru koje mi ruka pokazuje. Vidite li taj mali oblačak?

Ispod njega i malo na lijevo, nalazi se jedva vidljiva crta. To je otok.'
Biskup pažljivo pogleda, ali njegove oči koje nisu navikle gledati na pučinu, nisu mogle vidjeti ništa osim vode koja je treperila na suncu.

'Ne mogu ga vidjeti,' reče on. Ali tko su ti pustinjaci koji tamo žive?'

'Oni su sveti ljudi,' odgovoriše ribar. 'Mnogo sam puta znao čuti kako govore o njima, ali nikada mi se nije ukazala priIika da ih i sam vidim do prije pretprošle godine.'

I ribar je prepričao kako je jednom, dok je ribario, bio nasukan u noći na tom otoku, ne znajući gdje bijaše. Ujutro dok je tumarao po otoku, nabasao je na glinenu kolibu, i vidio naočitog starca koji stajaše pred njom. Zatim su i druga dvojica izašla, te nakon što su ga nahranila i posušila stvari koje su mu još bile mokre, pomogli su mu popraviti brod.

'I kakvi su?' upitaše biskup.

'Jedan je manjeg rasta i pogrbljen. Nosi svečeničku mantiju i vrlo je star; mora da je preko sto ljeta star. Toliko je star da njegova bijela brada poprima zelenkastu primjesu, ali uvijek je nasmijan, a lice mu je sjajno poput lica nebeskog anđela. Drugi je višeg rasta, ali je isto star. Nosi na sebi ostarjeli seoski kaput. Njegova brada je velika i ima žutosivu boju. Jak je to čovjek. Prije negoli sam mu ponudio pomoć, okrenuo mi je brod kao da je to obično vedro. I on je ljubazan i veseo. Treći je visok te ima bradu bijelu poput snijega koja mu doseže o koljena. Strogog je izgleda, sa obješenim obrvama; te on nosi samo komad tkanine oko struka.'

'I, jesu li razgovarali s tobom?' upitaše biskup.

'Večinu vremena radili su u tišini i prozborili bi po koju riječ jedan drugome. Jedan od njih bi samo pogledao, a ostala dvojica bi odmah razumijela. Upitao sam najvišega da li su dugo na tom otoku. On se namrštio, promrmljao nešto ko da je bio ljut što sam ga to pitao; ali najstariji je od njih podignuo ruku i nasmiješio se, a tada je ovaj koji je bio najviši utihnuo. Najstariji samo rekoše: "Imaj milosti," i pritom se nasmiješi.'

Dok je tako ribar govorio, brod se približio otoku.

(nastavlja se)

Sveta Lucija - spomendan

Sveta Lucija, sicilijanska djevica iz Sirakuze, zaštitnica je vida, slijepih (tjelesnih i duhovnih), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Prema legendi iz 6. stoljeća, sveta Lucija je mučenički umrla 304. godine kad je u Cataniji na grobu svete Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Prezrela je poganskog prosca i opirala se tjeranju u javnu kuću. Lomača i goruće ulje nisu joj naudili pa joj je krvnik probo grlo mačem.

Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima. Umjetnici svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju. Prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici - svjetiljki i po očima koje drži na pladnju.

Lucijino ime znači 'svjetlo', a korijen riječi je isti kao u riječi 'lucidno' što znači 'jasno, sjajno, razumnjivo'. Nažalost, Lucijina povijest pokazuje da njen život ne odgovara imenu. Zaogrnuto vremenom tame, sve što znamo o njoj je ova hrabra žena koja je živjela u Sirakuzi izgubila svoj život u progonima kršćana početkom 4. stoljeća. Njeno štovanje je prošireno Rimom tako da je do 6. stoljeća cijela Crkva priznala njenu hrabrost u obrani vjere.

Kako su ljudi htjeli baciti više svjetla na lucijinu hrabrost, tako su polako rasle i legende. Jedna od njih govori o mladoj kršćanki koja je zavjetovala svoj život u služenju Krista. Njena joj je majka pokušavala ugovoriti brak sa poganinom. Lucija je očigledno znala da njena majka neće biti uvjerena puno u djevojčin zavijet tako je ona skovala plan kako uvjeriti majku da je Krist mnogo moćniji partner u njenom životu. Kroz molitve na grobu svete Agate, dugogodišnja bolest njene majke biva izliječena. Zahvalna majka je sada bila sprmna slušati lucijinu želju da svoj novac da siromašnima i posveti svoj život Kristu.

Nažalost, prema jednoj legendi, odbijeni mladoženja nije njenu želju vidio u istom svjetlu te se žalio guverneru kao kršćanin. Ovaj guverner ju je pokušao poslati u prostituciju ali stražari koji su došli po nju našli su je ukrućenu i tešku poput kamena. Naposlijetku bijaše ubijena.

Koliko god su činjenice o lucijinom životu nepoznate, mi znamo da su mnogi kršćani prolazili veliku torturu i mučeničku smrt poradi svoje vjere za vrijeme vladavine Dioklecijana. Možda Lucija nije bila zapaljena na lomači, ili joj grlo nije bilo probodeno mačem, ali mnogi kršćani jesu i možemo biti sigurni da je njena vjera nadjačala iskušenja koja mi jedva da možemo zamisliti.

Lucijino ime je vjerojatno povezano i sa zdjelom u kojoj nosi svoje oči. Ovo se odnosi na drugu legendu po kojoj su njene oči izvađene prema naputku cara Dioklecijana kao dio mučenja koja je prolazila. Legenda završava time što joj Bog vrača oči.

Zbog toga lucijino ime ima veliku ulogu u njenom proglašenju sveticom zaštitnicom slijepih i onih koji imaju problema sa očima.

Koja god bila istina u legendama koje okružuju Luciju, istina je da njena hrabrost da živi kao kršćanin unatoč mučenjima i smrti jest svjetlo koje nas vodi na našem putovanju kroz život.

Molitva:
Sveta Lucija, ti nisi skrivala svoje svjetlo, već si dopustila da ono sjaji za cijeli svijet u nadolazećim stoljećima. Mi možda nećemo prolaziti mučenja u našim životima kao što si ti prolazila, ali mi smo pozvani da dopustimo svjetlu našeg kršćanstva da osvijetli naše živote. Molimo te da nam pomogneš imati hrabrosti da unesemo kršćanstvo u naš posao, rekreaciju, naše odnose, naše razgovore - u svaki kutak našeg života. Amen

Svijeća

Svijeće same ne mogu moliti,
ali mogu se poistovjetiti sa molitvom.
U drugom smislu
vode nas kroz život.

Svaka svijeća je odraz nekog svjetla,
kao što je tada u Betlehemu
u tami došla na naš svijet.
Kao što svjetlo svijeće osvjetljava tamu,
i ja bi volio da naš život bude svijetao
kroz život Isusa Krista,
da bude poslanik za naš život.

Svijeća nas podsjeća na krštenje,
početak našeg puta sa Isusom
i naš poziv ka istinitom vječnom životu.
Želite li uvijek nešto više iskusiti,
morate imati svjetlo u vašem životu.

Bože,
palim jednu svijeću.
Možda ne znam točno,
što bi trebao moliti.
Ova svijeća je komadić onoga,
što imam i onoga što jesam.

Ona bi htjela biti svjetlo,
s kojim me Ti obasjavaš
u mojim poteškoćama i mojim odlukama.
Ona bi htjela biti vatra,
s kojom Ti u meni sve zlo pališ,
tako da dobro i novo bude u meni.
Ona bi htjela biti vatra,
s kojom Ti griješ moje srce
i učiš me voljeti.

Bože,
ja ne mogu biti dugo u ovoj crkvi.
Sa ovim svijetlom
trebao bi komadić mene ovdje ostati,
što bi Ti ja htio pokloniti.
Pomogni mi,
da moja molitva ostane u meni
i da se nastavi u poslovima ovog dana.

Bože, predamnom stoji jedna svijeća.
Gori nemirno,
malo sa malim, malo sa velikim plamenom.
Bože, i ja sam često nemiran.
Volio biti miran u Tebi.

Ona mi daje Svjetlost i Toplinu.
Bože i ja bi volio biti Svjetlost svijetu.

Svijeća dogorijeva, pokorava se svojoj službi.
Bože i ja bi volio biti sluga.

Sa ovom svijećom mogu upaliti druge svijeće.
Bože i ja bi volio pomoći,
da drugi počnu goriti.

Vienna International Religious Centre

Iz katoličke crkve u Beču kojoj je slika Gospe od Gvadalupe.

Osvrt na knjigu "Krstitelj" od Mira Gavrana

Pročitao sam Krstitelja i knjiga mi se jako svidjela. Jako me je dojmila, i u nekim trenucima me je nagnala da pustim i suze. Ljubav učitelja Ivana za svoje učenike je jedna od stvari zbog koje sam nekoliko trenutaka morao odložiti knjigu i zadubiti se u svoje misli. Njihova predanost, iako na različitim nivoima, jako je inspirativna, te me je nagnala preispitati gdje se moja predanost nalazi. Gavran je očigledno dotakao samu bit duhovnosti, vjere, molitve, predansoti, prijateljstva i svih ostalih odlika čovjeka kao duhovnog, moralnog i emocionalnog bića. Sviđa mi se njegov jezik, jasnoća pisanja i čistoća poruke.

Pronašao sam se ne samo u ulozi Ivanovog najbližeg učenika Elizeja, već i pomalo i u ostalim glavnim ali i sporednim likovima. Knjiga me je nagnala da još više proradim na vrednotama koje i sam nastojim živjeti. Elizej je postao moje nadahnuće i njegovo prianjanje uz Ivana kao zvijezde vodilje moja repatica koju želim slijediti.

Čak i Ivanov učenik Bileam je postupio po svojoj vjeri i uvjerenju i zbog njegove predanosti koje je imao i njegovao dok je bio uz učitelja donjelo mu je blagoslove koji su mu na poslijetku vratili njegovu Helu, posao, ugled, očev blagoslov, a ono što je i najvažnije duhovni mir. Nije mogao shvatiti dublju poruku svoga učitelja i nije ga više mogao slijediti. Ipak njegovo poštenje i iskrenost prema sebi je hvale vrijedna i potiče na razmišljanje. Čak i njegovo izbjegavanje susreta sa Elizejom potkraj priče pokazuje da osjeća kajanje za način na koji je napustio svoj tadašnji poziv i svoje vjerovanje. Da je kojim slučajem ipak pozdravio Elizeja to bi mu donijelo puno boli jer se ne bih s njom mogao suoćiti te nije htio ponovo prolaziti sve emocije koje je ostavio iza sebe.

Čak i Saloma, iako griješnica (po mom sudu ne iz vlastitih pobuda već zbog utjecaja okoline i vremena u kojima je živjela), pokazala je veliko srce i čistoću duše i onu skrivenu nevinost djevojčice koja unatoč razuzdanom životu nije nikada nestala. Velika je, pak, njena hrabrost koju je pokazala ponajprije susretom sa Ivanom (koji je isijavao veliku snagu i ljubav). Nije lako pogledati velikom učitelji i svecu u oči jer u njegovim očima se veoma jasno mogu ozrcaliti sve naše slabosti. A ona, da je bila slaba, to nikada ne bi mogla učiniti. Zatim, kao drugo, njena hrabrost da ponovo vidi Ivana i da se pokaje za sve grijehe te spremnost da učini sve što je u njenoj moće da mu pomogne. Treće, njegova hrabrost se očituje i u tome da je uspjela održati sabranost kada je morala odigrati svoju ulogu kada je zatražila Ivanovu glavu. Odigrala je ulogu koju joj je Bog namijenio. Iako su je ljudi zbog toga prezreli, Bogu je bila mila jer se pokajala te pokazala veliku devociju i ljubav prema Ivanu i Bogu.

I Andrija je, po mom ograničenom sudu, postupio ispravno kada je pristupio Isusu. Zahvalno je pozdravio svoga dojučerašnjeg učitelja te otišao tamo gdje mu srce žudi. Njegov čin neumanjuje ljubav i zahvalnost koju je imao prema svom prvom učitelju. Učitelji, ako su pravi, nikada ne otimaju drugima svoje učenike već su tu da pomognu svakome. Isus je prihvatio Andriju jer njegovo srce je prepoznalo Krista u Isusu te zbog toga što je i dobio Božju suglasnost da Andrija pripada njemu kao jedan od dvanaestorice odabranih. Ivan je otpustio Andriju jer je prepozao od početka Isusa kao Božjeg poslanika te među istinskim učiteljima nema ljubomore iako vjerujem da se Ivanovo srce paralo što mu odlazi učenik ali istodobno radovalo jer je u rukama onoga kojemu nije bio dostojan odvezati remenje na obući.

Puno sam naučio i o učiteljima kao što su Ivan i Isus te dobio bolji uvid o tome na koji način djeluju. Ivan je na kraju, iako veliki učitelj, ipak otkrio da je običan čovjek sa svim slabostima koje prate svakoga čovjeka. Zanimljivo mi je bilo i unutrašnje previranje u Elizeju koji se našao sa obojicom velikih učitelja - Ivanom i Isusom - kad ih je uspoređivao i rekao kako rastreseno sluša Ivanove riječi, ne razabirujući im puno značenja, dok i u najmanjem Isusovom pokretu otkriva poruku. Ipak iako ga je srce vuklo za Isusom, ipak je ostao uz Ivana jer mu je prvi pokazao put do Boga i dao Svjetlo. Odluka nije bila laka, ali da je suprotno postupio izigrao bi povjerenje i ljubav koje je prethodno dao svom prvom učitelju. Ipak mu je Isus na rastanku dao pohvalu i blagoslov za svoju žrtvu i spremnost da zanijeka svoju želju i ispunjenje svoje ugode (da bude sa Isusom). Blagoslov mu se na kraju isplatio, ne samo što je bio glavni oslonac Ivanu u svim njegovim patnjama, pogotovo onim zadnjim i najtežim pred smaknuće, već se je na kraju i priključio Isusovim učenicima i preko svog brata Andrije dobio blagoslov da iscjeljuje i podučava po Isusu koji ga nikada od tada u duhu nije ni napuštao.

Posebno mi je bilo čitati potresno svjedočanstvo Ivana kada je pred samu smrt ipak otkrio svome bliskom učeniku koliko ga voli i cijeni za sve što je za njega učinio. Posebno bih se osvnuo na njegove riječi: "U dugotrajnom postu naučih se kako gospodariti svojim tijelom, kako biti iznad želja, iznad nagona, iznad sitnih radosti koje pokoravaju i najjače. Pri tome zaboravih da je najveći užitak blizina drugog čovjeka, radost što s drugim možemo podijeliti svoje misli i osjećaje, sreća što možemo u zajedništvu s drugim život primati, savladavati ga i radovati mu se... i ja patim zbog blizine kraja, ali ne od straha pred smrću, nego zbog tuge što s tobom više neću dijeliti dodirivanje ove stvarnosti, što Andrijin glas više neću čuti, patim što nikada više neću vidjeti ljude poput Salome, koja ostavi mrak svoje prošlosti i u svjetlu se rodi čista, patim što ni Bileama, naivnog i nesavršenog, s njegovim dječjim zanosima neću više nikada čuti, patim jer zavoljeh ovaj nesavršeni svijet i njegove ljude koje u propovijedima svojim toliko puta osudih i žestokim riječima pozvah na obraćenje... bilo bi mi lakše otići, da mržnju, prezir i osudu sada osjećam prema ovome svijetu, a ja... a ja sam tako preplavljem ljubavlju prema svima i svemu. I ta ljubav narasta kao bol nesavladiva. Život mi bijaše težak, opor, a ja ga ipak uzljubljah u trenutku kada dopustim ljudima da mi se približe i postanu dijelom moga života."

Zaista, mnogo se može isčitati iz ovih redaka, mnogo lekcija naučiti. A moje oči bijahu blagoslovljene što čitaše ovu duhovnu pustolovinu, i moj duh blagoslovljen dok uranjaše u učenja Ivanova i poruku Isusovu.

"Hvalim te, Gospode, jer milošću tvojom bijah svjedok tvoje slave i slave tvojih najuzvišenijih miljenika. Pomozi mi da u zadnjem danu svojega života uzmognem uskliknuti: sretan je onaj koji vijek proživi tebe slaveći!"

Chaturananda

Mudrost ljubavi

Muhamed i arapski pripravnik

Arapski učitelj Jalal-ud-din Rumi uživao bi pričajući ovo:

Jednog jutra Muhamed se molio u džamiji. Među mnoštvom koje se s Prorokom molilo, bio je i jedan arapski pripravnik.

Muhamed je počeo čitati Kuran i naišao je na redak u kojem faraon svojata:

"Ja sam vaš pravi bog."

Čuvši to, nadobudni pripravnik, u izljevu spontanog negodovanja, viknu:

"Hvalisavi pasji sin!"

Prorok ne reče ništa. Kad je završila molitva, drugi su počeli grditi Arapina:

"Sram te bilo! Tvoja se molitva sigurno nije svidjela Bogu, jer ne samo što si prekinuo svetu šutnju, nego si govorio i prostim jezikom u Prorokovoj nazočnosti."

Jadni je Arapin drhtao od straha sve dok se Gabrijel nije ukazao Proroku i rekao mu:

"Bog ti šalje pozdrave i želi da zaustaviš one ljude da ne grde jednostavnog Arapina; uistinu, njegova spontana prostota više je dirnula moje srce negoli svete molitve drugih."

Razglednica iz Brazila

Jedna priča o svetome Nikoli

Tri trgovca su prenosili svoju robu na tržište preko mora. Njih trojica su bili jedini kršćani na brodu. U noći, drugi su se poput gusara dogovorili da trgovce bace sa broda u more i ukradu njihovu robu. Kada su oni bivali bačeni tako su i zavapili za pomoći Svetom Nikoli.

Dvojica su počeli plivati. Treći, koji nije znao plivati, brzo potonuše na dno mora. Kako su druga dvojica postajala sve više iscrpljena zbog dugotrajnog plivanja, najednom se pojavi velika stijena koja je nastavila plutati na valovima. Njih su se dvojica uspela na stijenu, a stijena zatim otplovi. Dok su tako sjedili, tugovali su za izgubljenim prijateljem.

Rano ujutro slijedećeg dana divovski kit je doplivao do stijene te otvorio svoje čeljusti. Ta dva trgovca bila su jako prestrašena te očekivala da će ih kit progutati. Na njihovo zaprepaštenje, iz velikih čeljusti izašao je čovjek, koji je nosio veliku vreću na ramenima. To je bio njihov prijatelj za kojega su mislili da se utopio na dnu mora.

Zaprepašteni su ga zapitali što se dogodilo. Trgovac je opisao da kako se polako utapao u dubinu mora kit se najednom pojavi i proguta ga. U kitu pronađe cijeli brod sa svim teretom. Kada je kit otvorio čeljust zgrabio je jednu vreću i zakoračio na stijenu. Kada su otvorili vreću, ona je bila ispunjena zlatom.

Nakon dva dana plovidbe, stijena je doplovila do Bizanta. Tri kršćanska trgovca su odvedena do kraljevića kojemu su ispričali cijelu priču. Nakon nekog vremena trgovci naiđoše na ljude koji su ih bacili u more. Oni su ovo ispričali kraljeviću koji ih je sve pozvao na večeru. Kraljević je tražio od trgovaca da budu na služenju svima, a kada su 'žrtve' prepoznate, gusari su bili užasnusti.

Kraljević je naredio da se gusari bace u more a njihova roba dade trojici trgovaca. Trgovci su uzeli samo ono što bijaše njihovo, a ostalo dadoše siromašnima.

Sveti Nikola

Danas je svetkovina velikog kršćanskog sveca svetoga Nikole kojeg slave podjednako katolici i pravoslavci. Nikola je rođen u 3. stoljeću. Postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Uskoro mu umire stric, biskup Mire i svi misle da će ga Nikola naslijediti. No, on skroman i u strahu od te časti bježi u Palestinu gdje živi samačkim životom. Vraća se za nekoliko godina upravo kad umire biskup, nasljednik njegova strica. Ovaj puta nije mogao pobjeći te postaje biskup. Od tada noći provodi moleći, a dane pomažući nevoljnima i šireći vjeru.

Legenda
Danas je poznat kao lik koji djecu obraduje svojim darovima. Ta tradicija vuče korijene iz sljedeće legende.

U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.

Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotane zlatnike kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao tako veliki novac. Vidjevši kako je svota dovoljna, čak i prevelika da časno uda jednu kćer, opremio je i dade joj miraz. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer. Dalje priča ima dva kraja:

* A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.
* Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i od tuda dolazi stavljanje poklona bilo u čarape ili čizmice, i Djed Mraz koji poklone spušta kroz dimnjak.

Prema narodnom vjerovanju, činio je i čudesa. Poput Isusa smiruje uzburkano more i zato je zaštitnik mornara. Svojim blagoslovom ozdravlja dijete kojem je zapela riblja kost u grlu, te ga nazivamo i zaštitnikom djece.

U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.

Danas u kapelici u Springenu imati ćemo liturgiju i svetovanje ovoga velikog sveca.

Mudrost ljubavi

Swamijev govor za vrijeme daršana u Minhenu, 07.12.2010.

Swamijeva poruka preko twittera

Kada predanik žudi sa iskrenom ljubavi i predanosti, tada će spoznati malo o tome tko sam ja.

When the devotees long with sincere love and devotion, then they shall know a bit of who I am.

http://twitter.com/vishwananda