Izvješće iz ašrama 7/2009 (4)

Jednom su mu sa čilijem trljali oči. To je inače jako bolno, kako da sa kapulom trljate oči. Pričao je mnogo priča. Rekao je da je puno putovao po Himalajama te pričao mnoge anegdote o svecima i sadhuima. Jedan sadhu, kojeg je na jednom od tih proputovanja sreo, već desetljećima visi na stablu naopačke i nikada se ne ispravlja. Po prvi puta nakon desetljeća u takvoj poziciji kada ga je Swami Atma Chaithanya posjetio uspravio se otvorio oči te ga pozdravio tradicionalnim indijskim pozdravom namaste, te se odmah vratio u uobičajan (za njega) položaj sa nogama u zrak i glavnom prema podu. Pitao sam ga zašto sadhui rade te stvari. Odgovorio mi je je da je razlog takvoj pokori obećanje Bogu, ili bogovima i želji za njihovom vizijom ili ugodom koju očekuju dobiti kod božanstva kojeg štuju. Rekao je da po Himalajama ima preko 50 000 sadhua koji rade neki oblik pokore.

Spomenuo je zatim kako je imao pojavu Isusa Krista te nam dao do znanja da on izgleda skroz drukčije nego ga slikari oslikavaju.

Swamiđi je pričao o tome kako mu se Mahavatar Babaji pojavio više puta ali da ne izgleda uopće kao na slikama na što je Gurudev potvrdno klimnuo glavom. (A to mi je jednom ili dva puta rekao i Gurudev dok smo bili u Steffenshofu). Rekao je da je imao pojavu Lahirija Mahasaye i Yukteshwara, te da je dobio viziju da posjeti svetište Paramhanse Yoganande u LA-u. Rekao je da je to mjesto (Mt Washington, mjesto gdje je Yogananda sagradio ašram) jaki energetski magnet.

Dok sam slušao njegove riječi oči su mi se napunile suza budući da sam godinama prije nego mi je Gurudev došao u život štovao i slijedio Yoganandu kao svog duhovnog učitelja, kao i cijelo učeničko nasljeđe, počevši od Krista i Babađija, zatim Lahirija Mahasaye te Yukteshwara. Mnogi su me pitali o tome budući da se priča da je upravo Gurudev inkarnacija Yoganande. On nikada ne spominje svoje prošle živote niti tu stavlja ikakav naglasak.

Kada me ljudi pitaju, budući na mnogi znaju o mojem dubokom odnosu kojeg sam izgradio sa Yoganandom ja odgovaram da sam u Gurudevu prepoznao u potpunosti duh Yoganande; vodstvo koje sam izgradio sa Yoganandom se prenijelo trenutno na Vishwanandu. Je li on ista duša kao i Yogananda to ne znam niti mogu reći, ali jedno je sigurno: kada se netko stopi sa Vladarom univerzuma on postaje jedno s Njime, te nema razlike između njega i Boga kao i bilo kojeg drugog sveca.

Kada sam imao prvi susret sa Swamijem Atma Chaithanyom to sam isto osjetio, te sam shvatio da lekcije koje mi je tada dao su došle od mog Učitelja kroz Swamija Atma Chaithanyu. Svi učitelji rade jedan za drugoga i međusobno se potpomažu na mnogim razinama. Ali tvoj učitelj je jedinstven za tebe i njega nitko ne može zamijeniti. Čak i ako je Yogananda moj pravi guru, on sigurno u ovom životu kroz Vishwanandu vodi moju dušu i moj život. U to nemam sumnji.

Babaji je bio uvijek guru Yoganande, ali u inkarnaciji s kojom smo svi upoznati kroz Autobiografiju jednog jogina, čitamo da je Yukteshwar bio njegov guru. Naime Yogananda je jednom objasnio da je Babaji uvijek bio njegov guru, ali u toj inkarnaciji je poslao Yukteshwara da ga vodi i pripremi za misiju koju je imao odraditi na zapadu. Kao što i rekoh, svi učitelji rade zajedno za dobrobit sviju. Tako sam otklonio teret i sumnje sa svoje duše i savjesti koja me je u početku boljela, a ovo neka bude i odgovor za one koji misle da sam napustio Yoganandu – nikada! Niti ću ikada! On je uvijek u mome srcu i to ničija kritika neće i ne može poništiti.

Mala Gospe

Danas je svetkovina Male Gospe. Svoju prisutnost nam je objelodanila kroz ikonu koja je počela puštati ružino ulje. Taj miris je toliko opijajući i ne može se usporediti sa ničim. Kako smo svi u ašramu toliko zaposleni te pomalo naviknuti na ove pojave to nije izazvalo neko čuđenje. Kako samo olako prelazimo preko božanskih znakova... Majka nam je dala do znanja da je tu sa nama i da smo pod Njenom zaštitom. Danas je utorak i tradicionalno štujemo Majku u obličju Durge.
Jagadambe Mata ki..... Jai!
Miriam Mata ki..... Jai!

Izvješće iz ašrama 7/2009 (3)

Nikada do sada nisam čuo tako moćan govor koji je Swamiđi dao. Bio je pun ljubavi i podstreha da nastavimo služiti svog gurua. Rekao je da muha ne zna gdje slijeće, na dobro ili loše, ali pčela zna te uvijek ide na cvijet te uzima nektar. Guru je za nas pčela koje nam daje nektar blaženstva. Budite uvijek poput pčele koja traži med i uzimajte uvijek dobro. Čak i kada stisnete cvijet da dobijete med, nećete ga tako dobiti zato vam Bog šalje učitelja. On je vaša pčela koja daje med. On nam daje nektar vječnog blaženstva, mira i sklada. Izbjegavajte sumnje. Dajte mu ljubav i samilost i posvetite svoj život njemu. Volite bezuvjetno. Kada stojite pred zrcalom i zatvorite oči ne možete kriviti zrcalo. Otvorite unutrašnje oči. Služite i predajte svoj život pred guruova stopala. Rekao je da smo svi posvećeni (na što je Gurudev napravio facu kao da je rekao da se baš ne slaže sa konstatacijom). Te nadodao da se ponekad pojave sumnje ali da to nije Guruov problem, niti problem Bhakti Marge. Mi smo ti koji smo stvorili želje i misli. Ne krivite Gurua za to. Smanjite misli i želje te će te vidjeti Boga. Mislite dobro, činite dobro, budite dobro i vidite dobro! – bila je jedna od njegovih zadnjih poruka.

Po završetku govora, Sathyananda se javio sa pitanjem tko je otac, a tko sin budući da je Swamiđi spomenuo nekavu relaciju između njih dvojice. Tada je Swamiđi sa osmjehom rekao, „Što je prije nastalo, kokoš ili jaje?“ Tako su se svi odvaljali od smijeha.

Rekao je da dan završimo sa Bogom, a ne sa ljubavi - sa curom ili momkom. Kada je to govorio valjao se od smijeha kao i svi prisutni (ne baš svi... okrenuo sam se prema Pankaju, ali on nije dijelio Swamiđijev humor).

Program je završio u 20 sati kada je bila večera. Gurudev mi je dao ponovo znak da ih poslužujem. Kako Swamiji ne voli slatko onda ga je Guruji namjerno silio da proba barem malo govoreći, „It's Onam, Swamiđi, it's Onam“, sa radošću nestašnog djeteta. Tada je Swamiđi to isto radio Gurudevi. Tako da smo svi imali mnogo smjeha i radosti.

Onda mi je dao znak da i ja uzmem tanjur te sam im se pridružio. Swamiđi je dosta pričao o svom djetinjstvu. Nije imao baš sretno djetinjstvo (Gurudev je isto potvrdio za sebe, kako ga je otac zlostavljao dok je bio mali). Jednom mu je ujak zavezao ruke odostraga te je morao cijelu noći biti vani po kiši i grmljavini. Pogodio ga je i grom ali je srećom ostao živ. Pojavio mu se gospodin Shiva u tom trenutku kao i Parvati te su mu donijeli hranu. Onda je on rekao da kako će jesti kada ima vezane ruke. Onda ga je Shiva odvezao. Naravno ujak je poludio kada je ujutro vidio odvezane ruke.

Izvješće iz ašrama 7/2009 (2)

Njegovo kuhanje je ispunjeno zadivljujućim humorom i radošću. Bilo je neprestano mnogo posla za pomagače koji su neumoljivo prali lonce za nama, kao i pomagače koji su sjeckali povrće. Kada je Gurudev navratio rekao je da svu hranu odnesemo u hram na blagoslav. Bila je jedna Njemica koja ne govori njemački. Jako sam se smijao sa njom. Podsjetila me je u mnogo čemu na Lohini. Jako jedna vesela duša puna čistoće i mladenačkog poleta. Swamijev osmjeh je bio zarazan te humor jedinstven. Svaku malo je ponavljao, Dont worry, be happy. Malo smo i pjevali svi zajedno pod vodstvom Swamiđija: Durge, Durge, Durge Jai Jai Ma.

Tako smo na kraju napunili dva kolica te se kolektivno uputili u hram. Bilo je toliko mnogo posuda da smo prekrili četvrtinu poda hrama sa jelom Nakon toga imali smo pravi banket.

Gurudev je dao znak da će oboje ručati sa svima nama jer se radi o svečanosti kada svi jedu zajedno. Jedan su drugoga posluživali. Gurudev me je u jednom trenutku pozvao te me priupitao jesam li popamtio sve. Kako me je dan ranije predstavio kao glavnog kuhara i šefa kuhinje (što me je malo iznenadilo budući da je šef kuhinje Ambika) dao mi je time na znanje ne samo da me želi više vidjeti u kuhinji već da ću ga možda u budućnosti služiti na taj način kao i njegove posebne goste. Velika je to čast ali i odgovornost, od čije pomisli mi se ponekad zatresu koljenja. Čak je i pred Arunom rekao da učim od nje, a ona je to isto osjetila iznutra.

U svakom slučaju bilo je radosno vidjeti sretna lica koja su nestrpljivo isčekivala rezultate cijelo jutarnjeg rada. Za mnoge je hrana bila previše začinjena (mislim da smo u sva jela ubacili sigurno 2 kg čilija). Međutim mogu reći da je Swamiđi jako pazio da začini budu umjereni jer je jako svjestan navika i ukusa zapadnjaka. Za mene osobno hrana je bila upravo prikladno začinjena, ni previše ni premalo – upravo onako kako treba.

U 16 sati istog dana dobio sam obavijest da će biti satsang sa Swamiđijem. Počeli smo sa bhajanima. Swamiđi je došao te se priključio. Otpjevao je nekoliko bhajana te je meni dao znak da otpjevam nešto. Odabrao sam jednostavan kirtan, Om Shiva Narayan Narayan Narayan. Bilo je za uočiti da je Swamiji uživao. Tada su se i drugi priključili. Uglavnom su se pjevali Shivini bhajani, budući da je Swamiđi predstavnih shivaizma. Gospodin Shiva mu se ukazao te ga od tada prihvaća kao svog gurua.

Onda je Gurudev ušao te otpočeo dugi niz bhajana. Još ga nikada nisam čuo da pjeva sa tolikom snagom. Osječala se neka dubina i čistoća u njegovom glasu. Onda je dao nama znak da nastavimo. Zatim je opet otpočeo seriju bhajana. Dao je znak Swamiđiju koji je ponovo nešto otpjevao. Onda je dao govor pa onda Gurudev, pa onda opet Swamiđi.

Izvješće iz ašrama 7/2009 (1)

Danas, 2. rujna, proslavili smo Onam festival. Onam je najveći i najvažniji festival u indijskoj državi Kerala. On se proslavlja sa radošću i entuzijazmom u cijeloj zemlji. Prema poznatoj legendi, festival se proslavlja u čast kralja Mahabalija čiji duh, kako kažu, posječuje Keralu u vrijeme Onama. Vrijeme trajanja Onama je između 4 i 10 dana. Prvi i zadnji dan su najvažniji. Folklor, eleganti ples, igre, slonovi, brodovi i cviječe dio su proslave festivala Onam.

Priča seže u doba vladavine moćnog kralja Mahabalija u Kerali. Svi su bili sretni i bogati i kralj je bio na dobrom glasu. Unatoć svim vrlinama imao je jednu manu. Bio je tašt. Ovu slabost u njegovom karakteru su iskoristili bogovi kako bi skončali njegovu vladavinu budući da su osjećali nemoćno pod njegovom rastućom popularnošću. Zbog svega dobroga koje je Mahabali napravio za života, Bog mu je omogućio da moće jedanput godišnje posjetiti ljude za koje se je vezao. Ova njegova godišnja posjeta se slavi svake godine u Kerali. Ljudi se jako trude proslaviti festival na grandiozan način i da pokažu dragom kralju kako su svi sretni i da mu žele svako dobro. (Thiruonam Aashamsakal - Svima, sretan Onam!)

Ujutro je program počeo već u 5 sati sa uobičajenom jutarnjom molitvom. U nešto poslije 6 sati stigao je Swami Atma Chaithanya te je napravio cvjetnu mandalu u hramu. (Zbog jednostavnosti u tekstu, od sada ću Atma Chaithanyu zvati Swamiđi, a Vishwanandu, Guruji, Gurudev, ili Učitelj). Ja sam propustio taj dio jer sam spremao doručak. Kasnije sam se pridružio. Gurudev je došao malo kasnije te je pjevao nekoliko bhajana. Program je završio u 8 sati te je Swamiđi napravio mandalu ispred glavnog ulaza. Oko 8:30 Swamiđi mi je dao znak te smo otišli u kuhinju.

Biti sa jednim samostvarenim učiteljem u kuhinji te mu asistirati i učiti od njega je nešto što se ne može prenijeti riječima. Ipak pokušat ću barem djelomični prenijeti svoj subjektivan dojam.

Najprije smo pripremali povrće. Večinu njih nikada nisam ni vidio ni čuo. Inače on je jučer sa našim Guruom posjetio indijsku trgovinu uz Frankfurtu i kupio mnogo namirnica koje mi nismo imali, a kako bi ih uključio u svoj meni.

Počeo je sa jednim jednostavnim jelom... Dao mi je na ruku malo da probam. Bilo je ukusno, ali on nije bio baš zadovoljan. Tada je dodao neki sastojak te mi dao da probam ponovo. Bilo je savršeno. Tada je krenuo sa sljedećim jelom. Koristio je uglavnom iste začine sa povremenim varijacijama. Prva dva tri jela sam uspio popamtiti. Tada je krenuo sa četvrtim. Tajmig je bio dobar te smo do 11 sati već imali po mom mišljenju gotov ručak sa nekoliko vrsta različitih jela. Baš sam si razmišljao kako imamo još dva sata do ručka. Kada sam mislio da je sve gotovo on je započeo sa još jednim jelom, pa još jednim, pa još.... do jedan sat imali smo 16 različitih specijaliteta, uključujući tri slatka.

Gurudev se priključio pred sam kraj da provjeri kako „stojimo“. Šokirao se kada je vidio koliko smo toga nakuhali i kako je Swamiji brz u spremanju jela. Meni se nije činilo da je bio brz jer je radio bez panike, sporo i ponekad mi se činilo nonšarlantno. Čak su mu prva dva jela malo zagorila. Ali je nekako svojom opuštenošću i istovremenom nadahnjujućom spretnošću poništio nekom čarolijom posljedice zagorenog jela.

Izvješće iz ašrama 6b/2009

Utorak je, 1. rujna. Swami Atma Chaithanya je sa nama već drugi dan. Jutro sam započeo u kuhinji pripremajući ručak već od 6 sati. Poslije mi se pridružila Aruna koja me je naučila nekoliko specijaliteta. Bilo je jako intezivno jer smo spremali nekoliko jela koja baš i nisu jednostavna. Ponovo sam posluživao Swamiđija i Guruđija.

Nakon ručka smo se svi uputili u kuhinju i Swami Atma Chaithanya je počeo spremati „pickles“. Ja sam mu asistirao. Bio je to poseban osječaj biti uz jednu takvu duhovnu veličinu. On je jedna jako jednostavna osoba puna radosti i zdravog humora. Jako je pažljiv i poput oca i majke daje svima oko sebe do znanja da su pod nebeskom zaštitom. Bilo mi je dirljivo vidjeti mataji Arunu kako se poput majke brinila da dobijem svoj ručak koji me je čekao još dva sata jer nisam stigao prije pojesti. Ja sam toliko bio ispunjen energijom da glad nisam osječao. Toliko je radosti bilo u zraku da umor nisam osječao več još veću želju da služim.

Nakon kratkog odmora opet sam se spustio u kuhinju. Oba swamija su bila u šopingu; kupili su neko povrće koje nikad u životu nisam ni čuo niti vidio. Uglavnom Swamiđi je ponovo spremao nešto i ja sam mu pomagao. Dao mi je da kušam i bilo je jako ukusno. Onda je on kušao te zaključio da nešto nedostaje. Nakon nekoliko sitnih intervencija dao mi je ponovo – tada je bilo savršeno. Bilo mi je slatko kada je rekao da pripremim posudu za Gurudevu – kao da se htio njemu pohvaliti kako je dobro ispalo.

Teško je prenijeti sve dojmove, ali dragi čitatelji nadam se da kroz ovo moje osobno iskustvo možete barem malo dobiti dojam o prekrasnim energijama i nadasve ljubavi koja nas je svih njegovala.

Kada sam posluživao večeru Swamiji me je pohvalio Gurudevu. To mi je baš bilo slatko vidjeti kako u svakom trenutku i jedan i drugi pokazuju, ponekad skrivečki, a ponekad otvoreno koliko nas sve vole i koliko su prisutni u našim životima. Nakon večere, Gurudev mi je prišao te nježno majčinski, ali istodobno naredbovno očinski rekao da pojedem večeru. Tu sam pročitao koliko se brine da ne ostanemo gladni.
Meni nije problem preskočiti obrok-dva. Mnogo puta prekočim ili ručak ili večeru ili oboje.

Večera je bila jako ukusna. Gurudev me je predstavio kao glavnog šefa kuhinje. Malo me je to iznenadilo budući da je najprije spomenuo Ambiku, koja je šef kuhinje, da bi se je ispravio i meni ukazao tu čast (i odgovornost). Swami Atma Chaithanya me je pitao da li ću mu se pridružiti sljedeće jutro budući da on hoće spremati ručak za sve nas. Dva puta mi je rekao da budem u kuhinji već od 8. Kao da i on uživa u našem prisustvu, a ne samo mi u njegovom. Zadnje pospremanje kuhinje je bilo gotovo tek oko 23 sata. Gurudev je bio u blagavaonici gledajući spremanje cviječa za sutrašnju proslavu festivala pod imenom Onam, koji se slavi u Kerali.

Tada se dogodilo nešto neočekivano. Počeo je rat cviječem! Gurudev je počeo gađati ljude sa ostacima cviječa koje se nije moglo upotrebiti za vijence tako da je to izazvalo lančanu reakciju te su svi, oko 25 ljudi koliko je bilo prisutno, bili uključeni u malu bitku. Škljocali su i fotoaparati. Onda je Gurudev uzeo fotoaparat te je slikao svakoga. Dan kasnije smo pogledali slike – bile su totalno „otkačene“.

Nakon toga Gurudev mi je prišao i vidio malu ranicu na prstu te me je odveo u kuhinju s namjerom da mi prekrije ranu. Kako nije našao flaster uzeo je običnu samoljepljivu vrpcu te najprije stavio malo papira na ranu i tako zavio. Nakon što sam pripremio neke stvari za sutrašnji doručak uputio sam se prema uredu jer je bilo svjetlo. Vidio sam sa vanjske strane kako Gurudev tipka na računalu, vjerojatno odgovarajući na pisma. Malo sam stajao i promatrao ovaj jedinstveni trenutak. Već je ponoć otkucala te sam se polako povukao u svoju sobu.

Izvješće iz ašrama 6a/2009

Gurudev me je našao u ispred hrama u jednom trenutku i pitao me je da li vježbam glas. Onda sam se sjetio na što je mislio. Prije nekoliko dana bili su u posjeti tri indijska vrhunska glazbenika te nam dala jedan uvodni tečaj indijske glazbe. Podijelili smo se u tri grupe te sjeli na travnjak. Prva grupa i je bila glas i harmonij; druga tabla i mridanga; treća sitar. Naučili smo dva prekrasna bhajana.

Navečer smo imali koncert kojeg su oni održali. To je bio inače prvi koncert u Springenu. Bila je subota navečer, idealno za takav događaj. Odsvirali su jednu ragu koja je trajala jedan sat. U jednom trenutku je vokalist otpjevao kratku melodiju te ga je sitarist pokušavao imitirati, zatim malo kompliciranije te još više i tako dalje. To je bila prava poslastica. Ali tek početak! Odsvirali su bhajan kojeg su nas podučili tog popodneva. Zatim jedan kojeg svi znamo: He Nanda Nanda Gopala. Zatim je je glazbenik na tablama koji je ujedno i voditelj ansambla dao znak Dharmanandi, kojemu se pritom zahvalio na pozivu i organizaciji ove večeri, da osvira jedan bhajan. Ja sam mu dao znak da osvira bhajan kojeg je on komponirao prošle godine dok se odmarao u apartmanu na jugu Francuske. To je krišnin bhajan, ali napisan na poznatu melodiju hita Lambada koji je punio top ljestvice 80ih godina prošlog stoljeća.

To je izazvalo opću euforiju te smo se mnogi podigli na noge i plesali. Po završetku svirač harmonija je „skinuo“ melodiju i kao da se trudio kopirati Dharmanandu. Onda je zapjevao na hindskom istu melodiju. Moj je dojam bio slijedeći: dok je Dharmananda svirao, on je pažljivo slušao te je već u glavi prevađao tekst. Ali drugi dio kada ide hare krišna mahamantra, tu je malo promjenuo melodiju koja je jako osvježila čitav bhajan te je time izazvao euforiju koja je ionako polako rasla tijekom cijele večeri. Kako su oni vrhunski profesionalni glazbenici, znaju improvizirati te imaju veoma istančan sluh i osječaj za glazbu, ritam, melodiju, i sl. Jedan od njih mi je rekao da se svaki dan budi u 4 sata te svako jutro po tri sata provodi vježbajući glas. Obećali su ponovo doći te nam dati individualne sate pjevanja i sviranja.

Za sve zainteresirane njihova web stranica je www.anubhab.net i www.myspace.com/anubhab
Mataji Binodini je dosta slikavala te se slike mogu pogledati na: http://www.flickr.com/photos/bhaktimarga/sets/72157622082151211/show/

Moj Satguru (4)

Jedne večeri stajao sam na ulazu u kapelicu gdje su izložene ikone svetaca. Oko mene je bilo također i drugih učenika i svi su bili zaokupljeni svojim zadacima. Ja sam samo uživao u atmosferi prisutnosti svoga gurua. Znajući da nikada ne pokazuje da je svjestan što se dešava u našim glavama, osjećao sam se slobodnim izraziti svoju božansku čežnju za Božanskom Majkom koju sam upravo promatrao u obličju svog gurua. Osjećajući se sigurno unutar svog uma misleći da će me potpuno ignorirati, kao što to inače i radi, kako mi ne bi napumpavao taštinu čak i u njenom nafinijem obliku, te se topio u rukama Božanske Majke.

Nježno sam ispuštao suze ljubavi i čežnje za Njom s primjesom tuge što mi još nije došla, pomiješane s veselim isčekivanjem Njenog dugo očekivanog dolaska. Upravo u tom trenutku, prišao mi je gurudev, pogledao me u oči i pitao najslađim milozvučjem, “Zašto plačeš?” Ustuknuo sam, jer nisam očekivao ovakav razvoj događaja. Pokušao sam sakriti svoje osjećaje zamuckujući, pokušavajući pronaći prave riječi, kako bih sakrio svoju ljubav. Skrivao sam se od gurua! Sram me bilo, kasnije sam mislio. Zar svi ne činimo istu stvar uvijek iznova svaki dan? Igramo se skrivača s našim Stvoriteljem, koji se nalazi iza svake naše misli, svakog otkucaja srca, u svakom atomu našega bića i svuda oko nas, koji nas razumije bolje nego naš najbolji prijatelj, bolje nego naša vlastita majka ili otac – i onda se još pitamo zašto se skriva od nas. Mi bježimo od Njega, (kao djeca koja pobjegnu od doma da uživaju u užitcima života a koja se kasnije vrate pognute glave sa mnogo razočaranja), a ne On od nas! A On uvijek strpljivo čeka ne bismo li slučajno podigli naša srca, bar jednom kako bismo primili Njegovu ljubav.

Drugom prilikom, dok sam stajao na parkirnom mjestu Swami mi je prišao i s najdubljom ljubavlju položio svoju ruku na moje srce i nježno masirao to područje, bez izgovorene iti jedne riječi, a pogled mu je imao nedokućivu puninu. Nakon toga me je samo čvrsto zagrlio kako bi još jednom potvrdio svoju ljubav prema meni. Ponekad se pitam: Zašto me, pobogu, tako puno voli? Ja čak njega ne volim koliko on mene voli. Znam da nisam poseban. Nemam posebne vještine koje bih mu ponudio, niti novac ili nasljedstvo, ništa. Prilično često osjećam da je moja ljubav bezveze, a to je jedina stvar koju bi učenik trebao ponuditi svom guruu. Što mu onda ponuditi kada se tako osjećaš? Srećom, guru vidi daleko iznad naših taština i umova.

Jer ljubav koja živi u našim srcima, čista i netaknuta, uvijek je spremna proklijati, iako prekrivena blatom naših nemirnih misli i taština. Swami se probija kroz naše vanjske oklope duboko u nutrinu i vodi nas direktno iz nivoa duše i nije ga briga za naše povrijeđene taštine i umove, jer mi to nismo. Oni su kao stare haljine kojih se trebamo riješiti. On nas voli onakve kakvi mi uistinu jesmo – Božja djeca, čista ljubav i blaženstvo. Uči nas kako nadići ego i um; da gledamo duboko unutar sebe te da ponovno probudimo božansko sjećanje da nismo smrtna bića osuđena da se valjamo u blatu naših loših djela. Došao je posijati sjeme ljubavi u ljudskim srcima te nam pokazati put natrag našem istinskom domu, u Bogu. On je pravi svjetionik, zvijezda vodilja naših brodolomnih srdaca. Njemu nudim svoju zahvalnost i ljubav. Neka je slava Bogu koji mi je došao u obliku mog sadgurua. Jai Gurudeva!

Autor: Chaturananda
Prijevod: Phalguni

Ovo svjedočanstvo kao i mnoga druga mogu se pročitati u knjizi Blossoming of the Heart, objavljeno u ediciji Bhakti Marga

Moj Satguru (3)

Odsjeli smo u kući jedne učenice iz Züricha u Švicarskoj. Bilo je dva sata po noći kad sam sreo Swamija u kuhinji u prizemlju. Postavio mi je isto pitanje; opet, moj odgovor je bio isti. Opet me je izazvao, “Jesi li siguran?” Odgovorio sam, “Sto posto!” – “Jesi li siguran?” opet me je pitao. “Siguran!”, odgovorio sam. Tada je rekao, “Izađi vani. Tamo ćeš naći neko voće na prozorskoj dasci kuhinje. Uzmi tri komada i pojedi ih.” Obučen samo u dhoti, bosih nogu, požurio sam vani u hladnu noć i pronašao samo crvene ljute papričice koje su visjele na stablu, ali nikakvo voće. Požurio sam natrag u kuhinju i rekao mu, “Nisam tamo mogao naći nikakvo voće, samo ove crvene stvari.”, i pokazao mu na prozor, kroz koji su se mogle vidjeti. Tada je rekao, “Zar to nisu plodovi stabla? Mislio sam na plodove sa stabla!” Tada sam shvatio da nisam bio sto posto budan i spreman. Htio sam ponovno izaći vani i pojesti paprike, ali on je rekao da je um već počeo razmišljati i da nisam prošao test.

Ali to nije bio kraj priče. Sljedeći dan je bio vedar i sunčan i ja sam uživao u svojoj jutarnjoj skitnji po vrtu. Stao sam kraj onog istog prozora i kad sam se okrenuo odjednom sam ugledao veliko stablo jabuke sa samo tri ili četiri jabuke na njemu. U tom trenutku sam mogao samo protresti glavu od zapanjenosti cijelim događajem. Da sam bar bio pažljiviji prošle noći, da sam barem ostao još nekoliko sekundi i pogledao okolo vidio bih “pravo” stablo i prošao bih test. Iako je priča završila na ovaj način, bio sam jako zahvalan, jer sam dobio više nego što sam mogao zamisliti.


Rekao bih da je ovaj događaj tipična ilustracija odnosa guru-učenik. Ima još mnogo malih događaja, ponekad samo brzi pogled, ili jedna riječ, izgovorena ili neizgovorena koja u meni probudi duboku ljubav i čežnju za Bogom ili radost i ushićenje, ili duboku smirenost u srcu i umu. Način na koji se brižno i majčinski odnosi prema nama, svojoj izabranoj djeci, je nadahnjujuć i ponekad preplavljujuć.

Predivna stvar kada si u blizini velikog gurua jest da ti nikada neće napumpavati ego. Naprotiv, učinit će sve od sebe da ga slomi. Moj guru, Swami Vishwananda to čini cijelo vrijeme, ali njegove metode su nježne i ispunjene ljubavlju. Dao sam mu dopuštenje da izravne sve grbe na mom karakteru, da odstrani sve negativnosti, sve blokade koje me spriječavaju da se ujedinim s Bogom. Znam da ima pristup mojim najintimnijim mislima, jer sam mu ih podario kao dio prihvaćanja naše svete veze gurua i učenika.

Izvješće iz ašrama 5/2009

Swami Atma Chaithanya je stigao u 18:30. Dok smo čekali na njegov dolazak nabasao sam na Gurujija te me pogledao duboko u oči. Ja si ne mogu pomoći te svaki put kad ga vidim radost me preplavi te osmjeh prekrije moje lice. Rekao mi je da mi tilakam ne valja te ga svojim nježnim i svetim prstima popravio. Imao je narančastu halju u kojoj je izgledao božanstveno.

Nakon uobičajnog prijama otišli smo svi u hram gdje je Swamiji održao kratak ali inspirativni govor. Rekao je da je ovo njegova druga posjeta Springenu na fizičkoj razini, ali je astralno više puta bio tu. Mir i sreča je ono što svi tražimo, a to ćemo naći u svome srcu. Sklad je u nama. Njega nečemo naći izvana. Vezanost stvara naše želje. Rekao je kako imamo veliku priliku što smo uz Učitelja. Rekao je da Učitelj uzima veliki rizik što nas uzima pod svoje vodstvo. Guru je uvijek kao roditelj ili brat ili prijatelj, odnosno sve u jednom. On otklanja naše neznanje i tamu i daje nam mir i sklad. Bog uvijek živi u nama. Guru nas vodi prema Bogu. Svoje povjerenja i život moramo dati njemu. Rekao je da je vidio Krishnu tri puta kad je mantrao te je On plesao i onda otišao. Rekao je da naš Gurudev uzima mnogo patnje i žrtve na sebe, ne zbog sebe, već za sve nas jer je on naš otac, majka – naše sve. On nas vodi prema ispravnosti u svemu. Budite dobri i vidite dobro (be good and see good!). Vjerujte u Učitelja i imat će te mir i blaženstvo.

Gurudev je također malo govorio. Nakon toga smo pjevali. Swamiji je započeo blog bhajana. Gurudev je nastavio. Tada je dao znak da mi nešto otpjevamo. Pogledom sam prošao okolo. Nitko nije bio spreman preuzeti vodstvo te sam ja poveo bhajan: Shiva Shambho. Bio je poseban osječaj sjediti svega pola metra od Swamija Atma Chaithanye i pjevati zajedno s njim i Gurudevom.

Nakon toga smo čekali večeru. Gurudev me je našao u kuhinji te usput napomenuo da je li učim od Arune. Napomena za one koji ne znaju, Aruna je učenica koja živi u Kaliforniji i došla je tu na mjesec dana. Ona je izvrsna kuharica i Gurudev je jako voli. U tom trenutku joj je rekao nakon što su se pozdravili toplim zagrljajem da je šteta da se nije rodio iz njene utrobe. Ja sam mu rekao da je to možda dobra zamisao za sljedeći život. Malo sam ga iznenadio, ali se je uskoro snašao pa mi uzvratio zagonetnim osmjehom.

Nakon toga mi je rekao da pođem s njim. U mojoj glavi opet, O-o, što će sada tražiti od mene. Onda se je Aditya pojavio te ga pitao kako je bilo u Hrvatskoj. Tada nas je obojicu povukao za sobom na ugodnu šetnjicu do njegovog bungalova. Kako nemam priliku provesti mnogo vremena s njim, a niti se previše namećem da se vrtim oko njega to me je naravno malo iznenadilo. Bio je jako ugodan trenutak. Sunce je već bilo zašlo ali su narančaste boje još uvijek pokrivale nebo te tom trenutku dale dodatnu čaroliju. Nismo ništa pričali ali takvi momenti ponekad govore više od tisuću riječi.

Netko mi je nakon večere rekao da me Guruji jako voli. Ja o tome previše ne razmišljam ali kada se sjetim ovih nekoliko trenutaka koje mi je poklonio vidim da ta gospođa govori duboku istinu. Ponekad Guruji govori kroz druge kako bi nas podsjetio na vjećnu istinu. Pozvao me je da ga poslužujem kao i Swamija Atma Chaithanyu i njegove goste za večeru. Bio je tako blag i pun ljubavi i uviđajan. Rekao mi je najprije da i ja ostanem, ali je rekao da poslužujem a poslije da večeram. Meni je bilo jako zadovoljstvo da budem tu na usluzi. Večera je bila indijskog tipa koju je spremila Aruna.

Ovih dana Swami Atma Chaithanya želi kuhati za sve. Naime on jako uživa kuhajući za druge, bez obzira da li se radi o nekolicini ili za dvjesto ljudi. Jai Gurudev!

Moj Satguru (2)

Uistinu, u svom guruu sam pronašao neraskidivu vezu božanske ljubavi, iako je nisam bio potpuno svjestan, sve dok ga nisam upoznao. On je uz mene cijeli moj život, tiho je vodio moje srce dok ga nisam bio spreman osobno upoznati, nakon prividne odvojenosti u ovom životu. U njemu sam pronašao punoću odnosa majke i sina, oca i sina, prijatelja, braće, ljubavnika. Drugim riječima, sve u jednom. On je moja majka. On je moj otac. On je moj pravi prijatelj, moj voljeni, moje sve. Ni jedan odnos u mojem životu nije imao toliku puninu koju sam osjetio sa svojim gurudevom.

Nikada neću zaboraviti naš sljedeći susret; zbio se na aerodromu, gdje sam ga dočekao. To je bio njegov drugi posjet mojoj državi. Kao što se dogodilo, pratio sam ga na tom putovanju, nakon kojega sam se s njim vratio u Steffenshof, njegov glavni ashram. Bilo je to trenutno prepoznavanje veze između naših duša. Pozvao me je na vožnju; sjeo je na mjesto vozača i dao mi znak da uđem u auto. Teško prepoznatljiva, u najudaljenijem kutu mojeg uma pojavila se sumnja ili sičušni strah da me on vozi.

Izuzev toga osjećao sam se prilično sigurno. Ubrzo sam zaboravio na tu misao koja mi je malo prije proletjela umom u sitnom dijeliću sekunde. Nakon što smo došli na zakazano mjesto, malo prije nego smo izašli iz auta, on se okrenuo prema meni i upitao me, “Jesi li se bojao?” – “Naravno da nisam”, odgovorio sam. Tek nekoliko sati nakon toga napokon sam se sjetio tog djelića sekunde u kojem sam osjetio strah.

Kako sam se odgojio učenjima Paramhanse Yoganande, čitao sam o tome kako bi on izazivao svoju publiku pitanjem, “Kako ste svi?” Oni bi mu na to doviknuli, “Budni i spremni!” Tada bi on, kao da ih nije čuo prvi put, opet uzviknuo, “Kako se svi osjećaju?” Na to bi ljudi ponovno doviknuli, “Budni i spremni!” Tek tada bi počeo govoriti i obasipati božansko nadahnuće prijemčivim srcima i umovima.

Kad god bih susreo Swamija Vishwanandu, kako to sa svima čini, pitao bi me, “Kako si?” Biti budan i spreman je bio moj moto godinama. Budan i spreman primiti Božju ljubav, pažljivo pratiti što mi Bog nudi u svakodnevnim susretima s ljudima, u njihovim riječima i situacijama oko mene te unutarnjem glasu intuicije. Swami mi je postavio to pitanje mnogo puta i ja bih mu svaki put doslovno doviknuo: Budan i spreman! U početku je bio iznenađen kad bih mu tako odgovorio, ali naravno, shvatio je značenje mog odgovora. Jednom me je odlučio testirati da li sam stvarno budan i spreman.

Moj Satguru (1)

Postoje trenuci u čovjekovom životu kada mu jedan događaj ili osoba promijeni cijeli tijek života. To se može reći za moj prvi susret s velikim Božjim čovjekom Swamijem Vishwanandom. U susretu ovakve vrste nemoguće je riječima opisati veličinu odnosno značenja takvog susreta. Upoznati vodiča, onog koji ti je poslan od Boga, da te vodi prema najvišoj sigurnosti, vječnom miru, tvom pravom domu, nakon mnogih inkarnacija izgnanstva, nakon lutanja u ovom oceanu iluzije, ovom snu koji zovemo realnost, jest neizrecivo.

Kao što je jedan veliki svetac opisao život, za one koji su se probudili iz ove užasne noćne more, više nema lutanja. U neiskrivljenom zrcalu njihove svijesti oni lako mogu vidjeti odosno razaznati stvarnost od snova, kao što labud može odvojiti mlijeko od vode. Također je rečeno da Bog ima veću želju privući svoju tvrdoglavu djecu nego što su se ona spremna vratiti Njegovoj sveprisutnosti. Sada kada sam zapljusnut Božanskom ljubavlju ovog Božjeg čovjeka to mogu bolje razumjeti jer sam se želio povući: Ne, ta sila je presnažna. Ja nisam spreman za to. Nemam dovoljan kapacitet da ga primim – to je bio moj izgovor. Svjesno sam ga godinama tražio, molio se svaki dan da mi dođe. Kad mi je došao u obliku sadgurua, ja sam se povukao, baš kao što se kornjača povlači u svoj oklop. Izbjegavao sam primiti ono što mi je On došao dati.

Swami Vishwananda je bio samnom jako strpljiv. Ponovno je došao nakon godinu dana, nadajući se da ću otpustiti svoje strahove i brige te prepoznati Božji instrument koji mi je poslan da me odvede doma. Ovaj put je bilo manje otpora s moje strane. Obećao je da će doći u Hrvatsku sljedeće godine te sam se nadao da ću ga pratiti na putovanju. Osjećao sam da je on velika osoba te sam želio s njim provesti što je moguće više vremena. Naravno, nije mi padalo na pamet da mu se osoba ne može približiti tek tako a da je on sam ne privuče k sebi.

Kasnije, kada sam razgovarao s njim, shvatio sam da je on vodio moje misli i želje. Rekao mi je da sam njegov učenik već mnogo inkarnacija. To je obećanje gurua da će voditi svog učenika dok ne spozna Boga, do konačnog oslobođenja od vezanosti za ovu iluziju koju zovemo život. Zauzvrat, učenik obećava da će s povjerenjem i najbolje što može slijediti učenja gurua.
Swami Vishwananda i Chaturananda - slika nastala za vrijeme swamijevog drugog posjeta hrvatskoj u srpnju 2006.